Da me je prije pojave društvenih mreža na Internetu neko pitao koliko pod nebesima ima sretnih ljudi, rekao bih mu da ih ne može biti više od dvije-tri hiljade.

Za barem trećinu njih sumnjao bih da su sretni iz koristoljublja, tj. da ih američki i ruski agenti plaćaju da simuliraju.

Za preostale dvije trećine vjerovao bih da su sretni samo povremeno ili samo djelimično, jer nije lako istovremeno biti živ i sretan – živom čovjeku uvijek nešto fali.

I najvjerovatnije da nikada ne bih imao priliku sagledati kolosalne razmjere svoje zablude da se 14. maja 1984. godine nije rodio Mark Elliot Zuckerberg, idejni tvorac Facebooka.

„Koliko bi očiju trebao imati čovjek da opazi sreću koja ga okružuje?“, pitao se svojevremeno Shakespeare.

Kad bi mi oholost, koju predano njegujem od najranijih vremena, dozvoljavala da priznam tako nešto, rekao bih da je Shakespeare bio bolje informisan od mene, pa možda čak i nešto malo inteligentniji.

On je izgleda još u ono vrijeme znao da je svijet pun sretnih ljudi koji ne uspijevaju dobiti priliku da se iskažu, ljudi koje nema ko da „pogura“, da im dâ vjetar u leđa, da im omogući da svoju sreću javno i detaljno dokumentuju. A onda je došao Zuckerberg i sretnicima široko otvorio vrata.

Uvijek sretan

Na Facebooku se već na prvi pogled može pouzdano utvrditi ko je istinski sretan čovjek. U sretnog čovjeka viljuška je uvijek u tanjiru, a cipela na stepenicama aviona.

Ako nije samac, sretan čovjek živi u savršenom braku, ima zdravu, uredno začešljanu djecu i vječito je nasmijan. On ima neljudski bijele i uredno postrojene zube. Okružen je konobarima, muzičarima i mnoštvom prijatelja. Sretan čovjek je redovna mušterija turističkih agencija i veliki zaljubljenik u svekolike prirodne ljepote. Iz njegovog roštilja vječito se izvija dim, bjelji nego onaj iznad Sikstinske kapele u času kad kardinalski kolegij izabere novog Svetog Oca.

Od istog autora: 

Službena zabilješka br. 1 – Poznatost kao profesija

U suton, sretan čovjek bosim nogama gazi snježnobijelu pjenu po vlažnom pijesku, dok mu, vjetrovima rasklimano more, zapljuskuje cjevanice. Sretan čovjek fotografiše svoju prvu jutarnju kafu, estetski oplemenjenu čačkalicom zabodenom u rahat-lokum, i bliskim prijateljima podnosi cjelodnevni izvještaj o svom kretanju.

Njega na svojim fotografijama povazdan označavaju drugi sretni ljudi. Sretan čovjek se osjeća zadovoljno i na poznatim i na nepoznatim lokacijama. On se od jutra do večeri ludo zabavlja s uglednim i poznatim ljudima. Njegova sreća je neuništiva i neograničena, ona zavisi isključivo od kvaliteta internet veza.

Facebook i Instagram su svojevrsne enciklopedije sretnih ljudi, herbarijumi čiste, stoprocentne sreće. Omjer sretnih i nesretnih ljudi na svijetu jednak je omjeru ljudi koji imaju personalni profil na društvenim mrežama i onih koji ga nemaju.

Nesreća već odavno nije na cijeni i zato nesretni ljudi nemaju šta tražiti na društvenim mrežama. Nesretan čovjek više nigdje nije prispio, jer danas i djeca znaju da ljudski život ima smisao samo ako je čovjek od kolijevke do groba kontinuirano ozaren i ozračen srećom.

Uvjeren sam da će se u bliskoj budućnosti nuhealnom translucencijom provjeravati da li je plod u majčinoj utrobi sretan i da će eventualni prestupnici, prije rođenja, oštrom kiretom biti sastrugani sa zidova maternice.

Kome danas treba nesretan čovjek? Nesreća je definitivno stvar prošlosti, ona je anahrona i prevaziđena. Vi to znate bolje od mene. Kada biste imali priliku da sami izaberete i iznova proživite sudbinu drugog čovjeka, ko bi bio vaš prvi izbor: Vincent van Gogh ili Nives Celzijus, Giordano Bruno ili Maca Diskrecija?

Sreća je postala univerzalna mjerna jedinica kojom savremeni čovjek mjeri sveukupni životni uspjeh. A snova o sreći nema bez jastučnice futrovane novcem.

Da biste na viljušku nataknuli komad pohovanog životinjskog leša, čak i u nekom trećerazrednom provincijskom restoranu, da biste samo vrhom cipele zakoračili u avion, na palubu trajekta ili broda, morate posjedovati novac.

„Mi smo sretni, mi to sebi možemo priuštiti“, poručuju nam sretnici fotografisani nad punim tanjirima ili pod repovima bronzanih konja, nad kojim sabljama mašu razgoropađeni konjanici, istančani krvnici s dokazanim historijskim zaslugama.

Prema jednoj latinskoj poslovici, veliku sreću obavezno prati i velika zavist. A iz svake zavisti stotine potencijalnih osvetnika žmirka svojim sitnim urokljivim očima.

U prošlosti su sretni ljudi vodili računa o tome. Zato su ulagali silne napore da svoju sreću što bolje prikriju. Onaj ko je istinski sretan, on u sebi ni s reflektorom od 800 W ne može naći motiv da u svoju sreću uvjerava druge ljude.

Suprotno onome što je bilo nekad, najveće zadovoljstvo današnjeg čovjeka sastoji se isključivo u tome da druge ljude uvjeri u svoju sreću. Tako je težište sreće pomjereno iz „sretnika“ u zavist eventualnih svjedoka njegove sreće.

Današnji „sretnici“ su sretni na veresiju. Oni izigravaju sreću u trenucima svoje najveće nesreće, ne birajući sredstva, sve dok tom svojom vješto odglumljenom srećom ne izazovu zavist drugih ljudi.

Kad se uvjere u to da im drugi ljudi zavide na sreći, oni tada postaju uistinu sretni. Tako ova perverzna predigra i najveće nesretnike dovodi do višestrukih vrhunaca neizrecive sreće. Koliko čovjek mora biti nesretan da bi se u njemu razvio poriv da pod svaku cijenu mora uvjeriti druge ljude u to da je sretan, ostavljam vam da sami procijenite.

Od istog autora: 

Službena zabilješka br. 2 – Šokantno: Svi ćemo izginuti!

Nekad je sreća bila odveć samozatajna, pa je sretnici čak ni u svojim najsretnijim trenucima nisu primjećivali. Njihova sreća je mogla dospjeti na fotografiju samo pukom igrom slučaja, fotografisana isključivo rukom drugog čovjeka, bez prethodne porudžbine. U ta sretna vremena sreća nije podnosila autorefleksiju.

Čim bi je sretnik naciljao fotoaparatom, ona bi se rasplinula i istoga trena postala bi stvar prošlosti.

Čovjekova kontemplacija o vlastitoj sreći bila je najpouzdaniji znak njenog odsustva. O sreći su mogli razmišljati samo oni ljudi koji više nisu sretni. Sreća se dala osjetiti, ali onima koji su je osjećali nije dala da u njenom prisustvu razmišljaju o njoj.

Danas sreća voli da pozira, da se filtrira, uramljuje i retušira nakon svakog tuširanja. Na ulici je spremna čekati i po pola sata dok svi slučajni prolaznici ne izađu iz kadra.

Sa sprčenim i pomodrjelim usnama, s isturenim grudima i nespretno zadignutom suknjom, spremna je satima bosa stajati na mokrim pločicama, tik uz WC školjku. Za dvije uspjele fotografije, u nužniku bez grijanja, spremna je trajno žrtvovati reproduktivne organe. S pojavom Facebooka fotografisanje je postalo ubjedljivo najveća nužda koja se u zahodu može obaviti.

Vrhunac sreće

Prema svim mojim dosadašnjim saznanjima sreća modernog čovjeka je na dugačkom štapu, ali ne bez opravdanog razloga. Ona je toliko jaka da se, ako je fotografišemo iz neposredne blizine, može izvitoperiti ili potpuno deformisati.

Teleskopski selfie štap od nehrđajućeg čelika, s bluetooh okidačem na dršci, u punoj erekciji može dosegnuti dužinu i do 110 cm.

U opuštenom stanju njegova dužina iznosi tek 22 cm. Vrhunac sreće koju može dokučiti junak našeg doba jeste da u praskozrje, ili kasno u ponoć, voljenoj osobi u inbox pošalje sliku svog selfie štapa i to ne neku obješenjačku, već onu drugu.

Ako bude zadovoljna, ljubav njegovog života će mu se ravanširati tako što će gole grudi prisloniti uz fotografski objektiv, potom će napućiti usne kao preduvana mornarska lutka i, prije negoli okine i klikne na opciju „send“, uz fotografiju će zakačiti tri smješka i crveno srce.

Kamo sreće da sam kakav moćnik, da imam neograničena ovlaštenja poput sjevernokorejskog predsjednika Kim Jong-una, da sam diktator čije se riječi bespogovorno provode u djela, naredio bih svim svojim podanicima da danonoćno budu sretni.

Osnovao bih fondaciju s višemilionskim budžetom čiji bi zadatak bio da dodjeljuje bespovratna novčana sredstva građanima koji se registruju na Facebook ili Instagram.

Oformio bih i specijalne policijske odrede koji bi noću upadali u stanove i provjeravali ko je sretan, a ko nije.

Nesretnici se ne bi dobro proveli. Sve i jednog bih izveo pred prijeki sud, a onda ravno na stratište. Nesretnog čovjeka danas ionako nema ko ožaliti. Nesreća već treću deceniju nije u modi.

Piše: Midhad Kurtović