Jelo u Italiji je pravo slavlje ukusa, a iako se čini da bi glavna jela poput tjestenina ili pizze trebalo da budu razlog gojaznosti Italijana, zapravo je potpuno suprotno. Uprkos tome što jedu kasno, obično uz čašu vina, Italijani imaju odličnu figuru. Koja je njihova tajna?
Italija je zemlja vina i tjestenina. Na ovu listu mogu da se dodaju i mnogi drugi kulinarski specijaliteti, kao što su pizza koja se topi u ustima, njoke, delikatni morski plodovi, obilni deserti i, naravno, aromatična, svježe skuhana kafa.
Italijani sebi ne uskraćuju zadovoljstvo u hrani. Ovo se ne odnosi samo na odsustvo uzdržavanja od visokokaloričnih poslastica, već i na način ishrane koja je istinsko zadovoljstvo. Uprkos tome što jedu visokokalorične obroke bogate ugljikohidratima, nemaju problema s viškom kilograma. Za ovo postoji nekoliko objašnjenja.
Stanovnici Italije svakodnevno prate određeni obrazac.
Dan počinju jednostavnim doručkom i kafom, obično slatkom. Na primer, za doručak Italijani jedu brioš, koji je kod nas poznat kao slatki francuski hljeb, s puterom i jajima ili s voćem i džemom, a piju kapućino kupljen u obližnjem baru.
Na Siciliji stanovnici jedu granitu, odnosno ledeni desert koji začine kafom, pistacijama ili bademima za doručak. Dakle, to nije lagana ili niskokalorična hrana. Ono što je važno u ovom slučaju je porcija, koja je mala. Italijani se ne prejedaju na početku dana. To je zato što se večera još uvijek vari do podneva, koja se u Italiji sastoji od-do četiri namirnice.
Večera se, pak, jede kasno navečer u Italiji. Obroci su također praćeni vinom i dugim razgovorima. Niko nije u žurbi ili pod stresom. Situacija je stoga potpuno drugačija nego u drugim zapadnim zemljama, gdje se obroci jedu na brzinu, obroci za doručak se jedu do kraja, a večere su ponekad male ili potpuno izostavljene.
Italijani poštuju fiksno vrijeme obroka. Vrijeme obroka je sveto u Italiji. Ručak se obično jede u 14 sati, a večera ne prije 20 sati. To nije zbog njihove samodiscipline, već zbog kulturološkog tabua. Italijani ne jedu van ovih sati, čak i ako osjećaju glad. Ovo se dešava, između ostalog, jer u Italiji ljudi vole da se sastaju da jedu zajedno i da provode vrijeme uz dobru hranu i razgovor.
Italijanska pizza se značajno razlikuje. Na njoj se nalazi nekoliko sastojaka (3-4 proizvoda), a tijesto je delikatne i tanke strukture. Na njemu nećete naći tonu sira, ali poslastica se bukvalno topi u ustima. Tjestenina, pak, nije prelivena sosom. Na tanjiru ima puno paste i malo sosa. Štaviše, važan je i način pripreme. Tjestenina se kuha samo u vodi, u koju je prethodno ubačena so, bez maslinovog ulja – pasta treba da bude al dente, odnosno, kako samo ime kaže, blago tvrda i elastična.
Italijani u jelima odvajaju i proizvode od proteina i brašna, tako da ne moraju da se nose sa problemima varenja i neprijatnim osjećajem sitosti. Na primjer, za prvo jelo naručuju tjesteninu, a za drugo biraju jela s mesom u glavnoj ulozi. Zanimljivo je da Italijani piju vodu samo između obroka. Izbjegavaju kupovinu gaziranih, zaslađenih pića, voćnih sokova ili mliječnih šejkova. Uz obroke biraju vino ili pivo.
