EURO 2016: Sjeverna Irska – Norn Iron, garnizon iz Ulstera [infografika]

Svoje su zvjezdane trenutke imali 1958. na premijernom nastupu na World Cupu u Švedskoj kada ih je vodio Peter Doherty. Pobijedili su dva puta Čehoslovačku, držali na koljenima Zapadnu Njemačku i izgubili od Argentine.

Od tada moćne Sjeverne Irske očekivalo se čudo koje se nije desilo u četvrtfinalu protiv Francuske predvođene Justom Fontaineom. Osamdesetih su bili jaki s jakim pojedincima, no uvijek im nedostaje ono nešto za uzdizanje iz prosjeka. S pravom su ovih dana Michaela O’Neilla prozvali legitimnim nasljednikom Billya Binghama, kada su pod njegovim vodstvom ulovili kontinuitet sa dva uzastopna Mundiala.

Na tim su prvenstvima ’82. i ’86. bili ”Irska prije Irske”, no kada je zlatna generacija sišla s velike scene, labuđim pjevom protiv Španije, nove su snage trebale preuzeti štafetu. Ipak, Colin Clarke, Iain Dowie i Michael Hughes u nacionalnom dresu nisu postali novi Gerry Armstrong, Sammy McIlroy i David McCreery.

Na sjevernom djelu Irske apetiti su ponovo visoki, a najave sve ambicioznije kako se približava Europsko prvenstvo. Irce ovoga puta sreća nije mazila i završili su u jednoj od težih grupa, no O’Neill tvrdi da njegovi igrači ”gore od želje”…

Ako je ulazak na World Cup l958. za Irce bila romantična sportska priča, ovo u Francuskoj sigurno im neće predstavljati ništa veće opterećenje. U Švedsku su došli bez ikakvih očekivanja i nada. Znali su da su na prvenstvo stigli borbenošću, da nemaju šta izgubiti jer je već veliki uspjeh što su uopšte uletjeli u završnicu prvenstva, i mogli su igrati sasvim opušteno, kao da igraju prijateljske utakmice.

Njihov ulazak u četvrfinale bio je mali šok, a pobjede protiv Čehoslovačke bile su izne­nađenje prvenstva. Josef Masopust protiv Peter McParland – dueli koji će se pamtiti – s tim da je Masopust morao priznati poraz, pa onaj remi sa Zapadnim Nijemcima, u drugom kolu, ni­koga nije čudio.

Teško je povjerovati da će Ircima poći za rukom i nastup sa Mundiala ’82. kada su u Valenciji pogotkom Gerryja Armstronga slavili protiv Španije. Znao je Billy Bingham da je njegova repre­zentacija dobra, ali svjestan je bio i da su bili dobri i svi ostali. Irski sele­ktor strahovao je od prevelikih oče­kivanja navijača, koji su shvatili da njihova ekipe može pobijediti velike reprezentacije, pa su to očekivali i na Iberijskom poluostrvu. Ipak, Bingham je bio uvjeren da će kvaliteta njegove reprentacije biti jednaka onoj iz 1958.

Te su ’82. Irci u kvalifikacijama iznenadili domaćim pobjedama protiv Portugala i Švedske, te remijima sa Škotskom, Bingham je u reprezentaciju uveo neke mlade igrače, među kojima je bio i sedamnaestogodišnji Norman Whiteside iz Manchester Uniteda. U irskoj igri nije bilo ve­likih iznenađenja. Bila je to čvrsta odbrana, strašan napad s dugim visokim loptama, ali ništa što bi prestrašilo bilo koga u njihovoj grupi.

A to je bila cijela istina ne samo o Binghamu, nego i o irskoj repre­zentaciji. Zveket veličanstvenog okršaja.

U prvom krugu Mundiala pora­ženi su samo jednom, i to protiv nesa­vladivih Francuza (1:4). Trijumfalno su prošli kroz svoju uvodnu grupu. Bingham je bio svjestan da je ova generacija na vrhuncu svoje moći, koju mora kapitalizovati. I doista, Bingham se po­kazao odličnim arhitektom, iako je na rasploganju imao vrhunske igrače, odlučio je s njima smireno krenuti od samog početka, kao da je riječ o potpuno no­vom igračkom kadru. Nekoliko je puta u kvalifikacijama izostavio pojedine ”zvije­zde”, jer nisu bile stoposto spremne, i tako svima jasno dao do znanja da u prvih jedanaest mogu samo najbolji.

Poruka je brzo shvaćena, a oni koji su bili na te­renu počeli su ginuti za svaku lo­ptu… Tvrdoglavo se držao i još jednog pravila – igrači igraju isključivo na pozicijama na kojima igraju i u klubovi­ma – mjesta improvizaciji kod Binghama tih dana nije bilo mjesta.

Odlučio je za­držati dvije trećine ekipe, a s preostalom treći­nom osvježiti ekipu. U sredinu odbrane postavio je Mala Donaghyja, igrača Luton Towna, pokraj kojega je igrao David McCreery. Potom je slijedio trio iz Second Divisiona: Martin O’Neill, Noel Brotherston i napadač Gerry Armstrong. Za precizna dodavanja i neprestanu trku po te­renu bio je zadužen Sammy McIlroy iz Stoke Cityja.

Savršena zamjena za Billyja Hamiltona, bio je Bobby Campbell iz Bradforda, a svoju priliku u Binghamovoj ekipi pronašao je i mladi napadač Colerainea Felix Healy.

No, Irci su imali i dvije slabe tačke. Njihova igra često je bila predvidljiva, što im je u kvalifikacijama znalo stvarati probleme. Zatim, nisu imali adekvatnu zamjenu za genijalca Gerry Armstrong, bez kojeg ta repre­zentacija jednostavno nije bila ista ekipa. Taj nedostatak Bingham je, ipak, mogao pokušati nadoknaditi velikim izborom fantastičnih igrača na ostalim pozi­cijama.

Otvoreni obračun željezne volje

I to je otvorilo nove mogu­ćnosti. Binghamova odluka da u utakmicama u prvom krugu ide u dijamantnoj formaciji mogla je upaliti i bez Gerryja Armstronga, ali ipak ne toliko učinkovito. Njegov na­padački doprinos bio je očit. Billy Hamilton, koji je igrao slabije, dobio je istaknutiju poziciju. Njegov saigrač iz Burnleyja, Tommy Cassidy, pri dnu dijamanta dobio je vrijeme i prostor da ih opskrbljuje loptama, bilo Normana Whitesidea na desnoj strani ili Sammyja McIlroyja na lijevoj, ili u sredinu prema O’Neillu ili Chrisu Nichollu.

Odbrambeno, Sjeverna Irska je bila malo solidnija u sredini s dubo­ko postavljenim Davidom McCreeryjem, koji je štitio zadnju četvoricu kao de­fanzivni vezni. Ali, najveći doprinos Sjevernoj Irskoj je bio taj što se na taj način otvo­rila problematična li­jeva strana. U toj Binghamovoj dijamantnoj for­maciji Sammy McIlroy je izgledao je­dnako dobro na lijevoj kao i na desnoj strani, i nije bilo nikakvih poteškoća s Whitesideom i McIlroyjem, koji su mi­jenjali strane tokom utakmica. Nije bilo poteškoća ni kada bi Whiteside započeo na lijevoj, a McIlroy na desnoj strani.

Iznenada je Sjeverna Irska imala sistem koji je odgovarao i Billyju Hamiltona. Hamilton i Armstrong neće nadskakati protivnike, pa zašto se onda zamarati s visokim loptama? Umjesto toga treba igrati nisko na travi, i za napadače kao što su Hamilton i Armstrong, njihove najbolje opcije trebala su biti istrča­vanja prema protivničkoj zadnjoj liniji pod uglom gdje je lopta na njihovoj jačoj, desnoj strani.

Shvatio je Bingham da to, ne samo da dovodi McIlroyja, najudaljeni­jeg istaknutog veznog igrača u igru, već i O’Neilla i Whitesidea, koji su se tada mogli povezati s napa­dom. Ipak, Sjevernoj Irskoj nedostaje više pogodaka iz sre­dine terena. Nije čudno, Sjeverna Irska je tih dana navikla na lažna bu­đenja. Za svaku utakmicu, kao onu protiv Čehoslovačke, tu je bila jedna Zapadna Njemačka, kao za svaku Argentinu jedan Brazil.

Bingham se nadao da za sva­ku Jugoslaviju neće biti jedan Honduras. Ali, ako taktika bude prava i igrači pravi, treba imati i pravi stav. O’Neill je režiser, ali ne i vođa. Još uvijek nema auru velikih generala, kao što su Danny Blanchflower, George Best i Peter Doherty, a svi su oni mogli motivisati svoje ekipe u bilo kakvim okolnostima. Presudan je bio dvoboj sa Hondurasom u Zaragoza, s kojim je Sjeverna Irska remizirala. Sjeverna Irska, koja je startovala s dva remija, vratila se među žive i odjednom se pretvorila u prijetnju  kada je u Zaragozi nanijela Santamaríjinoj ekipi prvi poraz na tom Mundialu.

Sjeverna Irska je još imala sve u svojim rukama, jer je trebala svladati Austriju na Vicente Calderónu, onu istu koja je pod vodstvom Herberta Prohaske slavila protiv Alžira i Čilea.

A, onda – drama.

Prvi čin – 27. minuta – O’Neill i Whiteside stisnuli su Ericha Obermayera. To nije dosta. Sa dva metra lopta skrenuta u mrežu – 1:0. Drugi čin – 50. minuta – Reinhold Hintermaier, veteran Innsbrucka, poslije Kufsteina, otišao je pred irski gol. Nijemac Adolf Prokop dosudio je slobodan udarac. Bruno Pezzey udara jako – 1:1. Treći čin – 68. minuta – Reinhold Hintermaier, čvrstih vilica, snažan, jaki Austrijanac prevario je svog čuvara i kraj palog Pata Jenningsa puca neodbranjivo – 1:2. Četvrti čin – 75. minuta – John McClelland je bacio loptu u sredinu. U prilici Hamilton, a Bernd Krauss na crti kraj Friedricha Koncilia ne reaguje – 2:2.

Pravda je slabo baratala sa svojom vagom.

Irci su novitet ”produžili” do Francuza. Ovi su samo klimnuli glavom. Uperenim strojnicama Michela Platinija i njegovim blještavim ”bombama” Alain Giresse i Dominique Rocheteau su uzvratili svojim tankim, ironičnim smiješkom. Po dva njihova pogotka nisu bile jedine ”bombe” u njihovoj fudbalskoj karijeri. Svake su imale svoj prizvuk, svoj ton. Irci nisu izdržali – 1:4 za Francuze.

Pa ipak, Irci su pod vodstvom Billyja Binghama ušli kroz male ekrane u cijelu Europu. Stari kontinent ih je gledao, divio im se, obožavao njihovu tačnost, široki repertoar, zalaganje, džentlmenstvo. Nema sumnje, nadahnuti briljantnim kombinacijama Gerryja Armstronga, Sjeverna Irska izigrava sve što joj se našlo na putu za World Cup ’86.

Uoči kvalifikacija mnogi su Ircima predviđali tešku borbu za drugo mjesto s Rumunijom i Turskom, a neki njihove šanse nisu ocjenjivali većima od onih Finske. Nakon uvodnog poraza protiv Finske sve je mirisalo na jednu promašenu irsku kampanju, no pod vodstvom starog lisca Billyja Binghama keltska je reprezentacija izvela jedan od luđih podviga u svojoj fudbalskoj istoriji.

Ne samo da je Sjeverna Irska dobila u iduća dva susreta Rumuniju i Finsku, već je na Windsor Parku u Belfastu pred skoro trideset hiljada gledalaca dobro namučila Englesku, koja je u to vrijeme pod vodstvom Bobbyja Robsona bila jedna od najboljih kontinentalnih reprezentacija.

Presudan je bio dvoboj sa Turskom u Belfastu, koji je Sjeverna Irska dobila spektakularnim pogocima Whitesidea, a nakon to­ga je uslijedio remi sa Turskom u İzmiru, te minimalna pobjeda nad Rumunijom u Bukureštu. Na Wembleyju je Besta u sjevernoirskoj ”mitologiji” zamijenio Pat Jennings, sačuvavši svoj gol sačuvanim. Irski je uspjeh zapanjujući kada se uzme u obzir napadački potencijal Engleske, no odbrana koju je osmislio Billy Bingham otupjela je oštricu Garyja Linekera i Glenna Hoddlea.

Bingham je kvalifikacije počeo s odbranom u liniji s četiri igrača, ali je za presudni dvoboj sa Engleskom uveo i libera u liku Alana McDonalda, te tu utakmicu odigrao u formaciji 5-4-1. Napadački potencijal ove ekipe činio se prilično skromnim, jer je iz for­me i iz uskoga kruga reprezentativaca ispao nekada veliki Gerry Armstrong.

Ipak, i toj je selekciji Bingham usadio vojničku disciplinu i radne navike, koje su se dobro primile na fanatično domoljublje. Ta ekipa nije osvojila svijet raskošnom kombinatorikom i hazarderstvom u napadu, već zalaganjem i borbenošću na granici dopuštenog.

Trčanje, brzina i taktičko-poziciona fle­ksibilnost nadomještali su smanjenu tehničku kvalitetu većine igrača. Požrtvovnost kojom su branili ”nulu” u Londonu, te kojom su napadali na Shiltonov gol, koji im je odolijevao do zadnjih minuta, ući će u istoriju kao najveći sjevernoirski podvizi.

Na meksičkom Mundialu, sedam mjeseci kasnije, Irci su imali uvodnu utakmicu sa Alžircima, sa kojima su u Zapopanu odigrali neriješeno, ali protiv Španije i Brazila jednostavno nisu našli dovoljno ”riječi” divljenja. Dočekali su ih Španci, ovaj put spremni ne ponoviti grešku prethodnih generacija, i u spektakularnoj igri pobjedili sa 1:2.

Nisu se Irci uspjeli izvući ni iz ”ruševina” Guadalajara, u posljednjoj utakmici grupne faze, istovremeno veliki stilisti i izvanredno fizički jaki Brazilci, utrpali su im tri pogotka za devedeset minuta. Visoki, tanke kose, mirni i hladnokrvni Careca i Josimar, uspravni, oba u kaznenom prostoru, sabrani, markantni, kadri daleko bacati lopte rukom, samouvjereni i uvjerljivi. Jednostavno su izašli na teren, bez fraza, zgrabili loptu, spustili i pucali. Irci su, na kraju krajeva, bili tehnički inferiorniji.

Ta je utakmica Sjeverne Irske ušla kao njihova posljednja na velikim takmičenjima.

Najbolji od najboljih – George Best

Pat Jennings, Jimmy Nicholl, Aaron Hughes, Gareth McAuley, Mal Donaghy, Keith Gillespie, Danny Blanchflower, Steven Davis, George Best, David Healy, Gerry Armstrong. ”Best of the Best”. Igrači intuicije i improvizacije, tehničari i stratezi. Najveća ekipa Sjeverne Irske, s George Bestom. Da, najveći od svih. Popularnost, gusta brada, crna, ali čvrst na nogama.

Mali Ulsterski Irac, ne visok ali čvrst, plavih očiju, crne kose, zuba za reklamu kalodonta, bio je izvan svih formula britanskog fudbala. Nije priznavao šablonu, čak ni legendarnog Matta Busbyja. Best je pojavom, izgledom, frizurom, odjećom, potpuno slobodnom igrom, driblingom na dribling, topovskim udarcima, ponio pobunu mladih na Old Traffordu. Beatlesi su natjerali mladiće na duge frizure, na traperice, na svoj stil. Best im je sve to pružio uz loptu.

George Best bio je prva fudbalska pop-zvijezda. I prije njega je bilo velik­ih igrača, no niko prije njega nije bio takav društveni fenomen. Prozvan i ”petim Beatleom”, bio je genij fudbala, ali i idol žena i ”inventar” noćnih klubova, diskoteka i mondenih ljetovališta svog vremena. Frenetičan stil života, nedisciplina, nezrelost i alkohol upropastili su mu karijeru i zdravlje, no suvišno je pitati se ”kakav bi samo igrač bio da je bio ozbiljniji i smireniji”. Bez svoje dječačke zaigranosti, Best ne bi bio ”best”. Bio bi, možda, samo prosječan…

Rođen u Belfastu ubrzo nakon rata, kada se hrana još uvijek plaćala bonovima, vjerojatno su mnogi Irci ionako siromašne zemlje u to doba bili pothranjeni, ali mali je Best bio još niži i mršaviji od prosjeka. Odrastao je u radničkom, većinski protestantskom dijelu Belfasta, slobodno je vri­jeme provodio igrajući fudbal na ulici, u osnovnoj je školi zaostajao za vršnjaci­ma fizičkom građom, ali je zato pokazivao prilično intelektualne sposobnosti.

Na terenu, Best je bio malo čudo – brz, okre­tan, vižljast, spretan, stabilan na nogama i izvanredne koordinacije pokreta. Posjedovao je čudesnu moć nad loptom. Protivničke igrače njegova vještina nije baš zabavljala. Nesposobni zaustaviti ga sportskim sredstvima, batinali su ga koliko su stigli. Morao je podnositi laktove, uklizavanja, podmetanja noge, štipanja, povlačenja i blokove momaka težih od njega i po trideset kilograma.

Nakon svake utakmice Best se kući vraćao prekriven modricama i ogrebotinama, ali su ga ozbiljnije povrede, srećom, zaobilazile. Njegovu su vještinu uočavali brojni klubovi, ali su se njihove ocjene uglavnom svodile na dva epiteta – talentovan, ali pre štrkljast. No, jedan je čovjek vidio bolje i dalje od svojih kolega – scout Manchester Uniteda – Bob Bishop. Treneru Crvenih vragova, famoznom Mattu Busbyju, svoje je dojmove prenio u jednoj rečenici: ”Mislim da sam pronašao genija!”

Bio je njihov. Idol Old Trafforda. Sa 22 godine najbolji na Kontinentu. Zlatna lopta ”France Footballa”. Iz sredine terena, u prvim linijama. Svaki potez nova ”nota”. Svih devedest minuta gradio je igru, ali i zabijao golove. U 604 utakmice u karijeri ugradio je 239 pogotka. A, onda novac, raskoš, ”high life”. Silna snaga, brzina, eksplozivnost – vodio je loptu kao malo ko prije njega na britanskim igralištima – i taj je genije potonuo u ”dolce vita”. Do dna.

Nakon što se sedmicama borio s infekcijom pluća, koja je dovela do unutrašnjeg krvarenja, preminuo je 2005. u londonskoj bolnici u 59. godini života. Bivša zvijezda jedne briljantne epohe Manchester Uniteda jednostavno nije izdržala višesedmično loše zdravstveno stanje.

Nema sumnje, Ircima je svaki ”shamrock” životno uvjetovan tugom, a svaka je generacija imala nešto zajedničko. Vragolije i borbenost. Te dvije fascinantne dimenzije oduvijek su Ircima bile ”zelena nit” i na terenu. Za briljantnu večer ili paunovo poslijepodne potrebna im je – atmosfera.

A, Michael O’Neill itekako pazi na taj užitak…

Kyle Lafferty

Datum rođenja 16. septembar 1987  .                                              Mjesto rođenja Enniskillen, Sjeverna Irska

Klub Birmingham City                                                                       Nastupi za reprezentaciju 48/16

Pozicija napadač                                                                                    Trenutna vrijednost dva miliona eura

Jednostavan, blizak s loptom. U Engleskoj je još od samih početaka, Lafferty je jednostavno njihov. I u Škotskoj slava. Ako je Celtic imao Hesselinka, to je Lafferty bio Rangersima. Preko 130 utakmica na Ibroxu, više od 50 nastupa za svoju Sjevernu Irsku. Broj jedan ove ekipe. Uvijek tamo gdje ima najviše dima i vatre. Uz McGinna, ispred Warda, ispred Norwooda, u prvoj liniji s Gillespiem, Clarkeom ili Bambrickom. Uzima loptu, uvijek sam, gotovo nepokriven. Nema zaobilaznicu, ide okomito. San je O’Neilla. Nema sumnje, Francuska više nije dijete sreće, ona je Laffertyjeva. Negdje između Rumunije i Grčke postiže pogotke. Istina, samo stavlja konačnu ”tačku na i”. Jednostavno je u kvalifikacijama oduševio, završio ih nekako, irski nasmiješen. Uhvatio se ideje i, jednom čudesnom lakoćom, postao senzacionalan. Njegovi nastupi velika škola za Ostrvo: ritam, tehnika, duga lopta. U nekim trenucima su i protivnici pripomogli tom cjelokupnom slikarskom kistu sjevernoirskog ”Norn Irona”. I ništa mu drugo nije padalo na um. Nije imao odgovor. Kriv je – instinkt.

Michael O’Neill

Ti O’Neilli potomci su jedne od najpoznatije irske dinastije. ”Kralj Ailecha” rođen je u Portadownu, smještenom na irskom sjevernoistočnom dijelu, priliku je dobio 2006. kada je preuzeo klupu Brechin Cityja. Mnogo je toga osvojio u svojoj karijeri – kao igrač prvenstvo i kup u dresu Glentorana, isti uspjeh ponovio je kao trener na klupi Shamrock Roversa – on će dati temeljnicu sjevernoirskom fudbalu. Iza O’Neilla dojmljivi su uspjesi te ličnost koja će njegovim fudbalerima pomoći svladati nedostatke i nervozu. Nije čudno, igrači ga poštuju i trener je koji nema ništa za izgubiti u Francuskoj, ima pozitivan i smirujući uticaj, kakav ovoj reprezentaciji i treba. O’Neill će pokušati svoje momke održati gladnima uspjeha unatoč već nevjerovatnim uspjehom, što je plasman na Euro samo po sebi iznimno postignuće. Irac je jedan od onih selektora koji će osjećati možda najmanje pritiska i to bi se moglo pokazati kao neočekivana prednost za njegovu ekipu. Jer, ovo su zlatna vremena za ”zlatne momke Ulstera”. Vrijeme Sjeverne Irske. O’Neillova vremena.

Plus Sjeverna Irska je ekipa koja igra izrazito britanskim stilom, sa dugim dodavanjima, napadima preko krila, skokovima Kylea Laffertyja i Josha Magennisa, ubacivanjima Stevena Davisa, sa vrlo pokretnom i inteligentnom igrom Olivera Norwooda i Nialla McGinna. Sve to skupa je zaista garancija za uspjeh. Irci su vrlo borbeni, snažni u duel-igri i ne popuštaju do posljednje sekunde, pa će biti vrlo zanimljivo vidjeti kako će parirati odličnoj njemačkoj pas-igri, poljskoj kontroli lopte i ukrajinskoj borbi do zagriženosti. Sjeverna Irska nije toliko superiorna kao ekipa, odnosno bogata igračkom kvalitetom da bi se sistem nametao igračima. O’Neill će odabirom formacije definisati i taktički sastav napada(ča), odnosno hoće li se više pokriti u defanzivi s jednim veznjakom više ili povučenim napadačem ili kontrolisano napasti s dva isturena igrača u kompaktnoj formaciji 4-4-2. U drugim linijama ekipe eventualne dvojbe oko imena ne mogu promijeniti definisane taktičke postavke.

Minus U pet godina Michael O’Neill je odao dojam da je definisao pečat reprezentativne selekcije. Ipak, puno igrača, više formacija igre, različite interpretacije utakmica, visoke amplitude forme, sve je to prilog ključnoj tezi da ovog trena niko ne može predvidjeti kakvu ideju O’Neill ima za Francusku. Koliko god mu se to činilo dobrodošlim stanjem, te dubioze ukazuju na to da Sjeverna Irska trenutno nema jasan identitet. Istina, takva ”raznovrsnost” načelno je dobra stvar za jednu ekipu, ali u kontekstu jednog takmičarskog ciklusa mora se definisati koja je temeljna formacija igre jedne ekipe. Jednostavno, uobičajeno je da se treneri za formaciju odluče temeljem igračkih potencijala koji su im na raspolaganju. A, Britanci imaju svoj fudbal i identitet. Škoti su oduvijek bili nešto kraći, Englezi uvijek dugi. U toj interpetretaciji Irci imaju žustrinu, snagu, juriš i tempo. Igraju bespoštedno, uzbudljivo, dramatično, ali ne i lijepo. Njihova grupa na papiru ne izgleda zanimljivo, no uvjereni su da imaju dovoljno znanja i želje biti nabolji – treći. Ne očekuje se od njih vrhunska odbrana, ali Belfast očekuje kombinaciju snage Gerryja Armstronga, u trenutku inspiracije Dannyja Blanchflowera i majstorstvo s loptom Georgea Besta. ”Hodače”, driblere, lukavce…

Kandidati za EURO

Roy Carroll, Trevor Carson, Alan Mannus, Michael McGovern, Maik Taylor, Chris Baird, Craig Cathcart, Jonny Evans, Lee Hodson, Aaron Hughes, Daniel Lafferty, Rory McArdle, Gareth McAuley, Luke McCullough, Ryan McGivern, Conor McLaughlin, Ryan McLaughlin, Ryan McLaughlin, Paddy McNair, Chris Brunt, Sammy Clingan, Stuart Dallas, Steven Davis, Corry Evans, Shane Ferguson, Matthew Lund, Josh Magennis, Paddy McCourt, Oliver Norwood, Paul Paton, Ben Reeves, Jamie Ward, Liam Boyce, Will Grigg, Kyle Lafferty, Caolan Lavery, Andrew Little, Niall McGinn, Billy McKay

Konačni spisak: 

Golmani: Alan Mannus (St Johnstone), Michael McGovern (Hamilton Academical), Roy Carroll (Linfield).

Odbrana: Craig Cathcart (Watford), Jonathan Evans (West Bromwich Albion), Gareth McAuley (West Bromwich Albion), Luke McCullough (Doncaster Rovers), Conor McLaughlin (Fleetwood Town), Lee Hodson (Milton Keynes), Aaron Hughes (Melbourne City), Patrick McNair (Manchester United), Chris Baird (Derby County).

Veza: Steven Davis (Southampton), Oliver Norwood, (Reading), Corry Evans, (Blackburn Rovers), Shane Ferguson (Millwall), Stuart Dallas (Leeds United), Niall McGinn (Aberdeen), Jamie Ward (Nottingham Forest).

Napad: Kyle Lafferty (Norwich City), Conor Washington (Queens Park Rangers), Josh Magennis (Kilmarnock), Will Grigg (Wigan Athletic).