Portugalski Aveiro ostaje neponovljiv na istorijskim stranicama albanskog fudbala. Volja za moći, nikad nije tako spojila, poput zlatnog mosta, suprotnost čiste dječje igre i maštarenja. Bila je to noć kada su crveno-crni marširali. Imali su lucidnost Bekima Balaja, raspjevanost Etrita Berishe, bestjelesnost Lorika Cane, znalca Taulanta Xhaku. Balans odbrane i navale.
Tu je bilo i biljara i šaha, matematike i trokuta, znanstvenosti i maštarenja. Na tome su odigrali 0:1 sa Luzitancima. Pobjeda na koju su posebno ponosni. Nosili su crveni dres, onaj malo tamniji, pa je i ta igra boja bila nekako u njihovu korist. Pouka koje su se kasnije i sami čvrsto držali. Paulo Bento kraj je dočekao siv u kosi, Giovanni De Biasi trljajući dlanove. Slavio se ne Portugal, slavila se želja, albanska volja za moći. Raspjevana, razigrana, i prije svega, laka. Silno laka.
Prepušteni toj moćnoj inspiraciji, mladi nasrtljivci Albanije, besprijekorno su lovili visine Monta Blanca, na tom finom loptanju koji drži tribine na nogama, driblingom i potezom koji se ne očekuje. Visoka upornost, odlučnost i borba do posljednjeg daha. Za pljesak koji ostaje.
Na snazi i homogenosti gradio je Gianni De Biasi uspjeh Albanije. Ovo su dani kada crveno-crni marširaju. Iako je popularna teza ”kako su za uspjeh uvijek zaslužni igrači, a za neuspjeh trener” za prvi je plasman na veliko takmičenje Albanije najzaslužniji od svih bio – De Biasi.
I upravo je albanskom selektoru stavljena etiketa onoga koji je u stanju nadmudriti Paula Benta, Mortena Olsena i Dicka Advocaata koji su vodili puno renomiranije reprezentacije – Portugal, Dansku i Srbiju. Jednostavno, De Biasi je najveći kapital kojeg će Albanija ponuditi Francuskoj.
Albanija je sva meka. Od Lorika Cane do Sokola Cikalleshija. Nadvisili su sami sebe. Intuicija, senzibilnost i talent. Bez puno riječi, uvijek na istoj žici. Kreativci u nadmetanju sa Cristianom Ronaldom, Christianom Eriksenom i Nemanjom Matićem.
Mala, ali ipak, velika parada čudesnog fudbala. Istina, nije veća od tehnički briljantne Španije, daleko od moćne Njemačke, čvrste Italije. Ovo je ista ona parada romantične Latvije sa Eura 2004, elegantne Slovenije iz 2000, kombinatorne Norveške sa Europskog prvenstva u Belgiji i Holandiji.
Ovi Albanci pogađaju prozor na kući udaljenoj pedeset metara od igrališta, oni raznose mrežu u komade. Oni ustaju, dižu se i bore. Albanci su igračka dinamika koju respektuje i protivnik, oni su otpor pretjerane samouvjerenosti, mali štit pred europskim jurišnicima i moćnicima. Teško je reći, ali očito ova Albanija imaju nešto divlje u sebi.
Albanci su po kulturi, premda im se domovina prostire uz more, tipičan kontinentalni narod. A zbog čvrstine karaktera, njihove su utakmice pune vatre i dima. I kad ovih dana panorama na terenu dobije na crveno-crnom koloritu, ono što Albaniji daje europski ton, to je ona njihova čudesna ležernost.
Portugalski Aveiro ostaje neponovljiv na istorijskim stranicama albanskog fudbala. Nije bilo lako Seleçãu na Municipalu, u kvalifikacijama za Championnat d’Europe 2016. Portugalci su rastrgani nakon pogotka Bekima Balaja, ali zar nije upravo on okrunio briljantnu, taktički veličanstvenu predstavu svojih saigrača, tu, u Aveiru pogotkom koji sigurno ulazi u antologiju albanskog fudbala.
Bio je to fudbal koji grči, zaustavlja dah na svoj način. Čak je i Albanija puna tog latinskog duha. A Portugalci? Oni su golom ”natrpani do guše”, prepušteni toj moćnoj inspiraciji koji drži gledalište na nogama, dribling i potez koji se ne očekuje. Sumorno su igrali fudbaleri Paula Benta. Oni su se unaprijed proglasili – poraženima.
Blistavi osmijeh Shkëlzena Gashija, Taulanta Xhake, Etrita Berishe
Veliki fudbal. Pun duha i vica. Artisti i na jednoj i na drugoj strani. Klasa i tu i tamo, i s ove i s one strane Starog kontinenta. Portugal s jedne, Albanija s druge strane. U utakmici za Europsko prvenstvo, Albanija je veliki zeleni mačak. Crnim očima gledali su Nanija i nisu se bojali kralja.
Taktika jednostavna – izbiti početni juriš ofanzivne linije Luzitanaca. Očuvati mrežu što duže čistu, razvući u glavama domaćina ideju sigurne pobjedu što duže. De Biasi je uspio. Nadmudrio je Paula Benta, držao je Portugalce pod nadzorom. Poremetio im je ritam euforije, ohladio je društvo iz Aveira. Na njihovom betonu.
Više od dvadeset hiljada ljudi stajalo je mirno, pljeskalo, poštujući ratnike golih prsiju, bez kaciga i oklopa.
A onda komedija, priče i pričice, lov na glavu, optužbe, krivci i zločinci – ko je pogriješio? João Moutinho, Fábio Coentrão, Rui Patrício? Nije valjda Bento? Albanija ima ponos, ima prkos. Albanci se bore, ali ne suludo. Naprotiv, mirno, pametno. Za 0:1. Bekim Balaj je bio taj čovjek visokog mira. Jeli moguće?
Albanci su pobjedom nad Luzitancima postali najugodnije fudbalsko iznenađenje na početku kvalifikacija za Francusku. Nakon senzacionalne pobjede u gostima protiv Portugala, desetak ih je minuta dijelilo i od trijumfa protiv Danske. Unatoč vodstvu Albanije, Lasse Vibe je dočekao san djetinjstva – postiže prvi pogodak u svojoj karijeri za nacionalnu selekciju.
Tri dana kasnije igrala se utakmica između Srbije i Albanije. A na beogradskoj Marakani – haos, panika, neredi. Engleski sudija Martin Atkinson prekinuo je susret u 42. minuti, kada je bespilotna letjelica s albanskom zastavom i porukom na kojoj je bila karta velike Albanije i male Srbije preletila iznad stadiona, što je dodatno usijalo, ionako, već užarenu atmosferu. Za zelenim će stolom utakmica biti registrovana 3:0 za Albaniju. Tri boda i četvrta utakmica protiv Armenije.
Koliko pljeska. Ta hladnokrvna, mirna igra koja bi odjednom postala vatrena, strastvena, natjerala je selektora Armenije Bernarda Challandesa da podnese ostavku, kada su Albanci već izgubljenu utakmicu, neviđenom lakoćom, pretvorili u 2:1 pobjedu.
Jedna je istina, Italijan Giovanni de Biasi nema na raspolaganju velike zvijezde, ali ko zna šta bi napravio da švicarski Albanci nisu izabrali crvenu majicu. Tek je Taulant Xhaka izabrao svoje pretke i zaigrao za Albaniju. Svejedno, čvrstom i dobro organizovanom igrom te ubojitim kontranapadima Albanci danas stvaraju velike probleme čak i najuglednijim fudbalskim zemljama.
Danas se, nije čudno, nazire albanska konkurentnost ostatku regije.
Kada se krenulo s centra, slika se mijenja. Albanija, na atraktivnom letu, igra fudbal ovog vremena – borbeno, otvoreno, žestoko do svake lopte, silom ili milom, ali ipak ustrojeno – minute prolaze, a one su uvijek sudbonosne. Albanci su priča za sebe, okreću leđa težinskom stanju, neokaljani fudbalski đentlmeni, na svoj su način igrali tamo gdje nema protivnika.
Danci su tehnički izvrsni, ali nisu jednostavno nabrušeni do kraja. Njiše ih neka skandinavska apatija. Braća Laudrup uistinu nemaju nasljednike. Ne u visokoj tehnici, taj Christian Eriksen ima sve, nego u naglašenoj ličnosti, u značaju. Na Telia Parkenu nema nigdje nekada sjajne ”Olsen-Banden”.
Tu noć će se Kopenhagen opijati Albanijom. Gost je u toj velikoj priči imao domaću publiku. To treba izdržati. Te bubnjeve, taj urlik, a sve je odmah – do. I igrači i sudije… Danci su imali aplauz i zastave, ali nisu na tom kolosu dobili onaj zvuk sa Nyhavna. Tandem Bendtner-Rasmussen nije uspio obnoviti staru slavu Olsenovog doba. Do kraja – 0:0.
Albanija je nakon remija s Dancima dobila na totalitetu, kroz ljepotu igre tražili su fudbalski izraz. Prihvatili su igrači koncepciju De Biasija, dok su solisti odlučivali o brojčanoj prednosti. Izvanredni kolektiv koji je disao zajedništvom nije imao premca. U kvalifikacijama su umirali uspravno, jedan za drugog, pokazali su Albanci izuzetnu skromnost i veliko poštovanje prema svakom protivniku i takva ih je psihologija učinila i većim nego što jesu.
Temelj njihove mentalne čvrstoće je njihova prva utakmica i prva pobjeda protiv Portugala.
Tada su, u Aveiru, stekli koheziju, oprostili jedan drugome sve ono što među njima možda nije bilo dobro. Jednostavno, dobili su vjeru da mogu više od onoga što su drugi, pa možda i oni sami, na početku očekivali. Najbolje su u ciklusu čuvali vlastitu mrežu, od malo prilika stvorili su mnogo važnih golova, djelovali su najsvježije i najkvalitetnije u igri jedan-na-jedan. Teško su Albanci gubili duele.
Uistinu, De Biasi ih je posložio i strpao u borbeni sastav koji je svojom trkom, fanatičnošću i pokrivanjem cijelog terena i s ničim drugim ulovio Francusku ’16.
Euro ’16, doktorska disertacija De Biasija
Italijan je preuzeo grupu tehnički solidnih, ali nepredvidljivih i profesionalno inferniornih igrača, iskoristio njihov veliki patriotski žar, dao im temeljnu ”vojničku obuku” i pripremio ih za osvajanje kvalifikacija. De Biasijev je uporan vojnički rad na taktičkom aspektu igre i na igračkoj disciplini, davao rezultata, samo što to niko izvana nije shvatao dok Albanija u posljednjem kolu ciklusa nije savladala Armeniju u Yerevanu.
Kao što su vladari drevnih gradova uvijek držali na oku barbarska plemena koja se motaju oko njegova svijeta, tako je De Biasi držao na oku protivničke ekipe oko njegove ekipe. Zapazio je pojavu Henrikha Mkhitaryana, pad Portugala u Aveiru, srbijansku prijetnju silom njegovoj ekipi u Beogradu. Nezasljepljen tim spoljnim svijetom, jasno je vidio da se sprema veliki uspjeh i sagledao njegov značaj.
Njegov sopstveni svijet postaće neprobojniji nego ikad. I ne samo to – budni, dalekovidni treneri u vrijeme kolektivne i jedinstvene fantazije mogu da steknu slavu. Ali, da bi bilo tako, dok u spoljnom svijetu bjesni sukob, u njegovom carstvu mora da vlada mir.
I sve je albanske asove imao u malom đepu. One najveće – Erjon Bogdani, Alban Bushi, Ervin Skela, Altin Lala, Klodian Duro, Loro Boriçi, Qamil Teliti, Foto Strakosha. Bogdani, koji je skakao nebu pod oblake, zabio je 121 pogodak u karijeri – priča ima jaču težinu od one sa Maracane – jedna je priča i Bushija, dok je željezo još vruće, koji je albanskom fudbalu dao više brzine, neizvjesnosti, širine prostora. Ostao je u nezaboravnoj uspomeni na igralištu Selmana Stërmasija sa svojih 351 utakmicu i 120 golova.
Nije li Tirana prvi glasnik fudbalske Albanije, koja nudi drugačiji pakleni finiš od vedeta gradova na koje se naviklo, a puni doživljaj nudi oduševljavajuća visoka inteligencija, pregled i pucanje, koji krivudaju sve do europskih takmičenja.
Albanija – furiozna kanonada super-starova, ”živa” mudrost Lile, razigrano djetinstvo Manaja, lagani korak na odškrinutim vratima Berishe, totalno rastrčana na mišićma Bulkua, strategija i mudrost De Biasija, smirena paleta starih majstora, geometrijska mirnoća Cane, formula kontranapada i atraktivni koktel Salihija – baca pod noge stvorenom igrom u tri poteza. Istina, ova je ekipa velika pjesmarica.
Ovo je neponovljiva genijalnost slavnog Lorika Cane, sličnu svestranost imao je Altin Lala i Klodian Duro, loptu u malom prstu, veliki pregled igre, milimetarsko dodavanje, dribling i udarac, sve je to Canin arsenal. On je u svojoj fudbalskoj genijalnosti i život podredio jednostavnim linijama. Skroman. U ”pozadini”. Tako i igra. Nepogriješivi dodavač, mislilac. Lista klubova je šarolika: Paris Saint-Germain, Marseille, Sunderland, Galatasaray, Lazio, Nantes. Devedeset minuta u jednom dahu.
Sitnom igrom zdrobili su Albanci i oklop i gusjenicu srbijanskog stroja, čak i portugalski fado, išlo se na deranje protiv Armenije, polako otkrivajući u zamotanim starim novinama dragocijeni trofej Uefinog Eura. Rezultati su izazvali malu senzaciju.
Albanci su ljubimci europske gospode i lijepih Francuskinja. Njihova je igra tražila kompozitora koji bi napisao simfoniju tom umijeću i snazi, eleganciji i duhu. Balaj je imao start, Djimsiti igru u mjestu. Cijela ekipa tempo. Trik, ljepotu i golove. Jednoglasan je sud Kontinenta o apsolutnoj igri Albanije – fudbalsko čudo.
De Biasi je razveselio Albance, prerezali su nalete Nanija, Bendtnera, Tošića. Idoli nacije, na suzama radosnicama, u zagrljaju, drugi u kvalifikacijskoj grupi. Sa zrelom ekipom, gotovo bez slabih tačaka, pod Italijanom, protiv defanzivne Armenije, protiv rastrčane Danske, čvrste Srbije, izborili su prvi put u istoriji svoje zemlje nastup na velikom takmičenju.
Ogromna sreća i podvig Albanije, u spretnim nogama Bekima Balaja. Municipal u sivilu vlastitog betona, tišina, dole na centru slavlje Albanaca. I kolektivni šok Portugalaca. Temperamentna, grlata, luzitanska masa nije izustila ni riječi. Još se i danas pamti taj ”silencio”.
Ta mirna igra, koja bi odjednom postala vatrena, strasna, u živom prasku temperamenta, natjerala je ostatak društva na uzmak. Albanija se nagledala spektakularnog fudbala, vidjela neku novu priču – jednostavno, išaranim dvostrukim pasovima, uzduž cijelog igrališta, u režiji novih majstora, posmatrala je stvaranje velike ekipe koja će potresti fudbalsku Europu.
Pravda je sjajno baratala sa svojom vagom. Ovi Albanci su puni temperamenta, instikta, ali i hladnokrvnosti. Blistali su gotovo na svakoj utakmici na Elbasan Areni, dok je cijela zemlja držala palce crveno-crnim virtuozima, ova je ekipa lomila Kontinentalnu svestranost, u finalu spektakla, u traženju vlastitog statusa, na krilima Lorika Cane, koji je u zrak skakao instiktivno, to su posljednji jahači na onom prebačaju strana.
Te divne kvalifikacijske utakmice, istina sa opterećenjem, na taktičkom improviziranju na tim, obično ”jurećih” devedeset minuta, otišle su u istoriju albanskog fudbala.
Lorik Cana
Datum rođenja 27. juli 1983. Mjesto rođenja Priština, Kosovo
Klub Nantes Nastupi za reprezentaciju 90/1
Pozicija defanzivni vezni Trenutna vrijednost milion eura
Cana već dugo igra. Snažan, izdržljiv, čvrst, rekao je 2000. fudbalu, majicama i kopačkama zdravo. A njegov je glas mekan, topao. Tu nema povisilica. Momak od kulture, njegove paralele duboke, snažne. Uvjerljive. I stisnut vatrometom očekivanih rezultata, ne izlazi ”van”. Uvučen u sebe i oprezan, ali kad opterećenje popusti, kad ugrabi slobodu, Cana je poput rajske ptice, pjevač. Toliko je praskavosti u njegovu loptanju. Tehnika, lakoća, dosjetljivost, dupli-pas, udaranje po golu kod njega nikada nije bilo upitno. Cana je popunio trik u Laziju, ovih dana u Nantesu prati svoju ideju. Polako, lagano. Njemu je fudbal u glavi, ne u nogama, a ona je uvijek u istom pristupu iza crte. Tek toliko – iza crte. Njegov je bijeg kratak, munjevit, iz ”nule”. Devedeseta minuta čvrste igre, izbliza i taktika ispred loptanja. Nakon Paris Saint Germaina su mu nabili krunu na glavu. A Cana će u narednim sezonama biti još uvjerljiviji. Jednostavno, zanesen. I novinarstvo zna s njim, a on ima duha. U duhu pun eksplozije, brani se od silnih pohvala. U kvalifikacijama za Francusku uistinu je vukao čudesne poteze. Svirao je istu partituru, iste note. Iz jednostavne formule ”igrača treba odgojiti”, proizašao je momak s duhom, s maštom i idejom. Nije čudno, malom, sitnom dječaku londonski je Arsenal slomio jezički Babilon. A bilo mu je tada 16 godina…
Gianni De Biasi
Harizmatičan je i ne odstupa od svojih stavova, iako se oni nerijetko kose s mišljenjem većine javnosti. De Biasi je psiholog i akcenat stavlja na snažni ekipni duh. Plasmanom Albanije na Euro, ostvario je čudo, to je bio njegov prioritet i ispunio je zahtjev javnosti. Bio je igrač, ne i velika zvijezda, iako je u odigrao 418 utakmica u dresu Trevisa, Intera, Reggiane, Pescare, Brescie, Palerma i Vicenze. De Biasi je preporodio reprezentaciju Albanije, a kako i ne bi kada ima iskustvo vođenja Torina, Levantea i Udinesea. Uveo je novine u samu igru reprezentacije, kao što je visoki presing na protivnika, te je uradio odličan posao u skrivanju albanskih mana. Sigurno jedna je od najsnažnijih albanskih karika – mnogo rada i malo riječi – to je njegova životna i trenerska filozofija. U pravom je trenutku, s toliko neposrednosti, razbio europski mir. Iskoračio je, nadugo, pun temperamenta, instinkta, ali i hladnokrvan, ima taktiku u malom prstu. Jedina je istina ući u kazneni prostor nebranjenim dijelom, to je kod selektora Albanije, Giannija De Biasija, ključ uspjeha.
Plus Kada cijela selekcija vrijedi tek nešto više od 43 miliona eura, onda je to znak da na Europskom prvenstvu baš i nemaju šta tražiti. Još ako su u grupi s Francuskom, Švicarskom i Rumunijom, onda joj mogu poželjeti samo što je moguće časniji oproštaj. Istina, svjesni su Albanci da su totalni autsajderi koji će pokušati ugrabiti poneki bod, međutim, na samom startu kvalifikacija su pobijedili Portugal – koji je tada, doduše, bio u velikim problemima – što je očiti znak daje riječ o selekciji koja igra disciplinovan fudbal u kojem će znati ugrabiti ukazanu šansu. Najbolji igrač ekipe je iskusni Lorik Cana koji je imao vrlo solidnu sezonu u Nantesu i koji predvodi nama uglavnom anonimne saigrače od kojih su tek rijetki imali priliku osjetiti fudbalske čari jačih liga, naročito onih u Europi. Albanija je na neki način i odahnula spoznavši u kakvoj je grupi, jer sve što napravi bit će super, a u takvim je okolnostima lakše pokazati sve što znaš. Posebno ako te protivnik još malo i podcijeni. Odbrana plus kontranapadi, to je sve što će oni uvježbavati za turnir u Francuskoj, iako su posebno dojmili u kvalifikacijama, gdje su igrali oku privlačan fudbal, sa dosta kratkih dodavanja. Uvijek posebno inspirisani u nastupima za reprezentaciju.
Minus Kada si potpuni autsajder, onda imaš pravo računati na opuštenost protivnika, a to u fudbalu nerijetko zna rezultirati i velikim iznenađenjima. U samoj igri Albanci se uzdaju u veliku disciplinu, čvrstu odbranu i solidne kontranapade u kojima imaju dobar postotak realizacije. Lorik Cana je jako dobar igrač, već je mnogo godina u Europi, sada je važan igrač Nantesa, ali objektivno nije klasa igrača koji bi sam mogao riješiti jake utakmice. Hamdi Salihi je prvi strijelac ekipe, a ima 32 godine i nema neku fudbalsku biografiju. A, sve to zvuči jako skromno. Iluzorno je očekivati neki veći poduhvat u Francuskoj, ali ekipno, do izmaka samih čula, drugi krug im je lako dostižna realnost. Reprezentaciji Albanije najveći je problem odbrana koja je dosta ranjiva i za koju De Biasi još nije pronašao adekvatno rješenje.
Kandidati za EURO
Etrit Berisha, Stivi Frasheri, Alban Hoxha, Orges Shehi, Ansi Agolli, Arlind Ajeti, Naser Aliji, Debatik Çurri, Elseid Hysaj, Andi Lila, Mërgim Mavraj, Amir Rrahmani, Berat Xhimshiti, Amir Abrashi, Migjen Basha, Ervin Bulku, Lorik Cana, Jahmir Hyka, Ergys Kaçe, Burim Kukeli, Ermir Lenjani, Alban Meha, Ledian Memushaj, Odise Roshi, Herolind Shala, Emilian Vila, Taulant Xhaka, Bekim Balaj, Sokol Çikalleshi, Shkelzen Gashi, Edmond Kapllani, Valdet Rama, Armando Sadiku, Hamdi Salihi, Armando Vajushi.
Konačni popis:
Golmani: Etrit Berisha (Lazio), Alban Hoxha (Partizani), Orges Shehi (Skenderbeu).
OdbranaBRANA: Arlind Ajeti (Frosinone), Naser Aliji (Basel), Mergim Mavraj (Koeln), Lorik Cana (Nantes), Elseid Hysaj (Napoli), Ansi Agolli (Qarabag), Frederic Veseli (Lugano).
Veza: Ledian Memushaj (Pescara), Ergys Kace (PAOK), Andi Lila (Janina), Migjen Basha (Como), Odise Roshi (Rijeka), Burim Kukeli (Zurich), Ermir Lenjani (Nantes), Taulant Xhaka (Basel), Amir Abrashi (Freiburg).
Napad: Bekim Balaj (Rijeka), Sokol Cikalleshi (Basaksehir), Armando Sadiku (Vaduz), Shkelzen Gashi (Colorado Rapids).
