Besmrtnici i prognanici – Dinamo i Shakhtar – u sadašnjoj Ukrajini. Jednostavno življenje a visoko razmišljanje. Bez obzira na to kojoj tradiciji pripadaju, da ih se pošalje u pakao, znali bi se nositi i s time. Nadmetanje ko je bolji nije samo fudbalsko, već i novčano, političko.
Kijevski je Dinamo značio prekretnicu u istoriji sovjetskog fudbala, Shakhtar iz Donetska ostvario očekivanja u igri koja nije viđena na teritoriju Ukrajine – iskazao je veću brzinu, snažniji dvoboj, širinu akcije – jednostavno, zgrabio je finom rukom visoke inteligencije Rinata Akhmetova sve ono što nudi euro-fudbal. I, onda, tako je to u životu, svemu dođe kraj.
Majdan je njihov atentator. Istina, igraju i dalje, bore se, ali nije im se dalo. Jedna je velika priča – finis. A Dinamo? Niko tako dubok kao on.
Kijev je u grafici dobio rat s najvećima – moskovskim suverenim vladarima – silnim Spartakom, Dinamom i CSKA-om. Imao je Kijev formulu, poput zbunjenog maturanta, u gornjem džepu. Valeriy Lobanovskyi. A na crnoj, teškoj ploči druga je tema – Dinamo. Danas su novine pune Ukrajinaca, čitave stranice. Majdan, pa zaliječene rane, pa rat, pa opet fudbalsko čudo. To je Ukrajina!
Iako je ukrajinska perjanica, zajedno s moskovskim Dinamom, bila jedini klub koji nikada nije ispao iz prve lige, sve do 1961. nije osvojio nijedan naslov prvaka. To je jedna od čudnijih stvari kod kijevskog Dinama, ali je ostavio za sobom jednu knjigu koju niko ne može opisati kao romantično fudbalsko vrijeme, iako možda i nije ništa drugo. Šezdesete su donijele početak vladavine Kijeva u sovjetskim razmjerima i najavile povremene, vrlo efektne izlete u vrh europskog fudbala.
Komandant sredine terena
Dinamov uspon bio je posljedica inteligentnih kadrovskih razmještaja, počevši s postavljanjem trenera Vyacheslava Soloviova, koji je pokorio Sovjetski Savez s jednom prosječnom ekipom. Ipak, bili su to sami ratnici, atletičari i poslušni klipani. Dolazak Viktora Maslova za šefa stručnog štaba označio je prekretnicu u životu kijevskog Dinama i otvorio prvi veliki ciklus klupskih uspjeha.
Uprava je Maslovu na raspolaganje stavila niz kvalitetnih igrača, među kojima su se isticali komandant sredine terena József Szabó, kasniji selektor nezavisne Ukrajine, odbrambeni Vassiliy Turyanchik, te napadači Anatoliy Byshovets, Viktor Kanevskyi i Valeriy Lobanovskiy. Igrali su samo iz jednog razloga – zato što su moćni – pa su morali još povećati svoju moć.
Ta reprezentativna petorka predvodila je Dinamo u slavnim godinama sredinom šezdesetih, kada su titule stizale na Republički stadion u seriji. U četiri godine osvojena su tri uzastopna prvenstva i dva kupa, ponajviše zahvaljujući napadačkom paru koji su činili Lobanovskiy i Byshovets. Kakva god bili porijekla, svi su ti čarobnjaci bili ujedno i ”osvajači Ukrajine”, pa čak i neke istorijske figure kao da su obdarene sposobnošću da gospodare terenom i potezom.
Ovaj potonji bio je vrstan tehničar, no prilično krhka zdravlja i sklon povredama, pa je upravo zbog jedne teške havarije koljena, prekinuo igračku karijeru u mladoj dobi. Lobanovskiy je bio obdaren izuzetnom tehnikom, ali se naročito isticao svojeglavošću i vlastitom inicijativom. Postavio je najveće zahtjeve u napadačku ulogu, impresivnom figurom i drskošću, bogatiji trikom od ostatka ekipe, naigrao se za čitav život.
U više je navrata ulazio u sukob s trenerom Maslovim, optužujući ga da guši pojedinačni talent prenapornim režimom treninga i krutim taktičkim shemama. Taktika, mudrost, silina udarca i onaj preko protivničkog golmana, njegov specijalitet, zabava i korist. Dirigent. Svijet ga nije imao. Kasnije je, naravno, upravo Lobanovskiy bio šampion shema i gušenja individualnosti igrača, no spektakularni rezultati su u cijelosti opravdali njegove metode.
Dinamo drži Sovjetski Savez na svojim leđima
Početkom sedamdesetih već vodeći sovjetski klub, Dinamo je polagao veliku pažnju na podmladak, iz kojeg su vječno nicali talenti. Naslov prvaka 1971. popunio je “prazninu” između dva pobjednička ciklusa, a plasman u četvrtfinale Kupa šampiona ’73. bio je do tada najzapaženiji klupski rezultat u Europi.
Kada je tom prilikom u četvrtfinalu Dinamo izgubio od madridskog Reala s 0:0 i 0:3, na scenu je već stupila generacija s organizatorom Volodymyrovom Veremeevom, zvanim “Balerina” zbog umjetničkog baratanja loptom, visokom polušpicom Leonidom Buryakom, te napadačkim trolistom Viktor Kolotov-Vladimir Onishchenko-Oleg Blokhin. Pod komandom “pukovnika” Lobanovskiym, kojem je napokon povjerena trenerska uloga, ta je ekipa u dvije godine postigla više nego ijedna sovjetska ranije… pa i kasnije.
Taktika iskusnog trenera, ogledala se u tome, što su brzi protivnici bili tijesno markirani, a u napadu su Kijevljani prelazili preko hitrih Kolotova, Muntyana i Veremeeva, čiji je svaki bijeg bio neriješiva zagonetka za protivnika. Kontinent je tako upadao u zamku, a paralizu svih linija, sproveli bi potpuno u djelo Onishchenko i Blokhin.
Mladi Oleg Blokhin, sin poznate ukrajinske sprinterice, bio je prava europska senzacija. Njegovi streloviti prodori, najčešće po lijevom boku, bili su nešto dotad neviđeno na fudbalskim travnjacima. Dinamova ekipa, koja je u sezoni 1974/1975. s osam pobjeda u devet susreta, napravila haos u Kupu kupova, bila je zapravo službeni šampion Sovjetskog saveza, koja je zbog poznatog razmaka između sovjetske sezone i europskih kupova za nastup u najelitnijem takmičenju morala pričekati iduću godinu.
Od Dinama se, nije čudno, očekivalo da ostvari neko godinama iščekivano čudo, ulijevajući ”potlačenima” ono vječno povjerenje. Protivnici su ispadali smiješni u sudaru s modernom koncepcijom Lobanovskog i s atletski nadmoćnim ukrajinskim igračima. Najbolje partije Kijevljani su rezervisali za završna kola. U polufinalu je pregažen, tada najjači holandski klub, PSV iz Eindhovena s Van der Kuijlenom, Edströmom i braćom Van de Kerkhof i naposlijetku u finalu u Bernu i jaki Ferencváros, koji je netom izbacio Crvenu zvezdu, ranijeg pobjednika nad madridskim Realom.
Reprezentacija Ukrajine – Infografika
Kako je ponižen Bayern
U Baselu je sovjetski i ukrajinski fudbal dohvatio svoje prvo klupsko zlato. Svim su se silama svoga duha Kijevljani okrenuli tom zadatku. Oleg Blokhin ugradio je pet pogodaka u osvajanje Kupa kupova, no to nije bilo sve od ukrajinskog sprintera za tu kalendarsku godinu.
U Superfinalu Dinamovci su ponizili europske prvake Bayern s dvije pobjede, a Blokhin si je spektakularnim pogotkom nakon slaloma na Olimpijskom stadionu osigurao Zlatnu loptu za 1975. Očito, u vrtoglavom europskom fudbalu, u živom prasku temperamenta, smireni Bavarci nisu imali potrebnog daha. Dinamo je bio čvršći, jači, širih pleća.
Iako je Dinamo bio među favoritima za osvajanje Kupa šampiona sredinom sedamdesetih, u dva navrata nije uspio zadržati prednost stečenu na domaćem terenu. Oskudica je zlata, jednostavno, nije u rukama bijelo-modrih.
Prvo im 1976. nisu bila dovoljna dva gola razlike u četvrtfinalu protiv Saint-Étiennea, koji je ponovio podvig izveden godinu ranije protiv splitskog Hajduka, nadoknadivši zaostatak iz Kijeva s 3:0 u produžetku.
Iduće sezone četvrtfinale je donijelo reprizu dvoboja iz Superkupa 1975, a Ukrajinci su još jednom bili uspješniji od Bayerna, iako ovaj puta s više napora. U polufinalu Dinamo nije izdržao još jedan susret s Nijemcima. Borussia iz Mönchengladbacha u produžetku je obezbjedila finale koje će potom izgubiti od Liverpoola u Rimu.
Poziva se na opreznost, ali se i gleda naprijed. Idućih je sezona Dinamo dobro podnosio smjenu generacija, zadržavši vodeću poziciju u sovjetskom fudbalu s nekoliko novih domaćih trofeja. Blokhin je bio spona između dviju ekipa koje su napravile pomutnju na europskoj sceni.
Kijevski će se fudbal braniti, isticana je sintagma. Nije čudno, ovi fudbaleri Dinama imaju gard, posjeduju igračku vrijednost. Kontinent će dugo tražiti način kako uspostaviti nadzor nad sovjetskim timom. No, jedno su entuzijazam i silan motiv, drugo individualna vrijednost.
Sve teorije o brzom protoku lopte i kombinatorici koja će donijeti prilike Kontinentu, dugo su bivale mrtvo slovo na papiru jer Europljani nisu imali druk, energiju da se nametnu.
Oko neuništive “jedanaestice” sredinom osamdesetih ponovno se okupila plejada majstora poput Aleksandra Zavarova, Igora Belanova, Vladimira Bezsonova, Alekseyja Mikhaylichenka, Anatoliyja Demyanenka i Pavela Yakovenka.
Izrazito napadački orijentisan sastav Dinama postigao je čak 26 golova u pohodu na svoj drugi Kup kupova ’86. Izvjesnih teškoća bilo je jedino protiv Utrechta, no ono što je kasnije viđeno bio je čisti spektakl. Tvrdu rumunsku Universitateu, Dinamo je izbacio s 2:2 i 3:0, zatim je finalist iz prethodne sezone, bečki Rapid potučen s 4:1 i 5:1, a u polufinalu i čehoslovačka Dukla s 3:0 i 1:1.
Ko je pomislio da će madridski Atletico biti dostojan protivnik u finalu, prevario se.
Od samog početka završnog dvoboja u Lyonu, Dinamovci su napadali u valovima da je konačnih 3:0 bio svojevrstan poklon Špancima. Igor Belanov, jedan od nositelja igre te generacije, pomalo je iznenađujuće koncem godine dobio Zlatnu loptu.
Kritika je držala da su Realov Butragueño i Barcelonin Lineker možda više zaslužili glavnu nagradu, no ni Belanov nije bio nerealan izbor. Dinamo je po mišljenju većine trebao okruniti svoju euro-kampanju s uspjehom u Superkupu, kao što su jedanaest godina ranije učinili njihove starije kolege, no Steaua je nakon senzacije u Kupu šampiona, kad je u Sevilli pobijedila Barcelonu, još jednom okrenula prognoze naglavačke, i u Monte Carlu pogotkom Hagija, iznenadila umorne Sovjete.
Kvaliteta kijevskog Dinama pretvarala se u ozbiljan hendikep.
Praktično je cijela ekipa predstavljala Sovjetski Savez na Mundialu u Meksiku, osvojivši dva prvenstva i Kup kupova onako “usput”, i za ponovni europski uspjeh više nije bilo snage.
U polufinalu Kupa šampiona ’87. Porto je bio bolji u obje utakmice, s dvaput po 2:1, i time priveo konac drugu eru velikog Dinama, barem što se tiče klupskih dresova.
Preobučeni u majice “Zbornaje komande”, isti su igrači svoj labuđi pjev imali na Euru 1988, na kojemu su igrali najuverljivije od svih protivnika, ali su u finalu, ipak, poklekli od Holandije. World Cup u Italiji 1990. donio je oproštaj, ne samo od odličnog naraštaja kijevskoga kluba, već i od Sovjetskog Saveza kao države.
Kijevljani su još samo trebali pronaći proces prosuđivanja kojim se ide ravno do željenog cilja. Jer, dosad je i najmanja čestica bila dovoljna da skrene traganje s pravog puta, i najsitnija okolnost potrebna da se prikriju presjajne istine… Upravo će neovisna Ukrajina u Dinamu dobiti zadanu zvijezdu. Može li više?
Veliko je iznenađenje bio ishod prvog ukrajinskog prvenstva 1992, koje je pripalo Tavriji, no iduće su sezone protekle u klasičnoj dominaciji jednoga kluba, iako je u drugoj polovici devedesetih ”vječni” ukrajinski prvak Dinamo još jednom sagradio veliku ekipu, ipak, nije bio u stanju ponovno doći do međunarodnog trofeja.
Nove zvijezde kao Andriy Shevchenko i Sergiy Rebrov, uz podršku Yuriyja Kalitvintseva, Olega Luzhniyja i Kakhe Kaladzea, pružile su širom Kontinenta niz zapaženih partija, od kojih su nezaboravne dvostruka pobjeda nad Barcelonom te eliminacija madridskog Reala.
Zadnja šansa
Kada su neki važni prvotimci našli blagostanje u zapadnoeuropskim klubovima i kada su odlasci Shevchenka u Milan i Luzhniyja u Arsenal bili izvjesni, Dinamo je imao svoju zadnju šansu u sezoni 1998/1999, no Bayern se nekako provukao u polufinalu Lige prvaka, nakon što je u prvoj utakmici u Kijevu, pogocima u zadnjim minutama prvog i drugog poluvremena, izbjegao uvjerljiv poraz.
U narednoj sezoni, lišen svojih glavnih zvijezda, izuzev Rebrova, Dinamo je čak poražen od Maribora na svom stadionu, no upravo su mu Slovenci šokantnim remijem u Leverkusenu otvorili prolaz u drugu fazu Lige prvaka. Dinamo je i u dogledno vrijeme i dalje bio jedno od rijetkih “stranih tijela” u novoj shemi euro-kupova, skrojenoj po mjeri bogatih zapadnih klubova, a ambicioznom klubu Ukrajina nije bila dovoljna. Sve do dolaska Rinata Akhmetova u Donetsk.
Ihor Surkis je bio najmoćniji čovjek ukrajinskog fudbala. Imao je 18 milijardi dolara, Akhmetov tri. Uspon Akhmetova u političkom i poslovnom svijetu, značio je i uspon Shakhtara, ali i pad Dinama, koji je od 1993. do 2001. neprestano bio prvak.
Slavni Dinamo. Istina, danas, na uspomenama, ali i na izvrsnim fudbalerima kojima opskrbljuje kontinentalno tržište, kao uostalom i reprezentaciju Ukrajine.
Play-off – pod rednim brojem – jedan
Po prvi put su se u kvalifikacijama za velika takimčenja Ukrajinci pojavili u borbi za Euro 1996, kada su grupi završili iza Hrvatske, Italije i Litvanije. Iz tog ciklusa Ukrajinci bilježe i svoj prvi najveći poraz, 25. marta 1995. u Zagrebu su od Hrvatske poraženi sa 0:4.
Do svog prvog velikog takmičenja Ukrajina je morala čekati više od deset godina, za što ponajviše mogu zahvaliti nesreći – dodatnih kvalifikacija. Tri puta zaredom igrali su play-off i tri puta iz njih izašli kao poraženi. U borbi za Coupe du monde 1998. zaustavila ih je Hrvatska, koja je u revanšu u Kijevu čudnovato uspjela zadržati prednost iz Zagreba od 2:0.
Dvije godine kasnije u pokušaju odlaska na Euro u Belgiji i Holandiji, senzacionalno ih je zaustavila Slovenija, dok su u doigravanju za World Cup u Japanu i Koreji 2002. imali nesreću da su za protivnika imali kasnijeg svjetskog doprvaka, Njemačku, koja je bila prejaka.
Neuspješan pohod na Euro 2004.
Uslijedio je neuspješan pohod na Euro 2004, kada su u grupi završili ‘debelo’ iza Grčke i Španije, ali nakon novog podbačaja čelnici Saveza povukli su sjajan potez. Za selektora je doveden legendarni Oleg Blokhin, veliki stručnjak, kojeg su igrači prihvatili fantastično, te u vrlo nezgodnom društvu s Turskom, Danskom i Grčkom, čelno mjesto u grupi osigurali prvi od svih europskih reprezentacija u kvalifikacijama za Weltmeisterschaft 2006.
Iako za reprezentaciju možda nije idealno da joj je najveća zvijezda selektor i igrači su bili svjesni da bez velikog Blokhina ni tog puta ne bi vidjeli World Cup.
Ta briljantno posložena i uigrana ekipa, predvođena igračkom zvijezdom Andriyem Shevchenkom, u Njemačkoj je pokazala moć, snagu, polet i atrakciju kakvu su Ukrajinci posljednji put demonstrirali u vremenima sovjetskog primata. Nijedna generacija poslije nisu igrale tako privlačan fudbal.
Tih prvih junskih vrućih dana Ukrajinci su uistinu bili furiozni, razigrani pobjednici – u prvom su kolu nastradali od Španije 0:4, a onda se lako obračunali sa Saudijskom Arabijom i Tunisom.
Još se pamti spektakl-igra navale žuto-plavih romantičara u drugom kolu na AOL Areni. Dok su Saudijci držali Shevchenka i Kalynychenka, šetali su terenom Rusol i Rebrov. Dok su Rusol i Rebrov očaravali driblingom, Shevchenko i Kalynychenko su skretali putanju lopte. Do kraja – 4:0!
U trećem je kolu Ukrajina protiv Tunisa slavila pogotkom Shevchenka, čiji je talenat otkriven već u devetoj godini od strane Oleksandra Shpakova, tadašnjeg trenera omladinske škole kijevskog Dinama.
Nadareni je mladić tako imao priliku proći cijelu fudbalsku školu iz koje su prije njega poniknule veličine poput Olega Blohina, Viktora Kanevskyija, Leonida Buryaka, Volodymyra Bezsonova…
Nevjerojatan talenat Ukrajine, izbrušen kvalitetnim treninzima, uokviren iznimnom voljom za učenjem i – rezultati jednostavno nisu mogli izostati. Motori dignuti do mahova, a onda, to ne pozna ovaj moderni veleobrt – stop. Nula.
Na travi Kölna su i Blokhin i iskusni Švicarac Köbi Kuhn. Čak je Shevchenko u tom zatvorenom krugu, a on bi trebao graditi, sa Tymoschukom igru debitanata. Jedanaesterci i blijeda slika stare slave. Švicarci padaju u apsurd – Streller, Barnetta i Cabanas nisu postigli niti jedan pogodak s bijele tačke.
I dok je Shevchenko prašio svoje bombe iz koraka dugih nogu, jedan je topnik u četvrtfinalu postavljao svoje nišane. Luca Toni. Gianluca Zambrotta će u velikoj i sažetoj brošuri, posvećenoj Italiji, još zbijenije istrčati za pobjedu. A onda, jedna je generacija skinula kopačke, još se držala ona sa Shevchenkom, Husyevim, Kalynychenkom, Rusolom, da bi nakon njih počeo ”potop”.
Oleksiy Mykhaylychenko, Myron Markevych i Yuriy Kalytvyntsev su stali ispred ploče. Umjesto mladića vukli su olovne figurice. Tražili su uzore za Tymoschuka, Milevskiya, Shevchenka, Voronina, Rebrova. Tehnike je sve manje. Talenat zbijen. Rezultati? Jadni.
Gube presudne utakmice i to uz mnogo nesreće za Euro 2008, da bi u dodatnim kvalifikacijama za World Cup 2010. morali potpisati predaju pred Grčkom. Prilično neugodne uspomene sigurno je gurnuo u još veći ambis nastup na Euru 2012. kada su kao domaćini takmičenje završili već u grupnoj fazi.
Iz njihovih memoara poznate su i dvije utakmice sa Francuskom u play-offu za Mundial u Brazilu. Ko je bio bolji? Toliko podsjetnika na Henryjevu ruku. Bile su to užasne minute.
Tanka svjetla koža izgrižena do krvi – Ukrajina – zdrobljena opakim baražom.
Ko je Andriy Yarmolenko?
Datum rođenja 23. oktobar 1989. Mjesto rođenja Saint Petersburg, Rusija
Klub Dynamo Kyiv Nastupi za reprezentaciju 57/23
Pozicija krilni napadač Trenutna vrijednost 25 miliona eura
Ukrajina će ga titulirati s ”novi Sheva”. Skoro je cijelu svoju karijeru proveo u kijevskom Dynamu. Kao dječak je počeo u Desni Chernihivoj, no na sceni koja nije određena plavo-bijelim barjacima, na čijim krajevima nema vrhova slova D, Yarmolenko očito nije bio ”kod kuće”. Na Olimpijskom stadionu je već dugih devet godina. Odigrao je 192 utakmice i postigao 80 pogodaka. Inteligencija, tehnika i jednostavnost, krase Yarmolenka. Igra dobro, nameće se 2009. i saveznom, nosi žuto-plave boje 57 puta. Ostavio je veliki trag u Dynamu, ne samo zbog igara na terenu. A, Yarmolenkova je igra zasnovana na snazi, fizičkoj kondiciji i pritisku sa ”prve linije”, što je anticipacija moderne ere europskog fudbala. Posjeduje neumoljivi presing-stil igre na cijelom terenu, ima izuzetno jaku koncentraciju u napadu, njegovi mačji, meki skokovi, užitak su za svakoga ko se imalo razumije u fudbal. Na Euro stiže odmoran, svjež, najbolji u ukrajinskim redovima. Visok, brz, širokih ramena, dugačkih istrčavanja. Sav je na lopti, još samo nema golmansku majicu.
Ko je Mykhaylo Fomenko?
U njegovoj taktici nema zanosa. Igrači strpljivo igraju svoju igru, odlično kontrolišući sredinu terena. Fomenko, ovih dana ozarena lica, ali smirenim tonom, priča o jednom fenomenu: žuto-plavom. I u ovom sada već pomalo vražijem loncu, Ukrajina, pod vodstvom Mykhayla Fomenka stiže prvo u Lviv, a potom u Maribor.
Bez selektora Ukrajine nema parade, nema smijeha, nema velike igre. Misao: kako bez driblinga slomiti ”beton” Slovenije. Za čas je Samir Handanovič na koljenima, opustio je ruke, noge su mu pune olova kao da ih je neko gađao ”sačmaricom”. U glavama, šum, zujanje i popucale duše. Tmuran dan zavio je u crno slavu Srečka Kataneca.
Blijeda lica, žute kose i blijedi dresovi Slovenije. Je li ovo kraj svijeta? Je li lopta negdje puknula? Za Fomenka, pobjeda vrijedna Europskog prvenstva. A na travnjaku koji je mekan, vlažan, kao žito zelen, Yarmolenkove su ruke, gore visoko. Te uzdignute ruke do nebesa, za zabijeni gol, su baš ukrajinska izmišljotina. Oko njega okupit će se svi u žuto-plavim bojama. I Shevchuk i Konoplyanka i Pyatov i Sidorchuk. Čitava ekipa i Mykhaylo Fomenko. Ovaj će trener ponijeti slavu Ukrajine. Ljudski vrt je zanijemio. A onda su dlanovi, sami po sebi, otišli u zaglušan pljesak.
Prednosti i mane reprezentacije Ukrajine
Plus Iako više nisu debitanti na Europskim prvenstvima, Ukrajinci se nadaju pravom rezultatu. Očekivanja su velika, ali pitanje je ima li Fomenko dovoljno kvalitetan kadar za takvo nešto. Istina, Ukrajina je moderna reprezentacija, s dosta iskustva, ali u veznom redu nema klasnog igrača, koji će povući kada je najpotrebnije.
Ipak, osim velikog motiva i borbenosti, nekih jakih fudbalskih aduta nemaju. Uzdat će se u taktičku disciplinu, sa što manje grešaka u odbrani, te sjajnom tehnikom u pozicionoj igri. Euro u Francuskoj jednostavno je idealna trka ove ukrajinske generacije. Granitna odbrana i nerijetko pomoć Fortune glavni su im aduti, ne igraju lijepo za oko, ali im taktička disciplina često otvori put do pobjede.
Majstori su igre na rezultat i ako povedu ne treba smetnuti svu blistavost Fomenkovih momaka. Ekipa je to doslovno krcata sjajnim, iskusnim, ali i vro motivisanim igračima, kojima je nastup u reprezentativnom dresu veliki izazov.
Minus Ono što Ukrajina treba izbjeći jeste usporedba s Dynamom i Shakhtarom. Nedostaci leže u sklonostima prema kiksevima u prelomnim trenucima.
Ukrajinci znaju robovati svom prepoznatljivom, klupskom fudbalu, prevazišli su prokletstvo dodatnih kvalifikacija, gotovo svi reprezentativci dolaze iz kijevskog Dinama i Shakhtara iz Donetska, dok su i ostali igrači, koji igraju u inostranstvu nekada bili članovi ova dva kluba.
Vrhunski su ukomponovani, većina igrača ima uglavnom defanzivne zadatke, ostavljajući prostor u napadu Yarmolenku, s kojim svaka odbrana ima velike probleme. Obično ne pate od unutrašnjih slabosti, neslaganja u vlastitim redovima, ali pojedinačnom kvalitetom ipak nisu ravni najboljima. Neće razočarati, no neće ni šokirati Stari kontinent.
Konačni spisak igrača za EURO 2016:
Golmani: Andrij Pjatov (Šahtar), Denis Bojko (Besiktas), Mikita Ševčenko (Zorja)
Odbrana: Jevhen Hačeridi (Dinamo Kijev), Bohdan Butko (Amkar), Artem Fedecki (Dnipro), Oleksandr Karavajev (Zorja), Oleksandr Kučer (Šahtar), Jaroslav Rakicki (Šahtar), Vjačeslav Ševčuk (Šahtar).
Veza: Serhij Ribalka (Dinamo Kijev), Denis Garmaš (Dinamo Kijev), Serhij Sidorčuk (Dinamo Kijev), Andrij Jarmolenko (Dinamo Kijev), Jevhen Konopljanka (Sevilla), Ruslan Rotan (Dnipro), Taras Stepanenko (Šahtar), Viktor Kovalenko (Šahtar), Anatolij Timoščuk (Kairat), Oleksandr Zinčenko (Ufa).
Napad: Roman Zozulja (Dnipro), Pilip Budkivski (Zorja), Jevhen Seleznjov (Šahtar).
EURO 2016 – GRUPA C
EURO 2016: Reprezentacija Poljske – Vladavina nove generacije [infografika]
EURO 2016: Sjeverna Irska – Norn Iron, garnizon iz Ulstera [infografika]
EURO 2016: Reprezentacija Njemačke – Nemilosrdna [infografika]
