U sveukupnom sunovratu stručnih i etičkih standarda, u vremenu tranzicije koje se već treću deceniju razvlači kao antena na radio-prijemniku, ruinirane su mnoge profesije, ali malo koja kao novinarstvo.
Da bi uštedjeli pfening više, vlasnici medijskih kuća novinare vrbuju isključivo među onima koji su spremni raditi besplatno ili za neke toliko sitne pare koje se golim okom više ne mogu ni vidjeti.
S druge strane, nakon desanta političkih partija na skoro sve medijske kuće u Bosni i Hercegovini, nezavisan novinar je postao rjeđi od pacifičkog glatkog kita i guštera bez udova.
Nikome više nije važno da li onaj koji duži pero i mikrofon ima bilo kakvo formalno ili neformalno obrazovanje. Od novinara više niko ne očekuje da ima bar malo dara za posao koji obavlja.
Vezani sadržaj:
Službena zabilješka br. 1 – Poznatost kao profesija
Od njega se traži tek toliko da bude podoban i da srčano promiče političke interese partije koja ga je s ulice izvukla žicom, onako kako šintori hvataju dlakave azilante za pakao u Prači. Ako nije na partijskom platnom spisku, onda se od novinara traži još i to da za svoj trud ne traži novac.
Nedavno je na jednom internet portalu osvanuo nadasve zanimljiv tekst o projektu nekog mladog dizajnera iz Sarajeva.
U jednoj od ukupno devet rečenica, novinar o mladom umjetniku kaže: „Iako tek rođen, osjetio je potrebu da kroz svoju umjetnost pošalje jasnu i snažnu poruku o svom stavu prema ratu te da kroz umjetnost pokaže koliko je sjećanje važno.“
Ova krajnje inspirativna i sugestivna rečenica, poput kakve mantre, već danima mi se vrzma po glavi. Daće Bog, prije nego što me uzme sebi, dokučiću joj i smisao. A možda smisla zapravo i nema.
Možda je novinar radio prekovremeno, ili je jednostavno imao loš dan. Jedno je sigurno, tekst prije objavljivanja nije čitao ni novinar koji ga je pisao, niti bilo ko drugi iz redakcije. Savremeni mediji nemaju vremena za takve stvari.
Stariji među vama se sigurno još uvijek sjećaju da je nekada zadaća novinara bila da otkriva, bilježi i oblikuje vijesti, da tačno i pošteno prenosi informacije bitne za javni život, da komentariše društvena zbivanja i na izvjestan način posreduje između vlasti i građana.
U međuvremenu, novinarstvo je postalo industrija, a industrija je, prije svega, usmjerena na proizvodnju roba i usluga.
Danas se od novinara očekuje da sâm proizvodi vijesti, da ih obogati odgovarajućim aditivima i pojačivačima ukusa, te da ih prilagodi najnižim ljudskim porivima.
Na proizvodnji vijesti novinari rade u tri smjene. Nije lako naproizvoditi toliko televizijskih priloga i novinskih tekstova koliko ih žderači senzacija mogu iskonzumirati u samo jednom danu.
Novinarka Miwa Sado je, prije kojih pet godina, na jednoj japanskoj javnoj televiziji odradila nevjerovatnih 159 prekovremenih sati. Imala je samo dva slobodna dana u jednom mjesecu. Ubrzo nakon toga otkazalo joj je srce, a odjel za rad pri ministarstvu zdravstva njezinu je smrt pripisao karošiju, smrti zbog posla.
Nisam neki pasionirani konzument novinskih vijesti – knjige su mi uvijek bile bliže od dnevne i sedmične štampe – ali, s vremena na vrijeme, pročitam neki novinski članak, pregledam neku informativnu emisiju ili uključim radio, tek toliko da vidim hoćemo li, i kad ćemo, svi izginuti.
I odmah nakon prvih vijesti vidim da hoćemo i da ćemo na to čekati znatno kraće nego što se čeka na snimanje magnetnom rezonancom.
U novinama piše da je neki čuveni američki pastor već prorekao smicanje svijeta, ovaj put preciznije, opasnije i efikasnije nego ikad ranije. Američka tvrtka Atlas Survival Shelters iz Kalifornije bilježi vrtoglavi porast prodaje i narudžbi skloništa od atomskih bombi, po cijeni od 25 hiljada dolara po komadu.
Izginućemo svi do jednoga!
I kako idem dalje, iz vijesti u vijest, sve više sam siguran da nam nema spasa. Izginućemo svi do jednoga! Umrijećemo u najstrašnijim mukama. Poješćemo po tri poliesterska čaršafa u samrtnom hropcu. Tu se više ništa ne dâ učiniti. To je već završena stvar.
Veliki asteroid, dvostruko veći od Zemlje, nezaustavljivo juri prema nahtkasni u našoj spavaćoj sobi. Stravični tajfun Andrew će nam u jednom naletu oduvati tetovaže s vratnih žila.
Svi ćemo izginuti! Tako u svim novinama piše. Treći svjetski rat, zapjenjene njuške, podvijenog repa, čuči pred našim rasklimanim vratima. Otrovna zmija iz WC školjke već danima pilji u naše uneređeno dupe.
Na nas su oko bacili požari, zemljotresi i vulkani. Vanzemaljci spremaju invaziju na naše tavanske prostorije. Uzaludan je svaki otpor jer, ako izbjegnemo sve do sada pobrojane opasnosti, onda će nas pojesti karcinomi, ptičje gripe, svinjske i bubonske kuge.
U najboljem slučaju umrijećemo od sandžije i gihta; od trećeg krajnika, propuha i urasle dlake; od hunjavice, prekomjerne peruti i krmeljina u očima; od ospica, trbušnog tifusa i enterokolitisa.
Svi ćemo izginuti! Na internet portalima piše da su tako prorekli Nostradamus, Tiresija i Kasandra. Isto su najavili braća Tarabić i baba Vanga. Spaliće nas hidrogenska bomba Kim Jong-una.
Sprljiće nas gromovi i užarena lava, ljuta aleva paprika, domaća rakija i solna kiselina. Pobiće nas kukuruz kokičar iz mikrovalne pećnice. Ježa ćemo zaskočiti s leđa, a ni čvorak s nama neće ništa bolje proći.
Duboko vjerujem u gore navedene činjenice, jer u kodeksu za štampu i online medije u Bosni i Hercegovini piše da novinar „neće objavljivati netačne ili krivonavodeće materijale“ i da će „izvještavati samo na osnovu činjenica“ čije mu je porijeklo dobro poznato.
I tako, mic po mic, strategijom neprimjetnog osvajanja, novinari bestidno atakuju na hljeb sveštenih lica. Prva pera obnoć postadoše prve lopate novinarstva. Za tri klika više, za 50 konvertibilnih maraka i dva sata virtualne slave, novinari će vas sahraniti žive i svu organizaciju ukopa će, krajnje nesebično, preuzeti na sebe. Vi i vaši najmiliji bićete oslobođeni svih troškova.
- Kemala Montena novinari su za života sahranjivali dva puta. Olivera Dragojevića samo jednom, ali na dvadesetak različitih medijskih lokacija.
- Pod lopatom novinara našli su se još i Sylvester Stalone, Jon Bon Jovi, Sinan Sakić i Robert De Niro.
Ako se stvari nastave razvijati u ovom pravcu, u skorije vrijeme možemo očekivati i stalnu novinsku rubriku: „Kucamo na rajska vrata poznatih“.
Prednosti sahrane u organizaciji novinarâ, u odnosu na tradicionalnu sahranu koju nude vjerski službenici, su višestruke. Novinari vam omogućavaju da svoju smrt pratite uživo, da istovremeno ležite u grobu i spuštate cvjetni vijenac na vlastitu humku, da se siti isplačete nad samim sobom, da kliknete na „like“ ili srce ispod svog digitalnog kabura i da sami sebi halalite i one najteže grijehe.
Godinama sam se pitao zašto nas mediji drže u neprestanom strahu. Šta je krajnji cilj atmosfere nesigurnosti koju novinari danonoćno podgrijavaju na užarenim ringlama svoje obogaljene struke?
A onda, kako to obično biva, sasvim slučajno sam došao do odgovora. Dok sam čitao tekst o neumitnom smicanju svijeta, na desnoj strani ekrana iskočio je oglas: „Pocinčana traka za gromobrane i uzemljenja 25 mm x 4 mm, težine 29 kg, dužine 36 m. Cijena: 12 kn/kg (1 kg = 1.25 m).“ Odjednom mi je sve postalo jasno. Namah sam shvatio da je strah najučinkovitiji stimulans za potrošnju novca.
Nakon spoznaje da ćemo svi izginuti, da nam valja ispružiti ruke niz tijelo, mirno leći na leđa i zelenu travu mirisati odozdo, čovjek-potrošač postaje kudikamo podatniji. On se više ne usteže da odriješi kesu, da bankovnu karticu provuče između Scile i Haribde POS terminala, jer tamo gdje on ide – a gdje ide novinari to najbolje znaju – novac neće imati nikakvu vrijednost.
Vlasnici firmi za proizvodnju atomskih skloništa se hvale kako sa svakom viješću o novoj katastrofi stiže sve više narudžbi na njihove adrese. Zbog podizanja u vazduh američkog aviona E-4B nazvanog „Sudnji dan“, koji se može iskoristiti kao komandni štab u uslovima nuklearnog rata, prodaja atomskih skloništa i proizvoda za pročišćavanje zraka koji blokiraju radijaciju drastično će porasti. Imajući u vidu sve ove važne činjenice, pozivam građane Bosne i Hercegovine da se ne prestaju plašiti jer alhemijske formule savremenih medija naš strah pretvaraju u golem novac.
Neka vas ne obeshrabri činjenica da taj novac u prvom dijeljenju nije namijenjen vama. Ne trebate biti zavidni i sitničavi – novac cirkuliše po cijelom svijetu i kad-tad će se neka markica od prodaje alarmnih sistema, blindiranih vrata i atomskih skloništa, poput zalutalog metka, zabiti i u vašu bankovnu karticu.
Piše: Midhad Kurtović