Na Međunarodni dan sreće, 20. marta 2015. godine, na internetskim portalima osvanula je vijest da je izvjesna Kirsty Parker (25) iz Devona ponovo rodila dijete tokom obavljanja velike nužde. Sirota Kirsty navodno nije ni znala da je trudna. Prije nego što je i shvatila šta se zapravo događa, rodila je djevojčicu Ruby koja je odmah po rođenju upala u zahodsku školjku. U vrijeme poroda Kirsty se nalazila u kući svoje majke. Nedokučivi su razlozi zbog kojih su novinari objavili i to da porodilja iz religioznih pobuda nije htjela koristiti nikakvu kontracepciju.
Piše: Midhad Kurtović
Čim je shvatila šta se događa, Kirsty je pozvala majku da joj pomogne izvaditi novorođenče iz WC školjke. Prema navodima dobronamjernih i dobro upućenih novinara ista žena je, nekad ranije, na identičan način rodila još jedno dijete. Oni koji eventualno sumnjaju u istinitost mojih navoda tekst o čudnovatim porodima gospođe Kirsty Parker pod naslovom: „Žena već dvaput rodila tokom obavljanja velike nužde a da nije znala da je trudna“ još uvijek mogu pronaći na brojnim internetskim portalima.
Kada sam prvi put pročitao novinski članak o novorođenčetu iz zahodske školjke, promptno sam reagovao. Ne časeći ni časa, na svom Facebook profilu objavio sam sljedeći status: „Izričito zabranjujem da se ovakve vijesti objavljuju na Međunarodni dan sreće!“
Nažalost, izgleda da moje riječi nisu naišle na neko veliko razumijevanje kod onih koji odlučuju o takvim stvarima. Svjetski centri moći se ne obaziru mnogo na pritužbe nas „malih ljudi“. Zato je i ove godine ponovljena slična greška. Jedan pjesnik je, upravo na Međunarodni dan sreće, osuđen na doživotnu robiju. Da tragedija bude veća, osudili su ga samo zato što je na temelju raspoloživih činjenica utvrđeno da je odgovoran za genocid nad nekoliko desetina hiljada ljudi.
Čovjek je prosto prisiljen da se s vremena na vrijeme upita ima li uopšte smisla nastaviti živjeti u svijetu u kojem su moguće takve nepravde. Izgleda da je došlo neko gadno vrijeme, vrijeme u kojem međunarodni sudovi koji procesuiraju ratne zločine nemaju poštovanja čak ni prema pjesnicima.
Gledao sam na televiziji potresni čin izricanja drugostepene presude. Bio je to nadasve dirljiv prizor. Slagao bih kada bih rekao da mi nije bilo žao pjesnika. Zar su ga morali na Međunarodni dan sreće podsjećati na spaljene gradove, na porušene bogomolje, na silovane žene i pobijenu djecu?
I dok oni čitaju kilometarske spiskove zločina koje mu podmeću, on stoji na onim svojim vremešnim nogama, zagledan u daljine koje smrtnici pogledom nikad neće moći dokučiti. Kosa mu sijeda i razbarušena. Lice nepomično, skamenjeno kao pred pogledom Gorgone Meduze. S vremena na vrijeme žmirne očima, nenametljivo, kao kokoš pred spavanje.
Na dan čitanja presude intervjuisali su Izetu Bajramović, komšinicu crnogorskog pjesnika osuđenog na doživotnu robiju samo zato što je Srbin. Izeta je za agenciju Patria izjavila kako je prije rata u njenoj poslastičarnici u Sarajevu, u ulici Sutjeska, na broju 2, pjesnik svako jutro jeo po četiri baklave. Ona pretpostavlja da mu je to odgovaralo „zbog visokih kalorija i energije“. Izeta navodi kako pjesnik u to vrijeme nije pokazivao nikakve znake ekstremizma i kako ju je vrlo prijatno oslovljavao sa „hadžinica“. Kaže da bi ga voljela sresti da ga upita: „Bolan, pjesniče, što ti je sve ovo trebalo!?“
Svojevremeno je ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski primijetio da je stvarnost često fantastičnija od svake mašte. Nisam siguran da je stvarnost u ondašnjoj Rusiji mogla biti maštovitija od ovovremene stvarnosti. Pitam se šta li bi proslavljeni pisac primijetio danas kada bi pregledao video u kojem grupa Kineza u vojnim uniformama, na simpatično iskrivljenom srpskom jeziku, pjeva pjesmu „Od Bihaća do Petrovca sela“? Šta li bi primijetio da je imao priliku na društvenim mrežama gledati kako se terorist Brenton Tarrant (28), u gradu Christchurch na Novom Zelandu, s kamerom na kacigi snima dok nasumično ubija ljude, u bogomolji, u vrijeme molitve?
Na snimci koja traje desetak minuta, Gospodin Brenton svjetskoj javnosti putem live streama poručuje: „Neka zabava počne!“ Iz automobila u pokretu trešte antologijski stihovi „Karadžiću, vodi Srbe svoje / Vodi Srbe svoje / Nek se vidi, nikog se ne boje / Nikog se ne boje…“ Terorist, koji je na Internetu ostavio manifest dugačak 73 strane, i sam je svjestan da velikih podviga nema bez velike inspiracije. A ima li veće inspiracije od istinske umjetnosti? Nema. Adolf Hitler je slušao Wagnera, a Brenton junačke pjesme o narodnooslobodilačkoj borbi protiv ustaša i Turaka.
U Brentonovom prtljažniku nalazili su se kanisteri s benzinom i poluautomatske puške urešene brojnim imenima, kao gips na tinejdžerskoj podlaktici. Australijski branitelj za opstojnost tekovina evropske civilizacije i dignitet bijelog čovjeka, u svojoj vjeri i na svojoj zemlji, hladnokrvnim prstima miluje pušku mezimicu uz stihove: „Iz Krajine krenuli su vuci / Krenuli su vuci / Čuvajte se ustaše i Turci / Ustaše i Turci…“ Kada bi čuveni F. M. Dostojevski imao kakvu-takvu mogućnost da nas vidi iz odsustva svoga, ne bi mu preostalo ništa drugo nego da se dovijeka kaje što je prerano ispustio dušu. Shvatio bi da za života ipak nije imao priliku uvidjeti do koje je mjere stvarnost sposobna nadmašiti ljudsku maštu.
Nakon što presluša internacionalnu himnu realnih i virtuelnih mrzitelja muslimana, koja u inostranoj verziji nosi naziv „Remove Kebab“, Brenton izađe iz automobila i mirnim koracima zakorači u unutrašnjost džamije. Tamo pobije i izranjava desetine ljudi starosne dobi od 3 do 77 godina. Nedugo zatim, poštujući saobraćajne propise i pravila lijepog ponašanja, branitelj evropskih tekovina zaustavi automobil na pješačkom prelazu da pješacima omogući bezbjedan prelazak ceste. Nema većeg blaga od lijepog odgoja.
Pojedina imena na Brentonovim puškama ispisana su ćiriličnim pismom. Uz ime Baje Pivljanina, Miloša Obilića i nekih drugih balkanskih epskih junaka nalazi se ime Marka Miljanova Popovića (1833-1901), crnogorskog narodnog književnika, vojskovođe i vojvode iz plemena Kuči. Marko Miljanov je uspio postati pisac iako je tek u pedesetoj godini života naučio čitati i pisati. Bio je predak jednog drugog, mnogo značajnijeg književnika čije ime zbog njegove čestitosti u ovom kontekstu nema smisla pominjati. Historičari nisu ostavili svjedočanstvo o tome da li je i Marko „zbog visokih kalorija i energije“ volio našte srca pojesti četiri baklave.
Onaj drugi crnogorski pjesnik, stalno nastanjen u Den Haagu, glavni je junak pjesme „Od Bihaća do Petrovca sela“. Njemu se posrećilo da još za života postane inspiracija hiljadama nacionalista, fašista i rasista diljem svijeta. Ima li većeg uspjeha za jednog pjesnika od toga da postane muza, da nadahnjuje druge onako kako su nekada muze nadahnjivale njega? Nema.
Zlo ili dobro, koga to danas zanima, slava je dar od Boga, poklon kojem više ni stomatolozi ne gledaju u zube. Nema većeg uspjeha za jednog psihijatra od toga da još za života postigne to da hiljade duševnih bolesnika slijepo vjeruju u njegove riječi i njegova djela. Pjesnik-psihijatar, unaprijeđen u muzu, svojevremeno je napisao stihove: „Sve što sam uradio bilo je namerno i sračunato / Ono što nisam obavezuje me na ćutanje do smrti…“
Neki pjesnici kao da su rođeni samo zato da bi svijet na njima vježbao čuđenje. Brat crnogorskog pjesnika-muze koji je svojevremeno zapisao stihove: „Čujem korake razaranja / Grad gori kao tamjan u crkvi / U dimu vidim našu savest…“ čudi se kako to da je australijski terorist prije svog krvavog pohoda slušao četničku pjesmu kad ne razumije nebeski jezik na kojem je napisana. On vjeruje da je posrijedi neka velika zavjera protiv nagrađivanog pjesnika – ne tako davno u Americi je raspisana nagrada od pet miliona dolara za pravovremenu i preciznu informaciju o putešestvijima i poetskim bespućima jurodivog psihijatra.
Pjesnik-muza je svojevremeno inspirisao ruskog pisca Edvarda Limonova da s brda iznad Sarajeva ispali nekoliko rafala po opsjednutom gradu. Da li je i ruski pisac dok je povlačio obarač bio opsjednut, takve stvari mogu znati samo najiskusniji egzorcisti. Limonov je, navodno, onog čestitog pisca s početka teksta, onog čiji je rođak bio Marko Miljanov Popović, nazvao „prljavim“. Zamjerao mu je to što za života nije htio da se odredi je li srpski, jevrejski, mađarski ili crnogorski književnik. Neki kažu da je taj „prljavi“ pisac cijeli svijet smatrao svojom otadžbinom, a sve ljude svojim sugrađanima i braćom.
Pjesnik koji je 1993. godine napisao i otpjevao antologijsku pjesmu „Od Bihaća do Petrovca sela“, a koja je u međuvremenu postala himna mnogih altruista diljem svijeta, navodno živi u selu Plavno kod Knina. On je nedavno izjavio kako je zabrinut za svoj život. Njegova briga zasigurno nije neosnovana, jer šta će se desiti ako se neki radikalizovani junak iz pjesme „Remove Kebab“ odluči baš ove godine ljetovati u Kninu? A zašto da se baš na njemu kola lome kad je on „samo pjevao, nije nikoga ni klao, ni ubijao“? I kakve veze, nakon tolikih godina, njegova pjesma može imati s mržnjom i terorizmom? Nakon terorističkog napada na Novom Zelandu izjavio je da se ni danas ne stidi svoje pjesme.
Njegov kolega, harmonikaš iz spota za pjesmu: „Od Bihaća do Petrovca sela“, svojevremeno je optužen za ratne zločine. Prema nekim navodima u djetinjstvu je bio zlostavljan, pa je u samoodbrani morao ubiti oca. Tada je imo tek 17 godina. Godine 1998. suočio se s optužnicom za genocid. Osuđen je na pet godina jer sud, navodno, nije imao dovoljno dokaza. Proglašen je krivim za 14 ubistava i za jedan pokušaj ubistva. Na suđenju je tvrdio da je žrtva zamjene identiteta. Iz zatvora je pušten prije isteka kazne. Nikad mi neće biti jasno zašto se sudovi miješaju u takve stvari. Valjda čovjek sâm najbolje zna da li je počinio neku svinjariju ili nije.
Primijetio sam kako se muslimani diljem svijeta sasvim opravdano zgražavaju nad krvavim terorističkim činom Brentona Tarranta izvedenim u džamijama na Novom Zelandu. Uvjeren sam da će u budućnosti sa istim žarom nastaviti osuđivati terorističke napade i nad nemuslimanima.
Priča se da mnogi sljedbenici pjesnika-muze koji je u mladosti, „zbog potrebe za visokim kalorijama i energijom“, svako jutro našte srca jeo po četiri baklave ne priznaju presude Međunaradnog suda u Den Haagu. Poznajem ljude koji su isto tako umišljali da je nekome bitno da li oni priznaju odluke nadležnih sudova ili ih ne priznaju. Za kratko vrijeme, zbog neplaćenih računa, isključili su im telefon, Internet, električnu energiju i grijanje. Nije im pomoglo to što su sudske presude u korist Elektroprivrede i Telecoma bacali u kantu za smeće. Njima danas ne preostaje ništa drugo nego da negiraju da im je hladno. Oni uporno poriču da žive u mraku i ne priznaju da su, zbog pokidanih veza s onima koji još uvijek redovno plaćaju sve svoje račune, poprilično usamljeni.
Neka počivaju u miru sve žrtve ljudske gluposti, ma koje rase, vjere i nacije bile!
