EURO 2016: Reprezentacija Hrvatske – Rođeni u taktu vatre [infografika]

Već su davno bogati hodnici izgubili sjaj. Godine lagano brišu scenarij fantastične bronzane medalje. Ljeta su prohujala. Tek sada talenat zvekeće glasno i jasno – Modrić sa Santiago Bernabéua i Rakitić sa Camp Noua.

Momci na prvim koracima slave Zvonimira Bobana. Gigantski Maksimir u sivilu vlastitog betona, na kojem će se razbiti stanovita ustajalost rezultata, u traženju mudrih rješenja, na suncu što probija vječnu vlagu veličanstvenog Zagreba, više ne pali u prazno.

Bez kompleksa, sa svojom igrom, možda čak potaknuti veličinom iza sebe, u imaginaciji današnje terminologije i prakse, lijepi potezi Hrvata ostaju u podsjetniku Coupe du mondea ’98.

Ovo je samo dodatak – Euro ’16. A tamo, u Francuskoj ”urlaju vukovi”, tamo se peče tvrđi hljeb od sedam kora, tamo neumoljivo igraju Vatreni.

Hladnokrvno kažnjavaju svaku pogrešku odbrane, nemoguće je uhvatiti igru njihove mašte, od načina kako prelaze protivnika do izuzetne loptačke senzibilnosti. Nije čudno, u France-storyju postoji dokumentovana fotografija hrvatske bezgranične legitimacije: match pour la troisième place, Pays-Bas – Croatie 1:2!

Velika predstava za slavu!

To se pamti. Golova poput kiše. Iz rukava. Uspravni i protiv Argentinaca. Regularnih 0:1! Dakle, rame uz rame. Činilo se posljednja pobjeda stila. Od sutra – rat.

U utakmicama drugog kruga s finim je fudbalom gotovo. Počinje velika predstava – za slavu. Bez juriša, bez tempa. Polako, mirno. U utakmici s Holanđanima, odlučuje čisto znanje. Hrvatska diže masu na noge, Davor Šuker kraljuje. Dosjetljiv, briljantan. Potez na potez.

Rijetko koja je ekipa prošla tako suvereno poput Hrvatske za Coupe du monde ’98. Istina je da je njihova grupa bila jedna od lakših, ali teško je bilo Hrvatima na tom prvenstvu naći neku značajniju zamjerku. Kao i u Engleskoj ’96., nisu patili od unutrašnjih slabosti, kao ni od neslaganja u vlastitim redovima, iako, još jedna istina, pojedinačnom kvalitetom nisu bili ravni najboljima.

Nisu li se baš na tom Euru 1996. protivniku suprostavili čvrstom igrom, izbliza, loptanjem ispred taktike. A, onda će se, to je tačno, pod težinom godina i pod vodstvom Miroslava Blaževića vratiti na veliku scenu. Imali su i tada, u Francuskoj, pojedinaca.

Među starom gardom, nove snage strastvenih loptača – od Igora Štimca do Anthonyja Šerića, od Slavena Bilića do Igora Tudora, od Roberta Jarnija do Darija Šimića, od Davora Šukera do Gorana Vlaovića.

Mnogi su se čudili toj ”šetnji” u Francuskoj. Rezultat je izazvao malu senzaciju. Miroslav Blažević je doveo Hrvatsku do virtuoznosti, finoćom prilaza lopti, amortizacijom svim i svačim. Jednostavno, Hrvatska je oduševila. Opčinila.

”Pravac” je interesantan, ali je u znatnoj mjeri iscrpio fudbalere Hrvatske. Nije li pred utakmicu sa Rumunijom u osmini finala postojao veliki bojazan – nadahnuću tih fenomena mogao se na Parcu Lescureu suprostaviti umor. Razmrstiti zavrzlamu iz ”mrtve tačke” driblingom, iznenadnim udarcem, Ćirini kreativci na centimetru igrališta, u dahu sekunde, dali su panoramu klasične slike – slom upornosti u dvoboju s genijalnošću.

S Argentincima, Japancima i Jamajčanima u grupi, Vatreni su u crnom teškom puloveru do vrata, držeći u napetosti svoje sunarodnjake u utakmicama na francuskom tlu. U redovima Hrvatske, igračina do igračine – Aljoša Asanović, Robert Prosinečki, Davor Šuker, Zvonimir Boban.

Upravo je bronzana medalja na Coupe du mondeu 1998. u Francuskoj označila početak razgrađivanja jedne vrhunske generacije fudbalera.

Godine stvaranja

Do 1994. godine reprezentacija je bila u formiranju. Nije bilo službenih nastupa, samo prijateljskih dvoboja, koji su svejedno dali naslutiti snagu Bobanove generacije. Bilo je to vrijeme visokih nacionalnih naboja, u kojima je nacionalna selekcija bila ispušni ventil i prkos situaciji. Tada se nije raspravljalo o ruci na prsima, kockastom dresu ili HDZ-ovoj reprezentaciji.

Potom su počela i službena takmičenja, kvalifikacije za Euro 1996. i velike pobjede Vatrenih. Iznad svih ona u Palermu, nad viceprvakom svijeta, Italijom. Pamti se i revanš istih protivnika, u Splitu, ali ne zbog prisustva tadašnje političke elite, već nezaboravnog, tipično brazilskog ambijenta kojeg su priredili Splićani na Poljudu.

U Engleskoj su bili dobri, a mogli su biti i bolji. Da se Blažević nije obrukao pogrešnom procjenom izbora protivnika za četvrtfinale, mogli su proći u polufinale. No, i te Nijemce su deklasirali u igri, ali što vlastitim propustima, što sudijskom naklonošću moćnijoj Njemačkoj i interesu domaćina, otišli su kući. Ipak, vjera u mogućnost Vatrenih ostala je nepomućena.

Opet kao normalno, obezbjedili su plasman na World Cup u Francusku. Otišli su, puni nade u plasman u drugi krug, a stigli su, umalo, do kraja – do vrha svijeta.

Briljantne utakmice su već opjevane. Impresivno slavlje na ulicama Lyona nakon pobjede na Elfom, a nakon tri dana neviđena tuga na Saint-Denisu. Šokovi, krajnosti, fudbal u svom punom sjaju i jadu. Tri dana kasnije, na Parku prinčeva, u velebnom Parizu, ponosni hrvatski fudbaleri dohvatili su nemoguće – bronzanu medalju i titulu otkrića Coupe de mondea.

Davor Šuker postao je prvi Hrvat najbolji strijelac Mundiala. Trijumf, potpuni, rezultatski, emotivni. Doček u Zagrebu, slike euforije iz Pule, Rijeke, Splita, Dubrovnika, Osijeka.

I onda su ih počeli buditi, upaljeno je svjetlo i “mrak je nestao”. Poklopila se 1999. i ona Jugoslavija, a kraj je stigao – otišao je Boban, za njim Ladić, Asanović, Bilić, Bokšić, ubrzo će otići Štimac i Šuker, “nestao” je i Blažević…

U fudbalskom mrvežu Blaževićev tim, istina, nije uvijek bio ”grande”. Pa ipak, toj fudbalskoj rječitosti, sljubljenosti s loptom, Bobanovoj virtuoznosti, tih dana, nije bilo kraja. Šuker i Bokšić postali su tandem. Nerazdruživi. Jedna duša.

Jednako su prilazili fudbalu, jednako gladili loptu, tražili isti način do gola, jednako tresli mreže, elegantno, u razigranoj mašti. Jedan do drugoga, u sjaju kombinacije, jedan za drugoga. U Francuskoj 1998. Hrvatska je imala i daha i duha.

Samo je tako psihološki postavljen kolektiv, koji je po mnogo čemu upravo na antipodu Blaževića, mogao pružiti onu liniju visoke produktivnosti, kojom je ova ekipa odnijela ispred nosa bronzanu medalju Holandiji.

Bili su na listi outsidera, a onda su izvukli maksimum, više temperamenta, imali su pribranog Šukera, a Blažević je išao za njegovim oplemenjivanjem, iskoristili su sve svoje tehničke, fizičke i duhovne vrijednosti. Žestina temperamenta stvorena u taktu domovinskog rata. U toj interpetaciji, nije čudno, ima žustrine, juriša, bitke, tempa.

Hrvatska je napokon dobila priliku pokazati svoju briljantnost, bez sustezanja, sa stilistikom brze promjena ritma. Uz urlik, uzdahe, radost i tugu. Tek će u polufinalu božica Fortuna usmjeriti kockasti tim na krivudavi put izgubljenih noći. Istina, i tada je imala sretnu ceduljicu u dražesnoj rućici, ipak, pružila ju je selektoru Francuske, Aiméu Jacquetu.

Šuker je u Francuskoj bio jedinstven, pozitivno je iznenadio svojim pristupom, cijeli turnir je odradio s velikim trkačkim elanom. Postao je radni igrač, vraćao se u odbranu, radio ono što je još Capello od njega tražio u madridskom Realu.

Blažević vukao prave poteze

Blažević je odlično vodio reprezentaciju, vukao je prave poteze u pravo vrijeme. Kritičarima je dokazao da tri velika igrača – Boban, Asanović i Prosinečki – mogu zajedno.

Znao je Blažević da odbrana nije problem, da je to najstabilniji dio ekipe, ali u trenutku kada je sredina terena postala radna i trkačka, tada je igra Hrvatske dobila dodatnu kvalitetu.

Boban i Asanović na svim su utakmicama bili u pokretu, pogodio je selektor i s uvođenjem Jurćića protiv Rumunije, imao te akcije “ograničenog dometa”, velike poteze za svaku utakmicu, što samo govori da se temeljito pripremao.

Silno je Hrvate motivisao treći veliki takmičenje na­stup, k tome prvi na Dalekom istoku, u egzotičnom fudbalskom ambijentu. Pripreme su bile vrhunske, ekipa sa­stavljena od prekaljenih intemacionalaca i grupe mladih i ambicioznih igrača. Mirko Jozić je bio uvjeren da će taj miks isku­snih i mladih igrača postići uspjeh.

Naravno, teško je bilo očekivati ponavlja­nje slavnog francuskog pohoda, četiri go­dine ranije, no svi su bili uvjereni da će Hr­vatska proći prvi krug. To je bio sasvim re­alan cilj, pogotovo što im grupa i nije bila naročito teška. Meksiko, Italija i Ekvador, djelovali su istodobno atraktivno, ali i motivirajuće za ambicije Hrvatske. Međutim, u prvoj utakmici, koja je uvijek najvažnija, jer ili diže moral ili pridonese gubitku samopouzdanja, Hrvati nisu bili ‘svoji’.

Bilo je taktičkih premještanja, ni­su se snašli i praktično su položili oru­žje Meksiku bez ‘ispaljenog metka’.

Iako su ih mnogi otpisali protiv Italije, ipak su fudbaleri selektora Jozića živili u uvjerenju da će sa stalnim protivnikom, koji silno motiviše, odigrati dobro. Pro­radio je onaj poznati temperament, a imali su Hrvati i dosta sreće, jer su Azzurri pogodili stativu i propustili neke šanse.

Ulazak Ivice Olića u drugom poluvremenu djelovao je kao uragan, totalno je Italijane razorio, postali su ner­vozni i kao da su golovi za pobjedu visjeli u zraku. Ovo ostaje za sva vremena. Da se razumijemo, 2:1 za Hrvatsku.

Ekvador – iznenađenje!

Čuđenju nikad kraja. Ni u snu se Hrvati nisu nadali da bi ih Ekva­dor, u trećoj utakmici, mogao iznenaditi. Istina, nisu ih dobro poznavali, ali znao je Jozić da igraju tipičnim južnoameričkim stilom, podnošljivi ritam s puno dodava­nja od noge do noge. I taman kad im se vra­tila vjera u prolaz, Hrvatska je izgubila pogotkom Édisona Méndeza.

Usporedbe za ”zlatnom generacijom” Hrvatske nisu bile realne, što ne čudi jer je tadašnja ekipa bila spoj dviju različitih generacija. Jednostavno, nije bilo hemi­je prvih Vatrenih.

Kvalifikacija za Euro 2004. su bile iznimno teške, Bugarska se u njihovoj grupi nametnula kao superiorna, pa je za Hrvatsku presudna bila viso­ka 4:0 pobjeda protiv Belgije u Zagrebu. Na kraju ciklusa su bili drugi, stekli su pravo na doigravanje i dobili protivnika ko­jeg su priželjkivali – Sloveniju.

Tek kad su ostali kratkih rukava, jer 1:1 u Zagrebu za Hrvate je bio negativan re­zultat, Otto Barić se zabrinuo, ali ne i prepao izazova. Nisu njegovi momci paničarili, njihova odlučnost je rasla, bili su svjesni da su bolji. Ipak, ispalo je da su se provukli za­hvaljujući Dadi Prši. Njegov pogodak u Lju­bljani ih je spasio.

Na turniru u Portugalu Hrvatska je uz Švi­carsku dobila dva preteška protivnika u grupi – Francuska i Engleska bili su među gla­vnim kandidatima za naslov prvaka Starog kontinenta. Sve nade Hrvatske, makar bile nerealne, skršene su u prvoj utakmici i remiju sa Švicarskom.

I u drugoj, protiv Francu­ske, nisu Hrvati mogli više od remija. A Francuze su, pošteno re­čeno, imali. ‘Galski pjetlovi’ su se provukli. Kako je samo Tomislav Butina primio dva pogotka, izjednačenje je stiglo nakon što je David Trezeguet igrao rukom… I kad su s Francuzima odigra­li 2:2 trebala im je pobjeda protiv Engleza.

Sekunde promiču. ‘Vatrenih’ je samo 40 minuta. Wayne Rooney nije imao milosti. Utakmica na trenutke podsjeća na bespoštednu trku. Ipak se desilo ono što su Hrvati svim sredstvima htjeli spriječiti – pobjeda Engleza. Ni Barićevi savjeti, ni njihova borbenost nisu pomogli.

Predvodnici nove generacije – Luka Modrić i Ivan Rakitić

I u trećem pokušaju da se domogne najveće fudbalske pozornice Hrvatska je uspjela. Nakon nezaboravne Francuske 1998, gorkog Dalekog istoka 2002, plasman na Weltmeisterschaft 2006, koji se igrao u Njemačkoj, bio je uistinu potvrda fudbalske vrijednosti hrvatske reprezentacije. Nije pretjerano govoriti o fenomenu, država u kojoj živi samo 4,5 miliona stanovnika – kao u jednom većem europskom gradu, primjerice Milanu – kontinuirano je na velikoj sceni.

Nema nikakve dvojbe da su fudbaleri Hrvatske dovoljno dobri da nadmaše Australiju i Japan. Druga je stvar kako su bili odabrani, pripremljeni i vođeni od strane Zlatka Kranjčara. Ovako, kratkog daha i bez energije u mišićima, najbolju su igru pružili dok su mogli trčati, u prvom nastupu protiv Brazila, koji se – obrnuto od Hrvatske – tek zagrijavao i uigravao.

Već protiv predstavnika Azije, Hrvatska je bila trkački podređena, da bi je Australija pregazila. A i najmanja pobjeda protiv Socceroosa Hrvatsku bi odvela u drugi krug takmičenja. Od ostalih protivnika, Brazil je po očekivanju rastao iz utakmice u utakmicu, a Japan se pokazao nedoraslim rivalom. Jednostavno, biti prvak Azije ne znači mnogo na svjetskoj smotri.

Iznenađenje grupe bila je selekcija Australije, koja je imala vrhunsku fizičku pripremu, borbenost do krajnosti i solidno vođenje Guusa Hiddinka, što je bilo dovoljno za drugi krug. Da, i taj Harry Kewell, znalac među fizičkim radnicima.

Prijateljske utakmice s jakim protivnicima

Razočaranje? Hrvatska. Pogrešno je bilo igrati četiri prijateljske utakmice s jakim protivnicima unutar tri sedmice uoči prvenstva, pogrešno je bilo ne osvježiti igrače prije takmičenja, pogrešno je bilo izostaviti Davora Vugrinca i Eduarda.

Hrvatska nije uspjela 2000, kada su u kvalifikacijama za ”niske zemlje”, Belgiju i Holandiju, zapeli za pola koraka. Očito, lakše im se i draže penjati na visine, pa zato u borbi za odlazak na završnicu na Alpama, u Austriju i Švi­carsku, nije bilo gotovo nikakvih problema. I sve to nakon neuspjeha na Weltmeisterschaftu u Njemač­koj, kada je Hrvatska ispala u grupi ne pobijedivši Japan i Australiju.

To je bio razlog zbog kojega je Hrvatska bila već gotovo prežaljena u konkurenciji uvijek jakih Engleza i silno ambicioznih Rusa. No, korak po korak, novi selektor Slaven Bilić dokazao je zašto od početka vjeruje u prolaz. Na kraju, Hrvati su na Euro 2008. krenuli kao jedni od onih ekipa na koje svi upiru kao moguće iznenađenje.

Ipak, selektor koji je dotakao nebo u 119. minuti utakmice s Turcima na Ernst-Happelu, u šezdeset je sekun­di izgubio veliki dio harizme i divljenja s kojim ga je gledala cijela domovina, s kojim je visoko koti­rao i u mnogim europskim klubovima. Pogodak Turaka koji je bio uvertira poražavajućem izvođe­nju jedanaesteraca kao daje ugasio dio sjaja u očima Bilića i njegovih igrača. Kritičari će reći, sjaja koji se nikada nije do kraja vratio, možda tek u Istanbulu 2011. kada je, ostav­ljen i otpisan, pokorio Tursku manirom velikih vojskovođa.

Pogotovo je na nuli bila snaga nje­gova ostanka nakon što je propustio osigurati plasman na World Cup 2010. Slaven Bilić je u svim berićetnim žetvama selektovanja, kao i u onim sušnim s katastrofičnim posljedicama, pokazao veliku vjeru u sebe i reprezentativni fudbal. Izdržao je sve i doteglio Hrvatsku do Eura 2012, sedmog velikog turnira od devet koliko ih je do tada bilo od osamostaljenja dr­žave.

Ipak, ideja o super-Hrvatskoj srušila se kao kula od karata. Žeđ Andrea Pirla i Jesúsa Navasa, doveli su Hrvatsku i Slavena Bilića samo do trećeg mjesta. U vrijeme idile, na Municipalu u Poznańu, osjetio se žeđ ”Vatrenih” za potezom. Tako su i počeli u prvom kolu s Irskom. Velikim igrama. Drugi razred ”vagona”, jednolično klopotanje dodira ”željeznih pluća”, a zatim elitna klasa Hrvatske.

Bilić je ”znao” šta je stvorio. Kasnije će mu Vicente del Bosque prišapnuti ružnu noticu – iluzija. Tražila je Hrvatska, istina, više raskoši u igri, više tehnike, više mediteranskog daha. Ali Španija je posjedovala sve to – Andrésa Iniestu, Jesúsa Navasa i Ikera Casillasa – euforiju i spektakl.

Za razliku od javnosti i medija koji nagađaju i teoreti­zuju, treneri teorije i praktikuju. I nude istine o teorijama. Pred Mundial na Zelenom kontinentu Niko Kovač je išao protiv ‘javnih’ struja koje su osporavale teo­riju da tri vrhunska fudbalska znalca, Rakitić – Kovačić – Modrić, mogu koegzistirati u igri.

Previše tehnike, malo trke, preveliki luksuz koju sebi jedna ekipa ne može priuštiti. Kovač je bio uporan jer je ‘motivisao’ ostatak reprezentacije da preuzme na sebe kompenzovanje osku­dice agresivnosti. Kovačić se povukao na zadnjeg veznog preuzevši odrađivanje dijela ‘radnih partitura’ i zbog prakse koju mu je tada određivao trener Walter Mazzarri u Interu.

São Paulo ostaje neponovljiv na tužnim stranicama istorije hrvatskog fudbala. Svijet je zgranut, Kovač protestvuje. Pravda je na strani sile i domaćina. Nije bilo lako ni savršenom stroju protiv Kameruna u Manausu, ali Hrvati imaju ”ranu” na srcu. Duboku, bolnu. Rafael Márquez, Andrés Guardado, Javier Hernández, Meksiko.

Rakitić, Modrić, Mandžukić, Perišić, Kovačić. Lovci na rezultate cijele jedne epohe. Vatrene…

Reprezentacija Hrvatske – infografika

Zvijezda reprezentacije: Luka Modrić

Datum rođenja 9. septembar 1985.                                                  Mjesto rođenja Zadar, Hrvatska

Klub Real Madrid                                                                                Nastupi za reprezentaciju 111/6

Pozicija vezni igrač                                                                                Trenutna vrijednost 50 miliona eura

Solist koji nije nikada ostavio saigrače na cjedilu. Emotivac, vrlo osjetljiv, ali svojim majstorijama taj nježni, krhki momak, odaje sliku velikana. Nije ga teško prepoznati. Mršav, ”bijele” kose, čvrst, koščat, snažan, brz, duboki ”vjernik” poteza, igrač je instinkta, majstor prolaza, u punoj kontroli lopte i pravca.

Zna i kao krilo oduzeti loptu, tući se, boriti se do zagriženosti. Da, zna nagaziti ”bekovski”. Nije klasa Cristiana Ronalda, ali jeste briljantan. Igrač čiste tehnike, vižljast, spretan, stabilan na nogama i izvanredne koordinacije pokreta.

Te atribute nemaju ni Toni Kroos, ni James Rodriguez, ni Arturo Vidal, ni u jednoj teoretici modernog fudbala. Mnogi su uvjereni u njegovu finu žicu za fudbal.

Lak pokret, fina lopta, pregled. Užitak ga je gledati. Zaljubljenik u fudbal i njegov odanik. A od malena je povlačio čudesne poteze. Modrić je veznjak koji ekipu čini boljom i razigranijom, mnogo je rjeđe direktno strijelac. Cijena mu se vrti oko 50 miliona eura, a tako se plaćaju samo svjetske vedete. Treneri ga koriste u srcu veznog reda, no ponekad pokaže da ubojit može biti i kada nadire s lijeve strane. Proricane su mu nebeske visine, napravio je mnogo, ali ipak ne toliko s Hrvatskom kao što se očekivalo.

Ko je Ante Čačić?

Ante Čačić, čovjek koji bi Hrvatima trebao vratiti fudbalsko dostojanstvo, zanimljiv je trenerski lik. On je dohvatio završnicu, istina, nema čarobni štapić, ali ima čvrstu ruku, fantastično taktičko znanje i povjerenje Zorana Mamića. Premda je za sobom imao sjajne rezultate, Čačić nije nimalo jednostavno stigao do skliskog hrvatskog selektorskog stolca. Imao je brojne i jake protivnike, domaću javnost koja je mahala pitanjem kompetentnosti i zaključkom vrijednosti. Srećom, Čačić je potvrdio trenersku karijeru na klupi zagrebačkog Dinama. A na Maksimiru je iskoračio i u Europu. Prema njemu, izabrana bi vrsta upravo ovoga ljeta trebala doživjeti zenit. Poznat je kao stručnjak koji kombinuje iskustvo s mladošću, a njegove ekipe odlikuju tehničke karakteristike. Poznat je po svom temperament, jer je čovjek čudesne mirnoće, koji je prema mnogima zaslužan za renesansu hrvatskog vodećeg kluba. Igrači do njegova dolaska nisu imali pravi ekipni duh, a upravo je Čačić vratio taj segment u ekipu prilazeći svakom igraču kao otac i prijatelj. Nije čudno, Hrvatska će se u tišini i miru pripremati za Euro, vođeni iskusnom rukom starog lisca.

Prednosti i mane reprezentacije Hrvatske

Plus Kvalifikacije nisu odradili previše uvjerljivo, ali zato su ”gromovitim” prolaskom preko Bugarske i Malte u posljednja dva kola kvalifikacija, još jednom skrenuli pažnju na svoje mogućnosti. Hrvatska ima stabilnu, kompaktnu ekipu koju je teško pobijediti, ima iskustva s velikih takmičenja i sigurno će izazvati veliko poštovanje drugih reprezentacija. Ukoliko turnir otvori pobjedom, Hrvatska bi na krilima dobre atmosfere mogla daleko dogurati. Ipak, više nemaju tako širok kadar igrača u najelitnijim evropskim klubovima, ali još uvijek imaju dovoljno kvalitetnih igrača u klubovima gornjeg dijela srednje klase koji garantuju dobre rezultate. Luka Modrić i Ivan Rakitić su najzvučnija imena i jedini fudbaleri koji se spominju u kontekstu elite, a većina ostalih igrača raspoređena je širom Europe. Ukratko, Hrvatska je složena od uravnoteženih, dojmljivih linija i aspiracije su opravdane.

Minus Najveći problem Hrvatska bi mogla imati u zadnjem redu, gdje nema previše opcija koji ulijevaju povjerenje. Bilo bi loše da navijači, ponukani medijima, stvore atmosferu pritiska. Napad ima dosta aduta, a najmanje problema Čačićeva bi ekipa trebala imati u veznom redu. Nemaju isključivi formacijski stil igre, forsiraju igru neovisno o protivnicima i često se prilagođavaju osobinama protivnika protiv kojih igraju. Tako je za vjerovati da će Čačić u uvodnom krugu izvesti ofanzivniju ekipu, ali i oprezniju, ovisno o rezultatu. Odbrana je u pravilu s četvoricom u liniji, vezni red s jednim klasičnim ”čistačem” i snažnim krilima, dok u vrhu napada uglavnom ordinira jedan klasični napadač, uz podršku barem još jednog nominalnog napadača, koji ima i ponešto defanzivnih zadataka.

Konačni spisak za EURO 2016 u Francuskoj

Golmani: Danijel Subašić (Monaco), Lovre Kalinić (Hajduk), Ivan Vargić (Rijeka).

Odbrana: Darijo Srna (Šahtar), Šime Vrsaljko (Sassuolo), Vedran Ćorluka (Lokomotiv Moskva), Gordon Schildenfeld (Dinamo Zagreb), Tin Jedvaj (Bayer Leverkusen), Domagoj Vida (Dinamo Kijev), Ivan Strinić (Napoli).

Veza: Luka Modrić (Real Madrid), Ivan Rakitić (Barcelona), Ivan Perišić (Inter) Marcelo Brozović (Inter), Mateo Kovačić (Real Madrid), Milan Badelj (Fiorentina), Ante Ćorić (Dinamo Zagreb), Marko Rog (Dinamo Zagreb).

Napad: Mario Mandžukić (Juventus), Nikola Kalinić (Fiorentina), Marko Pjaca (Dinamo Zagreb), Andrej Kramarić (Hoffenheim), Duje Čop (Malaga).