Posljednjih je godina njihov sport poprimio sasvim drugu dimenziju. Fudbal, košarka, tenis, rukomet, atletika… Oni su uvijek tu negdje – pri vrhu – ako ne i najbolji na svijetu.
Gdje je tajna? Davno su je otkrili… Ključ leži u organizaciji Olimpijskih igara u Barceloni 1992. Tada su izgradili objekte, obrazovali trenere, ujedinili naciju i razbili hronični lokalpatriotizam, a kada je sve to prošlo, imali su plan – u škole su krenuli s poznatim sportašima kako bi zainteresovali djecu, na igrališta su postavili struku – jednostavno, nisu htjeli imati priču za jedan dan.
La Roja je osvojila tri titule na velikim takmičenjima od 2008. do 2012. Dvije europske i jednu svjetsku krunu. Motiv je uvijek prisutan, ali što vrijeme vladavine duže traje, protivnici se sve bolje pripremaju za vašu igru. Takvo je pravilo. Španija je na Mundialu u Brazilu upala upravo u tu zamku.
Del Bosque je ušao u slijepu ulicu, protiv Holandije i Čilea nije imao riješenja, i doživio je teške poraze za lični i reprezentativni imidž. Samo nekoliko sati 18. juna 2014, nakon što je španski kralj Juan Carlos potpisao abdikaciju, njegova je zemlja srušena sa svjetskog fudbalskog trona izgubivši od Čilea.
Ta se sportska katastrofa nije mogla desiti nigdje drugdje nego ondje gdje je najavljena godinu dana ranije, na Maracani u Riju. Jer, na tom je terenu Španija pregažena s 0:3 od Brazila u finalu Kupa konfederacija, u prvoj naznaci gubitka svjetske dominacije…
Real Madrid
Još tamo, u vrućem, zahuktalom Madridu, za vrijeme euro-flamenca ’64. mnogi su digli ruku za Španiju. Na metku njihove pucnjave, teške, zlatne, pisalo je – España, Campeona de Europa. Tada su Pereda, Marcelino i Luis Suárez trčali po blatnjavom Santiago Bernabéuu, izbjegavajući najdublje sovjetske ‘lokve’. Taj posljednji korak nikada nije pređen sve do ’08.
Ipak, u osamdesetim godinama, kada je ljepota fudbalske igre skoro izumrla, La Roja je podsjećala na stara vremena. Svojom filozofijom igre probili su ‘moderne’ postulate fudbala. A niko nije tako zbio fudbalsku filozofiju ili mudrovanje igrom kao potomci iberskih plemena.
Dvije su samo riječi, ali slatke kao med – Real Madrid.
Sa desetom i bez desete titule europskog prvaka, madridski Real je bio i ostao najveći svjetski klub. Tačnije, imao je i zadržao prividan ugled najvećeg kluba na Starom kontinentu. Santiago Bernabéu je u toj polemici najvećih sigurno krunski svjedok. Iz njegova će prezimena uslijediti ”kraljevska” epoha. Pomalo čudesna, ali izvorna.
Johan Cruyff je vratio stari duh fudbala i u katalonski tim kao trener, oduševio sve s Barçom i kao igrač u La Ligi ’74. Te nezaboravne trenutke, u kojima je uspjeh bio rezervisan za ”katalonsku ljepoticu”, uglavnom se događao u godinama kada su Holanđani vodili kolo u Barceloni.
Početak rušenja superiornosti madridskog Reala počeo se događati sredinom sedamdesetih godina. Dva Tulipana, dva Johana – Cruyff i Neeskens, izrežirali su ”kraljevima” najgore moguće trenutke. Ekipa iz središta zemlje morala je priznati poraz i popratiti odlazak naslova prvaka Španije u omraženi predio Iberijskog poluostrva. Tada je započeo rivalitet Reala i Barcelone, rivalitet gotovo obliven krvlju.
Nešto manje od dvadeset godina kasnije, tačnije ’92. Holanđani su ponovo razveselili Kataloniju. Ponovo Cruyff, ovaj put na trenerskoj klupi, uz nezaobilazno povlačenje dima iz cigarete, te Ronald Koeman, donijeli su naslov prvaka Europe. Katalonija obojena u narančasto. Nije čudno, Katalonija koja će skoro svaki svoj fudbalski uspjeh često povezati s Holanđanima.
I baš će reprezentacija Španije na tim snažnim nogama i visokom inteligentu sa Santiago Bernabéua i Camp Noua, ostvariti svoje najveće rezultatske uspjehe u posljednoj deceniji. Bio je to, u dubini njihove duše, sudbonosni otpor lokalpatriotizmu, klupskom animozitetu i političkom neslaganju.
Pružili su na euro-takmičenju 2008, Mundialu 2010. i Europskom prvenstvu 2012. sjajan fudbal na vrućini tih ljeta. Igrali su na način olimpijskih vitezova Patricija Arabolaze, Mariana Arrate i Ramóna Gila, na početnom jurišu navalnih strahotorera Chusa Perede, Luisa Suáreza i Amancija Amara, u kanalima opijenih pobjedom najvećih žonglera današnjice. Jedanaest igrača, jedna misao, jedan duh. La Roja Luisa Aragonésa i Vicentea del Bosquea.
I kao pedesete – opet Los Charrúas, opet Seleção, opet La Furia Roja. I opet je Brazil favorit, iako su kladioničari nabili sve žetone na Španiju koja ima sjajne igrače – Andrés Iniesta, Xavi, Cesc Fàbregas, Sergio Ramos, Iker Casillas… same vedete.
Ali, ponavlja se ”Maracanã”. Brazilska ”macumba” je izgubila tvrdi rat, prsa o prsa. Njemačka je slavodobitnik.
A Španija? Jednostavno – ispucani u dugim godinama slave, trijumfa, ispražnjeni u bombastičnim golovima, u debelim novinskim natpisima, na ramenima fanatizma – nema više ni strasti, ni želje za još jednu ”velikanku”…
Opet je iz ropotarnice izvučen totaalvoetbal, opet su predstavnici latinskog stila izvukli garra charrúa, opet je Španija potisnuta u one antologije fudbalskih tragedija. La Roja je igrala na Zelenom kontinentu i nastup u Brazilu imao je već unaprijed smišljen naslov – ”Juego de tronos”…
Igre bez gladi
Čudo se dogodilo. Holandija 5, Španija 1. Holanđani su nametnuli svoj tempo, interpretirajući brz, snažan i veoma efikasan fudbal. Van Gaalova je ekipa, jednostavno, funkcionisala kao precizna mašina, u kojoj su sve poluge besprijekorno radile. Arjen Robben i Robin van Persie su bili priča za sebe. Majstorstvom su zabavljali tribine Fonte Nove, jer su jednostavno pronikli u duh fudbalskog užitka.
Istrčali su u Salvadoru, zgrabili loptu i postigli svaki po dva pogotka. A mogli su još toliko. Nisu štedili sebe, nisu štedili ni Gerarda Piquéa, ni Sergija Ramosa. Igrali su uistinu sjajno. Iz poteza u potez. Ostali Tulipani su igrali na njihov mig. Daley Blind je bio neuporedivo jedan od opasniji igrača Van Gaalovog tima, ”razvukao” je igralište, centrirao iz svih pozicija.
Samo zahvaljujući požrtvovanom Davidu Silvi i prisebnom Xabiju Alonsu, a kasnije i Pedru, koji je zamijenio Alonsa u drugom poluvremenu, Blind nije postigao nijedan gol.
Ipak, na njegovima je nogama dva od pet postignutih golova. Blind je svojim izvanrednim prodorima, samo skretanjem lopte, odmah, bez nepotrebnog zadržavanja, stalno nadomak lopti, individualnom klasom i kapellmeister-palicom indicirao visoku pobjedu holandskog tima.
Španija je otputovala u Brazil s idejom da joj je povjeren zadatak ne samo da brani krunu svjetskog prvaka, nego i stil s kojom se pretvorila u univerzalni simbol fudbala. Na sebe je preuzela breme koje se koji dan kasnije pokazalo prevelikim teretom za ostarjele, umorne, kilometrima napunjene noge njenih reprezentativaca.
Holanđani su prvi došli do prilike već u 8. minuti. Iskoristili su ‘’narančasti’’ zbunjenu reakciju Jordi Albe nakon ubacivanja lopte iz auta na sredini igrališta. Brzom loptom u prostor je izbačen Sneijder. Istrčao je pred Casillasa, ali „zlatna rukavica“ i dalje je u formi. Skinuo je desnom rukom pravi „zicer“ Sneijderu koji se očajnički hvatao za glavu.
Španija je preuzela kontrolu igre, uglavnom se tražio Diego Costa koji se izvačio više u lijevu stranu odakle je pokušavao proći. Kratka radost, kombinacije La Roje su sve duže, Holanđani su se koncentrisali na lijevo, a onda je Stefan de Vrij u 26. minuti u klizećem startu prošao pored Diega Coste koji se okliznuo u kaznenom prostoru. Sudija Rizzoli pokazao je na bijelu točku, a Xabi Alonso iz jedanaesterca pogađa desni ugao Cillessenovog gola.
Proradio je i onaj iracionalni dio kod Holanđana, zaboravilo se na objektivni umor, iscrpljeno tijelo išlo je preko realnog maksimuma. Motivacija je postala ključni faktor.
A taj ključni faktor u pobjedi nad Španijom ima kratko i jasno ime i prezime – Robin van Persie.
Prvu pretnju, kao uvod izjednačujućem zgoditku, poslao je Daley Blind s lijeve strane. U 32. minuti prošao je po lijevom boku, uputio loptu u petarac koju je Ramos promašio, ali Van Persie nije očekivao grešku. Ali, iskupio se centarfor Uniteda na velemajstorski način minuta kasnije.
Prethodno je Španija preko Davida Silve imala rješenje utakmice, na okomitu loptu Andrésa Inieste izašao je Silva u 43. minuti sam pred Cillissena, ali pokušao je lobom. Nije uspio i kazna je stigla u velikom stilu i to nakon nepunih trideset sekundi, dok je La Roja urlala nad vlastitim promašajima, igra je dobila veliko finale. Iza crnih, uskih očiju Van Persieja namjera čuči negdje daleko. Rastrganost španske igre drži as. Van Persie je raspoložen.
S lijeve strane, tek nekoliko metara iza središnje linije igrališta, Blind je uputio dugu loptu grema vrhu kaznenog prostora Španije. Pique je zakasnio da se napravi offside-zamku, Ramos je ponovno bio kratak u skoku, a Van Persie je zaplovio zrakom i udarcem glavom sa šesnaesterca svladao „skamenjenog“ Casillasa. Bio je to pogodak koji se zaista rijetko viđa.
I u drugom je poluvremenu oduševljavala lakoća Holanđana. Unijeli su svu svoju inteligenciju u igru, elegantno, bez ”topova”, sproveli drugih 45 minuta u svom stilu, egzibicijama i efikasnošću, sa svim finesama, koje su ovom timu oduvijek bile svojstvene. Trebalo je proći svega osam minuta nastavka pa da Arjen Robben, u svojoj bravuri, finti i driblingu, postigne i drugi pogodak za Holandiju.
Robusnost je zamijenio lukavstvom, postavljanjem i gipkošću pantere. Laka koraka, visokog pregleda igre, uvijek glava gore. Ponovno duga lopta Blinda s lijeve strane, putovala je „tri dana“ od centra, ali između stopera Španije prihvatio ju je Robben u šesnaestercu. Smirio je desnom, zavrtio Piquea, iza leđa gaje pratio Ramos, ali Robben je koncentrisano ljevicom sa dvanaest metara pogodio mrežu Casillasa.
Tek se onda razigrao Robben, pa je u 59. minuti povukao loptu s centra, uposlio Van Persiea na rubu kaznenog prostora, a ovaj odmah punom nogom šutirao i pogodio prečku. Spasili su se Španci, ali ne zadugo… Da bi se polako i sigurno lomio blok Španije, umnogome je pomogla izvrsna fizička sprema Holanđana, i već po tom elementu Louis van Gaal je pokazao veći napredak.
Zato ne čudi što je Del Bosqueov tim djelovao sve nemoćnije, a Holanđani su i u 90. minuti išli u presing. Holandija je trčala kvalitetno, mijenjajući ritam igre, ovisno o situaciji na terenu. Van Gaal je limitirao proboj Diega Coste, kasnije i Fernanda Torresa, i praktično otupio bilo kakve ofanzivne ideje iberijskog sastava.
Kocka je pala – El Glorioso España
Osim što je to stvar mentaliteta ekipe, držati se rasporeda, jasno je da je Holandiji homogenost pridonio da se razlika između dvije ekipe tokom utakmice digne na De Moivreovu n-tu potenciju. Svi su razlozi Del Bosqueovog poraza međusobno povezani, jer daje drukčije, onda bi se lako mogao ‘izolirati virus’. Umor se morao odraziti.
Španija nije imala svježinu, nije imala niti promjenu ritma kojom bi tok utakmice, iz negativnog, prešla u pozitivni rasplet. Jednostavno, Španija je izgubila moć.
Istina, igra La Roje je imala lagani dodir, posjed je ostao neupitna karakteristika igre, ali nije bilo brzine i okomitosti. Puno dodira i lopta u širinu, bez prave opasnosti za Jaspera Cillessena. Uz to, odbrana je bila uvjerljivo najslabiji dio ekipe. Nesigurni Gerard Piqué i ‘spavači’ na stoperskim pozicijama. Bilo je inidividualizma, snage i srca, ali Holandija je imala kolektivnu igru, dok je Arjen Robben proizvodio golove.
Vratilo se De Vriju za nepostojeći jedanaesterac u 64. minuti. Sneijder je ubacio iz slobodnog udarca s lijeve strane, lelujava lopta je išla na drugu stativu, kratak je bio Casillas u skoku sa Van Persiem, a loptu je na dva metra od gola glavom u mrežu poslao Stefan De Vrij koji je nadskočio Azpilicuetu. Tri gola primila je Španija u 20 minuta igre!
Pucali su Holanđani samo onda kada je pogodak bio siguran i neizbježan. Tražili su još povoljniju priliku, još bolju situaciju. Tek tada bi lopta tresla mrežu. Istina, znali su Tulipani da postižu golovu i iz polušansi. Pa ipak, trebalo je čuti taj ton njihove igre. Brzina misli, brza lopta, iznenađenje. Nema dvojbe, taj van Gaalov recept, Van Persie je nametnuo La Roji. De Guzmán u prilici. Udarac? Ne, jer Sneijder je bliže. Udarac? Ne. Robben je još bliže. Ali Van Persie može u mrežu. Da, lopta Van Persieu.
Poigravao se Casillas s loptom, odbila mu se od noge, a Van Persie je spretno ukrao i pogodio praznu mrežu. Išlo se na ”deranje”, Holandija je svojom navalom, koja je driblala kako je htjela, pucala kuda je htjela, provodila neprestanu ofanzivu. Kombinacije u šesnaestercu, trik, tehnika, improvizacija, artizam.
Bio je uporan taj tandem Van Persie – Robben. Ovaj će potonji ”izlomiti” nekoliko Španaca, dugim koracima osvojiti teren kraj ošamućenih linija i pored nemoćnog Casillasa, postići konačnih 1:5. Agresijom su Holanđani uzimali loptu umornim Špancima, okomitim dodavanjima lakoćom stizali pred gol Casillasa i zabijali. Iskoristio je Van Gaala sve slabosti La Roje.
Španija je iskrvarila na terenu.
Reprezentacija Španije – infografika
Nikad od 2008. nije primila više od gola na europskom ili svjetskom prvenstvu. U Salvadoru je doživjela totalni kolaps, a najgore je, što je moglo biti i gore. Ni rezultata ni stila, niti se moglo prepoznati igrače ni igru. Španija je protiv Holandije djelovala kao grupa veterana bez krvi, brzine, snage za reakciju, bez entuzijazma i ideja.
Individualne su greške dovele do kolektivnog debakla, sjajan gol Robina van Persieja na kraju prvog poluvremena bio je udarac maljem od kojeg se Del Bosqueova ekipa nije znala oporaviti, iako je na raspolaganju imala cijelo dugo poluvrijeme i godinama nije iz nogu ispustila početnu prednost – ovaj put jednaesterac – koji se dosuđuje samo svjetskim i europskim prvacima.
Umor se morao odraziti. Španci evidentno nisu imali svježinu, izgubili su moć, sezona ih je iscrpila u najvećim španskim klubovima. Krajnja blamaža Furiji se desila u Rio de Janeiru, kada su takmičenje završili porazom od Čilea. Oproštaji su već bili u najavi, ali možda i koji mjesec prekasno. Nedostajalo je La Roji mlađih igrača, pojedinaca koji bi agresivnim angažmanom probudili ekipu iz mrtvila i stadija samozadovoljstva. Nije to uspio ni Del Bosque.
Ostala je Španija bez gladi za trofejima, jer su se reprezentativci Furije nauživali posljednjih godina silnih trofeja. U nacionalnom dresu, na klupskoj razini, gdje god se okrenuli, sve su osvajali. Jednom je morao doći kraj. Onaj lovorov vjenac nasađen na ramena ”izabranih” dobio je Bassovu fudbalsku bajku, simpatičnu fudbalsku knjigu o nepobjedivim Kesizupcima, nepobjedivoj ekipi braće i oca trenera.
Treba li ijedne riječi više?
Španija je imala svoj glasoviti trokut sa cijelim svijetom. Tri velika takmičenja i jednu igru bez odluke. Francuska ’16. je ujedno i kulminacija današnje generacije La Roje. Ovih nekoliko titula dokazuju svu okruglinu njihova postojanja. Neuhvatljiva i silna Furija, jača i od rimskog boga Marsa. Napunjena helijem, glomazna, tiha, provlači se nad vrhovima Mont Blanca. Današnja La Roja je nabijena tolikim repertoarom i raskošjem tumačenja fudbala.
Bilo je i drugih, ali ova je još začinjena i visokom stilistikom. Potezi brzi, linije elastične i nesavladive. Imena glavnih zvijezda govore sve, Španija kao da nema slabog mjesta, za svaku poziciju konkurišu igrači koji sami po sebi nose igru u svojim klubovima i dovoljno je da samo jedan od njih ”ima svoj dan”, pa da Furija ”pomete” sve pred sobom… Iskustva im ne nedostaje, ista je ekipa već gotovo osam godina na okupu.
España, ispisana je riječ na kožama konkurenata, a najbolnije na koži Nijemaca i Italijana. Nije čudno – España – krilatica gotovo svih selektora na euro-takmičenju ’16. Svima je u glavi samo jedno – España. Nije li ova Furija ”krvlju” i školovanjem za čisti fudbal? Na kraju, izdanak je sredine i vremena onih koji su mislili i igrali tako.
No istorija kao učiteljica života u ovom slučaju opominje, jer… Takav fudbal ne postoji.
Zvijezda reprezentacije Španije: Andrés Iniesta
Datum rođenja 11. maj 1984. Mjesto rođenja Fuentealbilla, Španija
Klub Barcelona Nastupi za reprezentaciju 107/13
Pozicija centralni vezni Trenutna vrijednost 35 miliona eura
Na Camp Nou je njegov talent došao do potpunog izražaja. Sve ostalo bilo je puko dotjerivanje i usavršavanje. Raznovrsnost, bogatstvo ideja, to je njegova ”odlika”.
Izlazak pred golmana, naglo povučena lopta u lijevo, u desno. Zna to ponoviti po nekoliko puta. Ima Iniesta u svom širokom repertoaru toliko finesa, toliko rješenja, toliko bogat kist da su mu bravure dobile iluzionistički ton. Čista apstrakcija. Toliko jednostavnosti. Omaleni virtuoz je sjajan. U sitnom koraku, u silovitosti udarca. Snažan i duhom i tijelom.
Zlatna zvijezda fudbalskog potez-cirkusa. Nije naglašeno brz, hitar, ali je uvijek, uvijek za korak ispred. Koliko je težak zveket njegovih zlatnika? S reprezentacijom je prvak svijeta i Europe, s Barcelonom je uzeo sve što se može uzeti u klupskom fudbalu. Bio je najbolji igrač Španije na World Cupu 2010, on je odlučio, njegov pogodak Holanđanima je La Roji donio naslov. Iniesta je velika duša ove čudesne ekipe, čvrsto vezane uz njegovo ime i bez sumnje svjedok jedne velike epohe pirenejskog fudbala, koji je u silnim pojedincima, opsjenio obožavatelje širom svijeta.
Njegovo je snalaženje u kaznenom prostoru vrhunsko, briljira u skučenom prostoru, brzinom reakcije preduhitri svakog braniča, jednostavno, ima onaj njuh kojim predosjeća izgledne situacije za gol. Nevjerovatna sposobnost za ”dirigovanjem” i vođenjem ekipe na terenu, vizija i nepredvidljivost njegovih poteza, stavili su ga u sami vrh španskog fudbala.
Ko je Vicente del Bosque?
Jak adut Furije. Trener promišljenih odluka i standardno visokih zahtjeva. Funkcionisanje ekipe kod njega je primarni cilj, ali pritom ne zanemaruje sposobnosti igrača koji sami mogu rješavati probleme. Nije zvijezda ove ekipe, ali jeste stručnjak koji s glamuroznim shemama ima odlike iste. Kormilo Španije prihvatio je nakon slavodobitno završenog Eura 2008. kada je Luis Aragonés odlučio otići. Domaća javnost, htjela je Aragonésa zadržati, no nije dramatizovala. Razlog? Znali su da imaju jednako jakog aduta koji će bez problema nastaviti gdje je El Abuelo stao. Glavninu igrača čine momci iz Reala i Barcelone, no odličnom ih je taktikom ujedinio, a oplemenio s nekoliko ”stranaca”, koji pak daju draž i boju cijeloj ekipi. Odličan strateg odlučio se za pragmatičnu taktiku u kojoj sve počinje i zasniva se na dinamitnom pokretu. Disciplina i zajedništvo osnovne su postavke Del Bosquea, od pojedinaca je napravio kolektiv, maknuo fokus interesa s najvećih zvijezda i sve je igrače učinio jednakima.
Prednosti i mane reprezentacije Španije
Plus Španska liga je vrlo snažna pa i ne čudi što je i reprezentacija jedna od jačih na ovom prvenstvu. Većina igrača dolazi iz dva velika kluba – madridskog Reala i Barcelone. Španci žele osvojiti još jedan trofej što samo po sebi tjera igrače na maksimalno zalaganje. Izvanredni su tehničari, vrlo temperamentni i puni entuzijazma. Visoka individualnost, koja je od omladinskih selekcija robovala taktici, oduvijek je upijala matematičke zamisli svojih trenera, a dolazila je na teren da se – igra fudbala. Uživancija je gledati Špance i njihove driblinge. Lijepo je vidjeti Jordi Albu kako fintama rješava odbrambene probleme, simpatično je gledati i Davida Silvu koji se pet minuta bori ”sam protiv svih”, doći sa sredine igrališta u šesnaesterac protivnika, ali jednim dugim dodavanjem sve vrati tamo odakle je krenuo – u centralni krug. Na kraju krajeva, lijepo je vidjeti i prodornog Paco Alcácera opakog šuta, koji je svoju vještinu snalaženja u protivničkom šesnaestercu naplatio s pet pogodaka u kvalifikacijama. Istina, majstorstvo La Roje, bitan uteg na vagi…
Minus Grupa nije laka, očekivanja stvaraju pritisak, ali kao i uvijek miljenici velikog dijela fudbalske javnosti izgledaju kao neko ko može da doći do kraja, iako su doživjeli najbolju lekciju Mundialu u Brazilu. Tako su to svi shvatili – od igrača, preko domaćih medija, pa sve do javnosti – da ovog ljeta Špancima neće biti lako odbraniti europsko zlato. Opasnost leži u teškoj sezoni koja je iza igrača Reala i Barcelone. Na EURO će doći poprilično ispražnjeni, što bi La Roju moglo skupo koštati. Nije im se bilo lako oporaviti od debakla na Zelenom kontinentu, prije svega psihičkim i od netom završene sezone. Istina, probudili su se nakon Brazila na pepelu svoga ugleda, ali i uz to neki od nositelja igre već su ušli u poznije godine karijere i sve im je teže podnositi konstantne napore bez pravog predaha. Španci će na takmičenju najboljih selekcije Starog kontinenta biti lovina čiji će skalp svi htjeti uzeti. Kako doći do njega, pokazali su Holanđani i Čileanci prije dvije godine…
Konačni spisak igrača za EURO 2016 u Francuskoj
Golmani: Iker Casillas (Porto), David de Gea (Manchester United), Sergio Rico (Sevilla).
Odbrana: Marc Bartra (Barcelona), Jordi Alba (Barcelona), Gerard Pique (Barcelona), Cesar Azpilicueta (Chelsea), Hector Bellerin (Arsenal), Juanfran (Atletico Madrid), Sergio Ramos (Real Madrid).
Veza: Sergio Busquets (Barcelona), Mikel San Jose (Athletic Bilbao), Cesc Fabregas (Chelsea), David Silva (Manchester City), Thiago Alcantara (Bayern), Bruno Soriano (Villarreal), Andres Iniesta (Barcelona), Koke (Atletico Madrid).
Napad: Pedro Rodriguez (Chelsea), Alvaro Morata (Juventus), Aritz Aduriz (Athletic Bilbao), Manuel “Nolito” Agudo (Celta), Lucas Vasquez (Real Madrid).
