Jasmin Đidić je svoju uspješnu nogometnu karijeru počeo graditi u Vitezu. Igrao je za mnogo klubova, ali je u dresu Sarajeva i Čelika osatvio najdublji trag. Može se pohvaliti da je sa Zeničanima osvojio njihovu posljednju titulu, dok je sa Bordo timom dotakao vrh 1999. godine, što je bio prvi poslijeratni naslov tima sa Koševa. U toj sezoni bio je najbolji asistent Sarajeva. Premda je karijeru počeo u veznoj liniji, kasnije je prekomandovan na lijevi bok. Ostat će upamćen kao igrač koji je bio izuzetno probojan prema naprijed, a nerijetko je bio i asistent. Đidić je u razgovoru za Life.ba govorio o nogometnim počecima, naslovima prvaka koje je osvojio, najdražim utakmicama, Premijer ligi BiH, te o aktuelnom trenerskom poslu.
Piše: Edin Isanović
Možete li za početak reći kako je krenula Vaša nogometna priča?
Sve je počelo u FK Vitez davne 1984. godine kada sam imao 12 godina. Klub je tada bio stabilan u međurepubličkoj ligi. Sa 16 i po godina sam debitovao za prvi tim, a bio sam mlađi junior. To je bilo u proljeće 1989. godine. Pamtim da je protivnik bio OFK Titograd. Vitez je u to vrijeme imao kvalitetne kadete i juniore u ligi Bosne i Hercegovine. Tako da smo igrali protiv vršnjaka iz Sarajeva, Čelika i Željezničara u mlađim kategorijama. Ante Rajković je u to vrijeme pravio asove na Koševu i prije rata sam bio pozivan da učestvujem na turnirima sa igračima koševskog tima. Tada su još nastupali Mirza Varešanović, Džemo Smječanin, Alen Avdić…
U ratnom periodu nastupali ste u Hrvatskoj?
Da, igrao sam u Omišu godinu dana u Trećoj ligi Hrvatske gdje je Rajković bio trener. Potom sam dvije sezone proveo u Bjelovaru, a onda i u ekipi Mladost 127 koji su igrali u najjačem rangu.
Kasnije ste potpisali za zenički Čelik. Kako je došlo do obostranog dogovora?
Na poziv Nermina Hadžiahmetovića sam 1996. godine došao na Bilino Polje. Igrao sam u toj posljednjoj Čelikovoj šampionskoj generaciji. Nakon osvojenog trofeja prešao sam u NK Zenica. Mnogi pamte da je to bila jedna sjajna generacija. Dobrim igrama sam skrenuo pažnju na sebe i uslijedio je poziv sa Koševa.
I u bordo svlačionicu ste stigli na poziv Nermina Hadžiahmetovića. Po čemu pamtite taj period?
Tako je, nakon izgubljenog finala play-offa Hadžiahmetović je stigao na najveći bh. stadion i pozvao me da dođem. U prvoj sezoni smo suvereno osvojili titulu prvaka BiH. Nije se igralo doigravanje, ali je to prvi zvanično osvojeni naslov Sarajeva u BiH. Konkurencija je bila izuzetno jaka, dosta igrača je ostalo iz prethodne sezone. Ipak, uspio sam se nametnuti.
Bordo tim je imao veliku prednost nad pratiocima u toj sezoni.
Na kraju smo imali devet bodova više od visočke Bosne. Oni su nas pratili, imali su sjajnu generaciju koju su predvodili Vranić, Hota, Prepoli, Hadžiahmetović… Čim sam došao na Koševo osjetio sam pritisak, shvatio sam koliko taj klub znači navijačima. U augustu 1998. godine dočekali smo Željezničar koji je tri mjeseca prije toga osvojio naslov prvaka u dramatičnom dvoboju. Težili smo da slavimo i na kraju smo meč završili uzdignutih ruku, bilo je 3:1. Ta utakmica i pobjeda mi je jedna od najdržaih u karijeri. Bio je ogroman ulog, bili smo pod ‘moranjem’ da dobijemo, a u derbijima je to teško. S druge strane, Plavi su imali dobru ekipu sa Muharemovićem, Mulalićem, Alihodžićem, Biščevićem… Nije bilo lako, ali smo ostvarili cilj.
Koliko nastupa ste skupili u bordo dresu?
Bio sam jednu i po sezonu. Možda nije puno, ali sam odigrao skore sve utakmice i skupio sam oko 55 nastupa. Također, bio sam i pred pozivom u A reprezentaciju. Stigao sam kao ofanzivni vezni igrač, ali sam prekomandovan na lijevi bok. U sezoni kada smo osvojili naslov prvaka bio sam najbolji asistent lige. Smječanin, Jusufbegović i ostali saigrači su davali golove nakon mojih dodavanja. Pamtim da se nakon tog osnovao Đerzelez i da su naši ključni igrači otišli u ovaj klub. Ostali smo sa četiri ili pet iskusnih igrača, a počeli su nastupati Škoro, Berberović, Pelak, Mahmutović. Ponosan sam na period koji sam proveo na Koševu, stekao sam brojne prijatelje sa kojima sam i danas u kontaktu. I danas se čujem sa Toljom, Suljagićem, Dedićem, Seferovićem, Hošićem. To se pamti, to se ne zaboravlja.
Pratite li danas tim sa Koševa koji je u posljednje tri sezone vladar bh. nogometa?
Naravno, superiorni su bili pod vodstvom Husrefa Musemića, druga titula je došla sa Vinkom Marinovićem. Aktuelnu sezonu su najbolji i vjerujem da će osvojiti treći naslov u nizu. U vrijeme kada sam ja igrao bilo je više gledatelja, naboj je bio ogroman. Danas je bolje suđenje, ali i tereni. Mada se još treba raditi na tome.
Vi ste nakon uspješne epizode na Koševu potpisali ponovo za Čelik?
Da, ostao sam nekiliko sezona u Zenici. Dvije godine smo izborili plasman u Evropu, ali je u drugoj sezoni rukovodstvo kluba odustalo od Intertoto kupa, prepustili su to Slobodi. Nakon Zenice otišao sam u Prvu ligu Federacije BiH u Ljubuški. Ostao sam dvije i po godine, a onda još isto toliko igrao za Troglav iz Livna. Provedeno vrijeme kod Milana Dalića u Livno bilo je izvanredno. Sjajan trener i čovjek. Karijeru sam završio u Tomislavgradu koji je bio član Druge lige – jug. Kasnije sam bio i član stručnog štaba u ovom klubu.
Možete li izdvojiti pet najdražih minuta u vrijeme dok ste aktivno igrali nogomet?
Pomenuta pobjeda protiv Željezničara na Koševu od 3:1. Sjajna atmosfera, sjajna igra i na kraju veliko slavlje. To se ne zaboravlja. Također, i trijumf u dresu Čelika protiv Denizlispora je bilo nešto posebno.
A pet najtužnijih minuta?
Najtužniji trenutak je kada su čelnici Čelika otkazali Intertoto kup. Puno smo se radovali utakmici koja nije odigrana. Razočarenje je bilo ogromno, a protivnik je trebao biti belgijski Lierse.
Nakon okončane nogometne karijere, uplovili ste u trenerske vode. Kako je sve počelo?
Prvo sam bio na funkciji igrač-trener, a kasnije sam krenuo raditi samostalno. Poslije sam prešao u Travnik i vodio sam omladinski pogon u Premijer ligi BiH. Ovdje sam sarađivao i sa prvim timom. Sa Husnijom Arapovićem, Harisom Jaganjcem i Edinom Prljačom. Radio sam kasnije u Vitezu sa Valentinom Plavčićem i Branku Karačiću koji se pokazao kao sjajan trener. Onda sam vodio juniore Viteza u Premijer ligi BiH, a potom i Novi Travnik, Čalik i na kraju klub Vis Simm Bau. Trenutno se pripremam za odlazak na stažiranje i okončanje profi licence. Radit ću to u Sutjesci iz Nikšića.
