Manuel Neuer, Toni Kroos, Mesut Özil i Mario Götze imali su svoje prethodnike u Oliveru Kahnu, Franzu Beckenbaueru, Gerdu Mülleru, Fritz Walteru, Uwe Seeleru i Karl-Heinzu Rummeniggeu.
Jednostavno, dugotrajna je slava germanskog fudbala. Nijemci, kroz veliku reviju svojih majstora, zaokružili su profinjenom tehnikom prasak blistavih zvijezda fudbalske igre. Idoli nacije, na suzama radosnicama, u zagrljaju, svaki sa zlatnom šipkom. Klasika postaje njihova upornost, na štitu popularnosti i jasne koncepcije igračkih apetita.
Oko Nijemaca se širi mit senzacionalnih artista željeznih živaca, uvijek u kopačkama, u velikom predvorju fudbalske svestranosti. Lopta u malom prstu, veliki pregled igre, milimetarsko dodavanje, sve je to njihov arsenal. Kratko dodavanje, u brk dugim loptama Engleza. To je Njemačka!
U njihovim su memoarima zabilježene četiri titule Weltmeistera i tri Europameistera. Pamti taj užas i Guy Thys, i Alejandro Sabella, i Dušan Uhrin. Nikad više njemačkih potpisa pod rado čitanim člancima u veličanstvenoj storiji fudbala…
Njemački sastav je krenuo. Počeo je lov na Weltmeisterschaft ’14. Odzvonilo je romanskom taktičkom umijeću, anglosaksonskom poletu, pirinejskoj samouvjerenosti, nordijskoj odgovornosti i upornosti. I južnoamerikanac je dobio ”po prstima”. Mnogi su otpali, kao što je ton-film pokopao mnoge zvijezde nijemog filma. Jer nije bilo lako odreći se tankih konaca kojima su ti momci držali igru u svojim rukama. Trebalo je disciplinovano stati između Brazila i Argentine i čekati, držati Messija, Hulka.
Njemački fudbal je svačije zadovoljstvo. Tribina danas, kao i jučer, traži jasnu, čistu, otvorenu igru. Kreaciju maestra. Veću brzinu, više snage. Brze odbrane, još brže navale. To nisu Löwova, Hodgsonova, Deschampsova, to su svjetska kretanja. Logično, jednostavno, lijepo – igrajmo lijepo, golovi dolaze po sebi – vrhunac i majstorstvo. Čini se za sva vremena – Elf.
Njemačka privlači žonglerstvom, ali i snagom, hrabrošću, spojem brzine i tehnike, sintezom kolektivnosti i individualnosti. Löw traži najveću klasu i ”čistoću igre”. Rijetki su blizu tim kolosima, mnogi daleko.
Divimo se Götzeovom igrom, ali nam je na srcu, čvrsto urođeni dar Draxlerove virtuoznosti, poštujemo bogato iskustvo i taktičko umijeće Matsa Hummelsa, suzu, plač, promašaj, ali i visoku klasu i tehniku Thomasa Müllera, ne zaboravljamo ni brzinu, oštrinu, bravuru, temperament, jurnjavu i demonski posjed lopte Andréa Schürrlea, posmatramo zabezeknuto žustrinu, snagu, juriš, bitku, tempo, bespoštednu igru, s naglašenom ofanzivom Bastiana Schweinsteigera, žestinu temperamenta Jérômea Boatenga ugušenog u taktu germanskog kolektiva i afričke individualnosti, u punom trku, širokih pluća i željeznih živaca Tonija Kroosa, izvanrednu pokretljivost, širinu akcije i onu silnu strast da se uvijek bude pobjednik – Joachima Löwa.
Nezaboravni junaci super-meča dugotrajnije slave od onog urugvajskog Maracanaza. Ne odbacujemo tvrdoglavost, čvrstinu, odlučnost i odrešitost Manuela Neuera, silnu snagu, tehniku i tempo-fudbal istovremeno Mesuta Özila, agilnost, visoku snalažljivost i ideju Samija Khedire, usplahirenost i lutanja Marija Gómeza.
S toliko neposrednosti, u usporedbi s terenom, u zbrci suza i radosti, ostatak Kontinenta je u deficitu.
Elf je taj koji daruje emociju, bez obzira bila to ona negativna ili pozitivna. I šta se dešava? Betonski kolos pristaje, u pobjedi i porazu se totalno predaje miljeniku, koji zatvara taj krug predstave punih tribina. U football-storyju, ovih dana debelih stranica, postoji dokumentovana fotografija njemačkih artista koji su tokom posljednjih stotinu godina s punim pravom publikovali svoju istančanu tehniku i za čitavu paletu od drugih bili skloniji bravuri i plemenitiji u izvedbi.
Trka generacija
Prvi, koji je imao divovsku ekipu u pisanoj istoriji, bio je Sepp Herberger. Navala u sastavu Fritz Walter, Helmut Rahn, Hans Schäfer, Ottmar Walter i Max Morlock bila je jedna od najofanzivnijih u istoriji njemačkog fudbala. Tih dana Elf je bio sretna kombinacija brzine i tehnike.
Omaleni, elegantni Sepp Herberger posložio je iskusnu ekipu finih znalaca, i osvojio prvi Mundial u istoriji njemačkog fudbala, nakon sportskih sankcija koje su morali istrpiti. To je bio Herberger – režiser najveće senzacije u istoriji svjetskih prvenstava, kovač nekoliko filozofskih fudbalskih maksima, koje su na kraju nadživjele svoga autora i postale narodna fudbalska mudrost.
Bez obzira na sastav kojeg su imali, niko im nije davao veće izglede. Ipak, stari je lisac stvorio ekipu koja se jedina mogla suprotstaviti mađarskom stroju. U prvoj utakmici u grupi, u kojoj su Nijemci poraženi od Mađarske s visokih 3:8, Herberger je odmarao nekoliko važnih igrača, i na teren praktično izveo rezervni sastav, a kako je prvenstvo odmicalo, njemačka forma i razina igre, sve se više dizala.
Bila je to po mnogima najbolja ekipa Njemačke, s igračima poput braće Ottmara i Fritza Waltera, a ovaj stariji je kapiten tog njemačkog Elfa, Helmuta Rahna, Maxa Morlocka, Hansa Schäfera, golmana Tonija Tureka.
U finalu, poznatom kao ‘Čudo u Bernu’, stigao je novi okršaj Mađara i Nijemaca.
Puskás, iako je bio nedovoljno spreman, zaigrao je i Mađari su vodili 2:0 nakon devet minuta. No Nijemci su se oporavili i pobijedili 3:2. Bio je to šok, čudo neviđeno, senzacija nad senzacijama. Mađari su finale prozvali kontroverznim. Sve ključne sudačke odluke otišle su, naime, na stranu Nijemaca. Sudija pri drugom njemačkom pogotku nije svirao prekršaj na golmanu Grosicsu. Puskás je dvije minute prije kraja uspio izjednačiti, ali je engleski sudija William Ling izmislio offside. U 90. minuti Nijemci su prekršajem zaustavili Kocsis u kaznenom prostoru. Jedanaesterca jeste bilo, ali Ling je šutio.
Svi komentari prije finala 1954. mogli su se svesti na jedno – Mađari su novi prvaci, treba pričekati samo koliko će pogodaka podariti Nijemcima. U prvom krugu istog prvenstva Nijemci su od mađarske lake konjice počašćeni s osam komada, a u finalu… Čudo i nevjerica.
Nijemci su pobijedili ekipu koja od 1950. do 1956. godine nije izgubila niti jednu utakmicu, ekipu koja ih je samo nekoliko dana prije finala zgazila 8:3. Mađarski stroj te je godine gazio bez milosti, na prvenstvu su stradali Južna Koreja 9:0, Turska 4:1, Brazil i Urugvaj s po 4:2, ali stroj je “zaštekao” u najvažnijem trenutku – u finalu.
Niko tog kišovitog dana na stadionu Wankdorf, a niti milioni slušajući radio, te gledaoci pred tv- ekranima, budući da je to bilo prvo prvenstvo prenošeno na tv-u, nisu mogli vjerovati. Bez svjetske krune ostala je jedna od najboljih ekipa svih vremena.
Njemački golman Toni Turek izvodio je čuda na golu, a ono što nije uspio sam spasiti, zaustavljale su stative. Nekoliko puta lopta je plesala po gol-liniji njemačkog gola, ali iza linije je prošla samo dva puta. Nedovoljno, jer su Nijemci jednom više matirali Gyula Grosicsa. Već u prvih šesnaest minuta postignuta su četiri pogotka – Zoltán Czibor i Ferenc Puskás, koji je igrao povrijeđen, postigli su pogodak za Mađarsku, dok su strijelci na suprotnoj strani bili Max Morlock i Helmut Rahn direktno iz kornera.
Od tog momenta lopta je tek na trenutke izlazila iz njemačkog šesnaesterca, ali od pogotka – ništa, čak štoviše, mreža se zatresla na drugoj strani. Gol zlata vrijedan postigao je Rahn i tada dokazao ono što se i danas govori za njemačku reprezentaciju. Uvijek ih shvatite najozbiljnije, čak i onda kada su totalni autsajderi. Takav status imali su na prvenstvu u Švicarskoj, ali su ga okončali kao svjetski prvaci.
Puskás je, istina, pri kraju susreta postigao pogodak za 3:3, ali ga je Ling poništio zbog navodne offside-zamke…
Dok su stajali na kiši, i Nijemci i Mađari, na čijim se licima ogledala bol, penjao se stari Jules Rimet na postolje, gdje je Fritz Walter primio njegov pehar. Mađari su, istina, igrali izvrsno, do golova su dolazili najkraćim putevima, ali tradicija, koja bilježi u međusobnim susretima više poraza nego pobjeda s Nijemcima, čvrstoća, upornost, zrelost, mudra strategija Seppa Herbergera, sve je to odlučilo.
Nije li i onih 8:3 uspavalo mađarske igrače, nije li se i Gusztáv Sebes, da bi pokrio još povrijeđenog Puskása, Czibora poslao na desnu, a Budaija, koji je bio snažniji, izdržljiviji, na lijevo krilo, u porazu protiv Njemačke upisao u tragične storije mađarskog fudbala?
Prebili su Mađari Nijemce u prvoj utakmici. Osam golova. Toliko su im, unatoč svemu, trebali dati i u finalu, ali… Ima sigurno dubljih razloga za tu mađarsku ”tragediju”.
I Schönov je Elf oduševljavao Stari kontinent i svijet ranih sedamdesetih. Bili su svjetski i europski prvaci. Golman Sepp Maier, veznjaci Uli Hoeneß i Günter Netzer, libero Franz Beckenbauer, desno krilo Jupp Heynckes i bombarder Gerd Müller u vrhu napada bili su direktni potomci ”boga fudbala”.
Tada nije bilo urlika nad vlastitim promašajima, a Elfu nikad nije ni trebao. Bilo je virtuoznosti, individualizma, snage i srca u toj Schönovoj reprezentaciji . S Gerdom Müllerom, Elf je bio kao nuklearna podmornica u napadu na mravinjak.
Iduća velika generacija Njemačke bila je ona iz prve polovine osamdesetih. Čuvena Derwallova družina osvojila je Europsko prvenstvo 1980, igrala finale na Mundialu u Španiji. Njemačka je proizvodila golove. Kišu golova. Kod kuće, vani. Bilo gdje.
Impesionirao je i Elf Franza Beckenbauera u Méxicu ’86. i na Europskom prvenstvu u Njemačkoj ’88. Toliko hitrine, okretnosti, spretnosti i lukavosti uistinu je tih dana bilo teško naći na fudbalskim igralištima. Tih je godina Elf bio konkurent samoj Argentini, Italiji, Holandiji…
Pokazali su snagu ostatku svijeta. Čitali su lekciju Urugvaju, Danskoj, Meksiku, Francuskoj. Generacija sa mladićima poput Jürgena Klinsmanna, Jürgena Kohlera, Olafa Thona i iskusnim asovima poput Andreasa Brehmea, Lothara Matthäusa i Rudija Völlera probila je gledalište. Visoka tehnika, duhovitost, fudbal radi fudbala donio je slavu njemačkom timu. Nije bilo stadiona na planeti gdje nije odjeknuo pljesak germanskim velemajstorima.
A rijetki su fudbaleri, bez obzira na boju kože i domovinu, koji su opsjenili svijet kao onaj Elf devedesetih. Andreas Möller i Oliver Bierhoff donijeli su dodatni skok u kvaliteti, dok je s Mehmetom Schollom, njemačka ekipa dobila na finti. Ipak, pomalo krupnim koracima Elfu nije odgovarao sklizav teren Sjeverne Amerike i Francuske. Istina, bilo je i u tom Elfu umješnosti i umjetnosti, Elf je bio elegantniji, stilski dotjeraniji, ali ne i efikasniji.
Nijemci su utonuli u žutilo taktike i nisu se snašli u svemu tome. Pokušali su napraviti razliku u svlačionici, ali ostali su čitali lekciju na terenu.
Njemačka, duboko u naslonjaču
A onda su otvorili novu stranicu. Prije svega, promjena je stigla sistemskim radom. Bili su razočarani nakon Eura 2004, reprezentaciju su kritikovali svi, a oni su sjeli za stol i odlučili šta im je potrebno da se vrate na vrh.
Prije desetak godina, nakon neuspjeha u Portugalu, kada u grupi sa Holandijom, Latvijom i Češkom, nisu prošli prvu fazu, sve se naglavačke promijenilo u njemačkom fudbalu. Naglasak je stavljen na rad s mladima. Savez je to posebno tražio od klubova, te na edukaciju mladih trenera. Struka je najvažnija, bio je jednoglasan zaključak.
I nakon brojnih seminara, upitnika i analiza, dogovoren je način igranja svih njemačkih reprezentacija. Čelni ljudi njemačkog fudbala shvatili su ozbiljnost problema i jedinstvo je bilo temelj na putu do uspjeha. Deset godina kasnije činjenice govore sljedeće – Njemačka trenutno ima čak 6934 trenera s Uefinom A i Pro licencu, dok B licencu ima 21.731 trener!
Jasno je da je kvantiteta donijela i kvalitetu, njemački klubovi više ne izgledaju taktički nezrelo i naivno. Mladih talenata, koji imaju priliku dokazati se na najvišoj razini, iz godine u godinu je sve više, naglasak je u omladinskim kategorijama stavljen na tehnički razvoj igrača, više nije dovoljno biti velik, jak i izdržljiv.
U određenim područjima postali su metodični, više ih nije zadovoljavalo samo ”dobro”, htjeli su i bolje od toga. Bilo je i puno važnijih trenutaka poput poraza u finalu Eura 2008. ili u polufinalu Mundiala 2010, ali iz njih su izašli još jači i odlučniji. To im se na kraju i isplatilo.
Neki će otići toliko daleko da će Löwov sastav službeno prozvali Dream Teamom. Toni Kroos daje mišiće, Marco Reus klasu, a Thomas Müller barut. Mario Gómez stiže kao šlag na tortu, dok bavarski golman Manuel Neuer daje jamstvo sigurnosti na golu. Dvije uzastopne srebrne medalje s World Cupa 2006. i 2010, bronzana medalja sa Europskog prvenstva 2008, polufinale 2012. I zlatna medalja sa Mundiala 2014. Visile su na vratu usplahirenog sina visokog Zugspitzea.
Možda je Španija osvojila više, ali je Njemačka pružila najveći spektakl kada je inercija ponijela društvo na drugu stranu.
Tribine su bile svjedoci rastrčane grupe jedanaest dobro istreniranih, dobro plaćenih profesionalaca, koji su u svakom trenutku na terenu diktirali tempo igre. Nije bilo reprezentacije na Starom kontinentu koja je tu oluju prolazila bez ”gubitaka”.
Germanska paljba razbijala je Zeleni kontinent. Finta Marija Götzea povećavala je snagu tog barutnog punjenja, distributer Toni Kroos pucao je topovski, na širokim ramenima Samija Khedire Elf je Brazil dizao na noge, milijarde ljudi pred ekranima ostavljalo bi tople naslonjače.
I sada, kad se vrti film Klinsmannove ekipe iz 2006. na strašnoj srednjoj liniji i u punoj promjeni ritma, Löwov Elf odigrao bi potez koji bi preskočio i maštu braće Grimm. A što je najzgodnije, njemačka priča još nije završena. Ovaj tim jednostavno zna gdje su granice zbilje i mašte, gdje je ta magična moć privlačnosti koju posjeduju i nose wilhemovski likovi.
Nije čudno, tradicija pozitivnih rezultata na velikim takmičenjima, golemo iskustvo turnirskog načina igranja gotovo uvijek donosi – novi uspjeh. Na posljednja četiri prvenstva igrali su barem polufinale, što samo potvrđuje ono što je još prije trideset godina neko primijetio – fudbal je sport u kojem na kraju uvijek pobjeđuje – Njemačka. Njih zanimaju samo titule, a s tim su se ciljem zaputili i u Francusku.
Zaboravite protivnike s kojima igraju u grupi, nije bitno ni koga će im žrijeb donijeti u osmini finala. Nijemci su previše moćni da sve to ne bi prošli i otišli barem do polufinala. U njihovom sastavu nema igrača koji nema europsku vrijednost. Elf ima izvrstan spoj iskustva i mladosti, a koliko su fizički moćni ne treba ni naglašavati.
Kako se bliži kraj utakmice, kako je protivnik sve umorniji, tako njemačke kvalitete sve više dolaze do izražaja. Stroj koji melje – to je Elf Joachima Löwa – a on već deset godina predvodi Elf, tako da puca od iskustva. Bio je i uz Jürgena Klinsmanna na Weltmeisterschaftu ’06. tako da zna kako se ide u polufinale, pa čak i finale. Pažljivo je birao igrače, uvjeren je da će njegov Elf igrati veoma atraktivno, a od te ideje nikad neće odustati.
Istina, dovoljno je reći Njemačka i odmah znaš daje barem polufinale njihovo.
Jedno je sigurno, pod Löwovim vodstvom Njemačka je izrasla u uzbudljivu ekipu, više nisu šablonizirani i dosadni kao nekada, možda je to i razlogom što do Mundiala u Brazilu nisu osvojili ništa. Dva puta ih je slomila Španija, jednom Italija, protivnik protiv kojeg Nijemci jednostavno ne mogu pronaći lijek.
Glavna karakteristika Löwove ekipe je mladost i hitrina. Uvijek traže pogodak više, primjerice u dvije utakmice sa Švedskom u kvalifikacijama za Weltmeisterschaft ’14. palo je čak šesnaest pogodaka, a remi u Berlinu spada u jednu od najčudnijih utakmica koje je Njemačka odigrala.
Imali su 4:0, a na kraju su spašavali bod protiv Ibrahimovića i društva. Revanš u Solni Nijemci su dobili 5:3, premda su gubili 0:2. Te dvije utakmice zorno pokazuju kakav fudbal njeguje Löw.
Jednostavno, Löw nas uživa uhvatiti u zakašnjelim minutama – na ručku, na večeri, na poslu, bilo gdje – a Elf i Löw su jedno… Intuicija, senzibilnost i talent.
Mario Götze
Datum rođenja 3. juni 1992. Mjesto rođenja Memmingen, Njemačka
Klub Bayern München Nastupi za reprezentaciju 50/17
Pozicija ofanzivni vezni Trenutna vrijednost 40 miliona eura
Slike jure milion na sat. Njemačka već godinama ima svog čovjeka. Ali, i novu zvijezdu. Novu novcatu. Ona nije iz ove postojeće zlatne škrinje fudbalera. Mladi, koji još uvijek to jesu, visoke obećanosti, već su ostarjeli. Neki, više ili manje. Ne svi. Još su uvijek golobradi Julian Draxler, Marc-André ter Stegen, Shkodran Mustafi, Emre Can, Matthias Ginter, Jonathan Tah, Kevin Volland, Leroy Sané, Erik Durm… još uvijek obećavajući. Ali sjedeći pred malim ekranom, gledajući 23-godišnjeg Götzea, činilo se da su i oni u vozu za Yumu. Odlazeći. A Mario Götze je stara krv – novih ideja. Bavarski dečko. Fin, mek. Na laganim nogama, hitar, brze promjene ritma, opasan, jak u duplom pasu i s puno lopti u očima. On puca rezano, tačno. Spreman na sve, čak čopiti i mačka za rep, a ipak u rukavicama. Crvenim. Veliki fudbalski virtuoz. Znalac i čista tehnika. Westfalen onih dana nije imao boljeg. Götze je moderan tip igrača, pravi predstavnik novog germanskog talasa. Ima odlične kvalitete – izvanredno skače, precizno šutira. Taj s loptom može da izvede sve. Uistinu, omaleni čarobnjak. Nije li ovaj početak pun asocijacija? Podsjetnik na 13. juli 2014. i Rio de Janeiro.
Joachim Löw
Löw je i dalje u vatri plave Maracane. Navijači su u traženju naslova, obojeni visokim reflektorima i u mislima zapaljeni mekoćom vrućih brazilskih noći. I Löw je jedan od njih. Nije čudno, opija i nakon dvije godine. Nijemac je zavrnuo vrat klasici brazilskih igrališta. I dalje je na kormilu Elfa, opsjenio je pobjedama Njemačku, nije bilo situacije koja bi pobrkala njegovu viziju. I onda, još jedne kvalifikacije i na kraju balade još jedno europsko prvenstvo. Nema sumnje, u Francuskoj će biti u punom trku. Ne po odluci, već po programu. Jednostavno, Löw ima čistu viziju. U stvaranju konkurentne reprezentacije, stvorio je i temperamentni, strastveni tim, koji nije išao samo na ”deranje”, čiji su igrači posjedovati visoku tehniku, smisao za igru i pregled iste. Polako, ali sigurno, stvorio je ekipu nade. Sve ostalo bila je čista formalnost, kao da gledate šah, samo uz dodatak boli. Protivnicima je ulijevao strah, sa ekipom je isplanirao polagano napredovanje, popunivši družinu i mentalno i fizički. Utakmice protiv Španije 2008, Urugvaja 2010. i Italije 2012. tjerali su Löwa na dodatni napor. Bili su to dvoboji s ekipama koji mogu udarati dovoljno snažno da nauče njemačkog stratega da drži ruke u gardu.
Plus Nijemci su posljednjih godina izuzetno puno vremena, ali i novaca, potrošili na mlade nacionalne selekcije, koje su kroz česte nastupe, ali i zapažene uspjehe na takmičenjima u svim dobnim kategorijama polako, ali sigurno, stvarili igrače za seniorsku selekciju. Odličan rad stigao je na naplatu prije dva ljeta, jer kada se baci oko na njihov kadar, većina su igrači do 26 godina starosti. Njemačka je jaka, organizovana, ali i izuzetno ambiciozna, poletna i željna uspjeha, što je u njihovom slučaju i za njihov mentalitet veliki motiv. Danas imaju mnogo pojedinaca koji mogu riješiti utakmicu, sa snažnim ekipnim duhom i željom za pobjedom, koji ih desetljećima čine jednom od najboljih reprezentacija, svrstali su je i ovaj put u jednog od glavnih kandidata za naslov europskog prvaka. Nestašica trofeja u posljednjih nekoliko godina dodatno je pojačala glad za uspjehom i čini se kako je vrijeme za novi njemački val. Čak i Španci, aktuelni europski prvaci, morali bi priznati da su u ovom trenutku za nijansu inferiorni njemačkom stroju.
Minus S obzirom na potencijal koji imaju u krilnim napadačima vjerojatno je za očekivati da će najveća opasnost prijetiti upravo s tih pozicija. Višedesetljetna tradicija pozitivnih rezultata na velikim takmičenjima, golemo iskustvo turnirskog načina igranja gotovo uvijek donosi – novi uspjeh. Ipak, Njemačka ima mana, ali ih Löw vješto skriva, no u zgusnutom rasporedu Eura, one bi trebale isplivati na površinu. Elf je godinama slovio kao dosadan stroj, ”Panzer divizija” nadimak je koji ih je doslovno opisao, čvrstoća je bila glavna njihova snaga. Sada su to izgubili, u dvobojima s ravnopravnim protivnicima upravo to zna biti odlučujući faktor. U Brazil su stigli bez pritiska i to su iskoristili, sada su očekivanja mnogo veća, nacija želi titulu, žele pobjedu nad ostatkom Kontinenta, a sve to može biti teret na plećima fudbalera koje vodi Joachim Löw.
Kandidati za EURO
Bernd Leno, Manuel Neuer, Marc-André ter Stegen, Kevin Trapp, Roman Weidenfeller, Ron-Robert Zieler, Holger Badstuber, Jérôme Boateng, Erik Durm, Matthias Ginter, Kevin Grosskreutz, Jonas Hector, Benedikt Höwedes, Mats Hummels, Shkodran Mustafi, Antonio Rüdiger, Sebastian Rudy, Karim Bellarabi, Lars Bender, Emre Can, Julian Draxler, Mario Götze, İlkay Gündoğan, Sami Khedira, Christoph Kramer, Toni Kroos, Mesut Özil, Marco Reus, Sidney Sam, André Schürrle, Bastian Schweinsteiger, Mario Gomez, Patrick Herrmann, Max Kruse, Thomas Müller, Lukas Podolski, Kevin Volland
Konačni spisak:
Golmani: Manuel Neuer (Bayern), Bernd Leno (Bayer Leverkusen), Marc-Andre ter Stegen (Barcelona).
Odbrana: Jerome Boateng (Bayern), Emre Can (Liverpool), Jonas Hector (Koeln), Benedikt Hoewedes (Schalke 04), Mats Hummels (Borussia Dortmund), Shkodran Mustafi (Valencia), Antonio Ruediger (Roma).
Veza: Julian Draxler (Wolfsburg), Sami Khedira (Juventus), Joshua Kimmich (Bayern), Toni Kroos (Real Madrid), Mesut Ozil (Arsenal), Lukas Podolski (Galatasaray), Andre Schuerrle (Wolfsburg), Bastian Schweinsteiger (Manchester United), Julian Weigl (Borussia Dortmund).
Napad: Mario Gomez (Besiktas), Mario Goetze (Bayern), Leroy Sane (Schalke 04), Thomas Mueller (Bayern).
