Pismo čitatelja koje nam je upravo stiglo na e-mail adresu prenosimo u potpunosti:
Za sve zainteresovane i relevantne strane,
Danas, više nego ikad, razočaran sam stanjem u omladinskom fudbalu jadne i jedine nam BiH. Ove retke koje vam pišem nemojte shvatiti kao kritiku, bože sačuvaj, nego kao očajnički krik čovjeka koji voli djecu, nogomet i BiH.
Ono što sam danas vidio u jednoj od teretana veoma me je potreslo. Naime, djeca iz omladinskog pogona renomiranog sarajevskog prvoligaša imali su trening „nečega“ u, po meni, najboljoj teretani u gradu koja je čista, uredna i ima sve sadržaje za odličan trening. Naravno, s dječacima je bio i trener (mada po stavu i izgledu to se ne bi moglo reći). Gospodin je sjedio u kafeteriji teretane i čitao „Avaz“ dok su dječaci „trenirali“ (čitaj divljali i gubili vrijeme) sami bez ikakvog plana i programa neophodnih za takvu vrstu aktivnosti. Da stvar bude gora, tokom treninga, djeca su čitala novine (vide od trenera). Ne treba biti previše kritičan ni prema treneru, možda čovjek ne zna kako izvesti trening u teretani (mada ima vlastite trenere koji su izuzetno stručni i iskusni i uvijek spremni da pomognu, dakle – ako ne znaš pitaj njih) ili možda nije plaćen pa nema motiva.
Ukoliko je ovo prvo razlog ovakvog ponašanja krivicu snosi renomirani prvoligaš iz čijih redova dolazi ovaj trener, jer nespojivo je s pameću da je Fakultet sporta udaljen od stadiona Koševo samo 100 metara a od Grbavice 3 kilometra a treneri omladinskog pogona needucirani. Valjda je sramota doći i pitati ili je to ono naše „šta oni tamo na fakultetu znaju“. Ukoliko je pak razlog nedostatak motiva to što je radio gospodin trener je zločin. Ta djeca su povjerena njemu na odgovornost. Onda radije treba dati ostavku. Ubjeđen sam da ima ljudi, volontera, koji bi dvaputa sedmično uradili taj trening s djecom, posebno kad se zna za senzibilne faze u razvoju motoričkih sposobnosti kod djece te ne dolazi u obzir da ovakvu vrstu treninga izvode amateri.
Sin mog prijatelja igra u omladinskim kategorijama drugog sarajevskog prvoligaša. U jednoj diskusiji saznao sam da djeca nemaju pojma o ishrani koja bi im sigurno pomogla u izvođenju boljeg performansa na terenu, jer koliko sam ja učio na fakultetu, „naki“ ugljeni hidrati daju energiju i onaj ko potcjenjuje ishranu nema šta da traži u sportu. Posebno omiljene mi ugljene hidrate. Dakle, ko je kriv za ovo, opet trener.
Za KK Bosnu da ne govorim. Prošle godine, noć prije utakmice sa „Širokim“, dva igrača studenata (da ih ne „ofiram“) odoše na klopu u „fast food“ restoran. Dođoh, vidjeh, ne povjerovah! Onda se pitaju zašto padnu u igri u trećoj četvrtini. Eto, zbog fast food-a. Ne daj bože da su pojeli špagete od heljde ili nekih integralnih žitarica. Baš će ti pomoći roštilj u gradnji sportske karijere! Pitajte gospodu u KK Bosna, koliko igrača može napraviti čučanj sa težinom 1,5 x većom od njihove vlastite.
Roberto Karlos je kažu radio čučanj sa težinom koju ne smijem ni spomenuti da me ovdašnji kvazi-sportski radnici ne smjeste u ludnicu, pa se onda ne treba čuditi što iz onih nogica sjevaju haubice.
Razlog što pišem ovo u pomalo i ne baš prijateljskom tonu leži u činjenici da sve što djeca propuste u ovoj fazi života i treninga teško će nadoknaditi kasnije. A to su ipak naša djeca i mi nemamo bolje. Za sve što oni učine ili ne učine krivi smo mi kao roditelji, pedagozi, profesori ili treneri. Djeca ovdje ne snose ni minimum krivice. Kondicioni trening, pravilno vođen, igra veliku ulogu ne samo u podizanju energetskih kapaciteta nego i u prevenciji ozljeda. Dakle, sportski vijek naše djece će biti sigurno produžen. Šta će biti kad ova generacija na čelu sa Džekom ode….Potencijal postoji, međutim problem je u prelasku iz juniorske u kategoriju seniora. Tu naši dječaci jedva mogu primirisati Europi. Razlog nije vještina s loptom, dapače, tu vjerujem da smo u prednosti , ali pitanje je čiji odgovor leži u kondicionom treningu, čudesnoj teretani i trenerima mlađih kategorija.
Prijedlog mjera ne treba biti drastičan, dovoljno je posavjetovati se sa autoritetima sa Fakultetu sporta. Nije sramota ne znati, sramota je praviti se da znaš pa se obrukati.
Kineziologija je servis sporta ali je isto tako i sam sport u službi kineziologije. Ne postoji niti jedan svjetski sportski rezultat da kineziologija nije upletena. Ona je jedina nauka koja pomjera granice evolucije i ubrzava ih. Stoga dajte da se odmaknemo od mahalskog razmišljanja i mahalskog načina treninga gdje svako sve zna i svako sve može raditi. Pa od rata je prošlo 17 godina. Je li moguće da za toliko vremena nismo u stanju stvoriti trenere?! Zar nije čudno da dva sarajevska prvoligaša zajedno imaju manje titula od „Širokog“, njima na zdravlje i neka samo tako nastave.
Samir Zečević
