Francuzi su oduvijek imali svoj stil, svoju igru. Često opušteni, nezainteresovani, bez potrebnog kontinuiteta, ali puni žive vatre talenta. U zrelim godinama ova će opuštenost prerasti u hladnokrvnost koja ”ubija”. Vizija kroz cijelo jedno stoljeće. Čitav je vapaj za fudbalom. Snaga, željezna volja, pokret i grmljavina lopti zbijenih u mreže, bez pardona. Nije li britanski fudbal jedini modul? Francuzi su živa atrakcija 1998. i 2000, nakon toga su morali nadvisivati, svaki put čim bi prekoračili bijelu crtu igrališta, i sami sebe. I nije čudno što će Francuzi svaki put prije utakmice, iako razigrani, biti nervozni, hiroviti. Radili bi na brzini, a na terenu pružali eksplozivnost, održavali hladnu glavu, a sa početkom utakmice nudili vrelo srce. I upravo bi im zbog toga, pomalo čak i drsko francusko novinarstvo, postavljalo bolno pitanje: vrijede li? Pitanje bi ih svaki put zgrčilo, odgovor bi smotali, bacili i kao puno puta dosada ostali – nedorečeni…
Reprezentacija Francuske postala je tek druga reprezentacija u istoriji fudbala kojoj je uspjelo objediniti naslove prvaka svijeta i kontinenta. Osim SR Njemačke s početka sedamdesetih, nijedna reprezentacija nije u isto vrijeme bila nosilac dvije titule. Brazil, Argentina i Urugvaj nikada nisu bili simultano prvaci svijeta i Južne Amerike, baš kao što ni Italija i Engleska nisu istovremeno vladali svijetom i Starim kontinentom. Tih su dana Francuzi spoznali da treba pobjeđivati, ne samo igrati.
Francuska je svom podvigu samo dodala novu nijansu – za razliku od Njemačke, ona je prvo osvojila Svjetsko, a potom Europsko prvenstvo, dok su Nijemci svoje medalje uzimali obrnutim redoslijedom.
Tražili su copywright Reimsa koji je imao blistavu navalu – brzonogog Michela Hidalga, probojnog Jeana Templina, tehničara i strijelca Léona Glovackija, iskusnog Renéa Bliarda i kralja driblera, Raymonda Kopu. Pa, ipak, ostaje tajna kako su Franzuci u klupskom fudbalu svaki put propucali bijeli okrugli predmet preko prečke. I rukavica u lice – Coupe des clubs champions européens za Real Madrid.
To je bila tragedija francuskog klupskog fudbala, taj Real Madrid, krcat čudovištima loptačke vještine, sudarao se s Milanom, Fiorentinom i Stade de Reimsom, istovremeno, hvatajući kulminacionu tačku slave. Šezdesete su bile otužno i sterilno doba za francuski fudbal, no nezaboravna je ekipa Saint-Étiennea tokom sedamdesetih probijala i najčvršće bedeme Starog kontinenta, u trokutima, u prilazu, u stalnom višku jednog Jacquesa Santinija, Hervé Revellija, Jean-Michela Larqué, Dominiquea Bathenayja.
Pobijeđene careve zelenih travnjaka često zaboravljaju, ali oni nikada nisu postali robovi šablona. I kada su iznad glava gledali bič i kada na teškim i nemoćnim nožnim mišićima nisu uspjevali spriječiti poraz, Francuzi su ostali živi sa brazdama na leđima.
Niko nije ni sanjao o Auxerreu. Niko. A imao je sredinom osamdesetih ekipu velikog potencijala, neponovljivu genijalnost slavnog Guya Rouxa, strahovitu fizičku snagu, široka pluća i visoku tehniku Érica Cantone, prisebnost i znanje Andrzeja Szarmacha, disciplinu, red i rad, odricanje i ljubav za klub Paweła Janasa, mirnoću akrobata na tankoj žici slave Joëla Batsa.
Početkom devedesetih razigranog Marseilla, koji se Starom kontinentu nametnuo visokom tehnikom, individualnošću, igrom pod noge i južnjačkom kombinacijom. Bernard Tapie znao je šta radi. Trebalo mu je za vruće marsejske mase ”bijelog kruha i šarenih igara”.
Dao je Raymondu Goethalsu čitavu armiju jurišnika nove fudbalske ere bez predaha – rasnog strijelca Rudija Völlera, čvrstog, energičnog i nemilosrdnog Alena Bokšića, snažnog i duhom i tijelom, uvijek korektnog Abedi Peléa, elegantnog, okretnog i hitrog Didiera Deschampsa, zbijenog i eksplozivnog Marcela Desaillyja, jakog u šesnaestercu, u intervencijama na visoke lopte Fabiena Bartheza.
To su bili vitezovi za strastvene južnjake, nezgodnoga kratkog pasa.
U tom nebeskom dresu Olympiquea iz Marseilla, a oni svi u crnilu svoje kose i kože, sve je to bio jedan spoj visokog nadahnuća. Potrčati, pa stati, pucati s lijevom, prašiti s desnom, izluditi su sve što bi im stalo na putu. Čitav Stari kontinent. Jednostavno, dobili su formulu za senzaciju.
U rukavicama osvetnika – Saint-Étienne, Marseille, Auxerre, Lyon
Nije li se i na Gerlandu početkom tech-stoljeća igrao fantastičan fudbal. Lepršava igra, izbliza, loptanje ispred taktike. Da, otvoreni, ofanzivni fudbal bio je Houllierovo zadovoljstvo. Novac je uletio u Lyon preko Jean-Michela Aulasa, koji je u fudbal ušao na savjet Bernarda Tapiea, a Europa nije osporavala masovni talent, finu tehniku, razigranost, opuštenost djeteta, spektakularnost, zaljubljenost u dribling i slavu individualnosti Karima Benzeme, Sylvaina Wiltorda, Juninha Pernambucana, Florenta Maloude, Érica Abidala. U ono vrijeme dominacije u zemlji Château Latoura, Lyon je uzeo kompletnu igru straga i prebacio fudbal naprijed.
Okruženi živopisnim mirisima, klupskom majicom i navijačima, uživali su u predstavi. Potvrdili su svoju pripadnost Rhône-Alpesu.
Ovih dana Nasser Al-Khelaifi drži Qatar Sports Investments i Paris Saint Germain. U maju 2011. katarski multibogataš dugo je ispisivao nule na bijelo-zelenom čeku. Drugi je dan ”France Football” bio pun debelih, masnih slova na svojoj naslovnici: ”45 miliona Javieru Pastoreu”. Na Al-Khelaifijev je zahtjev, jasno, doveden i Carlo Ancelotti, koji je popunio ekipu briljantnom paletom novih i starih majstora, za koje će samo na plate fudbalera iz početne jedanaestorke, Al-Khelaifi godišnje izdvajati 60 miliona eura.
Paris Saint Germain je dobio na snazi, dobio je i na pokretu i uzeo široki prostor između kaznenih prostora. ”Pokorio” je Francusku, ali ne i Stari kontinent, iako danas ima furioznu kanonadu super-starova – živu mudrost Thiaga Silve, razigranog Davida Luiza, lagani korak Marca Verrattija, totalno rastrčanog Edinsona Cavanija, spretnost Ángela Di Maríju, temperament i bljesak Zlatana Ibrahimovića.
Uzdali su se u visinu, u tehniku, u staru slavu. Ipak, protiv Manchester Cityja upasti će u zamku samouvjerenosti.
Ako su Englezi tvorci modernog fudbala, onda Francuzima treba priznati kako su oni osmislili i organizovali dva najveća fudbalska takmičenja: Svjetsko prvenstvo, a kasnije i ono Europsko. I dok su Francuzi pokretali takmičenja, druge su nacije u njima pobjeđivale.
Šezdesete su bile otužno i sterilno doba za Francuze, no sedamdesete su donijele uspon Saint Etiennea, još jednog provincijskog kluba koji se probio u vrh domaćeg i europskog fudbala. Sedam puta državni prvak između 1967. i 1976, pružio je u Europi niz utakmica za pamćenje, poput 5:1 protiv Hajduka, 3:0 protiv ki jevskog Dynama ili 4:1 kroz dva dvoboja s Rangersima. 1976. je minimalno poražen od Bayerna u finalu Kupa prvaka i potom opet zasjao početkom osamdesetih uz pomoć Holanđana Johnnya Repa i francuskog “kralja” Michela Platinija.
Francuze je pratila fama da igraju lijep, ali u konačnici uzaludan fudbal. Nastup na Mundialu u Argentini 1978. potkrijepio je tu tvrdnju, jer su Tricolori tijesno izgubili od domaćina i Italije, a da pritom nisu bili nadigrani.
Još drastičniji primjer dao je idući Mundial, u Španiji, gdje su Francuzi uz Brazilce pružili uvjerljivo najviše estetskog užitka. Bossis, Battiston i Trésor u obrani, Platini, Tigana i Giresse u sredini, Rocheteau, Six ili Lacombe znali su i pobjeđivati i zabavljati u isto vrijeme, sve do sredine produžetka u polufinalu protiv SR Njemačke. Trikolori su vodili s 3:1, no htjeli su Nijemce poniziti umjesto da bez rizika privedu susret kraju. Naivna taktika koštala ih je izjednačenja i napokon poraza na jedanaesterce.
Išli su u dušu, u centar maštanja. A, bilo je sve gotovo, u jednom trenu, ulovljeni u individualnosti Haralda Schumachera. Preko njega se nije išlo. Didier Six i Michel Platini nisu se uspjeli nametnuti, ostali su u drugom planu, u sjeni njemačkog golmana.
S Platinijem u najboljem izdanju Francuska je napokon spojila estetiku i praktičnost na Europskom prvenstvu na svome terenu. Triput zaredom europski igrač godine, “Le Roi” Platini zabio je sedam golova u grupnoj fazi i doveo svoju naciju do još jednog dramatičnog polufinala, protiv Portugala. Dugo je bilo 2:2 i agonija jedanaesteraca ponovno se nazirala, kad je Platini na pas Tigane u 119. minuti odlučio jednu od najvećih utakmica ikad odigranih.
U finalu, prvi je svjetski igrač dodao i svoj deveti gol “kroz trbuh” Arconadi i podario Francuskoj njen prvi međunarodni trofej.
Dvije godine potom, u Meksiku, Platini i Luis Fernández pucali su iz svih oružja, svladavši svjetske prvake Italijane i favorite Brazilce, samo da bi u polufinalu još jednom posustali pred njemačkim kompleksom. Veliko obećanje i onda – balon od sapunice. Nisu pomogli ni Fernández ni Platini ni Tigana. Imao je Franz Beckenbauer na terenu prave ljude. Ti su momci očito puni fudbalskog sluha – Andreas Brehme i Rudi Völler. Strijelci da se sve praši.
Tragedija francuskog fudbala – Claude Bez i Bernard Tapie
Prvo Bordeaux Clauda Beza, a potom još naglašenije Olympique Marseille Bernarda Tapiea, zauzeli su vodeća mjesta u domaćem nogometu te krenuli u sve češće i ambicioznije izlete u Europu. Oba su eksperimenta završila tragično.
Prvo se Bordeaux 1991. našao u financijskom škripcu i završio u drugoj ligi, da bi dvije godine potom još veća sramota zadesila Marseille. Par dana nakon ekstaze po osvajanju Kupa europskih šampiona u Münchenu, otkriće da je prethodni ligaški susret protiv Valenciennesa namješten dovelo je do intervencije policije, domaćeg fudbalskog Saveza i UEFA-e.
Policijska je istraga kasnije otkrila čitav niz nepravilnosti u klupskom poslovanju, Savez je poništio zadnju, petu uzastopnu titulu, a Uefa je zabranila klubu odbranu europskog naslova. Olympiqueu se “nasmiješila” druga liga, a Tapieu i saradnicima mučni sudski procesi.
Bila su to burna vremena za francuski fudbal.
Dok Marseilleova sramota još nije bila razotkrivena, reprezentacija je pod vodstvom Platinija, s Papinom i Cantonom u navalnom redu, proglašena ekipom godine 1991, nadajući se novom trofeju na Europskom prvenstvu godinu potom u Švedskoj. Ironično, kao igrač neustrašivi Platini sada je zagovarao oprezan pristup i tako ekipi podrezao krila.
”Plavi” su se razbili o puzajuću loptu Šveđana i Danaca. Francuska se oprostila već u prvoj rundi bez ijedne pobjede, a Platini se povukao.
Još teža trauma dogodila se Francuzima osamnaest mjeseci kasnije. Bili su sigurni favoriti za plasman na World Cup u Sjedinjenim Državama i kad im je klupska scena već bila uzdrmana skandalom s Marseilleom, još uvijek su vodili na tabeli ispred Švedske i Bugarske.
Završna je utakmica, dvoboj Francuske i Bugarske u Parizu, trebao biti obična revija, no tada se sve promijenilo, iako je Francuzima trebao samo jedan bod da uđu u završnicu kao drugoplasirani.
Cantona je svojim šestim golom u kvalifikacijama doveo domaće u vodstvo u 32. minuti. Tada je sigurno sve bilo gotovo!? Povezali su sve konce, zapleli Bugare u kratka dodavanja, sve češće bili unutra. Zamka je tu, ali šta je s lovinom? Kostadinov je pet minuta kasnije izjednačio na centaršut Balakova i tjeskoba se uvukla u 50.000 prisutnih na Parku Prinčeva i u milione sunarodnjaka u zemlji.
Kada je utakmica ušla u 90. minutu, spasonosni je bod još uvijek bio u rukama Francuza.
A onda je Ginola, koji je ušao umjesto Papina, prodao loptu negdje pred bugarskim kaznenim prostorom. U tri poteza lopta je došla do Kostadinova, koji ju je majstorski ukrotio u trku, spustio je na udarac te pored očajnog Vincenta Guerina zabio pod prečku iznad sirotog Bernarda Lame. Svi su se hvatali za glavu, komentatorima je zastala knedla u grlu, a jecanje i grcanje u suzama bilo je jedino što se čulo na najvećem francuskom stadionu.
Bez naprezanja su ostavljali start za startom. Izgubljeni. Nije ih išlo. Definitivno više nisu vjerovali u priču da su europske utakmice škole za učenje. Ništa nisu učili, dobivali se samo lekcije. Radilo se o čistom ”fudbalskom monologu”, protivnici su držali katedru, a Francuzi su šutili. U dvobojima s moćnijima mogli su dobiti samo frustracije, ne i znanje.
Prvobitna nevjerica prerasla je u srdžbu i glave su morale pasti. Selektor Gérard Houllier i predsjednik saveza Jean Fournet-Fayard preuzeli su odgovornost i odstupili, a za novog je selektora imenovan Aimé Jacquet, ranije trener Montpelliera i Bordeauxa.
Francuski je fudbal dotakao dno: državna je ekipa propustila tri od četiri zadnja velika takmičenja, ligaško je prvenstvo proglašeno neregularnim, Olympique je bio izbačen iz Europe i iz prve lige, Bordeaux se tek oporavljao od financijskog skandala, a Papin, Cantona i dežurni “krivac” Ginola polako su gubili status prvotimaca u reprezentaciji.
Jacquet je umjesto ovih naglašenih individualaca uveo niz igrača koji su možda bili i veći fenomeni, ali su se pristali prilagoditi kolektivu. Neupitnim asovima poput Didiera Deschampsa, Laurenta Blanca i Marcela Desaillyja novi je selektor pridodao mlađe snage u vidu Zinedinea Zidanea, Yourija Djorkaeffa i Liliana Thurama.
Takva je ekipa u početku imala stanovitih teškoća u kvalifikacijama za Euro ’96, no nakon niza neodlučenih utakmica, zaredala je pobjedama i najavila preporod odlučujućom pobjedom u Bukureštu protiv Rumunije. Dok je obnovljena ekipa bez poraza u deset susreta izborila mjesto na Europskom prvenstvu, Paris Saint-Germain je nakon tri uzastopna euro-polufinala napokon dosegao finale Kupa kupova i s 1:0 tukao bečki Rapid.
Pariz je napokon bio zaljubljen u svoj nogometni klub, a cijela Francuska u svoju reprezentaciju. Potpuno otpuštenih kočnica izabranici Aiméa Jacqueta su se razmahali i ostatak Kontinenta potukli do nogu.
Euro ’96 u Engleskoj nije dalo pravu sliku francuske snage. Odbrana i vezna linija bile su uigrane i nabijene kvalitetom, ali je napad bio slaba tačka. Taktički besprijekornu igru koju su ”Galski pjetlovi” pokazali, uz izvanredan voljni moment, posljedično niz lijepih akcija i proigravanja, sve je to u iznimno poticajnom ambijentu Ostrva stopljeno u pobjede s dušom.
Ipak, navijači i francuski mediji nisu bili zadovoljni dostignućem u Engleskoj, no Jacquet se mogao pohvaliti nizom od 28 utakmica bez poraza, a i vrijeme je radilo za njega. Dok će jezgro reprezentacije ostati netaknuto i za Svjetsko prvenstvo na domaćem terenu dvije godine kasnije, iz podmlatka stizala je plejada izvanredno nadarenih igrača – Thierry Henry, David Trezeguet, Patrick Vieira te Nicolas Anelka, uz nešto starije i već afirmisane Roberta Pirèsa i Stéphanea Guivarc’ha.
Nadahnuće na već osušenim usnama – Zinedine Zidane
Kada je došlo vrijeme Coupe du mondea Francuska je bila smatrana jednim od favorita, iako navalni red i dalje nije ulijevao povjerenje. No, talent koji su imali na ostalim pozicijama nadoknadio je sve nedostatke napadača. Golman Fabien Barthez bio je među najboljima na turniru, čitava odbrana s Thuramom, Desaillyjem, Lizarazuom, Blancom i njegovom alternativom Frankom Lebœufom primla je samo dva pogotka, a vezni red raspolagao je i s trkačima u vidu Christiana Karembeua, Deschampsa ili Emmanuela Petita kao i s umjetnicima poput Zidanea i Djorkaeffa.
Bio je to uistinu odličan ”tour” domaće ekipe, napokon dobra energija, što će bitno olakšati pripremu za posve drugačije razine iskušenja na Euru 2000. U svakom slučaju, tamo će se putovati s većim samopouzdanjem nego prije Svjetskog prvenstva na domaćem tlu. Takva Francuska djelovala je dobro i osjećala se dobro. S pokrićem, naravno. Nije svjetska titula postala kuća od karata ni kada je Davor Šuker doveo u vodstvo Hrvatsku u polufinalu, francuska je odbrana dobro stajala, a plan koji mora donijeti rezultat, nije se mijenjao.
Francuska je iskazala i kvalitetu i borbenost u svakoj utakmici. Za razliku od ekipe koja je 1993. u zadnjim minutama ispuštala presudne bodove, ova je generacija bila dorasla i najvećem pritisku. Kad god je zagustilo, reagovala je bilo zlatnim golom protiv Paragvaja, penalima protiv Italije, ili preokretom protiv Hrvatske. Najbolju predstavu su sačuvali za finale, u kojemu su pregazili prethodne svjetske prvake, Brazilce.
Zidane, koji je dvije utakmice ”odležao” zbog infantilno zarađenog crvenog kartona, zabio je dva nekarakteristična gola, glavom, a Petit, koji je uspješno sekundirao Deschampsu u sredini terena, ispravio je brojne greške Guivarc’ha i Dugarryja i pridodao treći u zadnjoj minuti.
Francuzi su se prepustili najvećoj euforiji od oslobođenja, a selektor Aimé Jacquet ponosno je odstupio, ispunivši obećanje da će se povući kao svjetski prvak. Ponajveći dobitak za naciju bila je pobjeda kozmopolitske, multietničke koncepcije, u kojoj porijeklo i boja kože igrača nisu igrali nikakvu ulogu.
Naplatili su sve prethodne pokušaje u kojima su ih sitnice dijelile od slavlja. Sada je i to stavljeno ad acta.
Za Jacquetovog nasljednika Savez je imenovao njegovog ranijeg pomoćnika, Rogera Lemerrea, koji je imao sreću da veterani Coupe du mondea ’98 još nisu bili prestari, a da su istovremeno Henry, Trezeguet, Anelka, Vieira i Wiltord stasali u međunarodne zvijezde.
Nakon vala kritika i posljedičnih neraspoloženja, Francuzi su se od trenutka dolaska na Euro pokušali priviknuti na određenu nirvanu u igri. Umjesto gorčine, mogućih neraspoloženja zbog rezultatskog pobačaja, uobičajenih doza polemiziranja i beskorisnog trošenja energije, izlet u Holandiju i Belgiju prometnuo se u dodatni garant dobre atmosfere unutar ekipe i domovine.
Takav spoj iskustva i poleta proizveo je ponajbolju europsku ekipu, reperezentaciju koja nije uvijek gazila, ali koja je uvijek nalazila snage da makar i u zadnjim trenucima preokrene rezultat i dovede vodu na svoj mlin. Na taj je način prošla kvalifikacije pobjedom nad Islandom, zahvaljujući kasnom pogotku Davida Trezegueta.
I najzad, isti je momak omogućio Francuskoj da uđe u istoriju zlatnim golom u 113. minuti finala Europskog prvenstva s Italijom, poslije genijalnog prodora Roberta Pirèsa.
Koliko je duboko sezala kvaliteta francuskog fudbala tih dana pokazuje i podatak da su oba gola u finalu postigla trojica rezervnih igrača: prvi je bio djelo Wiltorda, a drugi produkt saradnje Pirès – Trezeguet. Koja je svjetska ekipa mogla računati na to da će joj rezerve u kritičnim trenucima donijeti ništa manje negoli kontinentalnu krunu? Povrh svega, koja je fudbalska nacija, u vremenima najvećih uspjeha, doživjela da joj Liga kup osvoji drugoligaš – Gueugnon, a da u finalu nacionalnog Kupa zaigra istinski amaterski klub, poput Calaisa?
Vjerojatno je i zbog te širine fudbalske baze Francuska velesila, koja se tih dana uspjela uzdignuti s poda nakon najtežih udaraca pretrpljenih ne tako davnih devedesetih godina.
Francuzi su davno stvorili vlastiti imidž – ples lopte u snazi talenta. Ad litteram.
Paul Pogba
Datum rođenja 15. mart 1993. Mjesto rođenja Lagny-sur-Marne, Francuska
Klub Juventus Nastupi za reprezentaciju 29/5
Pozicija ofanzivni vezni Trenutna vrijednost 65 miliona eura
Pun čudesne zrelosti koju inače sa sobom vuku samo tridesetogodišnjaci. Razapinje mreže udarcima, i gotovo sve, ili bolje rečeno skoro svaki gol ”bombom”. Ne nedostaje mu one Pirlove duhovitosti, tog biljarskog češanja lopte, stila, kojem su pljeskali i strašni ljudi sa Juga. Pogba, profinjeni stilist, iako uvijek ima bar dvojicu na sebi, ne voli kao ni jedan Afrikanac, pod dobro zategnutom francuskom zastavom, pokrivanje izbliza. Ipak, toliko je obdaren intuicijom, živom eksplozijom mišića, probojem kroz guste protivničke majice, kao i onim čudesnim osjećajem i vlastitim načinom kreacije. Vođen nekom višom fudbalskom inteligencijom, koja uključuje tačno predviđanje kretanja lopte i odbrambenih igrača, proizvodi golove kao na traci. Njegovo je snalaženje u kaznenom prostoru vrhunsko, briljira u skučenom prostoru, brzinom reakcije preduhitri svakog braniča, jednostavno, ima onaj njuh kojim predosjeća izgledne situacije za gol. Nevjerovatna sposobnost za ”dirigovanjem” i vođenja ekipe na terenu, vizija i nepredvidljivost njegovih poteza, stavili su ga u sami vrh francuskog fudbala. Ritam prugaste crno-bijele košulje, cnih hlača i crnih dokoljenica koji zove u zagrljaj. To je čarolija Vecchia Signore. Ritam je to crnog Juventusa, koji jednostavno traži pruženu ruku, stisak, iako se fudbalski virtuozi mogu vidjeti samo na malom ekranu. Nije li iz baš takvog ozračja i Pogba? Nije čudno, pohvalnica stiže i od ostatka Kontinenta.
Didier Deschamps
Tih, skroman, jednostavan, imao je uspjeha i kao igrač i kao trener. Crveno-crne vjetrenjače Capellovog Milana tog su 26. maja 1993. stale. Grupa francuskih mladića banula je na igralište münchenskog Olympiastadiona. Nasmijani, radosni, veseli. Bili su stasiti i visoki, a jednog od njih odmah su prepoznali – Didier Deschamps. To je bila njegova noć. Fudbal drugog kova. Artizam. Milan je platio kontakt tog artizma i lopte. Čista desetka. Unatoč razdaljinama Pelea, Bokšića i Völlera, i nepoznanicama u redovima milanskog tima, francuski je žongler prikazao jednu od najboljih igara u svojoj karijeri. Komplimenti, ali i ”druga strana medalje” velikih brzina. Nakon završene igračke karijere okrenuo se trenerskom poslu. I upravo je tada, uz čašu Cuvée Réservea, mogao odgovoriti na to pomalo bolno pitanje: veliki igrači – mali treneri? Ispalo je – govorkanja bez temelja. Jedan je fudbalski as mogao biti i vrstan trener. Današnji je selector Francuske sila od talenta. I sam će, ovih dana, kao trener, lutajući Starim kontinentom, tvrditi da ako nema talenta, ne koristi ni znanje, ni snaga, ni bilo kakva taktika. Danas ne eksplatiše svoju klasu, ni jedan jedincati potez za sebe. Uskoro će kontinent čuti njegov prasak. Tada će sve biti za mnoge jasno.
Plus Francuska je doista krcata velikim zvijezdama, redom su to sjajni igrači koji mogu igrati važne uloge u svim najjačim europskim klubovima. Važnije od toga je da imaju atmosferu, da izgledaju koncentrisani samo na fudbal i da vjeruju u ono što rade. Prije nego što ih je preuzeo Deschamps, naslov se činio nedohvatljivim, ali danas je mnogo onih koji jako vjeruju u domaćina turnira. Bacary Sagna i Mamadou Sakho su fantastični odbrambeni dvojac, sredinu terena drže moćni igrači koji usput i sjajno igraju fudbal, a Antoine Griezmann, Karim Benzema i Olivier Giroud zajedno mogu probiti svaku odbranu. Možda nisu najbolja selekcija na svijetu, ali imaju sve što im treba da mogu računati na finale pred svojim navijačima, iako će sljedećih mjesec dana živjeti pod pritiskom kakav nije lako ni zamisliti. Deschamps je izvan popisa ostavio niz sjajnih igrača, što samo potvrđuje koliko Francuska ima široki kadar igrača. U ovom trenutku samo se Pogba izdvaja kao igrač kojega ne može nadomjestiti, a za sve ostale pozicije konkurišu po dva sjajna igrača. I da, nosit će ih huk s tribina.
Minus Francuska je perfektna ekipa, sposobna za najveća dostignuća. Griezmann, Pogba, Benzema, Matuidi, Lloris, Valbuena i Cabaye mogu odmah biti postavljeni u prvu jedanaestoricu. U posljednjih godinu dana igraju iz utakmice u utakmicu sve bolje, a i većina je igrača postigla uspjeh sa svojim klubovima u europskim kupovima. Svi igrači francuske reprezentacije su brzi, u tehnici iznadprosječni, s pravim realizatorima u napadu kao što je to snalažljivi Benzema. Vrlo lako mogu nadoknaditi u svojoj ekipi bilo kojeg igrača ako se neko slučajno povrijedi, pa se zbog toga Deschamps lako odrekao nekih svojih nadolazećih mladih zvijezda. Njihov tempo igre može biti vrlo snažan, ali svi ih protivnici odlično poznaju, u njihovoj igri tajni ne može biti. Francuzi će, kao domaćin, osjećati pritisak velikih očekivanja, a već dvije godine nisu odigrali pravu, takmičarsku utakmicu.
Kandidati za EURO
Hugo Lloris, Stephane Ruffier, Steve Mandanda, Mickael Landreau, Alphonse Areola, Benoit Costil, Christophe Jallet, Mathieu Debuchy, Layvin Kurzawa, Patrice Evra, Raphael Varane, Kurt Zouma, Mamadou Sakho, Eliaquim Mangala, Bacary Sagna, Benoit Tremoulinas, Lucas Digne, Laurent Koscielny, Jeremy Mathieu, Mapou Yanga-Mbiwa, Loic Perrin, Yohan Cabaye, Remy Cabella, Nabil Fekir, Hatem Ben Arfa, Dimitri Payet, Mathieu Valbuena, Rio Mavuba, Lassana Diarra, N’Golo Kante, Maxime Gonalons, Blaise Matuidi, Moussa Sissoko, Geoffrey Kondogbia, Paul Pogba, Josuha Guilavogui, Kingsley Coman, Morgan Schneiderlin, Antoine Griezmann, Andre-Pierre Gignac, Olivier Giroud, Alexandre Lacazette, Karim Benzema, Loic Remy, Anthony Martial, Paul-Georges Ntep
Konačni popis:
Golmani: Benoit Costil (Rennes), Hugo Lloris (Tottenham Hotspur), Steve Mandanda (Marseille).
Odbrana: Patrice Evra (Juventus), Christophe Jallet (Lyon), Laurent Koscielny (Arsenal), Bacary Sagna (Manchester City), Eliaquim Mangala (Manchester City), Samuel Umtiti (Lyon), Adil Rami (Sevilla), Lucas Digne (Roma).
Veza: Yohan Cabaye (Crystal Palace), Lassana Diarra (Marseille), Ngolo Kante (Leicester City), Blaise Matuidi (Paris SG), Paul Pogba (Juventus), Moussa Sissoko (Newcastle United).
Napad: Kingsley Coman (Bayern), Andre-Pierre Gignac (Tigres), Olivier Giroud (Arsenal), Antoine Griezmann (Atletico Madrid), Anthony Martial (Manchester United), Dimitri Payet (West Ham United).
