Dugo su ”tapkali u mraku”, premda su skupo plaćali trenere. Do 2001. i Köbija Kuhna. Plasmanom na Euro u Portugalu vratio ih je na veliku scenu, ali tu nije stao. Godine ulaganja i odličnih rezultata mlađih uzrasta odlučio je naplatiti.
Davši povjerenje novim snagama, stvorio je Švicarsku i za sadašnjost, još više za budućnost. Weltmeisterschaft ’06. su zamislili kao odličan uvod za 2008. kad su s Austrijancima organizovali Europsko prvenstvo, a put do uspjeha bio je mnogo trnovitiji nego su mogli očekivati. Nabijeni idejom, pod Hitzfeldom su napunili baterije, a sve to je trebalo – ispaliti.
U transu stvaranja i žive kreativnosti, na Mundialima 2010. i 2014. Hitzfeld će imati svoj publicity. Prepoznatljivoj preciznosti, koja do izražaja dolazi na terenu, kao i u pohranjenim zapisima, domaća javnost dijeli sve moguće zahvalnice. Jurnuli su u Brazil, potrčali i na Areni de São Paulo, koja zaustavlja dah i inače raspjevanim Argentincima, dok na kraju svih tih ”uličica” probija, u hrpi plavih dresova, Di Maríja. Negdje na dnu, u kriku razočarenja, prisutnost Vladimira Petkovića već je imala registaturu.
Vezani sadržaj:
GRUPA A
EURO 2016: Reprezentacija Rumunije [infografika]
EURO 2016: Reprezentacija Albanije [infografika]
EURO 2016: Reprezentacija Francuske [infografika]
Na mjestu gdje Rheina mijenja pravac kretanja za devedeset stepeni i okreće se ka sjeveru, i gdje iz gornjeg prelazi u srednji tok, nalazi se Basel, kroz istoriju veoma bitno tranzitno, trgovačko i industrijsko središte. A taj se Basel nagledao sjajnog fudbala, vidio i najvećeg u tenisu.
Genijalno baratanje s loptom, s reketom, ritam koji ubija, a koji nije ni brz ni spor. Basel je već ušao u enciklopedije. To je svijet za sebe. Fudbal za sebe, tenis za sebe. Iako je Zürich ponudio Köbija Kuhna, Basel ima svoga rockenrolera.
Svijet ga danas slavi, Švicarska nosi na rukama. Nije li baš on, Roger Federer, osvojio 17 Grand Slam turnira u periodu od sedam godina, a prethodnom je rekorderu, Peteu Samprasu, trebalo dvanaest godina za 14 turnira? Za mnoge najbolji svih vremena – to je Federer. Najbolji, u bijelom, kraljevskom sportu. Roger je čudo individualizma. Potisnuo je i Lavera, i Björna Borga, i Billie Jean Kinga, i Billa Tildena, i Roya Emersona. No, Federer ide još dalje.
Za razliku od teniskog terena, gdje je poznat po hladnokrvnosti, švicarski teniser gubi razum kada je riječ o jednom fudbalskom timu. Kao i mnogi dječaci njegove generacije, u fudbal se zaljubio tokom Svjetskog prvenstva u Italiji. Imao je sreću što mu je porodica, upravo u vrijeme najveće fudbalske smotre na svijetu, bila u Italiji. Njegovi novi heroji postali su Totò Schillaci i Roberto Baggio.
Bez obzira na ljubav prema Azzurrima, Rogerovi pravi heroji danas su momci u plavom i crvenom dresu. Iako je veliki Baselov fan, ta činjenica nije spriječila Baselove ultrase da 2010. pobacaju stotine teniskih loptica na teren, u znak protesta protiv Švicarskog fudbalskog saveza, koji je odlučio premjestiti njihovu utakmicu protiv Luzerna, kako bi televizija mogla prenositi i fudbal, ali i finale teniskog turnira u Baselu, u kojemu je Federer igrao protiv Novaka Đokovića. Federer nije komentarisao potez navijača, pobijedio je u finalu Swiss Indoorsa, a Basel odigrao neriješeno (1:1) protiv Luzerna.
A kolika je klasa jednog Basela, evo jedne ilustracije – četvrtfinale Kupa europskih šampiona 1974, polufinale Europske lige 2014. i osamnaest titula švicarske Super lige. Iako Švicarska priznaje klasu Grasshoppera, Andya Eglija i Waltera Schoellera, epohu Izidora Kürschnera i Ericha Vogela, Basel je trijumf švicarskog shvatanja igre.
Ima čitav ”box” klasičara, hrpu majstora – Josefa Hügija, Karla Odermatta, Helmuta Benthausa, Scotta Chipperfielda, Olivera Kreuzera, Massima Ceccaronija. Sjajan je Basel i u Europskoj ligi 2014, s onom žonglerskom ekipom koja je uz Gastóna Saura, lansirala Geoffroya Diea, Fabiana Freia i fenomena kakav je Mohamed Salah. U rasponu usporedbi, mnogo dobra.
Nije čudno što će u profesionalnom statusu tenisera, na visokim, čvrstim, brzim nogama Roger Federer zaraditi milione i zaboraviti neprospavane noći djetinstva zbog svoje velike ljubavi.
Nakon dugih ljeta švicarski je svijet dobio i prvu trenersku zvijezdu. Nijemac Ottmar Hitzfeld postao je prvi trainer-star. Brzi, okretni bankarski svijet Švicarske trebao je veliku reklamu. Hitzfeld je kompjuterski bačen na papir. Odgovor – pravi.
Krhki fenomeni
Otvoren je dosje ”Švicarska”. Švicarci se koriste majstorstvom Xherdana Shaqirija. On je šef parade u crvenoj košulji. Cijela se Švicarska vrti oko njega. On ide lijevo, desno, vraća se, uzima loptu, napada, dijeli. Kreće se lako, igra sjajno. Očekivano euro-prvenstvo je opet tu. U prvom je planu pogodak. On je i server, vezist. Klasika postaje njegova igra na mjestu playmakera. Nije čudno, Hitzfeld će otkloniti tu nedoumicu.
U kvalifikacijama za Euro ’16. na St. Jakob-Parku i Slovenija će otići u ”provaliju”. Duboko. Nasljednik njemačkog stratega, Vladimir Petković, na teren je poslao sastav koji je u formaciji 4-5-1 prije svega imao zadatak suprotstaviti se tehnički kvalitetnom i brzom veznom redu Slovenije, na taj način stvarajući veću intrigu za Srečka Kataneca.
Ofanzivni tandem Haris Seferović – Valon Behrami ujedno je bio ”dvostruki blok”, dok se odbrambena linija, koju su činili Stephan Lichtsteiner – Timm Klose – Ricardo Rodríguez – Fabian Schär, visokim presingom aktivno priključivala u kombinatornoj igri na sredini terena. I kad je jedna igra bila postavljena ”sto posto”, grom iz vedra neba srušio je Katanecovu kulu u prah i pepeo.
Rezervista Josip Drmić, taj snažni potomak Hrvata iz Lachena, koji uz tehniku ima i brzinu, i snagu, i udarac, koji će kasnije iz Mönchengladbacha završiti u Hamburgeru, preko živog zida, ispod Samira Handanovića, pogađa mrežu za 1:2. Josip Drmić nije rasni strijelac, ipak, Handanoviću je dva komada smjestio u mrežu.
Švicarci su u nastavku jurnuli bez opterećenja, nadigrali Slovence, dok je Drmić gladio svoju perjanicu i diktirao igru. Tražio je ušicu igle da se provuče, izvuče, da digne na noge St. Jakob-Park. Lako, u pola snage, igrajući se, Švicarci su vratili osmijeh na Petkovićevo lice.
I Valentin Stocker je pokazao da je i topnik. Tukao je sa dvanaest-trinaest metara, žestoko ispod golmana gostujuće ekipe. Lopta se zabila u mrežu – 2:2. Handanović još nije ni vratio dah, nešto je bijelo prohujalo kraj njega. Nije prošlo ni tri minute, a ono ponovo pogodak – iznenadnim udarcem, sa šesnaest metara, u zadnjem prolazu lopte kroz sve te noge i propali izlet Handanovića.
Majstor ”skrivanja” – Drmić. Živa eksplozija mišićja, proboj kroz guste plave majice Slovenaca, fantastičnim udarcem sa ivice peterca, dovodi u vodstvo Švicarsku – 3:2! Kompletnu igru domaćina, u završnom smislu utakmice, dao je rezervista Josip Drmić. Protiv Slovenaca playmaker po ideji, napadač po ostvarenju. Drmić bez premca. Čudesan osjećaj, vlastiti način kreacije.
Slovenci su se razbili o puzajuću loptu Švicaraca. Oni su te večeri na St. Jakob-Parku bili živa atrakcija. I nisu ostali dužni – Granit Xhaka, Xherdan Shaqiri, Josip Drmić. Svaki je iz svog repertoara dao svoju tačku. Blistali su u suhoći slovenskih činjenica.
Nije li pod vodstvom Ottmara Hitzfelda ova reprezentacija osjetila otkud vjetar puše. Da su u ovoj zemlji prije trideset godina izglasali zakon, koji je u februaru 2014. prošao na referendumu, Ottmar Hitzfeld sigurno ne bi odveo Švicarce na Mundial u Brazil. Među 23 reprezentativca, koja su bila na popisu, njih šest nije rođeno u Švicarskoj, a još devet su djeca emigranata. I to uglavnom u prvom koljenu.
Apsurd referenduma, koji ograničava useljavanje u Švicarsku, definitivno se ogledao na fudbalskoj reprezentaciji. Osim što ih je u Brazilu predstavljalo 15 ”stranaca”, po završetku Mundiala, Hitzfelda je naslijedio Vladimir Petković, Sarajlija koji je u Švicarsku 1987. došao kao igrač i tamo ostao raditi i živjeti do danas.
Sve to i nije bila neka novost, jer su Švicarci kroz istoriju imali gomilu velikih fudbalera, koje, ako se izuzme u obzir referendum, ne smatraju svojima. Ciriaco Sforza, jedan od najboljih ikad je podrijetlom Italijan, Stepphane Chapuisat je sin francuskih roditelja, drugi najbolji strijelac u istoriji reprezentacije Kubilay Türkyilmaz je Turčin, kao i braća Murat i Hakan Yakin. Petorica navedenih su kombinovano oblačila švicarski dres 380 puta i postigli su 86 gotola.
Švicarci su postavili jednostavan koncept – kada su emigranti već nepoželjni u zemlji, zašto bi fudbaleri-emigranti igrali za tu reprezentaciju? Bez obzira što je s tribina i pred malim ekranima za njih navijalo jako puno onih, koji su, ipak na referendumu, glasali za ograničenje emigracije.
Nije čudno, Zeleni kontinent će čuti njihov prasak. ”Stranci” postaju Hitzfeldovo tajno oružje. Hitzfeldova ekipa je potpuno bijela, ovaj kasniji napola obojen. Vježbala se svaka pojedinost, komad po komad. Ispravak do savršenstva. U pregledu, u primanju, u davanju. Gökhan Inler, Valon Behrami, Blerim Džemaili i Johan Djourou reagovali bi instiktivno, munjevito. S tim mladićima Hitzfeld nije izgubio vrijeme.
Fino dodavanje, elegancija pokreta, sigurno vođenje, lopta igrana uvijek na vrijeme, prisutno je u Brasíliji. U Brazilu su, istina, popucali klupski obziri. Ekipa nije plijenila estetikom, ali je imala zastrašujuću snagu mišića i volje. Napunili su tribine. Svaki je iz svog repertoara dao svoju tačku. Čak su bili spremni učiti i na vlastitim greškama. Posjedovali su pluća od željeza.
U odličnoj utakmici s Ekvadorom revija spektakularnog fudbala. Kraj ošamućenog i nemoćnog Alexandera Domíngueza, princ okomite igre Admir Mehmedi i nezaustavljivi Haris Seferović. Dovoljno za slavu. Utakmica je još jednom dokazala genijalnost Ottmara Hitzfelda. Gubio je 0:1 na poluvremenu i s dvije izmjene promijenio sve. Golove na startu i samom kraju drugog dijela su zabili njegovi ljudi s klupe.
Ekvador se na početku nije zamarao švicarskim talentom i činjenicom da bi trebali biti outsider. Od početka je, zapravo izgledalo kao daje Švicarska pod dojmom, naročito prva zvijezda Shaqiri, koji se vidio samo u prekidima, i to samo zato jer ih je – izvodio.
Švicarci u grču, izgubljeni u prirodnoj disciplini sjajne igre, više uniformisanog, striktno preciznog, određenog, nego spontanog i euforičnog Ekvadora. Daleko je to bilo od bunkera, koji su neki očekivali, Švicarce su napadali visoko i stvarali paniku u njihovom posljednjem redu.
A Reinaldo Rueda je imao jednu ”praskalicu” – Ennera Valenciju.
Walter Ayoví je u 22. minuti izveo slobodnjak s lijeve strane, a na pet metara je Valencia glavom spremio loptu u mrežu. Napadač Pachuce je u prvi sastav Ekvadora upao nakon smrti prvog strijelca reprezentacije Christiana Beníteza, ne da ga nadoknadi, jer takvog strijelca je nemoguće nadoknaditi, već kao njegova zamjena. I potpuno se uklopio unazad pola godine.
Promijenilo je to utakmicu, baš kao što je u poluvremenu ključnu promjenu napravio Hitzfeld. Nešto više od dvije minute trebalo je Mehmediju da izjednači rezultat. Agresija na startu drugog dijela brzo se isplatila Švicarcima. Stephanu Lichtsteineru odlični je Domínguez odbio jedan udarac u korner iz kojeg je Mehmedi, ipak, zabio glavom.
Primljeni pogodak nije pokolebao Ekvadorce. Nastavili su provoditi plan utakmice, i dalje su opasno dolazili do protivničkog šesnaesterca, a da Hittzfeld puno toga gradi na Shaqiriju, najbolje se vidjelo tokom cijelog drugog poluvremena u kojima je zvijezda Bayema pokazala puno više no u prvih 45 minuta.
Pucao je iz svake situacije, izbliza, izdaleka. Ipak, Valon Behrami, čovjek čudesne mirnoće, sjajne tehnike u pozicionoj igri, srednjak broj jedanaest na crvenoj majici, na svoj je način povukao očekivani potez – lopta na usni i već se vrti na zelenoj tački, a Behrami gleda Domíngueza ispod oka. Upiljio se sav u njega. Zalet mu je kratak. Tehnika i majstorija pojedinca opet je na sceni. Behrami je sjajno promijenio stranu, pronašao Ricarda Rodrígueza, a ovaj je centrirao na prvu stativu, gdje Haris Seferović zabija za pobjedu.
I baš u vrijeme Hitzfeldovog ”krunisanja pepelom” nakon poraza od Francuske, Švicarska je opijena do tada neviđenom igrom Xherdana Shaqirija. Luis Fernando Suárez, selektor Hondurasa, nije uzeo za ozbiljno nevisokog, ali prilično čvrstog i odlučnog kreativca iz Münchena.
Ofanziva Švicarske tražila je savezništvo snage i tehnike. I bilo je pogodaka. U potpuno crvenom dresu Shaqiri je bio kreator pogodaka, ne realizator situacija. Shaqiri je igrač koji ima šut, pa i iz mjesta, i s trojicom čak igrača u bloku. Dokazao je to u 6. minuti pobjegavši Juanu Garcíji, okružen čak trojicom igrača u bijelim majicama.
Lijeva noga, lopta s efeom, sa dvadesetak metara odsjeda neobranjivo u desnom gornjem uglu. Nije bilo vremena za pljesak. Njegov hat-trick je ‘samo’ šlag na torti, egzekucija maestralne izvedbe. Hitzfeld je taktički odigrao sjajno. Na ruku mu je išlo rano vodstvo, ali nakon skraćivanjem prostora po dubini, približavanjem veznog i zadnjeg reda, zatvorio je Hondurasu priliku za ugrožavanje inače vrlo solidnog Diega Benaglia.
Honduras je imao loptu, laganu inicijativu, ali bezopasnu. Švicarska je, s druge strane, vrebala na kontre, a tu su vraški opasni. To je švicarsko ‘oružje’, ali prevarili su se mnogi ukoliko misle daje to i jedino što Hitzfeldova ekipa ima. Uigrani, taktički discipinovani, stabilni, tehnički sjajno potkovani, trkački besprijekorni. Johan Djourou drži odbranu ispred Gökhana Inlera, Behrami i Xhaka drže sredinu, a naprijed kao stršljeni ubojiti Drmić i Shaqiri.
I Argentinci će biti na mukama, iako se favorit, a to je neupitno bila Argentina, dugo nije ni nametnuo ni potvrdio. Inicijativa ikakva, konkretnost nikakva. A uvjeti za igru bili su besprijekorni – temperatura 23 stupnja Celzijusovih, vlaga skromnih 30 posto. Na tribinama u São Paulu većinom prijatelji La Albicelestea. Švicarci su – gotovi. To je jasno svima na Areni Corinthians. Devedeset minuta tanga i nikad uvjerljiviji Ángel Di María.
On igra jednu od svojih ”velikanki”. Mirno primljena lopta, u zoni iz koje Messi trese mrežu, bez pardona. Navukao je Švicarce u zamku vlastitog ”ja”, a onda mirno, kao na najobičnijem treningu, lagano pogodio mrežu Benaglia. Ovaj je put ostavio Schär i Rodríguez i tačno odmjerio korake za onu Messijevu odloženu loptu. A, onda, kao uostalom i toliki Argentinci, razvukao je žestoko. Frenetičan aplauz. Ovaj put to nije podstrek Messijevom slalomu, to su se tresle tribine za Di Maríjevu ”i-tačku”.
Samo previše – peha
Fudbal nikada nije bio prva asocijacija na Švicarsku, ali zemlja koja je imala ulogu suorganizatora Eura ’08. uvijek je držala poseban status i respekt ostalih svjetskih i europskih reprezentacija. Švicarci su na svom posljednjem euro-nastupu te 2008. uzdali u dobre rezultate iz bliske prošlosti.
U Portugalu su se vratili na europsku scenu, nakon osam godina, a potom su u Njemačkoj ’06. na Weltmeisterschaftu otišli u drugi krug. Bio je to veliki uspjeh reprezentacije koja do pojave Köbija Kuhna dugo nije imala rezultate vrijedne poštovanja u fudbalskom svijetu.
U sedam godina, koliko je proveo mi klupi Švicarske, Kuhn je uspio ostvariti dva nastupa na velikim takmičenjima. Istina, bio je to odličan rezultat za zemlju, koju je selektor, u sportskom segmentu, vidio kao ‘tenisku i jedriličarsku’. Unatoč činjenici što je Roger Federer poznatiji i slavniji, nego Alexander Frei, strijelac švicarske reprezentacije uspio je ući u istoriju domaćeg fudbala s dva pogotka Lihtenštajnu. Postigao je 35 pogodaka, a za jedan je pogodak oborio, dotadašnji rekord Kubilayja Türkyilmaza.
Frei je pred nastup na Euru ’08. bio najveća uzdanica Kuhna, čiji su kvartet ‘stupova’ ekipe još stvarali Tranquillo Barnetta, Philippe Senderos i Johan Vonlanthen. To su bila četiri grača na kojima se tih dana temeljila igra Švicarske. Pripremao je Kuhn ekipu u prepoznatljivoj formaciji 4-4-2, gdje su disciplina vezne linije i čvrstina odbrane temelj ekipe. Pripremne utakmice s malo pogodaka bile su njihovo obilježje, međutim, u napadu Frei nije imao prave zamjene, ali ni partnera.
U svakom slučaju, Švicarskoj je iskustvo selektora, te igra četvorice najvećih aduta, trebala pružiti podlogu za realni optimizam pri ostvarenju njihovog jasnog cilja. Ali, neposredno prije početka Eura, morao se Kuhn suočiti s još nekim neugodnostima, koje su reprezentaciji priredili vlastiti navijači.
Izviždali su napadača Marca Strellera, jer igra za Basel, a ovaj se sedmicu dana prije početka Eura, zbog toga javno požalio na lošu atmosferu, koja je pratila reprezentaciju. Frei je stao u odbranu Strellera, ne dopustivši da se navijači tako ponašaju prema reprezentativcima, dok je za kompletnu reprezentaciju dobra vijest bila ta što su Švicarci sve tri utakmice u grupnoj fazi igrali na St. Jakob-Parku.
Znalo se da njihove utakmice neće biti ‘biseri’ prvenstva, znalo se da je rezultat primarni cilj, do kojeg, na kraju, nisu stigli. Istina, bili su atrakcija tih dana, uvijek razigranog i neobuzdanog Basela, ali rezultat prvog susreta protiv Češke izazvao je malu senzaciju.
Oni siromasi u odbrani, zajedno s Senderosom, plesali su kako su Česi htjeli. Skakali su i Müller i Lichtsteiner u društvu Magnina i Senderosa oko Čeha kao uskrsni zečevi oko mlade djeteline. Idoli nacije, na suzama tuge, posmatrali su Svěrkoša kako u 71. minuti postiže jedini pogodak na utakmici.
Ali, ovo nije kraj. Još ima ”Svěrkoša”. Jednostavno, ispucani u dugim pripremama, lošoj atmosferi, ispražnjeni u bombastičnim najavama, u debelim novinskim napisima, na ramenima dva-tri igrača, izgubili su i svoju drugu utakmicu protiv Turske (1:2). Švicarci su s mučnom trećom utakmicom protiv Portugalaca, dobili i na probojnosti i na sigurnosti, i golovima Hakana Yakina, dotjerali do briljantne pobjede 2:0, no eliminiciju s euro-takmičenja sportski St. Jakob-Park ne prešućuje. Köbi Kuhn grizao je gorčinu trenerskog hljeba.
Ovih dana u Švicarskoj, čini se za vrijeme debelih zima i tankih ljeta, vladaju neka drugačija vremena. U Francusku su domarširali vrlo sigurno, sa sedam pobjeda i tri poraza. Slovenija, Estonija i Litvanija nisu im bili dorasli suparnici. I to nikoga nije iznenadilo, jer Švicarci već nekoliko godina imaju zanimljivu reprezentaciju koja se samo vinula u visinu kada je na klupu zasjeo iskusni Ottmar Hitzfeld.
On je mladu i vrlo potentnu ekipu nadogradio čvrstom disciplinom, velikom agresijom, ali i brzim fudbalom u kojem protivnik nema pravo na odmor. Petković je na tu njemačku disciplinu sjajno dogradio balkanske fudbalske gene. Švicarska je, naime, prepuna igrača s tih prostora, a predvode ih čak petorica igrača s Kosova među kojima su Shaqiri, Xhaka i Behrami prave zvijezde, dok Breel Embolo priliku uglavnom čeka s klupe, Drmić i Seferović su izrasli u prve napadače ekipe.
Toliko dobar fudbal igraju da ih u grupnoj fazi većina vidi kao favorite, a to pored domaćina takmičenja, znači i veliki kompliment. Iskusna odbrana, talentovani vezni red i napad, sjajan selektor i švicarska preciznost. Doista imaju adute za turnir u Francuskoj.
Ekipa je doista u velikom uzletu i po mnogima čak i blagi favorit iz drugog reda da ode sve do finala. Brane se sjajno, u deset utakmica kvalifikacija primili su osam golova. I prije osam godina bili su hvaljeni, premda nisu bili iskusni kao danas, a kao domaćini euro-turnira ’08. takmičenje su napustili već nakon tri utakmice. Nemaju izrazitih mana, ali nemaju ni dimenziju ekipe koja se može postaviti kao favorit. To tek trebaju dokazati.
Da ili ne, ali ovi Švicarci imaju svoj ton. Genijalnost velikih majstora iz Basela, vlastitu viziju fudbala sa svojih 123 godine i malu slatku tajnu. Koju? Onu Hitzfeldovu formulu i užitak koji čvrsto stoji na glavi švicarske emigracije.
Xherdan Shaqiri
Datum rođenja: 10. oktobar 1991.
Mjesto rođenja: Gjilan, Kosovo
Klub: Stoke City
Nastupi za reprezentaciju: 51/17
Pozicija: krilni napadač
Trenutna vrijednost: 16 miliona eura
Građom poput hrvača grčko-rimskim stilom, brzinom američkog sprintera i s loptom u lijevom nozi, Xherdan Shaqiri ima sve atribute koji se traže u savremenom fudbalu. Iznimno mu je teško uzeti loptu, rijetko kada krivo dodaje, može proći ili nadskočiti protivnika i zapapriti golmanima iz daljine. Nedvojbeno zvijezda švicarske nacionalne selekcije. U njegovim je nogama dribling, tempo i nekoliko rezanih lopti. U glavi, osjećaj za prostor. Rođeni pobjednik. Na malom prostoru, Shaqiri izoštravaju vlastitu nadarenost. Više tehnike, snage, dinamike. Lukavac, da veći ne može. Zavući se u sredinu i vrebati. I dok se protivnički trener čupa za glavu, sve je gotovo. Nekako se klati bi-ne-bi. A tek onda Shaqiri ima najveću mudrost. Podsjeća na generala modernih ratova koji iz ”vučijih jama” upravlja vojskom. A, on Švicarce vodi tako. Trzaj i opet onaj zgodni momak iz Basela. U Bayernu je igrao virtuozno, na St. Jakob Parku je gradio. Ovih dana na travnjaku Stoke-on-Trenta doktor za loptu. Potrčati, pa stati, pucati s lijevom, prašiti s desnom, skočiti do neba, pa ne udariti s glavom, zaustaviti loptu na prsima, predriblati cijelu ekipu, izluditi sve što mu se nađe na putu. O Xherdanu Shaqiriju, čitava saga.
Vladimir Petković
Pomalo neuobičajeno za ovog vremešnog stručnjaka, no ekipe koje vodi Vladimir Petković na glasu su kao napadačke i odlikuje ih stil igre s mnogo uzbuđenja i pogodaka, što je uspješno prenio i na reprezentaciju. Iznimno je uspješan u klupskom fudbalu, zna kako izvući najbolje od najvažnijih igrača u ključnim trenucima, optimističan je u nastojanju da ostvari bolji rezultat od onog prije dvije godine, ali je istodobno svjestan fudbalske nesavršenosti Švicarske. Slabo iskustvo izvan švicarskog fudbala moglo bi se pokazati velikom preprekom na turniru, no neosporna je ljepota njegova napadačkog fudbala u odnosu na njemačkog prethodnika. Njegov ostanak na klupi bit će određen time uspije li Petković povratiti inatljivi prastari duh ekipe, premda tri poraza u grupi neće značiti i kraj njegove selektorske karijere. Ipak, uspije li izvući najbolje iz ekipe i unese li samopouzdanje, Švicarska bi se mogla domoći osmine finala.
Plus Današnja je Švicarska ekipa koja voli loptu i koja stalno gleda prema protivničkom golu. Sa Petkovićem na selektorskoj klupi, osmina finala im je želja, ali i imperativ. Bez ikakvog opterećenja mogu dati maksimum. Igraju srcem, izvrsnih su motoričnih sposobnosti, fizički su snažni, a ne boje se niti jednog protivnika. Mogući uspjeh će graditi na čvrstoj odbarni, s velikom količinom kretanja. Sve u svemu, uspjeh Švicarske, koja pod vodstvom Artura Jorgea u Engleskoj 1996. i Köbija Kuhna u Portugalu 2004. i na domaćem Euru 2008. nije uspjela stići do knock-out faze, sprema reviju novih majstora. Nije čudo, Švicarci su proglašeni kao opasnost iz sjene. Iskusan selektor i izbalansirana ekipa, s ponekom prskalicom nepredvidljivosti, glavni je forte Švicaraca uoči odlaska u Francusku. Kvalifikacije za europsku smotru fudbala odale su da Vladimir Petković zna i umije kako stići do rezultata. Ovu reprezentaciju poneki stručnjaci vide kao opasnost iz sjene, doduše, ne i za sam vrh, ali dovoljno za podmetanje nogu ponekom favoritu. Švicarska, istina, u svim linijama posjeduje kvalitetu, to uopšte nije sporno, igraju velike utakmice, iz tih su osvojenih metara, nagazna mina. Manjak pritiska i grupa vrlo talentovanih igrača mogli bi ovu ekipu pretvoriti u jedno od najvećih iznenađenja prvenstva.
Minus Problem je manjak iskustva na velikim takmičenjima, te upitan pobjednički mentalitet. Često im nedostaje pravi završni pas, a ni efikasnost im nije zavidna. Mladi igrači, iako talentovani, nemaju iskustva velikih turnira, a opšta vrijednost ekipe nije na razini svjetskog vrha. Jesu, brzi su, neumorni i žilavi, no s manjkom taktičke discipline, koja će im na Euru protiv mnogo jačih protivnika itekako značiti, teško mogu učiniti išta više od coubertinovske – nastupiti. ‘Tanki’ su sa klupom, ali oprez je poželjan. Ispadanje u prvoj fazi takmičenja svakako bi bio neuspjeh za ovu selekciju jer imaju iskustvo s Mundiala u Brazilu, a ujedno i kvalitetu više u mladim igračima koji su željni dokazivanja i na ovom takmičenju. Na Zelenom kontinentu su stigli do osmine finala, a možda im je u Francuskoj ta sudbina ponovo namijenja.
Kandidati za EURO
Roman Bürki, Marwin Hitz, Yvon Mvogo, Yann Sommer, Loris Benito, Johan Djourou, Timm Klose, Michael Lang, Stephan Lichtsteiner, François Moubandje, Ricardo Rodriguez, Fabian Schär, Philippe Senderos, Steve von Bergen, Tranquillo Barnetta, Valon Behrami, Blerim Dzemaili, Gelson Fernandes, Fabian Frei, Gökhan Inler, Pajtim Kasami, Fabian Lustenberger, Marco Schönbächler, Renato Steffen, Valentin Stocker, Silvan Widmer, Granit Xhaka, Luca Zuffi, Eren Derdiyok, Josip Drmic, Breel Embolo, Michael Frey, Admir Mehmedi, Haris Seferovic, Xherdan Shaqiri
Konačni spisak:
Golmani: Etrit Berisha (Lazio), Alban Hoxha (Partizani), Orges Shehi (Skenderbeu).
OdbranaBRANA: Arlind Ajeti (Frosinone), Naser Aliji (Basel), Mergim Mavraj (Koeln), Lorik Cana (Nantes), Elseid Hysaj (Napoli), Ansi Agolli (Qarabag), Frederic Veseli (Lugano).
Veza: Ledian Memushaj (Pescara), Ergys Kace (PAOK), Andi Lila (Janina), Migjen Basha (Como), Odise Roshi (Rijeka), Burim Kukeli (Zurich), Ermir Lenjani (Nantes), Taulant Xhaka (Basel), Amir Abrashi (Freiburg).
Napad: Bekim Balaj (Rijeka), Sokol Cikalleshi (Basaksehir), Armando Sadiku (Vaduz), Shkelzen Gashi (Colorado Rapids).
