Engleska. Mukli huk nekad ponosnih Royal Navy brodova. Desetljećima crna od ugljene prašine, diljem svijeta poznata po bučnim brodogradilištima i fabrikama što bljuju tamni dim.
E, tu je predstava blistavija i od pariškog blještavila. S Englezima ili bez njih nije isto. S britanskim praskom slika se mijenja. Ipak, u usporedbi sa Starim kontinentom i svijetom, Ostrvo je daleko.
Englezi i dalje ostaju vjerni svom šablonu visokih lopti. Puno stoljeće ni koraka naprijed. Istina, danas Premiership zabija golove, igra napadački, ima tehnike, bravure, njihova interpetacija igre je u kombinaciji snage i majstorstva s loptom, ali i stadionske grmljavine.
O postavljenoj teoriji ostrvskog fudbala sa nostalgijom se raspravlja. Jedno je sigurno, fudbal neće završiti u sumporu Gehene. Ne pored ovakvog zaljubljenika…
Izgledalo je po svemu da nade više nema. Na licima rezignacija pred neizbježnom propašću, nemirno i krajnje nezgodno vrijeme za produženje lova u onu čudesnu mirnoću. Neke stvari nisu mogle ni za što poslužiti. Jednostavno, isplivale su kroz rupu deplasmana.
U tom su rđavom položaju Englezi nadoknadili sve one mnogobrojne krivudave prolaze, i nakon dužeg tumaranja, našli su se opet u blizini mjesta sa kojeg su pošli. Svu onu ludu snagu probijenih mreža, to je potez anglosaksonske duhovitosti.
Izvjesno vrijeme zabavljali su se povučenom loptom, a onda su odmjereni, ciljani, u toj prokletoj šesnaestometarskoj gužvi koja svima diže kosu na glavi, odbacili blatno igralište, puni spektakla gurnuli tu ”kožu” u modernizam gdje ima muškosti, ali ne i grubosti, gdje ima isukanih čepova, ali ne i očerupanih, počeli igrati po njihovim davno zaboravljenim djelima.
Koncepti, formacije, detalji za postizanje instant rezultata kao i za stvaranje dugoročnih projekata u nekom klubu, izmicali su tlo pod nogama. Najviše zahvaljujući Engleskoj, Britanija se vinula ka vrhu. Ali, vrh nije nikada dosegnut. Posljednji korak nikada nije pređen.
Zar fudbal nisu izmislili – oni? Zar fudbal nije njihov trademark? Nije li se na Ostrvu desila i evolucija ovog sporta, gdje se prvi fudbalski koraci prave duboko u 19. stoljeću, dok su pravila u raznim engleskim školama, u kojima se fudbal ili nešto slično njemu upražnjavao kao dio gimnastike, bila različita.
Nisu li davne 1848. studenti s Cambridgea osmislili svoje fudbalske propise, te su po njima sačinjena i prva fudbalska pravila, koja su se tokom godina dopunjavala i mijenjala, u manjim ili većim detaljima, ali su u svojoj osnovi ostala ista do današnjih dana. Zar taj isti student nije zabranio igranje rukom, a dotad je običaj bio da se lopta hvata rukom ako bi završila u zraku iznad razine koljena. Zar taj budući akademik nije uveo sankcije za udaranje po člancima?
Nema sumnje da su ovu englesku sportsku izmišljotinu, koja je tek bila na svojim počecima i na najboljem putu da zaludi cijeli svijet, na prostore Zapadnog Balkana donijeli upravo Englezi, prateći tok novca, businessa i ubrzane industrijalizacije.
The Sovereign of the seas
Gdje je tu današnja Engleska? Englezi su skloni tomu da cijelu eru u razvoju svog fudbala svedu na jednu ključnu utakmicu i iz nje izvedu dalekosežne zaključke. Dok se treći svijet ne postavi čvrsto na svoje noge, globus će dugo potresati dva fudbalska rata – Engleza i Nijemaca na Starom, Brazilaca i Argentinaca na Zelenom kontinentu.
Wembley. World Cup ’66. Ova smotra ostaje zauvijek. Na drugoj strani – Nijemci. Svi su tu – i Franz Beckenbauer, i Karl-Heinz Schnellinger, i Uwe Seeler, i Wolfgang Overath, i Helmut Schön. Trava se nakostriješila. Ko je mogao u nadmetanje sa vraški upornim Germanima, gotovo dosadnim dvostrukim padom za istu loptu pune prirodne lukavosti, izdržljivim, žilavim, uvijek unutra, svjetskim velikanima i ljubiteljima stravičnih scena?
U priči s tog World Cupa strši jedan veliki – ali. Jer osim u Bobbyju i Jackieu Charltonu, pa Mooreu i Hurstu jaka snaga Engleza ležala je u domaćem terenu, a suci na prvenstvu prečesto su “padali” upravo pred tom činjenicom.
Nijemci se uporno vraćaju sjećanjima na Wembley tog dana. Ne sa sjetom, već velikom gorčinom. Utakmica za Ramseyjevu išaranu gardu, do masnica, to je onaj dugi zamah, pa naglo povučena lopta, britanska nesreća koja prijeti neposredno, kombinacija praznovjerja i pogrešne savjesti, u jednom trenu, na sedam, osam metara od germanskog gola. Nadahnuti, puni finesa, ”The Sovereign of the seas”: Banks, Cohen, Charlton, Moore, Wilson, Stiles, Ball, Charlton, Peters, Hurst, Hunt. Za kormilom – Alf Ramsey. Usmjerio je kretanja s dubokom projekcijom, njegov je bojni brod imao viziju. Prasak! Ramsey je njegov zagovornik.
A kada treba da se taj ”linijski brod” zadrži, biva ovako – upravi se čelom toliko pod vjetar da vjetar napuni jedra kad ona sjeku lađu u pravcu dijagonale. Čitava upornost i sigurnost u nogama, dolazila je od oštrih zuba vjerne ofanzivne navale. Rješili su najprije da kroz isti postupak prođu i četvrt finale i polufinale, preko Argentine i Portugala su to isto radili Hurst i Charlton, naizmjenice, a onda su nabrzo Nijemcima iscrpili snage do kraja, s inteligencijom Geoffa Hursta.
Puštajući na volju svojim impulsima ushićenja, valjajući se po travi, tapšući, vičući, dok ga odjednom nešto ne rastrjezni, selektoru Engleske je ”fantomski pogodak” Hursta udario u glavu. Osjetio je onu krajnju ljudsku sreću i uspomene vlastite karijere, bogate i ilustrovane, pred skoro 97 hiljada gledalaca.
Bio je to njegov trenutak. I kada je malo savladao uzbuđenje posmatrao je Nijemce sve dok se nisu izgubili iz vida. ”Zgrabio” je pogledom linijskog sudiju Bahramova i napokon se predao najneobuzdanijoj unutrašnjoj radosti, čupajući kosu i naizmjenično se čas moleći Bogu, čas psovajući ružne psovke. Vrtio je, ko zna koliko puta, najljepši i nezaboravni trenutak tog ”big matcha”.
Englezi i ovih dana seciraju ostrvski fudbal. Istina, na rukama mase, ali već podosta vremena prekriženi u notebooku klasnih reprezentacija. Junaci blistave igre u kojoj je nekada sve išlo od jedan, munjevito, hitro, bez zastoja, lijepo i djelotvorno, što poznaju svaki ćošak najljepše sporedne stvari na svijetu, jednostavno su ostali dosljedni ostrvskom fudbalu. Istina, Ostrvo drobi samo sebe. Neposredno razaranje jedne slave i žestina temperamenta ugušena u taktu kombinacije snage i sujetne individualnosti. Danas plaćaju danak toj interpetaciji fudbala.
Nemaju ideju ispred latinske tehnike, akrobatike i bravura, germanskog posjeda lopte, otmjene igre i visoke individualnosti, nametnuli su tempo, kombinatoriku, s naglašenom ofanzivom i prenaglašenim praskom krvi, istina, uzbudljivo, dramatično, ali bez reda i velikih rezultata.
Lansirali su legendarna igračka imena: Bobby Charlton, Gary Lineker, Jimmy Greaves, Michael Owen, Alan Shearer, Tom Finney, Bryan Robson. Teško je uspoređivati vremena, ali svakako je njihovo bilo sve – i primiti, i dodati, driblati, pobjeći, probity, centrirati, pucati. Teško da bi iko mogao reći šta nisu radili.
Sa stogodišnjom fudbalskom tradicijom, nije čudno, Ostrvo je dalo briljantne igrače. Dugo su svojatali primat u svjetskom fudbalu, i unatoč već prvih ”napuknuća” u svom bojnom brodu koji je uvijek simbolizovao Englesku, jer i Kontinentalci su tresli mrežu učitelja, njihov je ponos tražio sukob: oni i čitavo Ostrvo zajedno.
Šta ti učitelji fudbala danas nose pod rukom, koju ideologiju, kakva shvatanja? Koji su današnji engleski fudbalski aforizmi? Neki se tiču mentaliteta naroda, drugi zadiru u ustrojstvo i funkcionisanje same države. I u sarkazmu im nema ravna. U katastrofi bilo svojih, bilo tuđih ideala, oni stvaraju literaturu.
Englezi ovih dana tu ”nebesku” loptu odmah proigravaju, smišljaju pravce u koje se udobno mogu smjestiti genijalci – a znaju da genijalci ne pristaju ni na kakav minimalizam – zašto onda njihovi kritičari sami ne odigraju te uloge pa ne bi bilo svih tih prepirki oko reprezentacije. A toliko je njihovih katastrofa u mreži. Jesu li riječi katastrofa za Engleze i svemoguć za Maradonu pretenciozne?
Nakon utakmice između Argentine i Englesku u Meksiku ’86. ne bi se moglo reći. Jer Maradona je nogom mogao apsolutno sve, a na tom je dvoboju pokazao da može sve i rukom – kada zatreba. Nedugo nakon tog vjerojatno, uz finalni pogodak Engleza u finalu ’66, najkontroverznijeg pogotka svih vremena, Maradona je pokazao da isto tako ima i božju nogu. Uzeo je loptu kod centra i krenuo, pa gdje završi. Redom su pred Maradonom padali jedan, pa drugi, treći i četvrti engleski igrač, a ”zaplivao” je naposljetku i Shilton. A lopta?
A, gdje bi drugo bila nego u mreži. Što su ostali Argentinci radili? Nisu niti mogli nego – zapljeskati. Englezi nisu odlučili potonuti duhom, imali su i oni velikog Garyja Linekera u svojoj ekipi, koji je nakon prodora Barnesa po lijevoj strani i ubacivanja postigao pogodak za 1:2.
Istovjetni scenario ponovio se i u posljednjim trenucima susreta. Opet je Barnes ”prošarao” po lijevoj strani, ubacio loptu pred argentinski gol, ali ovaj put Lineker nije pogodio cilj. Božja glava? Lineker, ipak, nije Maradona.
I jedanaesterci su postali prokletstvo i opsesija za Englesku. Šest su puta letili s velikih takmičenja nakon izvođenja jedanaesteraca – izgubili su na World Cupu ’90. polufinale od Njemačke, u polufinalu od Njemačke na Euru ’96, na Mundialu ’98. u osminifinala od Argentine, 2004. i 2006. u četvrtfinalima od Portugala.
Samo jednom su bili uspješni – na Euru ’96. kada su u četvrtfinalu izbacili Španiju, no već su u idućoj rundi ispali od Nijemaca – galerija tragičnih likova danas je sve veća, a u društvo Stuarta Pearcea, Garetha Southgatea, Davida Battyja i ostalih ‘nesretnika’ nakon 2012. ušla su i dva Ashleya – Young i Cole.
Ispostavit će se tokom svih ovih godina, s bijele tačke i u kaznenom prostoru, igra samo jedna karta – intuicija. Za svaki jedanaesterac debela knjiga.
Engleska kao bombonjera – nikad ne znaš šta ćeš dobiti
Nakon Mundiala u Brazilu mnogima je na Ostrvu postalo kristalno jasno da je njihov reprezentativni fudbal u vrlo teškom, komatoznom stanju. I sve bi bilo lako kada bi povratak u normalu bilo samo pitanje vremena. Oduvijek su oduševljavali trkačkim kapcitetima, odlučnošću, brzinom, agilnošću i izdržljivošću, onom prepoznatljivom pokretljivošću kojom su pokrivali cijeli teren, snalazeći se podjednako u svim fazama igre, ne samo u odbrambenim i napadačkim nego i na svim pozicijama, jednostavno, gdje god bi se zatekli u igri na terenu. Ali…
Sudija u brazilskom ringu već je u prvoj rundi odbrojao do deset, a Engleska je, krvava i posramljena, sjela u prvi avion i vratila se ispod glasa na Ostrvo. Javnost je urlala, a Savez je naručivao brojne analize tražeći kako zaustaviti slobodni pad ponosne, ali sve više mediokritetne reprezentacije koja na velikim takmičenjima glumi – ukras.
Održala je Engleska taj ritam bez strasti, stekao se dojam da se njima i ne igra. Svi tu znaju sve, ali se činilo da su bili u čekanju voza, i da uvijek – kasne. Roy Hodgson bio je na stupu srama, no gledajući u roster i činjenicu da su glavne zvijezde Premiershipa stranci, postavilo se pitanje, zapravo konstatacija – ovoj tuzi ni drugi, slavniji treneri ne bi pomogli…
Nesigurnost je bila totalna. Nije slučajan taj prašumski krik i šta god Englezi budu odigrali, uvijek će tu biti ’66. kao povod za neugodne usporedbe. Istina, to je nešto neizbježno, sve dok se vrata očekivanja konačno nisu zatvorila.
Kakvog li apsurda, tek nakon što ih je prvim krošeom udarila Italija, potom arpekatom Urugvaj, da bi potpuno grogiranog protivnika nokautirala Kostarika, i tek pošto su engleski mediji pod Hodgsonov nesigurni stolac potpalili fitilj za južnoameričke događaje, nastala je potpuna radikalizacija u obnovi reprezentacije.
Hodgson je odlučio napraviti velik zaokret. Pomogla mu je i prirodna selekcija, jer je vrijeme jednostavno odnijelo Lamparda, Gerrarda, Terryja, koji su sve počasti nekih davnih vremena i toplinu tribina držali za sebe, kao da nisu znali s koliko se uloženog truda umiljato janje kroz desetljeća pretvorilo u goropadnog lava. A sve se to olako napustilo. Ipak, Hodgson je svoj diplomski rad davno predao i bio je spreman na odbranu teme.
U potpunosti je pomladio reprezentaciju i gurnuo je u modernističku formaciju 4-3-3, koja je u potpunosti oslobodila sve fizičke i tehničke predispozicije nove generacije Tri lava. Rezultat? Niti osamnaest mjeseci nakon brazilskog debakla, Engleska prema Francuskoj odlazi sa skorom od perfektnih deset uzastopnih pobjeda u kvalifikacijama, i što je najbolje od svega, djeluje svježe, energično, motivisano i u novom, pomlađenom duhu i ruhu, pruža jedne od najboljih partija u ovom stoljeću. Bez ikakve dvojbe!
Otvorili su oči prema tehničkoj dimenziji fudbala, uvjerili Ostrvo da oni to rade najbolje, da je njihov pristup igri efikasniji, potez korisniji i djelotvorniji. Jednostavno, ova reprezentacija Engleske ”buši” protivnika, cijele linije odvlači na krivi put, dovodi ih u nezgodan položaj, na krivoj nozi, bez sigurnog odbrambenog garda. I onda, iscrpljenog protivnika pravom okomitom ili dijagonalnom loptom bacaju na koljena.
Kreacija i mašta – misao vodilja današnjoj reprezentaciji Engleske. U tom je pravcu Hodgson poduzeo sve kako bi se što bolje pripremili i kroz kvalifikacije plasirali na završno takmičenje.
Ova Engleska može jako, jako daleko – javnost, međutim, udicu performanse, statistiku konačno, nije progutala. Nekoć silno euforična fudbalska nacija još uvijek ne vjeruje ovoj ekipi, odnosno Royu Hodgsonu. Gledajući u njega, nacija vidi nastup na Zelenom kontinentu.
U prijašnjim opasnostima, koje su bile isto toliko velike, ako ne i veće, Hodgson je podnosio hrabro sve muke svoga položaja, i kao što će se vidjeti tokom kvalifikacija za Euro u Francuskoj, isticao je još jednu stoičku filozofiju, isto tako nevjerovatnu kao što je bilo i sadašnje malodušno njegovo ponašanje – razlika je dolazila od duhovnog i iskusnog stanja.
Engleska itekako ima razloga za optimizam, jer uz probuđenog Rooneyja, koji je u sedam utakmica postigao sedam pogodaka i sa 30 na leđima djeluje kao lider nove generacije, Engleska je, uz silno kukanje, dobila novi ešalon koji bi onemoćali Albion ponovno trebao učiniti gordim.
Hodgson je ubrzao igru, a silnu ofanzivnu hitrinu i brzinu Sterlinga, Wallcota, Sturridgea, Kanea pretvorio u ubitačno oružje. Premda su, istina, u pojedinim trenucima i dalje prepuni sebe, budući da im slava i novac lako udaraju u glavu, ova ekipa na terenu zrači zajedništvom i željom, reprezentacija nije obveza, već čista i nepatvorena strast i zabava.
Ostrvski enfant terrible danas svojim ponašanjem zaslužuju suprotnu titulu – zrelih momaka i igrača – koji žive pod silnim opterećenjem i presijom navijača i onog dijela engleske javnosti koji očekuje, napokon, titulu europskog prvaka u Francuskoj. Nije čudno, Euro u zemlji rafiniranog ukusa budi uspomenu i obnavlja pedesetu godišnjicu na Wembley ’66.
Ali ne treba smetnuti svu blistavost, u prasku topova i mukli huk nekada ponosnih Royal Navy brodova, u međusobnom obračunu s Nijemcima, Italijanima, Portugalcima i Francuzima, ostaje Ostrvo u podsjetniku često bez završnog udarca, nedorečeno, ali puno asova, zvijezda, majstora.
Idealno za okoristiti se tom prednošću, čitavom industrijom, sjajnom loptom, opremom, mekim, travnatim terenima, pa na onim atraktivnim letovima završiti na piljevini cirkusa, braneći već izgubljene jedanaesterce, ventilirajući između protivnika, oslanjajući se čvrsto na svoj sarkazam, držeći sa braćom Trotter mučno dno neuspjeha i mit ekstravagantne budućnosti, gdje je klasika priređena na pravom vatrometu Mary Quant i njezine mini-suknje koja više otkriva nego pokriva, u trenutku inspiracije i na svijetlim uvojcima Lennona i Jaggera, Engleska je dala sopstvenu individualnost.
I s obzirom na to da su nakon Brazila podršku javnosti sveli na Kelvinovu nulu, počeli su stvarati neki novi kult reprezentacije ispočetka. U tome se očituje osnova svega dobroga što je Engleska napravila u ovim kvalifikacijama. No i mnogo većim igračima od ovih, letvica velikog takmičenja, u pravilu je bila previsoka.
No, u tim su ekipama glavne uloge držali siti igrači. Ovi su mladi i gladni…
Sada su novi Gordi Albioni “željni krvi” i dokazivanja, a motiva im neće nedostajati iako drugi slove kao favoriti takmičenja. No, od Engleza ne očekujte ništa i očekujte – sve! Prognoze jednostavno – nema… Roy Hodgson je pomladio ekipu, okosnicu čine igrači Liverpoola, Arsenala i Manchester Uniteda. Wayne Rooney je “odrastao”, igrački sazrio, pravi je kapiten i vođa reprezentacije na terenu, čiji napad predvodi Jamie Vardy i Theo Walcott!
Na golu je siguran Joe Hart koji je možda i najslabija karika ove reprezentacije iako je jedan od najiskusnijih. Zadnju liniju drže Kieran Gibbs, Phil Jagielka, te sve uigraniji dvojac Gary Cahill i Nathaniel Clyne, dok će Jamesu Milneru u vezi pomagati saigrač iz Liverpoola Adam Lallana, Alex Oxlade-Chamberlain i Raheem Sterling.
Engleska, istina, ima vrlo dobar kadar igrača. Ima Hodgson miks iskusnijih igrača sa dva-tri pa i četiri velika takmičenja iza sebe, koji su u najzrelijim godinama karijere, te grupu nadolazećih igrača u potrazi za globalnom afirmacijom. U tehničkom pogledu Englezi imaju vrlo solidnu odbranu, talentovanu veznu liniju, hitrije i fizički moćnije napadače, a počevši od prvoga golmana, po svakoj liniji imaju klasnih individualnosti.
Pogrešno se taj miks tretira kao jedinstven u europskim okvirima, jer Kontinent ima niz izvanrednih ekipa, počevši od uobičajenih favorita Nijemaca i Španaca, preko domaćina Francuza, rastućih u moći Italijana, standardno nezgodnih Portugalaca do vodeće po rejtingu sjajne reprezentacije Belgije.
Odličan kvalifikacijski hod Rusa, Slovaka i Velšana uvijek može biti najava reda onih koji na Euru mogu postati hit, zato temeljiti ideju engleske moći na njenom kvalifikacijskom ciklusu ili neutemeljenom kriteriju jakosti jer imaju nemali broj igrača u velikim klubovima, stvarno djeluje populistički.
Na turniru kao što je Europsko prvenstvo utiču brojni faktori. Uz onaj sreće, iznimno su važni fizička spremnost, dakle pripreme, poticajna atmosfera okruženja, homogenost ekipe i naročito faktor umora za igrače iz velikih klubova. Engleska je po tom pitanju već platila ceh na prethodnom euro-takmičenju u Poljskoj i Ukrajini, pa i u Brazilu, kada je Rooney nakon duge sezone u Unitedu stigao na Euro ’12. i Mundial ’14. iscrpljen. I ne samo on…
Ima Hodgson sposobnost za vodstvo, željezne živce, posjeduje i apsolutnu viziju igre. Nekoliko kilograma ”viška” nisu sakrili njegove duboke zelene oči, kosu koja se više ne može oduprijeti srebru. I toliko podsjetnika na njegove mečeve. Koliko blistavih igara, onih posebnih, čudesnih, onih koje se danas ne vide ni na filmu. Sjetna atmosfera, nostalgična za izmaklim vremenima, one, zlatne epohe engleskih vrsnih individualista. Porazi jednostavno uče. Sjeli su Englezi ponovo u klupe i krenuli od početka. Jer su drugi otišli… Krupni kapital im je, očigledno, ”slomio kičmu”.
Hodgson je otvorenom, vedrom prirodom, jednostavno progutao svijet, ali i dalje nosi na svojim leđima, živo, opipljivo ono – what happened to England? Ipak, danas zna i za nedomicu – Vardy ili Sturridge. Jednostavno, Vardyjeva će fama potisnuti sve druge Welbecke, Sturridge i Ingse. Treba Hodgsonu neko sirov, neustrašiv, probojan, a sve je to pronašao u napadaču Leicester Cityja.
Hodgsonove misli zatvorene su ovih dana u kvadraturu kruga tajnovitosti. Kako protiv, u ovo vrijeme uraganske navale iz Rusije, kako prebroditi ”vatreno krštenje” Mareka Hamšíka, kako zaustaviti Velšane na putu njihovog povratka u kontinentalnu elitu? U prošlosti bi Englezi dobili udarac i stotinu.
Očito, nešto je ukleto u prethodnim generacijama ”Tri lava”. Fudbalski stereotipi, za kojima svi vole posezati, govore sljedeće – Sjever Starog kontinenta igra gotovo sasvim drugačije od juga Europe. Sjevernjaci su jaki u organizaciji igre, u snazi, trci, borbenosti, disciplini, južnjaci pak prednjače u vladanju loptom te lukavošću.
Englezi su sjeverna iznimka. Oni su danas poput južnjaka. Nije čudno, stara koreografija, moderni ritam. Njihova je strategija – žestoka kontra i hitra misao. Drugačije i ne mogu igrati. Oni se snalaze kao ribe u vodi pri rezultatu 0:0. Što je duže 0:0, oni su sve jači. Razigrana široka pleća i čvrste vilice stvorili su stilistu s dubokim ”zagrađivanjem” lopte, driblera. A, ovaj je put iskustvo njihov teški adut, njihova zvijezda vodilja, urlik zadovoljstva dok lopte fijuču imponirajući trezvenošću autoriteta i nekada strašni huk sa tribina…
Jedna jedina riječ na usnama – England!
Wayne Rooney
Datum rođenja 24. oktobar 1985. Mjesto rođenja Croxteth, Liverpool, Engleska
Klub Manchester United Nastupi za reprezentaciju 109/51
Pozicija napadač Trenutna vrijednost 40 miliona eura
I Wayne Rooney je po svojoj naravi nemiran, dinamičan, okretan. Prvo ime engleske reprezentacije, prototip modernog napadača. Rooney je sazrio, zabija u svom klubu i reprezentaciji, a trči kao da je zadnji vezni. Prvo je ime reprezentacije, najveća Hodgsonova uzdanica i onaj u čijim je nogama ostvarenje snova desetina miliona engleskih navijača. Nema face pjesnika, lice mu je široko, oči duge, uske, koža onako britanski blijeda, spreman na sve. Onizak, ali robustan momak. Lopte se od njega, iz kojega god smjera i kojom god brzinom dolazile, odbijaju od mrežu. Vođen nekom višom fudbalskom inteligencijom, koja uključuje tačno predviđanje kretanja lopte i odbrambenih igrača, proizvodi golove kao na traci. Požrtvovan i predan, uvijek i zauvijek, crvenoj košulji. Krv, znoj i suze nisu deviza igrača za kojeg se tvrdilo kako ne voli ”prljati ruke” na terenu, već više naginje improvizaciji i oslanja se na svoju besprijekornu tehničku potkovanost. Beskompromisni nastupi u crvenom dresu promovisali su ga u ljubimca Old Trafforda, igrača koji ne preza ni pred kime i za kojega nema granica. Ima Rooney loptu u malom prstu, veliki pregled igre, milimetarsko dodavanje, dribling i udarac. Sve je to njegov arsenal. Kada ima svoju večer, protivnika može uništiti sam, konstantno igra na najvišoj razini i mali je broj svjetski napadača za koje se može reći da su bolji od njega. U klupskoj karijeri na kontu ima već preko 360 pogodaka. Wayne Rooney – otresit, individualist, Englez.
Roy Hodgson
Englez je i Roy Hodgson, a on je slava Malmöa. Slovi kao strateg koji iz prosječnih ekipa izvlači najbolje, što se posebno vidjelo kada je Fulham vodio do finala Europske lige. Hodgson je slavniji od tolikih šefova svijeta i od brojnih britanskih diva. Trenerski ”globetrotter”, građanin globusa i poliglot koji govori pet jezika. Uz Malmö je vodio i Inter, Blackburn, Grasshoppers, Copenhagen, Udinese, Finsku, Liverpool i West Bromwich Albion. Ovoj selekciji Engleske, koja je uistinu izbacila čudesnu ekipu, Hodgson će dati fizionomiju. Stil. Pa ipak, nije odmah ”sjeo”. Stari Hodgson je bio vrlo strog, ali je brzo naučio lekciju. Povukao je ”sitan potez”. Uzeo je iz Leicestera Jamie Vardyja i Dannyja Drinkwatera, iz Tottenhama Erica Diera, jednostavno, proširio je akciju. Englezi danas hvataju cijeli teren, a njihovi su golovi od krvi i mesa. I velike igre. Današnja ekipa pomalo je ”čudna”, ali i daleka za englesku javnost, s jednog užeg vremenskog i prostranog područja. Ali, ne i za Hodgsona. Prekršio je običaj, od ”čudesnih dječaka”, na ramenima fanatizma, stvorio je radost i vjeru u vlastite sposobnosti. I duh pobjede. Iza poneke ukočenosti, čak i odbojnosti, danas kuca veliko, žarko englesko srce. Dajte Hodgsonu pero, on će to potpisati…
Plus Lakoća kojom je Engleska razbila snove Njemačkoj 26. marta bila je zastrašujuća. Tek prvo poluvrijeme Nijemci su uspjeli nametnuti agresivni ritam, ali fudbaleri Engleske nisu povukli nogu. Naprotiv, odgovorili su još većom agresijom i onda su u drugom dijelu krenuli u kažnjavanje svih pogrešaka dezorijentisane njemačke defanzive. Mozak svega bio je Eric Dier, strijelac jednog pogotka, odigrao je najboljih devedeset minuta. No, ono što fascinira je lakoća kojom je Hodgsonov tim igrao, brojna sitna dodavanja i onda ubod prema protivničkom šesnaestercu. Tu noć izgledalo je kako mogu zabiti kada god su to poželjeli. Izuzev strasti, nadahnuća i velike želje, kao i senzacionalnog Jamiea Vardyja, Engleska se uzdala na – rudarski posao. Čvrsto i svrsishodno, dolazili bi do pogodaka. Odigrali su Englezi definitivno najbolju svoju međunarodnu utakmicu ove godine. Sigurno, vrlo glasno najavili su Englezi spremnost za pohod na Stari kontinent.
Minus Koliko daleko mogu otići na ovom Mundialu, vjerojatno niti sami ne znaju. Grupa im je definitivno prolazna, ali i opasna. Kvalitetu imaju, ali ostaje pitanje kako će to pretočiti na terenu. Posjeduju fantastičan vezni red i odbranu, iako nemaju tehničku klasu nenadmašnih Španaca. Vezni red ima sve ili gotovo sve što u modernom fudbalu treba imati, dok napad može zabiti svakome. Po imenima pripadaju samom europskom vrhu, to uopšte nije sporno, no nedostaci leže u sklonostima prema kiksevima, u prelomnim trenucima, te što i danas znaju robovati svom prepoznatljivom šablonu. Iza engleskih igrača je naporna sezona, i istorija nas uči, oni na veliko takmičenje stižu poprilično izmučeni. Engleska je posložena u sistemu 4-2-3-1, ali od svog diamond shapea (oblik dijamanta) i formacije 4-4-2, već tradicionalno ne odustaju. Može se primjetiti i njihovo utjelovljenje igračke arogancije. Engleska je škola vrlo kruta, samo najbolji iz svake generacije stiču pravo proboja u idući razred. Možda ih čeka gorka sudbina, ipak, stekli su iskustvo, prebrodili nakon Mundiala u Brazilu ”vatreno krštenje”.
Kandidati za EURO
Jack Butland, Fraser Forster, Ben Foster, Rob Green, Joe Hart, Tom Heaton, Leighton Baines, Ryan Bertrand, Gary Cahill, Calum Chambers, Nathaniel Clyne, Kieran Gibbs, Phil Jagielka, Phil Jones, Danny Rose, Luke Shaw, Chris Smalling, John Stones, Kyle Walker, Dele Alli, Ross Barkley, Michael Carrick, Tom Cleverley, Jack Colback, Fabian Delph, Stewart Downing, Jordan Henderson, Adam Lallana, Ryan Mason, James Milner, Alex Oxlade-Chamberlain, Jonjo Shelvey, Raheem Sterling, Andros Townsend, Jack Wilshere, Charlie Austin, Saido Berahino, Danny Ings, Harry Kane, Rickie Lambert, Wayne Rooney, Daniel Sturridge, Jamie Vardy, Theo Walcott, Danny Welbeck
Konačni spisak:
Golmani: Joe Hart (Manchester City), Fraser Forster (Southampton), Tom Heaton (Burnley)
Odbrana: Gary Cahill (Chelsea), Chris Smalling (Manchester United), John Stones (Everton), Kyle Walker (Tottenham Hotspur), Ryan Bertrand (Southampton), Danny Rose (Tottenham Hotspur), Nathaniel Clyne (Liverpool)
Veza: Dele Alli (Tottenham Hotspur), Ross Barkley (Everton), Eric Dier (Tottenham Hotspur), Jordan Henderson (Liverpool), Adam Lallana (Liverpool), James Milner (Liverpool), Raheem Sterling (Manchester City), Jack Wilshere (Arsenal)
Napad: Wayne Rooney (Manchester United), Harry Kane (Tottenham Hotspur), Jamie Vardy (Leicester City), Daniel Sturridge (Liverpool), Marcus Rashford (Manchester United)
