Iako ne pamtim kada sam ih posljednji put prebrojao, pouzdano znam da je na planeti Zemlji sve više ljudi. Vidi se to po mnogim pokazateljima: po gustoći najlonskih kesa koje vise na šiblju i šipražju uz rijeke, po broju izumrlih biljnih i životinjskih vrsta, po koncentraciji teških metala u ledenim santama Grenlanda i još po mnogo čemu.
Žao mi je što nisam u prilici da nas sâm prebrojim! Večeras moram voditi djecu na karate, pa sam prisiljen osloniti se na varljive informacije s Interneta. Jasno je da bi domaći podaci iz organskog uzgoja bili kudikamo pouzdaniji od prskanih i genetski modifikovanih informacija s World Wide Web-a.
U međuvremenu sam saznao da postoje mnoge internetske stranice koje pokušavaju pratiti vrtoglavu mijenu broja ljudi koji trenutno nastanjuju Zemlju.
Jedna od takvih stranica je www.worldometers.info. Na ovoj stranici, iz časa u čas, možete uživo pratiti koliko se rađamo i koliko umiremo. I dok mi se pred očima brojke smjenjuju vrtoglavom brzinom, zamišljam milione netom useljenih kolijevki kako se njišu u nejednakom ritmu.
Istovremeno, na drugoj strani ljudske sudbine, lopate žurno penetriraju u gnjecavu ilovaču. U trenutku dok ovo pišem 7.611.045.732 dvonošca bez perja žive na Zemlji. Uvijek sam se pitao šta li ljudi rade, pa se toliko rađaju? Tolika hiperprodukcija mora biti nečim izazvana. Samo danas do podne rođeno je 200.834, a umrlo 82.156 osoba.
Svakodnevno sretnem na stotine ljudi koji mi se žale na loše uslove za život na Zemlji. Ako je tako, zašto je onda svake godine više onih koji su se odlučili da se rode, nego onih koji su se odlučili za preseljenje?
I što nas je više, sve se brže gubimo u toj neprebrojivoj masi sebi sličnih ljudi, bespomoćni i sitni kao madež na debelom mesu. Iz sata u sat sve je teže doći do izražaja. U savremenom svijetu nije nimalo jednostavno biti autentičan i prepoznatljiv.
Čovjek mora biti veliki maher da bi se snašao u tolikoj gužvi. Kako se izdvojiti i čime se izboriti za konture vlastitog lika, za prepoznatljivost sopstvenog glasa u kakofoniji koju generiše 7,6 milijardi vječito razjapljenih vilica?
Strah od anonimnosti
A jedan od najvećih strahova koji obitavaju pod depiliranom kožom modernog čovjeka jeste strah od anonimnosti. Prosto je nevjerovatno šta je današnji čovjek spreman uraditi kako bi skrenuo pažnju na sebe.
Oni najočajniji spremni su zakucati ekser u čelo, na njega zakačiti kaput i tako prošupljene lubanje izaći na ulicu, sve u nadi da će neko i na njih obratiti pažnju. Iz straha od anonimnosti ljudi se dobrovoljno prijavljuju u najkrvavije ratove.
Sve češće, na šalterima banaka i benzinskih pumpi, s najlon-čarapom na glavi, nepoznati ljudi podižu novac bez kartice i otvorenog računa. U nadi da će tako skinuti mrak anonimnosti s očiju, neki mladi ljudi, ekstremno vrele krvi, namotavaju sportske automobile oko stupova ulične rasvjete. U posljednje dvije-tri decenije sve je više i onih koji konture svog lika boldiraju: kokainom, heroinom, botoksom i silikonom. Na istom tragu su i oni što farbaju kose u metalik boje, po preponama i vratnim žilama tetoviraju bršljane i ruže, škorpije i zmije, kao i oni što provlače metalne halke kroz jezik i bestidna mjesta.
Kako skrenuti pažnju na sebe, kako postati prepoznatljiv i poznat? S ovom opsesivnom mišlju u smežuranom karfiolu mozga noćas će u krevet leći nekoliko milijardi nepoznatih i nesretnih ljudi.
Najbržu popularnost nam nude tzv. masovni mediji: Inernet, novine, radio i televizija. Na televiziji, onaj kome se posreći, vječnu slavu može steći za tri-četiri minute. Televizija je čudesan medij – na jedna vrata uđete u reality show, na druga zanavijek izađete iz anonimnosti.
S druge strane, svi oni silni nesretnici što godinama pohađaju muzičke akademije, sviraju u filharmonijskim i simfonijskim orkestrima i vježbaju po pet-šest sati dnevno, u pravilu se nikad ne prijeve u reality show i nikad ne saznaju da li su zaista talentovani.
Koji su to ljudi, to nikad niko neće saznati, o njima se zna tek toliko da nisu solventni i da su dozlaboga anonimni.
U nekadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, ako nisu bili narodni heroji, poznati ljudi su morali imati neko zanimanje. Takvo je bilo naređenje. A naređenja se u ono vrijeme nisu smjela kačiti mačku o rep.
Na konkurse za javnu ličnost, u ono mračno doba, mogli su aplicirati kandidati sa sljedećim zvanjima: muzičar, glumac, sportista, pisac, slikar, vajar, režiser, arhitekta, političar, general, profesor, naučni radnik i mašinbravar (jedan izvršilac).
Svi su oni postajali poznati upravo zbog vještine koju su ispoljavali baveći se svojim primarnim zanimanjem, osim mašinbravara koji je slavu stekao kao: političar, vojni zapovjednik, ljubavnik, pijanista i lovac.
Danas su poznati najčešće poznati po tome što su poznati i ni po čemu drugom. Biti poznat, to je sav njihov posao na ovom svijetu i njihovo jedino profesionalno zanimanje kojim namrtvo ubijaju dosadu svakodnevice.
Poznatost je postala profesija nad profesijama, najpoželjnije i najisplativije zanimanje. Slikar se, primjerice, u većini slučajeva može uspješno baviti samo slikarstvom, pisac književnošću, naučnik naukom, a glumac glumom.
Za razliku od njih, poznati se mogu baviti čime god požele. Oni su džoker karta koja mijenja sve ostale karte u špilu. Poznati su, međutim, najčešće poznati po tome što se ne bave ničim.
Onaj ko želi postati poznat, njegovo ime mora danonoćno gmizati po masovnim medijima.
Sami se ponudite, smislite nešto!
Repeticija je majka poznatosti – poznati to dobro znaju. Ako niko neće da vas pozove na televiziju, sami se ponudite! Smislite nešto čime ćete novinare podsjetiti na sebe! Kupite im napolitanku, urgirajte preko političke partije, zaprijetite im otkazom! Ako nema drugog načina, unesite im ćumur u podrumske prostorije… Snađite se već nekako!
U svakom trenutku morate biti svjesni činjenice da nije važno da li se u medijima pojavljujete kao vampir, ratni zločinac, ili dobrovoljni darovalac krvi – i negativan publicitet je publicitet. Zato se bacajte pred kameru s odlučnošću s kojom se samoubica baca pod automobil u pokretu!
Kada bi se novac koji se svake godine utroši na finansiranje besmislenih ratova, na testiranje nuklearnog naoružanja i razvoj protivraketnih štitova uložio u borbu protiv nepoznatosti, milioni ljudi ne bi više bili anonimni. Enormno bogatstvo koje u svojim rukama drže velike svjetske korporacije, arapski prinčevi, masoni i jevrejski bankari, kada bi se ispravno uložilo, bilo bi dovoljno da svi ljudi postanu poznati. Koliko bi se samo za tolike pare moglo osnovati internetskih portala, novina i radio-stanica, koliko bi se moglo otkriti neotkrivenih talenata i nasnimati „velike braće“?
Ali, svjetske moćnike očito ne zanimaju nasušne potrebe naroda. Oni žive u nekim svojim izolovanim svjetovima, pod zvonima od neprobojnog stakla. Ti nepopravljivo kvarni ljudi povazdan spletkare, kuju zavjere i gledaju samo svoje sitnosopstveničke interese. Oni su, sjeme im se zatrlo, najveća prepreka konačnoj i univerzalnoj sreći čovječanstva.
A preko one internet stranice što mjeri svjetske statističke podatke u stvarnom vremenu – mlađi čitaoci se vjerovatno još sjećaju početka teksta – možemo doći do još mnogo zanimljivih i korisnih informacija.
Worldometers, između ostalog, uživo mjeri: koliko ima pothranjenih, debelih i pretilih osoba na svijetu; koliko je tweetova, e-mailova i postova na blogovima napisano danas; koliko je ljudi pobačeno u tekućoj godini i koliko smo cigareta ispušili od jutra do večeri. Ukratko, Worldometers mjeri sve i svašta, ali ne mjeri ono što mene najviše zanima.
Tamo, kao ni bilo gdje drugo, nisam uspio pronaći pouzdane podatke o tome koliko na svijetu ima poznatih, a koliko nepoznatih ljudi. Po svemu sudeći, moraću to sâm utvrditi. Nadam se samo da će Sorošova Fondacija za otvoreno društvo umjeti prepoznati značaj mog istraživačkog projekta.
Iako nisam pobornik teorija zavjere, duboko sam uvjeren da se podaci o stvarnom broju poznatih i nepoznatih ljudi, po naređenju poznatih, namjerno sakrivaju od javnosti. Poznati to čine kako bi osujetili pobunu nepoznatih koja je, prema svim relevantnim pokazateljima, neizbježna.
Piše: Midhad Kurtović