I dalje su oštri kao sovjetski srp i čvrsti kao čekić preko njega. Trčeći između slika sovjetskih majstora papirnata zidna tapeta puna je prelijepih fotosa.
Lev Yashin mogao je odbiti svaku opasnost kako bi izbjegao i najsitniju mrlju na svojoj golmanskoj podobnosti, Rinat Dasayev, pomodno odjeven u odijelo moskovskih pothvata, mogao je držati ritam galopirajućih majora, Albert Shesternyov zurio je u onaj odsjaj snijega koji je bojio travu Light-Athletic Football kompleksa, a s njime će, znali su svi širom Kontinenta, očito biti muke, Valentin Ivanov, u običnim okolnostima, ne bi se bavio ovakvim pojedinostima.
Zgrabio bi loptu, duboko, u svom šesnaestercu, dao u dubinu Sergeiju Aleinikovu, njemu leže visoke, ovo je ona niska, rezana lopta, a sada je njegova bomba u punih devedeset.
Lijeve rašlje. Neki govore da je današnja ruska oštrica otupila, ali ovoj ekipi Leonida Slutskyja oštrica i ne treba. Ova reprezentacija Rusije daje presudni ton razvoju ruskog fudbala – od onog zastarjelog, potrošenog i, ma koliko legendarnog, ipak prevladanog fudbala – savremenim tempom kakav se ovih dana interpretira širom Kontinenta. Istina, udar čvrstog ruskog čekića je neponovljiv, ali je za čitav dojam oštri sovjetski srp uspješniji…
Dugo navlačenje, nema golova. A onda je Milan Galić, partizanovac po boji, u hladnoći, u igri, s ruba peterca opalio po zemlji, za vodstvo Jugoslavije. I Slava Metreveli je dobio zadatak – pucati jako, silovito. A on, onako vitak, ali širokih ramena, crnokos, prikradao se kaznenom prostoru, izbjegavao offside-zamke i igrao svoj ”show do bola”.
Hoće li fudbaleri ”Crvene armije” naći prolaz kraj apolonskog Milanovića? Perušić i Žanetić nisu od ”gume”, poput Vidinića, Valentin Bubukin je šutirao, onako eksplozivan, u prasku lopta dolazi iz dubine, ispred kaznenog prostora, u gužvi je pronašao prolaz između svih tih silnih podmetnutih kopački, brza lopta prelazi preko Vidinića i stiže do Metrevelija, koji postiže pogodak za izjednačenje.
Gavriil Kachalin nije otrubio uzmak. U nastavku, crvenih majica je ”više”. Potisnuli su ”plave”. Lakoćom, od šale, razbacuju se loptama. Fudbaleri Sovjetskog Saveza nastavljaju sa dobrom igrom, lopta je poslušna poput janjeta, uvijek na ”špagi”, dok Jugoslaveni ostavljaju slobodan prostor za kontranapad.
Kachalin iznosi ideju – da bi eliminisao superiornost jugoslavenskih igrača, Sovjeti su počeli forsirati snagu, fizičku spremu. I šta se događa? Ljubomir Lovrić upada u ovu zamku, uzima snagu, ostavlja svoju tehniku, i na taj način gubi igrača kreativca. Noge su stale, reporteri šute. Jer prije utakmice ”žrijeb nije bio sklon”, a sada su fudbaleri SSSR-a, protiv predstavnika jugoslavenskog fudbala, pokazali brzinu, snagu, umjetničku tehniku i veliku taktičku zrelost.
Vrijeme leti. Igraju se produžeci. Plave majice bore se do zagriženosti, međutim, slavila je čudesna snaga individue. Ona koja obara, sve… Željezna je bila hladnoća vrsnog Viktora Ponedelnika, koji drugi pogodak za Sovjetski Savez postiže u 113. minuti. Dohvatio je Mikheil Meskhi loptu na desnoj strani, na ivici aut linije, eksplozivni, fini, u širokom luku brzi centaršut, lopta prelazi preko Miladinovića i stiže do Ponedelnika, koji udarcem glavom postiže pogodak.
Urlik. Ljudi su ustali, pljeskali, u Španiji bi Viktor, poput toreadora, mahali bijelim maramicama. 2:1. Rezultat je izazvao malu senzaciju. Veselje, radost pobjednika, nad fizički i psihički ispražnjenom Jugoslavijom. Plakali su: Vidinić, Durković, Jusufi, Žanetić, Miladinović, Perušić, Matuš, Jerković, Galić, Šekularac, Kostić.
Tu večer trijumf i tragedija išli su ruku pod ruku. Trijumf je bio Kachalinov. Oni su plesali: Lev Yashin, Givi Chokheli, Anatoli Maslenkin, Anatoly Krutikov, Yury Voinov, Igor Netto, Slava Metreveli, Valentin Ivanov, Viktor Ponedelnik, Valentin Bubukin, Mikheil Meskhi. Oni su tu počeli, na Parku prinčeva 1960. Sovjeti su dobili priliku osvojiti prvi naslov tadašnjeg Kupa nacija. Metreveli i Ponedelnik egzekutori, Bubukin arhitekta.
Loptačke čarolije Sovjeta
Sovjeti su dugo svojatali primat u europskom fudbalu, ali se za sve nedoumice pobrinula Španija na Euru 1964. Na Santiago Bernabéuu, pred skoro 80 hiljada gledalaca, utakmicu sudi Englez Arthur Holland. José Villalonga na teren šalje ovaj sastav La Roje: Iribar, Rivilla, Olivella, Calleja, Zoco, Fusté, Amaro, Pereda, Martínez, Suárez, Lapetra. Konstantin Beskov ”slaže” ovaj sastav SSSR-a: Yashin, Anichkin, Shustikov, Shesternyov, Mudrik, Voronin, Korneyev, Chislenko, Khusainov, Ivanov, Ponedelnik.
Sovjeti su tražili copyright iz Pariza, međutim, La Roja diktira igru. Španija dolazi u vodstvo u 6. minuti, nakon asistencije Amara. Najsnalažljiviji u šesnaestercu Sovjeta – Pereda. SSSR potom preuzima incijativu, jedna za drugom, redaju se prilike Ponedelnika, Chislenka i Korneyeva.
Beskov traži još koraka. Na terenu borba, nadmetanje. Na malom prostoru, Sovjeti izoštravaju vlastitu nadarenost. Više tehnike, snage, dinamike. Španci su na kraju posustali. U 8. minuti, Khusainov pogađa mrežu Iribara, sa dvadesetak metara.
U nastavku, previše grča, za pobjedu Sovjeta.
Selektor Španije, José Villalonga, nije doživio faktor iznenađenja. Ocjenio je protivnika nakon prvog dijela, njegove slabe tačke, njegova jakost. S vrlo malo riječi o Yashinu, misli su otišle na Marcelina Martíneza. Sada se, oko njega, vrti igra. Računi su čisti, jasni na dlanu. Treba biti pošten, pa priznati – zahvaljujući Marcelinu, drama nije postala tragedija. Iako nada na španskom znači – ništa, ipak, vjeruje se ovoj riječi.
Španci nabijaju tempo, a i lopta ih hoće. Yashin daje sve od sebe, najbolji je od najboljih. I onda u 84. minuti – pogodak. I to kakav. Suárez upošljava Lapetru, koji odlično centrira, a u gužvi se najbolje snalazi Marcelino, koji šalje loptu iza leđa Yashin. Fudbaleri SSSR-a signaliziraju da je napadač Zaragoze igrao rukom, ali sudija Holland rukom pokazuje na centar igrališta. Na stadionu euforija, Španije je opet u vrtlogu. Vremena malo, nedovoljno za promjeniti situaciju na terenu. Ostaje 2:1.
Gdje su razlozi ovog iznenadnog procvata sovjetskog fudbala? Nije ni izmišljotina, ni čarolija, ni maštarenje novinarstva. Činjenice su čvrste – moskovski Spartak i Dinamo su klasa. Fudbalski genijalci, francusko euro-zlato samo je živa potvrda ove visoke moći i siline koja se kretala sovjetskim igralištima.
Ko će od ovih strojeva, na rubu fudbalskog cirkusa, prvi ”na žicu”? Spartak.
Nakon što je na temelju Moskovskog sportskog kluba stvorio Spartaka, Nikolai Starostin je bio trener novog kluba, nastupivši jednom – simbolično u prvenstvu 1936. – kada je njegov klub osvojio prvo državno prvenstvo. Tri njegova brata, Alexander, Petr i Andrei, bili su standardni igrači Spartaka i reprezentativci.
Nazvani po legendarnom tračkom vođi koji je robove poveo u boj za oslobođenje od rimskog carstva, Spartakovci su 1938. i 1939. osvojili dvostruke krune. Početak Drugog svjetskog rata na sovjetskom teritoriju dočekao je cijelu momčad na gostovanju u Lenjingradu. Dio se igrača priključio vojsci, a dio je pozvan u tvornice gdje su radili po dvanaest sati. U slobodnom dijelu SSSR-a aktivnost nije zamrla, čak se moskovsko prvenstvo redovno održavalo, osim par mjeseci s kraja 1941. i početka 1942, kada su snage Osovine bile pred glavnim gradom.
Komunističke su vođe iskoristile rat za obračun s mnogima koji su im se zamjerili u ranijem periodu. Vođi KGB-a Lavrentiyu Beriji, ujedno žestokom navijaču Dinama, Starostin se nije sviđao pa ga je 1942. zajedno s tri brata otpremio u sibirske gulage kao ”državne neprijatelje” i ”promotore buržujskog stila poslovanja u sportu”.
Spasio ih je Staljinov sin Vasilij, koji je 1955. oca nagovorio da ih pusti na slobodu, a Nikolai Starostin poživio je do 94 rođendana i ostao neka vrst ikone ruskog fudbala.
Pedesete je obilježilo veliko i neizvjesno nadmetanje Spartakovaca i Dinamovaca. ”Zlatna ekipa” Spartaka osvojila je Kup 1950. te prvenstvo 1952. Izvanredan uspjeh Spartak je postigao 1956, kada je ne samo osvojio novo prvenstvo, već je dao deset igrača sovjetskoj reprezentaciji, koja je u Melbournu dohvatila olimpijsko zlato!
Ekipa, međutim, nije zavladala sovjetskim fudbalom – iduće je prvenstvo završila tek na trećem mjestu.
Ranije veliki fudbaler, Nikita Simonian preuzeo je trenersko kormilo Spartaka 1960, a nakon dvije i pol godine rada, uspio je sagraditi novu šampionsku ekipu, koja je 1962. osvojila prvenstvo, a 1963. i 1965. Kup. Po prvi put je Spartak igrao u europskim kupovima 1966. u Kupu kupova, pobijedivši OFK Beograd u prvom kolu, ali je posustao već na idućoj prepreci, bečkom Rapidu.
U Kupu prvaka 1970, u svom tek drugom europskom nastupu, Spartak je poražen od Basela. Na domaćem planu, u razmaku od tri godine silno je pao, iako je 1972. postigao svoju najzvučniju pobjedu – 4:3 nad Atleticom u Madridu, probivši se do četvrtfinala Kupa kupova. U to je vrijeme kijevski Dinamo bio uvjerljivo najbolja sovjetska ekipa, prva koja je osvojila europsku titulu – Kup kupova i Superkup 1975.
Moskovski klubovi – pa ni ruski – nisu bili vodeći u sovjetskom fudbalu tokom posljednjih dvadeset godina postojanja SSSR-a. Jedini klub koji je postojano osvajao titule bio je kijevski Dinamo, dok su se moskovski divovi poput Spartaka i Dinama, povremeno pojavljivali na čelu, zajedno sa Zenitom iz Lenjingrada, gruzijskim Dinamom, bjeloruskim Dinamom iz Minska, te ukrajinskim Dniprom.
Osvojivši prvenstvo 1979, Spartak se tek u jesen 1980. predstavio u Kupu prvaka, u kojemu je dogurao do četvrtfinala, u kojemu je izvukao madridski Real. Od 1980. do danas nijednom nije propustio nastup u Europi, gdje se često ”šetao” negdje oko trećeg ili četvrtog kola.
U Kupu šampiona 1990/91 eliminisao je Napoli na jedanaesterce te u četvrtfinalu Real Madrid, blistavom partijom Igora Shalimova, da bi u polufinalu zastao pred Olympiqueom iz Marseillea. Nezadrživi je francuski prvak u munjevitim kontranapadima preko Papina i Pelea uništio Ruse s 3:1 na njihovom terenu, da bi na Velodromeu u revanšu dovršio posao s rutinskih 2:1.
Rusija je tih godina ostala bez svojih ”kolonija” na zapadu i jugu, Spartak je apsolutno zavladao fudbalskom scenom, te je od 1992. do 2001. propustio osvojiti samo jedan naslov prvaka. Pod sponzorstvom državne naftne kompanije Gazprom, Spartak nije imao teškoća u okupljanju najboljih igrača iz čitave države. Biti ”vječni” šampion najveće države na svijetu nije mala stvar, ali ne garantuje i međunarodni uspjeh.
Baš kao što ni kao predstavnik Sovjetskog saveza nije nikada igrao u nekom od europskih finala, tako niti kao ruska perjanica nije izveo veći podvig. Polufinale mu je još dvaput tokom devedesetih bilo gornja granica. U postojećem formatu europskih kupova, činilo se da će najveća europska država još dugo čekati na svoje prvo ”zlato”, ipak, CSKA je pronašla svoj put do ”velikana”.
S druge strane, istorija Dinama usko je povezana s izvjesnim industrijalcima iz Blackburna, koji su u Rusiji imali pamučnu radionicu. Fanatični navijači Roversa, porodica Charnock, formiralia je fabričku ekipu i opremili je plavo-bijelim dresovima u stilu svoje omiljene engleske ekipe. Početkom stoljeća fabrička je ekipa preseljena iz moskovskog predgrađa Orehova u samu Moskvu, gdje je počela okupljati pristalice boljševizma i careve protivnike. Zahvaljujući tome uočio ih je Felix Dzerzhinsky, koji je poslije Oktobarske revolucije postao prvi direktor Lenjinove tajne policije Čeke, preteče KGB-a…
Dzerzhinsky je 1923. preimenovao klub u Dinamo, formalno ga povezujući s kompanijom za opskrbu električnom energijom. Svečanu će ložu stadiona sagrađenog 1928. najčešće posjećivati visoki dužnosnici snaga sigurnosti, uključujući zloglasnog Lavrentiya Berija, koji je ulijevao strah u kosti cijelom stanovništvu Sovjetskog saveza.
Dinamo je od 1923. do 1933. pet puta osvojio moskovsko prvenstvo, a kada je 1936. utemeljeno sovjetsko prvenstvo izbio je i na sami vrh. Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, Staljin je poslao Dinamo na turneju u Veliku Britaniju da pokaže ”učiteljima” fudbala snagu komunističkog sporta. Rusi su zapanjili britansku javnost pobjedama nad Cardiffom i Arsenalom te remijima protiv Chelsea i Glasgow Rangersa, a veliki je vođa pohvalio svoje sportaše na trijumfalom povratku u Moskvu.
Pedesete su obilježene neprekidnom borbom Dinama sa svojim lokalnim protivnicima – prvo CSKA, pa potom sa Spartakom. Zanimljivo je da je Dinamo svoje jedino europsko finale igrao upravo godinu dana nakon Yashinovog penzionisanja. Bilo je to prvo euro-finale za Sovjetski savez. Porazivši u četvrtfinalu Crvenu Zvezdu i u polufinalu berlinskog imenjaka, Dinamo se 1972. susreo s Rangersima na Nou Campu. Škoti su pobijedili s 3:2, no zbog divljanja svojih navijača zaradili su jednogodišnju zabranu igranja u euro-kupovima.
Svoje je posljednje sovjetsko prvenstvo osvojio 1976, a nakon toga još dva nacionalna kupa 1977. i 1984, svaki put čudesnom snagom kolektiva iznenađujuće izdržavši europsku trku 1978. sve do polufinala. Ta je zapažena kampanja u Kupu kupova bila jedini bljesak u blijedoj dekadi, nakon čega je došao raspad Sovjetskog saveza i ponovno Dinamovo približavanje vrhu tabele – samo zahvaljujući oslabljenoj konkurenciji – lišenoj klubova iz Ukrajine, Gruzije i Bjelorusije. No, ni u tim olakšanim uvjetima, Dinamo se nije domogao trofeja.
Sadašnji trenutak – suprotnost Zbornaje komande
S propašću Sovjetskog Saveza raspala se i sveruska fudbalska unija, osnovana 1912, stvarajući preko noći fudbalske saveze novonastalih država. Veliki broj igrača bivše reprezentacije dolazilo je iz kijevskog Dinama i moskovskih klubova. Mlada nacionalna liga Rusije startovala je 1992. i prve tri zaredom osvojio je Spartak, tek mu je primat uspjela 1995. oduzeti Alania iz Vladikavkaza, da bi nakon toga Spartak osvojio šest titula, a tek od 2002. dolaze na vrh domaćeg takmičenja klubovi poput Lokomotive, CSKA, Rubina i Zenita.
U registru Fudbalskog saveza Rusije na popisu je čak preko pet miliona registrovanih i neregistrovanih fudbalera, što je pravi rasadnik i garancija da se s toliko potencijala Rusija ne treba bojati za nove zvijezde. Već i sada su neki igrači poznati u Euvropi, dok ruski klubovi predstavljaju veliki zalogaj za svakog u europskim klupskim takmičenjima.
Rusija kao samostalna zemlja ne poznaje fudbalski uspjeh, nije ostvarila nikakav zapaženiji rezultat, međutim, kako je Rusija pravna sljednica moćnog SSSR-a riznica trofeja je vrlo bogata. Rusi su prisvojili sve što su osvojili Sovjeti premda su tada pod ”crvenom zastavom” igrali i Ukrajinci, Bjelorusi i drugi narodi koji danas imaju svoje države.
Raspadom Sovjetskog saveza, reprezentativni je fudbal Rusije nužno morao stvoriti novi identitet i otrgnuti se iz okvira nekadašnjih razmišljanja svjetske fudbalske javnosti koja ih je gledala i doživljavala kroz lik i djelo strašne Zbornaje komande. Posljednji nastup pod zastavom Sovjetskog saveza doživjeli su na World Cupu 1990, da bi 1994. u Sjedinjenim Državama zaigrali kao Zajednica neovisnih država. Nakon neuspjeha u kvalifikacijama za Coupe du Monde 1998. u Francuskoj, te za Euro 2000. u Belgiji i Holandiji, primarni cilj reprezentacije bio je plasman u Južnu Koreju i Japan i to pod svaku cijenu.
Neki će reći kako ih je sreća pomazila, no grupa nikako nije bila laka, uz uvijek opasnu Jugoslaviju, ne može se reći kako Slovenija i Švicarska nisu bili ozbiljni protivnici, dok su Farska Ostrva i Luksemburg tek popunili potrebnu kvotu ekipa. U takvom odnosu snaga ruski se selektor Oleg Romancev, koji je ujedno u to vrijeme bio i trener moskovskog Spartaka, te predsjednik kluba, odlučio na kombinovanu ekipu koju su mahom sačinjavali njegovi štićenici te provjereni internacionalci.
Rusi su tako izvukli dva domaća remija, dok su im Slovenci, kao najugodnije iznenađenje grupe, nanijeli jedini poraz u kvalifikacijama. Iako nisu odisali samouvjerenošću, Rusi su s uvjerljiva 23 boda i gol-razlikom 18:5 izborili direktan plasman na završnicu u Koreji i Japanu.
Na samom World Cupu, u grupi sa Tunisom, Belgijom i domaćinom Japanom, osvojili su tri boda, ne uspjevši se plasirati u drugi krug takmičenja. Na Euru 2004. u Portugalu ponovo su zapeli u prvom krugu, no mogu se pohvaliti kako su jedini pobijedili europske prvake Grke.
Na smotri najboljih u Njemačkoj 2006. i u Južnoj Africi 2010. nisu učestvovali. Euro 2008. u Austriji i Švicarskoj odigrali su fantastično, iznenadivši cijeli Kontinent. Pod vodstvom Guus Hiddinka stižu do polufinala, u kojem gube od kasnijih prvaka Španaca rezultatom 0:3, dok su na smotri najboljih Starog kontinenta prije četiri godine u Poljskoj i Ukrajini, bili možda i najveće razočaranje.
Fudbal je u Rusiji u stalnom usponu, mnogo se ulaže i baš zbog toga fudbal u ovoj zemlji rapidno napreduje. Sve to je doprinjelo da Rusija dobije World Cup koji će se odigrati 2018, dok je po mišljenju ruske javnosti, prvenstvo svijeta u prvom redu odlična mogućnost da se poboljša imidž zemlje, da se slome ustaljeni stereotipi stranaca o Rusiji, i naravno, da se dokaže čitavom svijetu da je Rusija civilizovana država, sposobna da u kratkom roku i na visokom nivou organizuje tako odgovorno planetarno takmičenje. Priprema World Cupa koštat će Rusiju 15 milijardi eura, dok bi turnir trebao primiti 16 stadiona u 13 gradova zemlje, a u razvoj fudbalske infrastrukture spreman je uključiti se i krupni ruski biznis.
Što se tiče sadašnjosti i očekivanja u Francuskoj reprezentacija je poprimila sasvim novu dimenziju. Konačno su postali kompaktna, homogena, neustrašiva ekipa, nije čudno, vidljiv je veliki napredak u odnosu na prošlost.
Rusi sanjaju kako će pod vodstvom Leonida Slutskyja uspjeti napokon preskočiti polufinale, nadajući se da sreća neće okrenuti leđa njihovim igračima. Jednostavno, pokazati cijelom svijetu da ”Zbornaja komanda” i dalje živi.
Jer, ipak, najveće uspjehe su i ostvarili pod ovim identitetom.
Alan Dzagoev
Datum rođenja 17. juni 1990. Mjesto rođenja Beslan, Rusija
Klub CSKA Moskva Nastupi za reprezentaciju 49/9
Pozicija ofanzivni vezni Trenutna vrijednost 16 miliona eura
Brzonogi Dzagoev, koji je učinkom posljednjih desetak godina jedan od najboljih fudbalera Rusije, simbol je fudbalske ideje Valeryja Gazzaeva. Igrač koji nije po svaku cijenu žudio za slavom, te je zbog toga nekoliko puta odbio transfere u mnogo jačim ligama, u ovim je kvalifikacijama u potpunosti kontrolisao i gradio igru ruske nacionalne selekcije. Brz, okretan, vižljast, spretan, stabilan na nogama i izvanredne koordinacije pokreta. Protivničke fudbalere njegova vještina nije zabavljala. Nesposobni zaustaviti ga sportskim sredstvima, batinali su ga koliko su stigli i mogli. Morao je podnositi laktove, uklizavanja, podmetanja nogu, štipanja, povlačenja i blokove momaka težih od njega i po deset kilograma. Nije čudno: borac bez predrasuda, uvijek je ”ginuo” na terenu, postavit će glavu tamo gdje mnogi ne bi krenuli kopačkom, davao je cijeloga sebe za napredak ekipe, a takve igrače Slutsky zna cijeniti. I baš je zbog ovih igračkih vrlina, pobjedničkog karaktera, odlučnosti i izdržljivosti, Dzagoev već godinama nezamjenjiv u veznom redu reprezentacije. Beskompromisni nastupi u crvenom dresu promovisali su ga u ljubimca Rusije, igrača koji ne preza ni pred kime, za kojeg nema granica.
Leonid Slutsky
Slutsky voli napadački fudbal, no Rusija je i fizički jaka odbrambena ekipa. Preuzeo je zahtjevnu klupu od Fabija Capella, u Francuskoj će pokušati dostići formu koja im je donijela plasman u polufinale Eura 2008, drugim riječima, nije baš mudro podcijeniti ovu ekipe. A to Slutsky dobro zna. Naglasio je kako njihova grupa ”nije lagana”, no kako je vrlo ”ravnopravna” i kako bilo koja ekipa može proći u sljedeću fazu takmičenja, a doda li se njegovim izjavama i uspješne kvalifikacije ne čudi zašto Rus očekuje od svoje ekipe prolazak u drugi krug. Slutsky smatra da je njegova ekipa u odnosu na dva prethodna velika takmičenja jednako moćna u napadu, nešto slabija u odbrani, a kreativnija i brža u veznom redu. Iako na centru nema pravog lidera, Slutsky se nada da golovi mogu stići i iz ‘drugog plana’. Ako se na nešto sporiju odbranu može i požaliti, ne može na Igora Akinfeeva, koji je izrastao u svjetsku golmansku klasu. Premda će fudbalski sladokusci reći ‘sve je to nedovoljno za jedan trofej’, najteže je stati s druge strane i Slutskyjev stroj zaustaviti.
Plus Fudbal je u Rusiji u stalnom usponu, mnogo se ulaže i zbog toga u ovoj zemlji rapidno napreduje. Sve to je i doprinjelo da Rusija dobije World Cup koji će se održati 2018. Po mišljenju ruske javnosti, turnir je u prvom redu odlična mogućnost da se poboljša imidž zemlje, da se slome ustaljeni stereotipi stranaca o Rusiji i naravno da se dokaže čitavom svijetu da je Rusija civilizovana država, sposobna da u kratkom roku i na visokom nivou organizuje tako odgovorno svjetsko takmičenje. Priprema Mundiala koštat će Rusiju 15 milijardi eura, dok bi turnir trebao primiti 16 stadiona u 13 gradova zemlje, a u razvoj fudbalske infrastrukture spreman je da se uključi i krupni ruski biznis. Što se tiče sadašnjosti i očekivanja na ovom Euru reprezentacija je poprimila sasvim novu dimenziju. Rusi su konačno postali ekipa, kompaktna, homogena i neustrašiva. Vidljiv je veliki napredak u odnosu na prošlost, a sve je to moglo bi se reći u pripremi za World Cup. Rusi sanjaju kako će uspjeti, pod vodstvom Leonida Slutskyja napokon preskočiti i polufinale, nadaju se da se sreća neće okrenuti protiv njih, te da će pokazati cijelom svijetu da ”Zbornaja komanda” i dalje živi. Jer, ipak su najveće uspjehe ostvarili pod ovim identitetom.
Minus Roster ruske reprezentacije gotovo u cijelosti stiže iz domaće nogometne lige, a ključni igrači su Dzagoev, Kerzhakov i Akinfeev, od kojih ovisi dosta toga. Iako se čini da su Rusi slabi u odbrani, primili su samo pet golova u deset kvalifikacijskih utakmica, kostur ekipe je više-manje poznat, u kadru su većinom igrači koje smo gledali na Euru 2012, ali i na Mundialu u Brazilu. Redovito u reprezentaciji igraju bolje nego u klubovima, no za nešto više trebali bi odigrati iznad svoje razine. Rusija je ”stara škola”, pa ipak produkcija nema dovoljnu širinu, pa bi bilo kakva povreda mogla poremetiti sklad i uravnoteženost reprezentacije. Nedostatak dovoljno kvalitetnih fudbalera s klupe mogao bi ostaviti trag na ekipu koja uvijek ima visoka očekivanja, no pitanje je u kolikoj ih je mjeri spremna ispuniti.
Kandidati za EURO
Igor Akinfeev, Yuri Lodygin, Artem Rebrov, Sergei Ryzhikov, Aleksei Berezutski, Vasili Berezutski, Nikita Chernov, Vladimir Granat, Sergei Ignashevich, Aleksei Kozlov, Oleg Kuzmin, Evgeni Makeev, Ivan Novoseltsev, Sergei Parshivlyuk, Georgi Schennikov, Andrei Semenov, Roman Shishkin, Igor Smolnikov, Denis Cheryshev, Igor Denisov, Alan Dzagoev, Aleksandr Erokhin, Viktor Fayzulin, Yuri Gazinski, Denis Glushakov, Maksim Grigoryev, Aleksei Ionov, Oleg Ivanov, Alan Kasaev, Dmitri Kombarov, Pavel Mamaev, Aleksei Miranchuk, Elmir Nabiullin, Magomed Ozdoev, Aleksandr Samedov, Oleg Shatov, Roman Shirokov, Dmitri Tarasov, Dmitri Torbinski, Yuri Zhirkov, Artem Dzyuba, Maksim Kanunnikov, Aleksandr Kerzhakov, Aleksandr Kokorin, Dmitri Poloz, Igor Portnyagin, Fedor Smolov
Konačni spisak:
Golmani: Igor Akinfejev (CSKA Moskva), Marinato Guilherme (Lokomotiv Moskva), Jurij Lodigin (Zenit)
Odbrana: Aleksej Berezucki (CSKA Moskva), Vasilij Berezucki (CSKA Moskva), Sergej Ignaševič (CSKA Moskva), Dmitrij Kombarov (Spartak Moskva), Roman Neustaedter (Schalke 04), Igor Smolnikov (Zenit), Roman Šiškin (Lokomotiv Moskva), Georgij Ščenikov (CSKA Moskva)
Veza: Aleksandar Golovin (CSKA Moskva), Denis Glušakov (Spartak Moskva), Igor Denisov (Dinamo Moskva), Dmitrij Torbinski (Krasnodar), Oleg Ivanov (Terek), Pavel Mamajev (Krasnodar), Aleksandar Samedov (Lokomotiv Moskva), Oleg Šatov (Zenit), Roman Širokov (CSKA Moskva)
Napad: Artjom Dzjuba (Zenit), Aleksandar Kokorin (Zenit), Fjodor Smolov (Krasnodar)
Vezani sadržaj:
