Nedavne vijesti su svijet ponovo podsjetile na Bosnu i Hercegovinu i sukob koji je pogodio zemlju 1990tih. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio je jednog od arhitekata sukoba, Radovana Karadžića na 40 godina zatvora. Dobrodošle vijesti, ali malo prekasno. Pošto je sudu trebalo 20 godina da dođe do pravde, njegova ratna prošlost je definirala svaki aspekt života u Bosni i Hercegovini.
Unatoč izazovnoj društveno-političkoj i ekonomskoj situaciji u zemlji, i “rata” koji služi kao spremna isprika za bilo kakav oblik političke i građanske nesposobnosti, mogu se čuti osvježavajuće vijesti koje dolaze iz sektora kulture. Čak i kada se suočavamo sa nemogućim uvjetima, kao što je zatvaranje Zemaljskog muzeja BiH, zbog odbijanja vlade da financira ovu važnu instituciju, kultura preovladava.
Osoblje muzeja i aktivisti su upravo dobili nagradu Europa Nostra Award, što je EU nagrada za kulturnu baštinu, zbog odbijanja da zatvori svoja vrata i ustrajnosti u održavanju zgrade i njegove zbirke bez naknade. Odnos kulture i umjetničke scene prema prošlosti može se sažeti u uskliku umjetnika Jusufa Hadžifejzovića iz prošle godine “Rat je gotov! Idemo u Veneciju! “
Sastavni dio obnove poslijeratne Bosne su napori koje je iznijela kulturno-umjetnička zajednica-težnja za normalizacijom i platforma za izražavanje. Veliki projekti, kao što su Sarajevo Film Festival i D-0 Ark Underground Biennale u Konjicu su donijeli međunarodnu pozornost na zemlju, dok su manje likovne inicijative, poput nagrade ZVONO i ustrajnost Duplex 100m2 galerije, tu da osiguravaju platformu za nove talente. Predvođena francuskim umjetnikom Pierre Courtin-om, Duplex 100m2 se etablirala kao galerija koja je postala centrom sarajevske likovne scene. Sa « Conquer the Beauty »/Osvojiti ljepotu/ Duplex100m2 i Pierre Courtin su doveli u New Orleans zvijezde u usponu BH likovne scene.
Adela Jušić, Mladen Miljanović, Selma Selman, i Bojan Stojčić, svi praktično iz generacije koja je doslovno “rođena u ratu ” stasavajući u jednom post-traumatičnom, disfunkcionalnom društvu. Osobne pripovijesti i životne priče, ili samo predstave hiper-identiteta i hiper-realnosti u tim okolnostima.
Mehanizmi suočavanja, potraga za ravnotežom, emancipacija i ponovno identificiranje su ono što ovi mladi umjetnici pokazuju u svom radu. Razbijajući uslovljenost koja je nametnuta od okoline, oni nastoje “Osvojiti ljepotu” i održavati je kroz svoju praksu koja je prikazana na ovoj izložbi, u galeriji Good Children/Dobra djeca kroz izbor iskrenih, ispovjednih i vizualno oštrih radova.
Adela Jušić, čiji se prvi video “Snajper” temelji na priči njenog oca koji je bio snajperista u Armiji BIH I koji je poginuo u ratu od snajpera, predstavlja video “When I Die You Can Do What You Want”. Video prikazuje umjetnicu koja boji kosu svoje bake/nane. Šapatom, Jušić re-vokalizira riječi i ritam njene bake/nane, narativ koji ima dodira sa ličnom pričom umjetnice poput priče iza priče.
Djelo upadljivo zbijeno u kontekstu New Orleans-a, je potpuno u skladu sa bosanskom umjetničkom scenomte u odnosu na umjetnika.
« KILL » Mladena Miljanovića je druga »priča iza priče ». Miljanović, prije svoje uspješne umjetničke karijere (predstavnik Bosne i Hercegovine 2013 godine na Biennalu u Veneciji ) je započeo svoju karijeru u vojsci, dosegnuvši čin narednika. Bez sumnje razočaran vojskom I njenim diskursom kao što to i implicira, Miljanović napušta taj život, ostavljajući ga da ispadne u njegovom radu kao kritika nasilja. U djelu “Kill” Miljanović podsjeća što je, pod krinkom služenja i zaštite, ultimativni posao vojnika, ili bilo koje formacije.
Selma Selman, pripadnica romske manjine u Bosni i Hercegovini, kaže kako je umjetnost alat protiv diskriminacije i stereotipa. Odrastajući u odvojenom romskom naselju, Selman prelazi oceane društvenih barijera prevazilazeći hiper-identifikaciju koja je vezi s njenim narodom.
Humoristični pristup re-identifikaciji njenih romskih korijena u videozapisu 1600 parts, I slici Don’t Be Like Me su u kontrastu sa intezitetom njenog nastupa “You Have No Idea”. U 1600 parts ona dokumentira spor članova svoje porodice oko novca, u Don’t Be Like Me , portreti umjetnice I njene majke predstavljeni na gotovo Frida Kahlo način etničke samoidentifikacije. U “You Have No Idea” Selman stalno ponavlja frazu “You Have No Idea”/ “VI/Ti nemate/nemaš pojma.” Intimna intervencija koja predstavlja život Selme Selman u cjelini, gdje publika jednostavno nije u mogućnosti da u potpunosti shvati njen položaj u ovom svijetu. Tko je Selma Selman? Je li ona oduševljena ili tužna u ovom trenutku za vrijeme performasa koji radi za nas? Je li ona postiđena ili ponižena ovim iskustvom?
Bojan Stojčić, nježna duša koja se šeće hiper-realističnim trotoarom raspadajuće urbanosti Sarajeva, proizlazi iz street art-a. « No Trace Promises the Path”, iz serije rukom pisanih vremenskih intervencija u javnom, privatnom i polu-privatnom prostoru, zadatak je koji umjetnik obavlja svakodnevno, u galeriji će biti prikazana u formi fotografske dokumentacije. Te akcije umjetnik smatra urbanom haiku poezijom. U stvari, zidna slika koja predstavlja arapsku riječ “InshAllah”, što znači “Ako Bog da”, vizualno podsjeća na Googleov logotip. Ispred slike na zidu se nalazi gomila isprevrtanih stolica, koje izgledaju kao da su višak u nekom uredu.
U stvarnosti, umjetnik propituje pitanje autoriteta: da li on dolazi odozgo, ili je autoritet u uredu,ili pak na serveru? « Ako Bog da », ili kao što kažu u Bosni, InshAllah, stolice autoriteta biće ispražnjene od svoje moći.
Lala Raščić 2016
