Sudeći po viđenom ta Legia, pa i Lech nisu timovi poljskog duha. Drže teren, to je tačno, ovih dana osvajaju i Ekstraklasu, unijeli su živu vatru u poljsku fudbalsku shemu, ali gospodo, Górnik Zabrze i Wisła Kraków su oduvijek bili bijeli dim “onih koji žive na polju”.
Wisła i Górnik su kovali zlata, borbeni sastavi koji su svojom trkom, fanatičnošću i pokrivanjem cijelog terena, i s ničim drugim, osvajali Poljsku. No, ovo je gorka riža istine – nisu današnji ”Kolejorzi” i ”Wojskowi” toliko dobri, koliko su drugi loši.
Ovakva ili onakva, Poljska je danas moćna. Ima u njoj te vječne lelujavosti, mačje mekoće, lakog osvajanja prostora, ljepote koja jednostavno opija. I ima još jednu kartu u đepu – Roberta Lewandowskog – blistavog do fantazije.
Odigrao je preko 300 utakmica, zabio više od 180 pogodaka, ali nikada nije bio lepršaviji, laganiji, elegantniji, mirniji, opasniji nego u toj bijelo-crvenoj košulji. Jednom je potvrdom, napisanom vlastitom rukom, Lewandowski rekao sve o Poljskoj – danas. A unatoč generacijskim razdaljinama i nepoznanicama najavio je – to bezbrižno sutra – Grzegorz Lato…
Pojavili su se novi reprezentativci u bijelo-crvenoj majici. Antoni Szymanowski, Mirosław Bulzacki, Władysław Żmuda, već iskusni Grzegorz Lato i jedva stasali Zdzisław Kapka, uz sve boljeg Andrzeja Szarmacha, pomogli su u brzoj i veoma uspješnoj smjeni generacija.
Oni su, uz iskustvo ostalih, najavili bolje dane. Ono što će učiniti na Weltmeisterschaftu u Zapadnoj Njemačkoj nije mogao da očekuje, pa čak ni da sanja, ni najveći optimista. Nesumnjivo je da je i trogodišnji boravak trenera Kazimierza Górskija na klupi Poljske djelotvorno djelovao.
Uspjeh je bio tim veći što je ostvaren u posebnim uslovima i sa ”oslabljenom” ekipom, ali je vruće ljeto 1974. donijelo ono o čemu su mnogobrojni Poljaci mogli samo sanjati. Bronzana medalja i Latovi najskriveniji snovi. Umjesto strahovanja, Kazimierz Górski i Grzegorz Lato poveli su Poljsku ka najvišem vrhu!
Ton novoj igri još su uvijek davali veterani Zygmunt Maszczyk i Robert Gadocha, ali se vidjelo da novi, mnogo mlađi lavovi osvajaju mjesta u vrhu nacionalnog tima Poljske. Sa zrelom ekipom, gotovo bez slabih tačaka, od samog početka pod Górskim, Poljska je igrala svoj ”show do bola”.
Nije čudno što će Poljska, ustaljujući tim u kvalifikacijama za Zapadnu Njemačku, postati bauk za sve protivnike, kako u Chorzówu, tako i na strani. Nije bilo lako savršenom stroju poljskog parnog valjka na startu ciklusa u Cardiffu protiv Walesa (0:2), ali je s istim receptom na stadionu Miejski savladana Engleska pod vodstvom Alfa Ramseyja, golovima Włodzimierza Lubańskog i Roberta Gadoche.
Već su se tada počele nazirati konture grdosije poljskog fudbala. Potukli su u veličanstvenoj igri Velšane golovima Gadoche, Lata i Jana Domarskog, u u grubom okršaju izborili su 3:0 i gotovo herojski održali razliku s Englezima na Wembleyu (1:1).
Fudbaleri Poljske će u rekapitulaciji svoje zadnje linije, u kvalifikacijskom ciklusu, primiti tri pogotka. Na rubu kaznenog prostora, pred Jerzyem
Gorgońom i njegovim nasljednikom Antoniom Szymanowskim, mnoge su navale zastale.
Spontana, imaginativna, realistična, stilička je bila i poljska navala, koja je na Miejskov, u show-partiji, zdrobila uporne Engleze. Na toj je utakmici Martin Chivers odložio svoju krunu. Stisnuo bi zube, ali nije išlo. Svaki napor – bol.
Ipak, njegovim povlačenjem nije prestala jedna epoha lirskog shvatanja fudbalske igre. Iako je Engleska bila taktički mudrija, fudbaleri Poljske su okrunili briljantnu, tehnički veličanstvenu predstavu pobjedom.
Górski nije krio smješak. S temperamentnim Władysławom Żmudom, Grzegorz Lato i Robertom Gadochim, koji su jednostavno oduševljavali širom Kontinenta, fudbalski znalac nije se htio maknuti ni centrimetra. Nikome! Górskijevih jedanaest pod barjakom bijelo-crvene boje ostaju vrhunac njegove trenerske karijere.
A onda na velikoj završnici od šesnaest – treći! Bronzana medalja Weltmeisterschafta 1974.
S Latom se hvatala – bronzana medalja
Jurilo se tog poslijepodneva na Neckarstadion. Ulice Stuttgarta suhe, nebo plavo, ljetno. Masa u pokretu. Glavni grad pokrajine Baden-Württemberga pod bijelo-crvenim zastavama. Prvo kolo World Cupa. Poljska – Argentina. Više od trideset hiljada gledalaca, mudro rastjeranih po cijelim ekstravagantnim tribinama stuttgartskog kolosa, okupilo se da prisustvuje dostojnom oproštaju od Vladislaa Capa. Iz Latovih očiju vidljivo spokojstvo. Razmjena zastavica na centru. A u zraku poljski novčić nade. I upravo su tog poslijepopodneva Poljaci pružili jednu od partija najvišeg dometa.
Nije li Cap pogriješio? Gubi dobivenu bitku. Daniel Carnevali je kapitulirao za devedeset minuta tri puta. Bol, crvenilo i srušeni ponos. Rezultat od 3:2, i trijumfalnu pobjedu nad Argentinom, ostvarili su junaci prve crvene noći: Tomaszewski, Szymanowski, Gorgoń, Żmuda, Musiał, Deyna, Kasperczak, Maszczyk, Lato, Szarmach, Gadocha.
I kraj svih argentinskih plesača Kempesa, Heredije, Bargasa, između Ayale, Babingtona I Balbuene… lato je bio broj jedan! Malo je ko od fudbalera Poljske s toliko strasti bio rob lopte tog poslijepopodneva. Uživao je u tome da bude najbolji. I bio je. To je Lata toliko osmjelilo da je na 3:2 pobjedi on bio junak utakmice. Dva su njegova pogotka.
S druge strane, za poražene, golove postižu Ramón Heredia i Carlos Babington. Bila je to senzacija. Poljska, nijelo-crvene boje. I još nešto: jednostavan, neposredan, simpatičan sa svojim žonglerstvom, popularan, sladokusac u fudbalu, na travnjaku stuttgartskog Neckarstadiona, Lato je tog dana bio čovjek Górskija i Poljske. Simpatizeri bijelo-crvenih došli su u velikom broju, da na indirektan način, čestitaju svojim ljubimcima na izuzetnom podvigu.
Taj dvoboj, koji je poderao i dušu i kosti argentinskim fudbalerima, ostavio je traga na tim virtuozima. Kompletna Argentina potpisala je predaju pred uraganskim naletima maštovitih fudbalera, koji su zagrljeni napustili stadion, nakon remija od 1:1, koji je u to vrijeme, slično kao i trica sa Górskijevom družinom, odjeknula iznenađujuće.
I još jedna anegdota Poljske sa tog takmičenja. Na odličnoj utakmici s Haitijem, koju je Poljska riješila u svoju korist 7:0, Szarmach je loptu, prilikom jednog slobodnog udarca, propustio trzajem tijela, nespretno, Lato je iznenadio Gorgońa, koji je u tom trenutku golu bio okrenut leđima. I premda se poljski reprezentativac nalazio dvadesetak metara od gola Henrija Françillona, lopta je, na iznenađenje protivničke odbrane i brojnih gledalaca, odsjela u nezaštićenom dijelu gostujuće mreže. Raritet i, vjerovatno, najneobičniji gol nokautiranog Haitija, koji je turnir morao napustiti već nakon drugog kola.
Ovakav će fudbal raskošja Poljaci pružiti i na Neckarstadionu 23. juna 1974, u posljednjem kolu protiv Italije. U dresu Poljske Gorgoń, Szarmach, Lato, Gadocha. I kada se takvo društvo posloži na stuttgartskom igralištu, onda je ozbiljnost udvostručena. Nezaborav. Artizam. Umjetnost. Užitak za oči. Utakmica kao da nema kraja.
Nikada nije bilo na terenu, barem što se tiče zvaničnih međunarodnih utakmica Poljske, toliko fantazista kao na toj utakmici. A, onda Szarmachov i Deynov šlag na tortu. Gol za golom, jedan za drugim. Neckarstadion je ustao na noge i doveo dlanove do užarenja. Užitak. Poljska 2, Italija 1. Je li onda čudo, što je ta isti Poljska, na kraju osvojila bronzanu medalju pobjedom nad Brazilom? Poljski fudbal tih dana, razigran, raspjevan i prije svega, lak. Silno lak…
Talenat, a onda sve drugo – bio je uporan Grzegorz Lato.
A, Lato je imao talenta. Jedan je od rijetkih koji se uspeo na sam vrh Poljske, možda za sva vremena, evolucijom. Saznanjem, učenjem, željom, marljivošću. Na kraju, dao je više nego ijedan poljski fudbaler. Iznad njega, istina, Włodzimierz Lubański, poslije njega niko.
Lato je imao i sreće. Uvijek među ”briljantima”. U Stal Mielecu, između Henryka Kasperczaka i Zbigniewa Hnatija, u reprezentaciji između Gadoche i Deyne. Unatoč velikim znalcima kojima je bio okružen, nisu ga mogli nadigrati ni Sandro Mazzola, ni Gianni Rivera, ni Mario Kempes, ni Carlos Babington, ni Roland Grip, ni Franjo Vladić, ni Ademir. Na svakoj lopti, do zadnjeg atoma – Lato – predan bijelo-crvenoj majici. Kada nije išlo, onda je on sam mijenjao situaciju.
Ne jednom. Lepršao je svugdje. Tamo gdje je trebalo.
I onda kada je bilo najpotrebnije, na startu drugog kruga protiv Švedske, proradila je Górskijeva ”mašina” za davanje golova. Ili treba, ipak, biti precizniji pa reći, neumanjujući kolektivni učinak cijele ekipe, da je tog sparnog junskog poslijepodneva sijala fudbalska zvijezda Grzegorza Late. Pokrenuo je Poljsku. Jednostavno je banuo i tukao samo tamo kuda je bilo moguće. Uvis, okomito, pod prečku. Svaki je drugi put bio zaštićen. I tijelom Gripa i đonovima Björna Nordqvista i Ovea Grahna.
Svemogući je Lato doveo glasoviti Neckarstadion do ekstaze u 43. minuti – golu je prethodio upotrebljiv centaršut Kasperczak koji pronalazi Gadochu, a varšavsko lijevo krilo mudro postupa, spušta loptu na ”prvu stativu”, gdje je Lato bio spretan, ubacivši loptu u mrežu.
Poljaci su svirali kao nikad. Nadahnuti briljantnim kombinacijama, pod dobro zategnutom bijelo-crvenom zastavom, kamermani hvataju Deynu i Lata na utakmici protiv Jugoslavije na Waldstadionu u Frankfurtu… Da Poljacima i drugi mogu pomoći pokazao je u 24. minuti Stanislav Karasi. Dok je sudija Rudi Glöckner iz Zapadne Njemačke poklanjao pažnju akciji Poljske, Karasi je u sukobu sa Gadochom iznenadnu priliku vješto iskoristio udarivši Poljaka, međutim, Glöckner nema izbora. Prekršaj u kaznenom prostoru, jedanaesterac. Kazimierz Deyna ne promašuje – 1:0.
Lako, u pola snage, igrajući se, Miljanićevi ”plavi” otapaju stisnute Poljake u 43. minuti. Smijeh prati njihov show u Frankfurtu, Poljacima su nadahnućem ”odsjekli noge”. Išarali su Jovan Aćimović i Karasi dugim pasom tu spremu i kolektivnu igru Górskija kojoj nije bilo premca.
Svi su trenerovi koncepti na mjestu ako protivnik dopušta da ih se ostvari. Obratno, nijedna ne valja ako ih protivnik ”pročita”. Zato je samo jedna istina – ući u kazneni prostor nebranjenim dijelom. To je ključ uspjeha. Jednostavno i tačno, u 62. minuti, Grzegorz Lato postiže konačnih 2:1.
U trećoj su utakmici protiv Zapadne Njemačke na Waldstadionu Poljaci gutali slinu… Prilično iscrpljena ekipa, u kojoj su konstantno briljirali Lato, Gadocha, Szarmach, Deyna i Gorgoń, a vjerodostojno im pomagali Kasperczak i Maszczyk, izgubila je odlučujuću utakmicu za finale Weltmeisterschafta od domaćina turnira.
Helmut Schön, veliki učenik Seppa Herbergera, bundes-trainer, nekadašnji njemački reprezentativni napadač, ima originalnu figuru i stav o budućnosti germanskog fudbala. Njegova je igra fina, razmahana. Privlači ga borba s loptom. Slegnuo je ramenima i ušao u šesnaesterac Tomaszewskog. Gerd Müller.
U utakmici za treće mjesto sastali su se Brazil i Poljska. Seleção se tog popodneva našao u klopci. Poljaci su odigrali svoju najbolju partiju. Razigrani Lato i Gadocha i velike igre. Ovo je bila njihova utakmica. Devedeset minuta čarolije, poleta i mladosti. Nikad brži, nikad hitriji, nikad bolji. Na papiru, 24 i 28 godina.
Za briljantnost majstorija, za umjetnički dojam, za široki izbor varki, Lato i Gadocha su dobili titulu najboljih na terenu, za jedno blistavo poslijepodne na Olympiastadionu. Nije čudno, sastav Górskijevih oklopnika bio je u svim mogućim fudbalskim čarolijama – Tomaszewski, Szymanowski, Gorgoń, Żmuda, Musiał, Deyna, Kasperczak, Maszczyk, Lato, Szarmach, Gadocha. Lato se i ovoga puta nije dao. Od malena je sanjao o ”biciklu”, u Münchenu ga je ”tjerao” i po nekoliko puta Brazilcima.
I nije u toj ekipi Poljske bilo samo tehnike. Bijelo-crveni su bili jedno – isti duh, isti fudbal – prijatelji.
Vrhunac je – Lewa
Poljska je izbacila idealnu reprezentaciju čitavog jed¬nog stoljeća rasporedom koji očito pokazuje ”ovo danas”, a mnogi nisu nikada igrali u takvoj formaciji koja je, očito, četiri-dva-tri-jedan… Super-drużyna Polski: Jan Tomaszewski, Antoni Szymanowski, Zygmunt Anczok, Jerzy Gorgoń, Władysław Żmuda, Henryk Kasperczak, Grzegorz Lato, Zbigniew Boniek, Włodzimierz Lubański, Kazimierz Deyna, Ernst Willimowski.
I u ekipi Janusza Wójcika, onoj čudesnog balansa mundialske vrijednosti, koja je na Olimpijskim igrama u Barceloni ’92. osvojila srebrnu medalju, njihova vječna tajna fudbala. Jer, imaju sve – špil šarenih karata, imaju brzu loptu na kratko, dugu na drugu stranu, a onda kada tresu kopačkom, velike se oči protivnika mačkasto stežu. Poljska može biti ponosna na čitave konstelacije svojih fudbalskih genijalaca.
Njihova utakmica protiv Španije u finalu OI, u jednoj ekshibiciji ležerno shrvanog Camp Noua na čijim se tribinama smjestilo 95 hiljada gledalaca, je sigurno najbolje što su Poljaci pružili u posljednjih tridesetak godina. Dupli pasovi u šesnaestercu. Oni su bili Wójcikova vjera: Kłak, Jałocha, Łapiński, Koźmiński, Wałdoch, Gęsior, Brzęczek, Juskowiak, Staniek, Kobylański, Kowalczyk.
Možda su to bila neka druga, čak i pijana vremena, ali su bila. Španci, koji imaju već opjevanu fudbalsku školu, obećavaju. Blistavi do fantazije: Cañizares, Albert Ferrer, Amavisca, Luis Enrique, Guardiola, Pinilla, Kiko, Alfonso Pérez. U konačnom nadglasavanju – Španija. U tom trenutku još je to daleka grmljavina njihova talenta.
Francuska ’16. je poljska treća – sreća. Njihova treća prognoza. Trebat će im, istina, još snage, još mase i one čudesne zrelosti, koju inače za sobom vuku samo iskusne reprezentacije. Delikatni u kombinatorici: Łukasz Piszczek, Jakub Błaszczykowski, Grzegorz Krychowiak, Robert Lewandowski, Arkadiusz Milik, Artur Sobiech. Oni bi mogli popuniti tu bolnu tačku poljskog euro i mundial-loptanja. Imaju za to bistrine i lakoće, pomirenost sa sudbinom svojih prethodnika i prihvatanje uloge koja im je dodijeljena.
Poljaci su od legendarnih nastupa očekivali ”golo tlo”, a nalazili su se u zemljama obilja, prekrivenim cvijećem, u zemljama koje mirišu na limun. Sada je Francuska na redu. Sve upućuje na ideju kako su sedamdesetih igrali Lato, Boniek, Żmuda, Szarmach.
I sa Lewandowskim je čitava stvar jasna. Poljaci i protivnici znaju da je u pitanju suho zlato. Potvrdio je očekivanja poljske javnosti, spašava, odbija, a onda vodi kontranapad. Još nije izgubio ritam ni na Allianz Areni. Zraka sunca na nebu, koje valja teške oblake.
To je Lewandowski. Krila sokola, u fijuku prema razapetoj mreži. Bayernov bog i batina, glave gore, uspravan, za kreatore mode, u odijelu bez kravate. Koreografija novog vremena.
Neprepoznat u slavnoj Legiji sa 18 je godina otišao u trećeligaški Znicz Pruszków, gdje je odmah bio najbolji strijelac i najzaslužniji za ulazak u drugu ligu. Kao poljski fudbaler godine stigao je u ljeto 2010. za 4,5 miliona eura u dortmundsku Borussiju, s kojom je završio briljantnu sezonu u kojoj je kao treći golteter s 22 pogotka proglašen i najboljim igračem Bundeslige.
S godinama njegov golgeterski učinak privukao je pažnju mnogih klubova, i u toj velikoj utrci miliona, njegove noge postaju suho zlato Bayerna. Lewandowski je plaćen kraljevski – godišnjom platom od 5 miliona eura. Pompa je bila bombastična, a kraj svih tih bravura na treninzima, gdje je zabavljao ultrase ”Stern des Südens”, i već tada, isplatio svoj transfer.
Nije čudno, Poljaci se koriste majstorstvom Lewandowskog. I Njemačka je zadivljena njegovim laganom, hitrom, nezadrživom igrom, u tankoći, u senzibilnosti. A samo sutra, bit će to prekrasni ritam na vrhuncu poljskog dojma. Zelen, sočan, pun opojnog ranog ljeta. Užitak.
Na Stade de France u Saint-Denisu Poljaci će dočekati do kraja ono pitanje: Njemačka ili medalja, fudbal ili istorija? Njihovo ispreplitanje, duboko, snažno.
Uvjerljivo.
Robert Lewandowski
Datum rođenja: 21. august 1988.
Mjesto rođenja: Varšava, Poljska
Klub: Bayern München
Nastupi za reprezentaciju: 75/34
Pozicija: napadač
Trenutna vrijednost: 70 miliona eura
Lewandowski je šef parade. Cijela se Poljska vrti oko njega. On ide lijevo, desno, vraća se, uzima loptu, napada, dijeli. Kreće se lako i igra sjajno. Prolazi kroz protivničku odbranu jednostavno, bez ikakvih poteškoća, i ruši sve prepreke. Protivnik je rastrgan, Poljak sipa trikove iz rukava, a rukavi su dugački. Već odavno je jasno da ta supermacija mora negdje naći pukotinu. Iz dugog koraka, njegov je udarac nalik na strijelu. Show je njegov, Lewandowski je Yul Brynner s loptom. Iako je Nawałka pravi režiser, koji učestvuje u procesu biranja glumaca za uloge, koordinira rad za umjetničko dijelo, glumcima daje uputstva o željenom načinu glume u pojedinim scenama, Lewandowski, u skladu sa svojim karakterom, učestvuje potpuno u određenim aspektima stvaranja dijela. On ne prepušta manje važne scene pomoćnoj ekipi ili drugom režiseru. Klasika postaje njegova uloga na mjestu poljskog napadača. U punoj imaginaciji krakówske noći vodeći ”bijeli orao” – Robert Lewandowski. Sav u svjetlu, traži katarzu. Impresionirao je i Allianz Arenu. Pored njega nema igrača u münchenskom crvenom dresu koji nije ”pronašao” sebe.
Adam Nawałka
Njegova je zadaća bila obezbjediti nastup na Euro u Francuskoj, u čemu je i uspio. Nawałka je prava ‘stara škola’, prati ga glas veoma strogog trenera, koji zahtjeva diciplinu u ekipi, te vrlo dobrog motivatora, što je reprezentaciji Poljske bilo i najpotrebnije. Adam Nawałka potiče atraktivan, napadački fudbal u kojem ima mnogo kombinatorike, ali i ‘propuha’ u defenzivi. Ako to posloži, Nawałka će imati mnogo aseva u rukavu. Domaću javnost podsjeća na Lea Beenhakkera, bivšeg selektora Poljske, s kojim je ova reprezentacija 2008. obezbjedila prvi put u svojoj istoriji nastup na Euru. U Francuskoj bi, s kombinacijom uglavnom iskusnih internacionalaca i nešto mlađeg kadra, mogao voditi jednu od najatraktivnijih reprezentacija s obzirom na Nawałkinu filozofiju. Sve poljske linije pokrio je sa igračima koji igraju manje ili više važnu ulogu u raznim europskim klubovima. Prva i najveća zvijezda svakako je Lewandowski, ali on je i jedina svjetska klasa u ekipi koja se čini kao zdrava kombinacija mladosti i iskustva. Iskustvo je dobrodošla kvaliteta, no nekoliko je nositelja igre u poznim igračkim godinama i pitanje je kako će se snaći protiv bržih protivnika.
Plus Ova briljantno posložena i uigrana ekipa, predvođena odličnim Lewandowskim, pokazuje moć, polet i atrakciju kakvu su Poljaci posljednji put demonstrirali 1986. u Meksiki. Nijedna generacija poslije, čak i one koje su igrale na dva uzastopna Mundiala 2002. i 2006. nisu igrale ovako privlačan fudbal. Poljaci nikad ranije nisu imali toliko zvijezda u najjačim svjetskim klubovima, njihova velika snaga je i trener, koji zna kako s zvijezdama, kod njih nema skandala i neposluha iako za sve nema mjesta u prvih jedanaest. Neke ljubitelje današnje Poljske pomalo hvata defetizam na spomen Nawałkove ekipe koja tačno, igra sjajno, ali u okvirima današnjeg, trkačkog fudbala u kojem nema više mjesta artistima, iako se ne može reći da današnja Poljska nema baš ničega artističkog. U kvalifikacijama su podsjetili na dobra stara vremena. Sve u svemu, svaki plasman ispod drugog mjesta smatrat će nesupjehom, no rastrganost pokrivaju asovi, duž cijelog terena solo-bravurama. Kulminacija? Početak raspleta? Protiv Nijemaca. Tragedija za Poljake. Da ili ne?
Minus Mogli bi u osminu finala, iako ne bi nikoga iznenadilo ni da tu završe takmičenje, jer Poljska je u svim postmeksičkim razočarenjima, ispadanja u grupi, najbolje partije pružala s najjačima, a bodove gubila sa ravnopravnima. Euro će dočekati spremni, Nawałka ima vremena da skenira situaciju i učini i izvuče najbolje iz ove generacije, koja je u najboljim godinama. Poljska će, pod vodstvom Adam Nawałka, pokušati ići bronzanom stazom legendarne generacije ”España 82”, i elastičnošću kretanja svojih asova presjeći pupčanu vrpcu naukovanja poljskog fudbala Starom konitnentu. Jednostavno, plasman u drugu fazu takmičenja opravdao bi očekivanja poljske javnosti, a sve iznad toga bio bi veliki uspjeh za Poljsku. Čini se kako im upravo u takvom naumu leži odluka cijelog prvenstva. Prva je na redu Njemačka…
Kandidati za EURO
Artur Boruc, Łukasz Fabiański, Wojciech Szczęsny, Przemysław Tytoń, Łukasz Broź, Thiago Cionek, Kamil Glik, Rafał Janicki, Artur Jędrzejczyk, Tomasz Jodłowiec, Tomasz Kędziora, Marcin Komorowski, Paweł Olkowski, Michał Pazdan, Łukasz Piszczek, Maciej Sadlok, Łukasz Szukała, Jakub Wawrzyniak, Grzegorz Wojtkowiak, Jakub Błaszczykowski, Ariel Borysiuk, Maciej Gajos, Kamil Grosicki, Bartosz Kapustka, Mateusz Klich, Grzegorz Krychowiak, Karol Linetty, Krzysztof Mączyński, Sebastian Mila, Sławomir Peszko, Maciej Rybus, Kamil Wilczek, Piotr Zieliński, Michał Kucharczyk, Robert Lewandowski, Arkadiusz Milik, Artur Sobiech, Waldemar Sobota, Filip Starzyński, Łukasz Teodorczyk, Mateusz Zachara, Michał Żyro
Konačni spisak:
Golmani: Lukasz Fabianski (Swansea City), Wojciech Szczesny (Roma), Artur Boruc (Bournemouth).
Odbrana: Thiago Cionek (Palermo), Kamil Glik (Torino), Artur Jedrzejczyk (Legia), Michal Pazdan (Legia), Lukasz Piszczek (Borussia Dortmund), Bartosz Salamon (Cagliari), Jakub Wawrzyniak (Lechia Gdansk).
Veza: Jakub Blaszczykowski (Fiorentina), Kamil Grosicki (Rennes), Tomasz Jodlowiec (Legia), Bartosz Kapustka (Cracovia), Grzegorz Krychowiak (Sevilla), Karol Linetty (Lech), Krzysztof Maczynski (Wisla), Slawomir Peszko (Lechia Gdansk), Filip Starzynski (Zaglebie), Piotr Zielinski (Empoli).
Napad: Arkadiusz Milik (Ajax), Robert Lewandowski (Bayern), Mariusz Stepinski (Ruch).
