Zagrebački Modri ponovo igraju grupnu fazu Lige prvaka. Dinamo je u Norvešku otputovao sa prednošću od 2:0 iz prvog dvoboja na Maksimiru kada su savladali Rosenborg pomenutim rezultatom.
U uzvratu su golom Babajide u 11. minuti domaći poveli. No, eurogolom Gojaka u 71. minuti Dinamo je osigurao prolaz dalje. Semafor je na kraju pokazivao 1:1.
Dovoljno za novi uspjeh izabranika Nenada Bjelice. Trojica Bosanaca; jedan u obrani – Emir Dilaver, drugi u vezi – Amer Gojak, a treći u napadu – Izet Hajrović bili su ovog ljeta jedni od najboljih igrača Dinama.
( Stipe Majic – Anadolu Agency )
Piše:Edin Isanović
Opravdali su svaki euro koji je Dinamo uložio u njih, ne samo protiv Rosenborga, nego i mnogo ranije.
Dinamo opet ima bosanski štih. Uparavo je i u Norveškoj bh. reprezentativac Amer Gojak oduševio svojim pogotkom u 71. minuti. Prethodno je pet minuta ranije zamijenio Hajrovića.
Ne kažemo da Dinamo možda ne bi prošao da bh. igrač nije dao gol, ali je pogotkom 20 minuta prije kraja prekinuo strepnju da domaći mogu drugim golom odvesti ovaj dvoboj u neizvjesnost. Posljednjih godina u Maksimiru se sve više izgovara stara dobra rečenica: ”Nema stranca do Bosanca”, a fantastičan pogodak bh. reprezentativca, koji je oduševio regiju, ponovo je podsjetio kako je čuvena rečenica koja je nekada davno izgovorena zaista istinita.
Svakako, velike zasluge za uspjeh Dinama pripadaju i treneru Nenadu Bjelici. Radi sjajan posao, ali više od rezultata pažnju plijeni fantastična posloženost, uigranost i logičnost strukture u njegovoj ekipi. Baš u svakoj utakmici može se vidjeti njegov rukopis.
Od svojih izabranika zahtijeva presing s usmjeravanjem suparnika ka krilu gdje bi ga pritisnuli i po osvajanju lopte s većim brojem igrača izlazili u napad pokazujući u oba smjera sjajnu tranziciju.
Dolaskom u Dinamo njegov najveći zadatak bio je apsolutno promijeniti paradigme razmišljanja svojih igrača. I uspio je, već sada se to može reći. Prošle godine Dinamo je nakon 40 godina dočekao u Evropi, a ove sezone ponovo korača stazama uspjeha.
Za kraj treba reći da je posljednjih dvadeset godina mnogo bh. igrača nosilo modri dres. Između ostalih to su: Bartolović, Bazina, Bekić, Ćorluka, S. Bošnjak, Golubica, Gvozden, Halilović, Dujmović, Ibrahimović, Jurčić, G. Jurić, M. Jurić, Karić, Madunović, Mešanović, Mujčin, Pavlović, Pandža, Peko, Pelak, V. Petrović, Prskalo, Stanić, Sivonjić, Z. Slišković, Husejinović, Šovšić, Šabić, Alispahić, Krstanović, Šašivarević, Tokić, Tomas, Vasilj i Vidačak.
Nabrojanima treba dodati i nogometaše koji su prije ‘90-ih sa dosta uspjeha igrali za Zagrepčane poput Harisa Škore, Radmila Mihajlovića, Denijala Pirića, Fahrudina Dautbegovića, Džemala Mustedanagića (prvi bh. igrač koji je bio kapiten)…
Ipak, ako neko posebno treba izdvojiti ko je pokazao veliki autoritet u Zagrebu onda su tu Mario Stanić, Vedran Ćorluka, Edin Mujčin, Miralem Ibrahimović i Haris Škoro.
