Turska – šarena kutija iznenađenja. Zagriženost, strast, Galatasaray, Fenerbahçe, Beşiktaş i Trabzonspor, tragedija tribina, projektili Hakana Şüküra, Tanju Çolaka i Hamija Mandiralija.

Vruća mediteranska krv, moćnici Aziz Yıldırım, Dursun Aydın Özbek, Fikret Orman, žustrina i zaglušna kanonada İnönüa, Şükrü Saracoğlua i Ali Sami Yena, u punoj imaginaciji Oğuz Çetin, Rıza Çalımbay i Metin Oktay.

Predstava je zajamčena. Rastrganost pokrivaju asovi, isukanih čepova i krvave kože, gdje i mlado i staro doslovno živi za fudbal, poznaje duboko igru, traži bravuru u potrazi za ushićenjem, doživljajem ekstravagantnosti, oslanjajući se na uzavrele tribine.

Treba čuti taj ton, urlik zadovoljstva, gdje tragedija i trijumf idu ruku pod ruku. Posljedice? Eksplozija u vatri proboja poput A-bombe. Ništa novo u Turskoj. Tu, na Bosporu ne nedostaje ni ljubavi, ni žara, niti strasti. Sirovost, neustrašivost i probojnost. Sve u jednom…

Dug put turskog fudbala

Turski je fudbal prešao dalek put. Od službeno zabranjenog sporta u posljednjim danima Osmanskog carstva, preko autsajderske uloge u europskim i svjetskim takmičenjima do polovice osamdesetih, u posljednjih je petnaestak godina izrastao u silu na koju treba računati.

Fanatična ljubav turskog čovjeka prema fudbalu i masovno bavljenje tim sportom, nikada nisu bili upitni. Kad su tim preduvjetima pridodani bolja organizacija, poduzetnički duh i kapital sve bogatije turske nacije, plodovi nisu mogli izostati.

Turska je došla blizu plasmana na Svjetsko prvenstvo 1990, da bi se potom uvrstila na Euro 1996. i 2000. Galatasaray je na sceni bio bolji od Manchester Uniteda, Barcelone, Arsenala i Reala, a vodeći turski igrači poput Sukura, Kerimoglua, Tayfuna i Erdema postali su zanimljivi zapadnim klubovima.

Istanbul je, a ne Ankara, turska fudbalska metropola. Ispred drugog najmnogoljudnijeg grada Turske, smještenom u centralnoj Anadoliji, je čak i crnomorska luka Trabzon, čiji predstavnik jedini ugrožava dominaciju istanbulske velike trojke.

Turci su na međunarodnoj fudbalskoj sceni i 1954, kada su se našli u ”sendviču” između Zapadne Njemačke, Mađarske, Švicarske i Holandije. I jedino su te pedesete godine bile sretan period turskog fudbala. Istina, Turci su na Euru u Rimu 1968. ušli u prvu kvalifikacijsku grupu, zajedno sa Špancima, tadašnjim Čehoslovacima i Irskom, ali su bili posljednji u grupi i nisu ušli u završnicu prvenstva.

Tako je reprezentacija Turske praktično punih 40 godina bila van svjetske i europske fudbalske scene. Prvi iskorak prema velikim takmičenjima Turci su uspjeli napraviti sa selektorom Fatihom Terimom, koji ih je doveo do smotre najboljih reprezentacija Starog kontinenta. Bio je to gotovo polustoljetni san koji se napokon ostvario. Selektor Terim postao je nacionalni junak, a fudbaleri velike maze, koje su se nagrađivale i za najsitnije uspjehe u domaćem prvenstvu ili nacionalnom kupu.

Toliko drugačiji od drugih

Veća euforija moguća je jedino u Brazilu. Turci su u samo nekoliko godina postali najvatreniji navijači na Starom kontinentu. Eric Cantona, kojeg su simpatizeri Manchester Uniteda nosili na rukama, Paul Incea kojeg su u Italiji tretirali kao i Cantonu u Engleskoj, znaju šta su navijači i kako se postaje herojem, ali zasigurno nikada neće zaboraviti posjet Ali Sami Yenu, susret sa Galatasarayem u Ligi prvaka 1993. i turskih navijača.

Početkom devedestih, naravno s rezultatima, fudbal je u Turskoj postao prvim sportom, a za to je najzaslužnije, tursko otvaranje vrata, stranom kapitalu. Strani je kapital unio novine i u stilu života i u prihvaćanju drugačijih običaja. Umjesto da njihovi igrači idu van, novac im je donio vrsne trenere.

Istina, turski igrači se do godinu, dvije prije Eura ’96. nisu mogli nigdje niti prodati – iza njih nisu stajali uspjesi, nisu se imali gdje vidjeti na međunarodnoj fudbalskoj sceni.

No da su dobar materijal za odličnu ekipu, svjedočila je njihova sve veća kvaliteta. Europski treneri učinili su svoje. Tih godina su turski klubovi došli u vlasništvo vrlo bogatih ljudi, koji su znali uživati u svome skupom hobiju.

Sjajna je Turska iz Engleske ’96, sa tom borbenom reprezentacijom koja je uz Hakana Şüküra lansirala Arifa Erdema, Tugaya Kerimoğlua i fenomena kakav je Rüştü Reçber. Dobro su igrali u Engleskoj, prezentovali visoku tehniku, umijeće i strast u Nottinghamu i Sheffieldu. Ipak, taj sastav Fatiha Terima nije bio dovoljno zreo za veći uspjeh.

Ulaskom među šesnaest najboljih ekipa u Europi, navijači su došli na svoje. Jednostavno nisu znali čemu bi se više veselili: turskom prvenstvu ili odlasku u Englesku. Naime, u Turskoj je te 1996. prvenstvo završilo neposredno pred Euro ’96. Morali su malo pomaknuti termine zbog Bajrama, tako da su turski fudbaleri praktično na Ostrvo krenuli ravno sa svojih najvatrenijih utakmica, što je za sve protivnike u grupnoj fazi bila vrlo sretna okolnost.

Iskustvo se sticalo u narednih šest godina. Sve do World Cupa u Japanu i Južnoj Koreji.

Odbrojavali su se dani do početka World Cupa, s neviđenim uzbuđenjem čekao prvi nastup crveno-bijelih košulja. Turska je na Dalekom istoku imala svoje arhitekte: Emrea Belözoğlua, İlhana Mansıza i Hakana Şüküra. No, kroz utakmice u grupama isplivao je jedan golemi problem. Ko će raditi ono zbog čega se igra fudbal? Pitanje se može i preformulisati – ko će davati golove? Jer istina u fudbalu i jeste – pogodak.

GRUPA D

EURO 2016: Reprezentacija Španije – Međuzvjezdana furija [infografika]

EURO 2016: Češka Republika [infografika]

EURO 2016: Reprezentacija Hrvatske – Rođeni u taktu vatre [infografika]

Reprezentacija Turske – infografika

I onda dvoboj dva iznenađenja, duel bez izrazitog favorita, Senegal versus Turska.

Bruno Metsu je dobro razradio ”evoluciju” raskošnog afričkog talenta, senegalski prolaz značio bi, također, i najveći uspjeh crnog fudbala, s druge strane pobjeda Turaka predstavljala bi njihovu konačnu fudbalsku afirmaciju. I gotovo bez iznimke utakmica puna vatre, sjaja, velikih poteza, majstorija, geometrije i salvi. Od Şüküra do El Hadji Dioufa.

Turci su bili više okrenuti kolektivu, dok su Afrikanci afirmaciju tražili u inspiraciji izvrsnih pojedinaca. A onda u 67. minuti Şenol Güneş povlači, ispostavit će se kasnije, ključni potez. Neprimjetnog Hakana Şüküra zamijenio je İlhanom Mansızom.

Ta subotnja noć 22. juna 2002. očito je bila večer produžetaka, pa su i gledaoci u Osaki ostali duže zavaljeni u svojim naslonjačima. Ne predugo, jer je u 94. minuti Ümit Davala poslužio Mansiza, koji iz poluvoleja postiže ”zlatni gol” za Turke očigledno – dijamantni.

Sjajna turska perspektiva

Hakan Şükür je bio kontinentalac, Ümit Davala all-round igrač, Emre Belözoğlu fanatik igre, Tugay Kerimoğlu plavi anđeo, Hasan Şaş i Yıldıray Baştürk bombarderi, Rüştü Reçber veliki lukavac, Arif Erdem ratnik, pa ipak, na tu čudesnu, blistavu vrtešku Güneşove mašte i individualnosti stat će Luís Nazário – Ronaldo.

Brazil, bez suspendovanog Ronaldinha, letio je na krilima Ronalda, Rivalda i Roberta Carlosa. No, ni Turska nije bila podređena. Hasan Şaş, Emre Belözoğlu i Alpay Özalan jurišali su jednakom žestinom prema Marcosu. Turska se nastojala odužiti za poraz u prvoj utakmici u grupi, poraz kojem je kumovao korejski sudija Kim Young-Joo.

Međutim, Turska nije uspjela. No, to još nije kraj. Utakmica za treće mjesto, specifična po tome što je motiv u njoj najčešće značajniji faktor od same kvalitete, i u pravilu pobjeđuje reprezentacija koja manje žali za propuštenim finalom, i slabije kotira na kladionicama, pripala je – Turcima.

Potomci mandžurskih, mongolskih i tunguskih plemena imali su silan motiv domaćeg terena i atmosferu koja ih je nosila, ali i Turci su svoje napredovanje željeli potvrditi nikad ranije osvojenom medaljom na velikom takmičenju. Kako to ipak nije bila utakmica koja bi imala naboj borbe za naslov svjetskog prvaka, dvije su silno motivisane ekipe priredile tribinama prekrasan fudbalski doživljaj. Do kraja: Južna Koreja 2, Turska 3.

Senzacija! Turska je više nego zasluženo bronzanom medaljom okrunila talent i trud svoje sjajne generacije. Grmljavina niz Uzungöl: ”Türkiye, Türkiye!”

Svijet još nije zaboravio da je 29. juni 2002. bio veliki dan za turski fudbal. Ali, Terimove momke nije morilo sjećanje na crveno-bijele dresove daleko ”gore” u vlažnom Daegu ili u avionu iznad uzburkanog Žutog mora. Senzacija otisnuta debelim, masnim slovima, istina, u pokušaju ostvarenja senzacije nije zakazala, bilo bi to ružno reći, samo nije odgovorila razini potrebnoj za daljnji uspon, iako je ”novi” turski fudbal, lepršav i maštovit, dobio svoju potvrdu na spektakularan, senzacionalno uvjerljiv i jednostavan način.

Ipak, godine su prohujale.

Turci su danas ponosni i na film sa St. Jakob-Parka, svaku sličicu, koja se danas poput ostarjelog voza vuče izlizanim tračnicama, huktajući pod parom crvenog i bijelog dima. Basel će na Euru 2008. pun radosti obasuti svijet – svojim svijetom: plesačice dugih nogu, stotine mladića i djevojaka, veliku paradu sportaša, fudbalere i million šarenih balona.

Svaka ekipa ima vrsnih fudbalera. Te noći i Njemačka i Turska su imali po nekoliko. 22. minut donio je prvo vodstvo na utakmici. Kao po koncu je teklo jedno dugo dodavanje Hamita Altıntopa prema Colinu Kazim-Richardsu, potom je uslijedio centaršut, a u gužvi se najbolje snašao Uğur Boral.

Zbunjeni, i valjda, ne naviknuti na inferniornost protivnika, Turci su poklekli u 26. minuti. Lukas Podolski je ”gurnut” na svoju lijevu stranu, poslao je sjajan centaršut, na koji je u pravi čas stigao Bastian Schweinsteiger.

Pauza između dva poluvremena više je prijala Njemačkoj.

Miroslav Klose povisuje na 3:1, nakon jedne kombinacije sa dugim ”trajanjem”, dok je promašaj Ballacka prosto tražio kaznu na suprotnoj strani. I ona je stigla sa Semihom Şentürkom, koji je u driblingu čvrst, odlučan, a u lob udarcu odrešit – 2:2. Turska se ne da, ali Njemačka je ta koja juri krilom.

U 90. minuti fudbaleri Njemačke izvode jedan kontarnapad u kojem učestvuje gotovo cijela navala. Posljednji s loptom igra Philipp Lahm. ”Ohladio” je srca Turaka. Do kraja utakmice proboj kroz guste bijele majice Elfa gotovo je nemoguć. Glavni sudija Massimo Busacca iz Švicarske svira kraj. Semafor je čvrst – 3:2.

Odlazili su Turci s travnjaka St. Jakob-Parka bez suza, jer veterani nemaju suza, ali s osmijehom, jer je rastanak sa scenom igrališta u polufinalu velikog takmičenja, s reflektorima pozornice i pogledom na semafor betonskog kolosa, stvar ”za sebe”.

Turska – vječni inkubator talenta

Osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća u prvi plan europskih fudbalskih dešavanja počeli su izbijati igrači turskog podrijetla koji su nastupali za države u kojima su, kao potomci turskih emigranata, i rođeni. Najpoznatiji među njima bili su Švicarci Kubilay Türkyilmaz i Murat Yakin te Nijemac Mehmet Scholl.

S velikim usponom turskog fudbala koji je započeo sredinom devedesetih godina, ti fudbaleri, odgojeni u zapadnoeuropskim fudbalskim školama, počeli su odlaziti u obrnutim smjerovima te nastupati za turske klubove i reprezentaciju.

Tako su u Njemačkoj, omiljenom odredištu turskih gastarbajtera, rođeni Yıldıray Baştürk, čija se klupska karijera vezala isključivo uz rodnu državu i Ümit Davala. Manje je poznat podatak da je u zemlji, čija je reprezentacija nastupila u polufinalu na Dalekom istoku, rođen vjerojatno i najzaslužniji igrač za taj turski trijumf, İlhan Mansız.

Nije čudno, fudbal je u Turskoj nevjerojatna strast. Ipak, još prije dvadesetak godina kvaliteta ovog sporta bila je u ovoj zemlji drugorazredna. Primjer – poraz 0:8 od Engleske u kvalifikacijama za World Cup 1986. i to usred Istanbula! Fudbalsko ludilo, puni stadioni, idoliziranje fudbalera postojali su u Turskoj čak i tada, i na toj beskrajnoj “volji naroda”, izrastao je današnji fudbal koji je najbolju potvrdu dobio u Galatasarayevom osvajanju Uefa kupa i europskog Superkupa 2000. godine.

“Kostur” turskog fudbala ovih dana čine tri istanbulska kluba Galatasaray, Fenerbahçe i Beşiktaş, te Trabzonspor. Tradicionalno, oni okupljaju najbolje turske igrače koji su vrlo dobro plaćeni i čine gotovo kompletnu reprezentaciju. Fanatičnosti nikad neće nedostajati Turcima, a i podrška s tribina mogla bi biti značajna.

Pojedinci kao Arda Turan, Nuri Şahin, Hakan Çalhanoğlu ili Burak Yılmaz visoka su klasa. Spremni i u formi, mogu pokvariti posao svakome. Oni će u Francuskoj odnijeti sve – i slavu, i pažnju, i fotografiju, i veliku ”i-tačku” – kada širom Dardanelija zagriženi tifoz bude držao palce virtuozima i Bosforskim likvidatorima.

Rijedak spoj najbolje turske tehnike u sinergiji s neviđenom eksplozivnošću i brzinom, pridonosi nelogičnom dojmu daje ova ekipa brža s loptom nego bez nje. Imali su Turci u fudbalu svojih uspona i padova, bisera i afera. Namještene utakmice, potkupljeni suci, nasilje na i oko stadiona, pa i afere igrača uz sudske epiloge, korupciju u gradnji stadiona, uličnu retoriku klupskih čelnika, i unatoč takvim iščašenim varijantama djelovanja nije prevladao dojam da se Turska trese od skandala, da ljudi mrze fudbalere, proklinju takve igrače i zazivaju ”istorijske” promjene.

Događa se suprotno – zrelo društvo prepoznaje vrijednosti – pa sporadične negativnosti ne utiču na prirodnu popularnost.

U kartonu sportskog podviga: Mehmet Topal, Gökhan Gönül, Caner Erkin, İsmail Köybaşı, Arda Turan, Selçuk İnan, Nuri Şahin, Olcay Şahan, Burak Yılmaz, Umut Bulut, Mevlüt Erdinç. To su vitezovi za strastvene južnjake, vrela krv Turske. Za Špance, Hrvate i Čehe, pokazat će se, nezgodna napast. Na posljednjem koraku, u bljesku sjećanja, pred očima – Daegu. Jasno, uspon se stvara preko snažnijih, ne preko ”mušterija”.

To je turski mir, samopouzdanje, to je južnjačka lepršavost. Turski saz, koji pali i onako raspaljivi Dardaneli, gladnih uspjeha i neiscjeljivih rana nekih prošlih vremena. A sumnja je korisna, zna Terim, jer održava vjeru živom. Na kraju krajeva, snaga vjere se ne može znati, dok se ne stavi na kušnju.

Turci su osjetili svu nadu u beznađu, vjeru u sumnji. Turska na Euru, Turan i Terim, na svom putu i iskušenju. Krupnim koracima, ponosno…

Zvijezda reprezentacije: Arda Turan

Datum rođenja 30. januar 1987.                                                       Mjesto rođenja Fatih, Turska

Klub Barcelona                                                                                    Nastupi za reprezentaciju 89/17

Pozicija ofanzivni vezni                                                                         Trenutna vrijednost 35 miliona eura

Turan je krik crnog leptira. On je junak onog meča između Turske i Holandije. On je igrao jednu od svojih ”velikanki”. Mirno primljena lopta, u zoni iz koje se tresu mreže, bez pardona. Navukao je Holanđane u zamku vlastitog ”ja”, a onda na krilima temperamenta, oslonjen u prvom redu na ”željeznu volju”, potvrdio krah holandskog fudbala. Uvjerljivo, sigurno. Bio je na potezu u kaznenom prostoru. Ovaj je put ostavio Van der Wiela i Brumaa i tačno odmjerio korake za onu odloženu loptu. Nije čudno, protivničkim je braničima zadavao najviše muke. A, onda kao uostalom i toliki Turci, razvukao je žestoko. Visoka sigurnost i taj ritam, ludi, vatreni. Kako je samo izmicao i Blindu i Klaassenu. Ne da je zabio pogodak, jednostavno se igrao poput djeteta u dvorištu kuće u rodnom Fatihu. Taj je virtuoz postigao pogodak na prelijep način, kao neku solo-tačku, tehnikom, lakoćom, dosjetljivošću napisao je hit, a Torku Arenu ostavio bez daha. I kamermani su bili oduševljeni. Ovih dana drži svu silu toga. Istina, Turanova snaga ”čuči” u neviđenom refleksu. Znanje, pokret, trk, dodavanje, oduzimanje playmakera sa 177 u vis, koji je lud za fudbalom i uvijek među najboljima. Možda i posljednji turski fudbaler čija se lopta ”čuje” pri udarcu. Jednostavno, ima onaj ”zvonk” rasnog pucača. Podignuti loptu s travnjaka i raspaliti je u mrežu, to je – Arda Turan.

Ko je Fatih Terim?

”İmparator”. Car. Nadimak je to koji su Fatihu Terimu dodijelili njegovi sunarodnjaci. Toliko fudbalskih velikana, silnih državnika, sjajnih ljudi, pa ipak, jedan je Fatih Terim.

Njegovo dostojanstvo i burni karakter koji usađuje u igrače, a oni mu uzvraćaju velikom agresivnošću i borbenošću na terenu. I tuga koja je ostala daleko, iza zjenica smeđih očiju s pogledom na semafor St. Jakob-Parka. Prorjeđena srebrna kosa smotala se u svitak, čelo pokupilo rosu unutrašnjeg uzbuđenja. Ruka, pružena Joachimu Löwu, čvrsta, stegnuta. Bila je to mala škola velikih trenera.

Onu fudbalsku započeo je kao dječak u Adana Demirsporu, malom klubu u njegovu rodnom gradu Adani, a nastavio je u Galatasarayu u kojem je odlično napredovao i postao zaista sjajan libero. S rijetkim trenucima odsutnosti, indispozicije 43 gola, 327 utakmica za istanbulski tim, 51 za Tursku. Njegov je saz uvijek razigran, osmijeh širok, stisak ruke prijateljski. Fatih Terim je Turska. Na njegovim je ramenima fudbal i mladost cijele Turske.

Prednosti i mane reprezentacije Turske

Plus Njegovo veličanstvo fudbal u ovoj zemlji ima poseban značaj. Kultura navijanja, ali i strast za ovim sportom koja lebdi u vazduhu, sjedinjuju sve polove i uzraste. Ponovo sve izgleda dobro i Turci s velikim optimizmom gledaju u budućnost. Šta se promjenilo? Odgovor leži u viziji jednog čovjeka – selektora Fatiha Terima. Njihova tri mušketira – Turan, Şahin i Çalhanoğlu – na najbolji način su dokazali da Turci mogu napraviti veliku karijeru u Europi ako odu kada su spremni za to. Kada je prije tri godine preuzeo reprezentaciju Fatih Terim se morao ozbiljno pozabaviti redefiniranjem turskog stila igre. Bilo je potrebno pronaći novo značenje slavnog borbenog duha, koji se s vremenom pretvorio u sinonim za nasilnu igru. Ključ za ponovno postizanje kompetitivnosti bio je postizanje stila koji bi spojio strast i poboljšanja u tehnici igrača, a sve u skladu sa savremenim kretanjima u fudbalu.

Minus Aktuelna reprezentacija Turske nije nimalo drugačija od prethodnih, igrači su talentovani i iznimno motivisani, sposobni za iznenađenja, pa ih stoga ne treba unaprijed otpisati. Tu ujedno leži opasnost za njihove ambicije, budući da u njihovoj igri i dalje nedostaje taktične discipline i čvrstoće. Baš na tim karakteristikama počiva igra većine današnjih ekipa, između ostalih i protivnika u njihovoj grupi. Snagom i čvrstoćom se Turci sigurno mogu nositi s njima, ali talentom zaostaju. Svojim borbenim pristupom sigurno će zaslužiti dosta simpatija, ali neki veći rezultat i uspjeh na Euru u Francuskoj će po viđenom izostati. Turci su svjesni da kvalitetom ne mogu parirati ni jednoj reprezentaciji u grupnoj fazi, ali pojedinci kao što su Turan, Şahin i Çalhanoğlu, te golema želja, trka i borbenost svih ostalih mogu ih pretvoriti u opasnost za svakoga ko ih podcijeni ili mu nišanske sprave ne budu tačne.

Konačni spisak igrača za EURO 2016 u Francuskoj:

Golmani: Volkan Babacan (Medipol Basaksehir), Onur Recep Kivrak (Trabzonspor), Harun Tekin (Bursaspor).

Odbrana: Gokhan Gonul (Fenerbahce), Ahmet Calik (Genclerbirligi), Sener Ozbayrakli (Fenerbahce), Hakan Balta (Galatasaray), Mehmet Topal (Fenerbahce), Semih Kaya (Galatasaray), Ismail Koybasi (Besiktas), Caner Erkin (Fenerbahce).

Veza: Emre Mor (Nordsjælland), Volkan Sen (Fenerbahce), Hakan Calhanoglu (Bayer Leverkusen), Nuri Sahin (Borussia Dortmund), Volkan Sen (Fenerbahce), Oguzhan Ozyakup (Besiktas), Ozan Tufan (Fenerbahce), Selcuk Inan (Galatasaray), Arda Turan (Barcelona), Olcay Sahan (Besiktas).

Napad: Burak Yilmaz (Beijing Guoan), Cenk Tosun (Besiktas), Yunus Malli (Mainz 05).