Wales na Europskom prvenstvu? Coleman je okrenuo Murphyja na glavu. Udahnuo je ovim momcima svoju dušu. Dao im je sebe. Tako je on igrao. Ovaj Wales, ovi potomci Kelta, nemaju eksploziju.
”Y Dreigiau” igraju na dah. I to na kratki dah. Ne za dubine svih okeana. Wales je kupač na Llyn y Fan Fawru, uz zelenu livadu, s pticama na grani koje mirno gledaju pecanje, za njih, anonimusa.
Wales je za razliku od ostatka Ostrva opuštenik, ali kontinentalni tempo je žestok. Ovo je loptanje inteligencije, neko će dobaciti, jeli to ostrvsko proklestvo? Bez riječi, i to je istina, ova Colemanova ekipa posjeduje visoku inteligenciju Garetha Balea, Joea Allena i Aarona Ramseyja, nemjerivu britanskim kvocijentima, najveću komediju čitavih utakmica stoljeća na Ostrvu i keltsko duhovno naslijeđe. Koplje stare slave zabijeno o ledinu Snowdona, skinutu kacigu i bradu natopljeno suzama. Nije li sam Tolkin stvorio jedan fiktivni svijet na osnovu tog naslijeđa, a Tolkinov svijet i jeste utemeljen na Keltima.
Kontinent je kratak u ocjeni ove velške družine – veličina, jer je Ostrvo u Velšanima dobilo treću dimenziju – dlanovi su, sami po sebi, otišli u zaglušan pljesak. Majstori malih prostora, finih minijatura, skrivatelji lopte – ”Y Dreigiau” – kraljevi Walesa…
”Y Dreigiau” su u transu svojih vizija. Oni ne čuju učitelja i trenera, oni samo čekaju opojni pljesak masa. Oni su fudbaleri koji poslijepopodne u Leckwithu posvećuju – svojim prijateljima. Oni su žongleri keltskih dvorišta. Ko ih nema, taj će teško shvatiti ”Y Dreigiau”.
U ekipi čudesnog balansa, kvalifikacije za Francusku ispale su, mimo svih očekivanja, jedna od najuspješnijih u istoriji ove zemlje. Cardiff je oduševljen. Zajamčeni show, predstava. Stara koreografija, moderni ritam. Na cardiffskom igralištu se muha ne čuje – jedan je dah – Gareth Bale.
On će biti taj koji je vratio Walesu pobjednički ”štimung” u ciklusu za Euro ’16. Nastavio je u istom stilu. Ko je tu bolji, ko ima svjetliji dan? Jasno, za pravu ljubav treba mnogo više. Ova ekipa ispod glasa sipa – Joe Allen, Aaron Ramsey, Gareth Bale. U traženju zlata, ciklus kvalifikacija nije ispao tako ”crn”, kako se u početku mislilo. Balans odbrane i navale, izvrsno, bez pogovora.
Bez sustezanja, bez stilistike, ni prvi remi na startu kvalifikacija protiv Bosne i Hercegovine nije nagovjestio krizu. Izgledalo je da su mladi velški lavovi propustili silnu priliku. Od gotovine – veresija. Trčali su, istina, ali nisu mogli uhvatiti loptu. Teško se prima, ali se još teže i postiže. Imena protivnika po sebi su atrakcija, ali da je Colemanova ekipa, potisnuta u početku, mnogo naučila, to nije šala.
S takvim fenomenima, nije čudo. Imali su razloga za visoke pucnje. Velšani su ”bombardovani” na sve moguće načine, pili su im krv i znani i neznani, a evo ih sada, pred početak Europskog prvenstva. ”Pet minuta prije izlaska” Bale oblači crvenu košulju, ali ”životne opasnosti” nema. U prvom su planu i Allen, i Ramsey, i Ben Davies.
Podmlađeni tim, koristi se iskustvom iz prethodnih kvalifikacija za Mundial u Brazilu. Kreće od starta na pobjede. Bez obzira na to da li se igra kod kuće ili na terenu protivnika. Tako su i počeli. Wales ide, odmah. Juriša. Ceh velškog delirija ”plaća” i Izrael. Sada je jasno – Wales konkuriše za prvo mjesto. Hoće li nametnuti ritam koji nosi novi dan?
Wales nastavlja, a takvo nastavljanje nosi, u pet kvalifikacijskih utakmica, tri pobjede, jedan remi i poraz. Onaj sa Bosnom i Hercegovinom na Bilinom polju. Dakle… Posljedica komotne igre. Epohu romantičnog lutanja igralištem, koncentraciju čitave igre u svojim ”rukama” držalo je velško iskustvo.
Čudesni stil Jimmyja Murphyja
Čovjek koji je najviše dojmio West Midlands – Jimmy Murphy. Velšanin, dosjetljiv, neočekivan, pun iznenađenja, uvijek glave gore, uspravan poput ozelenjelog monumenta, u onom, njegovom vremenu, pedesetih, ravan čak i Seppu Herbergeru.
Engleski je fudbal na World Cupu 1958. izgubio velike uzore. Jer njih i nema. Izgubili su svoj repertoar negdje između britanske formule za uspjeh i kontinentalnog naknadnog trzaja. Talenat se usukao. Sila je u prvom planu. Od koga ”kupiti” tunel, rolanje, petu, koljeno, dupli pas. Od svih tih silnih britanskih majstorluka, najveću fudbalsku priču napisao je Bobby Charlton. Nebo iznad Ostrva najavilo je u oktobru 1937. rođenje zvijezde. I nije iznevjerilo.
U ostrvskom mrvežu Wales nije uvijek sjajio crvenim svjetlom. Ipak, u Švedskoj je velška reprezentacija imponirala revoltom i trezvenošću britanskog autoriteta. U konačni račun ulaze i Englezi, Škoti i prava pravcata samouvjerenost Iraca iz Ulstera. Kraj ispruženih kopački Kontinentalaca, početno ubrzanje uspjeli su dohvatiti samo Velšani i Irci.
A pod kojim su spletom okolnosti Velšani stigli u Švedsku? To je posebna priča. Wales je, naime, završio drugi u kvalifikacijskoj grupi iza Čehoslovačke, što nije bilo dovoljno za plasman. Politička situacija na Bliskom istoku išla je Velšanima u korist, Egipat i Sudan nisu htjeli igrati protiv Izraela, Indonezija je htjela, ali samo na neutralnom terenu.
Tada je Fifa proglasila Izrael pobjednikom te ”zanimljive” grupe, ali opet, nije htjela na Mundialu reprezentaciju koja nije odigrala nijednu utakmicu. Pa je odlučeno da će Izrael igrati kvalifikacijski dvoboj protiv jedne od drugoplasiranih ekipa iz Europe. S kojom, odlučivao je ždrijeb.
Prvo je izvučena Belgija, ali ta reprezentacija nije željela sudjelovati u cijelom tom haosu. Tek je potom iz šešira izvučen Wales, koji je pristao igrati protiv Izraela. U obje je utakmice Wales pobijedio 2:0 i plasirao se u Švedsku. Komplikovano, kao nikad niko.
A, kad su već došli do Švedske nisu se Velšani htjeli predati. Jurili su Jernvallenom i Råsundom kao zmajevi – Ivor Allchurch, Cliff Jones, Alf Sherwood, Jack Kelsey, Trevor Ford, Ronnie Burgess, Terry Medwin i John Charles. Strašni, jer pred njima su padali i prijatelji i ”neprijatelji”. Nije se moglo preko Kelseyja, ni mrtav! Smiriti igru to je bilo Charlesovo, jednakom tačnošću skinuti obješene boce na golu to je bilo Allchurchovo.
Imali su Velšani silnu snagu i moć – vući i izvući. Sjeli su za taj zeleni stol švedskog kasina, kao direktori, i jednako se snalazili sa žetonima kao i s loptama protivničkih bombaških nasrtljivaca. Remizirali su s kasnijim finalistom Švedskom, Meksikom i Mađarskom te za prolaz igrali još jednu utakmicu s Mađarima.
Slavili su Velšani 2:1, poslavši tako konačno u istoriji ”Laku konjicu”, koja je na tom prvenstvu još bila u tragovima, bez Ferenca Puskása, ali predvođena Nándorom Hidegkutijem. U direktnom duelu s Mađarskom za četvrtfinale imao je Wales i sreće i na suprotnoj strani dječaćki razigrane Lajos Tichyja i Józsefa Bencsicsa, koji su svaki napad željeli završiti ušetavanjem u velški gol.
A igra živaca u utakmici protiv Brazila, nakon koje više nije bilo popravnog, pripala je odličnim Južnoamerikancima, koji su prva iskustva počeli skupljati još u Švicarskoj ’54. Gotovo isti sastav u tih je četiri godine upio mnogo znanja upotpunivši ga pojedinačnim nastupima u jakim brazilskim klubovima. Garrincha, Pelé, Mário Zagallo, Djalma Santos, Vavá. Bila je to mala škola velikih talenata.
Hitri velški fudbaleri Jimmyja Murphyja zastali su pred tom usplamsalom kožom izgriženom do krvi. Tek su u 66. minuti, udarcem Peléa, Brazilci stigli do prednosti. Piše se daje Pelé upravo Walesu zabio svoj prvi gol za brazilsku reprezentaciju. A onda se seleção taktički povukao na svoju polovinu igrališta, prepustivši Velšanima sredinu terena i prividnu inicijativu. Bila je to mudra odluka Vicentea Feole.
Na novom, modernom semaforu Ullevi stadionu u Göteborgu, bijelim digitalnim slovima lansiran je polufinalni deul: Brazil – Francuska.
To je bila ta Velška glad za loptom. I kad su sve partije odigrane – onda pod uličnu svjetiljku koja je na visokom crveno obojenom stupu i ono – Wales će ostati na pergamentu velikih britanskih ekipa. Iako se, istina, na spomen Walesa neće odmah probuditi strast niti neka pretjerana dramatika, pa ni strahopoštovanje, treba znati da Wales u istoriji fudbala ima vrlo značajno mjesto.
Sve im je u igri izvedeno do visoke ćistoće. Bez pretjerivanja, do vrhunskog užitka, do umjetnosti. Wales i fudbalska katedra, koja je iznad tutnjave i crnog ostrvskog dima, 25. marta napunila je tačno 140 godina od prve službene utakmice. Te 1876. Wales je izgubio u Glasgowu od Škotske 4:0, ali otada do danas nosi ”naslov” treće najstarije reprezentacije na svijetu. Samo su Škoti i Englezi bili ”brži”, Wales je tek koju godinu zakasnio.
I kad mu je očaj grunuo u usta i nos, jedna je karta razvedrila velšku bijelu kožu lica, nategnutu na čvrstim vilicama, na naglašenoj bradi. Nekoliko bogatuna, pomalo zasićenih nabadanjem o pravilima, bacilo je pregovore na stol. Nije čudno, osamdesetih godina 19. stoljeća postojala su četiri fudbalska saveza – engleski, škotski, velški i irski (današnji sjevernoirski). Iako su osnovna nogometna pravila bila unificirana, svaki je od tih saveza na svom teritoriju imao neka posebna pravila, na koje se protivnika uvijek moralo posebno upozoriti.
Kad su shvatili da im to otežava igranje međusobnih utakmica, jer u svakoj zemlji vrijede neki drugi propisi, četiri su saveza 1882. sjeli za stol u Manchesteru i dogovorili jedinstvena fudbalska pravila. Tada je nastao IFAB ili u prevodu Međunarodna zajednica fudbalskih asocijacija. S vremenom se organizacija malo modifikovala, osnovana je i Fifa, ali dan-danas upravo IFAB, zajedno s Fifom, odlučuje o promjeni pravila.
Način odlučivanja napravljen je tako da Fifa ima četiri glasa, a svaki od četiri ”originalna” saveza po jedan glas. Za svaku je odluku potrebno šest glasova, što znači da osim Fifina četiri, za promjenu pravila moraju biti i barem dva od četiri starosjedilaca.
Čekajući u živopisnom predvorju saveza, upravo se Velšane pitalo hoće li se, primjerice, uvesti gol-tehnologija. Sastančili su članovi IFAB-a i u Cardiffu, mijenjala su se fudbalska pravila i u Walesu, ima ova zemlja veći značaj u fudbalskoj istoriji od samih rezultata.
Velški uspjeh na oštrici istinskih majstora
Jedno je vrijeme bio najslavniji živući Velšanin na svijetu. Milioni djece znali su samo dvije riječi engleskog – Ian i Rush. Zaslužni za njegovu privlačnost nisu bili samo fudbalski uspjesi – Kup šampiona, Anfield, rekordan broj golova za reprezentaciju – niti igračka klasa koja podrazumijeva eleganciju, izdržljivost, preciznost i topovski udarac, pa čak niti harizma jednog od živih svjedoka paklenih scena sa Heysela.
Rusha je izdvajalo njegovo uljudno ponašanje džentlmena. Bio je staromodni sportski junak, koji se nikada nije približio skandalu. Utjelovljavao je poštenu igru, nije raspravljao sa sudijama, a prema protivnicima je iskazivao poštovanje. Dobre partije na Anfieldu još su više naglasile njegovu klasu.
Čovjeku, koji je imao onaj toliko potreban image intelektualnog vođe, sposobnost obavezne profinjenosti u ophođenju i posjedovanje topline u kontaktima, pored titule europskog klupskog prvaka, Wales još ni do danas nije uspjelo pronaći tu eleganciju u igri kojim se mogao podičiti.
Još će jedan Velšanin spojiti stolove velških i engleskih istinskih majstora – Mark Hughes.
Jedan je od najuzbudljivijih britanskih napadača u zadnjih četvrt stoljeća te sigurno najslavniji velški igrač u istoriji, uz Johna Charlesa i Iana Rusha. Rođen u Wrexhamu, priključio se Manchester Unitedu 1978. kao kadet, nakon što ga je dvije godine ranije zapazio Unitedov skaut Hugh Roberts na školskoj utakmici.
Isprva su na Old Traffordu htjeli od njega napraviti veznog igrača, ali ga je trener juniora Syd Owen vizionarski prebacio na mjesto srednjeg napadača. 1982. godine Hughes je s Ircem Normanom Whitesideom predvodio navalu Uniteda u finalu omladinskog FA kupa, prvom takvom finalu za ovaj klub nakon ere Matta Busbyja.
Watford je tada izvojevao pobjedu, a Hughes se još dugo tražio u rezervnoj ekipi, dok se koncem 1983, po povredi Arthura Grahama, napokon nije otvorilo mjesto za njegov debi na utakmici Liga kupa protiv Lutona. Debi je bio uspješan i Hughes se pogotkom približio statusu prvotimca.
Serija pogodaka za drugu ekipu početkom 1984, te povreda stalnog centarfora Franka Stapletona, napokon je uvjerila trenera da ga trajno prebaci u prvi sastav, gdje je nastavio zabijati kao i kad je igrao protiv rezervi i juniora. Zablistao je protiv Barcelone u četvrtfinalu Kupa kupova, kada je Manchester s 3:0 nadoknadio 0:2 s Nou Campa protiv Maradone i Schustera. Hughes, zvani Sparky, postao je te godine prva zvijezda Old Trafforda i velški reprezentativac.
Ušao je u srca svih Velšana kad pobjedonosnog pogotka za Wales u dvoboju protiv Engleske na Prvenstvu Ostrva.
U međuvremenu, Barcelona je upamtila mladog mišićavog fudbalera iz Walesa i dvije godine kasnije za njega Unitedu platila 2 miliona funti. Hughesovi zastupnici uvjerili su svog štićenika da mora prihvatiti transfer – uostalom u Engleskoj je zarađivao samo osamsto funti mjesečno – a navijači na Old Traffordu su divljali. Nisu mogli vjerovati da uprava prodaje njihovog heroja, jedinog sposobnog za borbu protiv Liverpoolovih ”zmajeva” Dalglisha i Rusha.
Ipak, posao je bio gotov i Hughes je u ljeto 1986. prešao u Barcelonu zajedno s Evertonovim Garyjem Linekerom. Povučeni i strogi Velšanin se u Kataloniji snašao znatno lošije od svog engleskog kolege. Iz nekog mu je razloga ogroman pritisak španskih medija i publike odgovarao manje nego simpatičnom i brbljavom Linekeru.
Posudba u Bayern izbrisala je tu razliku, a kada se Hughes razmahao jedan će trener potisnuti i Camp Nou i Olympiastadion. Počela je era Alexa Fergusona. S Hughesom. Jer Velšanin je, jednostavno, oplemenio i onako virtuozan fudbal ‘’Crvenih đavola’’ – igrama. S mnoštvo golova. Postao je junak Old Trafforda.
Svi su jurili vidjeti to goleadorsko čudo. Na koncu i Ostrvo živi za golove, a Hughes je zabijao. Nemilice. Mogao je zabiti sa pola igrališta. Velšanin je dao Unitedu lični pečat. Lakoća zabijanja bila su njegov najjači adut. Ferguson je krenuo s Hughesom do engleske slave, s njim i do one kontinentalne.
U njegovoj interpetaciji igre napadača bilo je i stila i snage. Očaravao je driblingom s distance. Na nekoliko koraka već bi skrenuo putanju protivnika. A onda bi iz puna trka udarao žestoko. Težak udarac, ali i začinjen gotovo uvijek, felšom. To se nije branilo. Kartoteka zapanjuje. 72 utakmice repezentacije, 16 golova. 606 utakmica u karijeri, 164 pogotka. Toliko njegovih ”rupa”.
Još jedan blista iz daleka. Oni koji su ga vidjeli na klupi reprezentacije kažu – najbolji do danas. Otvoren je dosje ”Chris Coleman”. Velški selektor – koji bi to možda postao tek u dalekoj budućnosti da Garry Speed nije onako tragično otišao s ovoga svijeta – od prvoga dana na klupi nacionalne selekcije ima veliku ideju. U djetinjstvu je mnogo slušao o zlatnoj velškoj generaciji iz pedesetih, slušao je i Garryja Speeda, koji je imao ideju od današnje ekipe napraviti nešto slično.
Istina, vremena su se promijenila, nije lako ponoviti podvig Jimmyja Murphyja, međutim, Speed se uzdao u mladost Garetha Balea, Aarona Ramseyja i Joea Aliena i na njima gradio optimizam za budućnost. Zarekao se zbog pijeteta na tragično preminulog Speeda, vrlo brzo ”izmislio” Chrisa Guntera, Ashleyja Williamsa, Simona Churcha, Hal Robson-Kanua, formirao najbolju velšku ekipu u posljednjih pedesetak godina.
Ovjenčan višestrukim klupskim slavodobitništvima sa Manchester Cityjem, Swanseom, Crystal Palaceom i Fulhamom, stigao je s aureolom rođenog pobjednika. Coleman je, jednostavno, žudio za većim izazovom. Prati ga harizma koja je “mirisala” na onu pokojnog Speeda. Voli stvarati, a Wales je uvijek imao fantastičan izvor talenata. Potraga za blagom nije dugo trajala, neobično brzo na sceni su se pojavili Adam Henley, Ben Davies, George Williams, Jordan Williams.
Generacijama stvaran uvijek jednako voljen, Wales se dugo oslikava silinom poteza i duha. Ekipa je, i onda kada je propadala, imala jasnu fizionomiju, a zvijezde koje su vodile njegovu igru od Ramsey preko Garetha Balea pa dalje, krasile su i davale sjaj Colemanovoj imaginaciji.
U otvorenom sudaru do ”istrebljenja”, božica Fortuna mu se naklonila i zbog toga što je lopta strpljivo, bez pretjeranog jurcanja, zadržana na zemlji, kada se strpljivo čekalo da protivnici u kvalifikacijama za Francusku ”ispadnu iz filma”. Zapravo, nije se, što je uobičajeno britanskim ekipama, inzistiralo na ”bananama”, čekalo se. Kao što je scenarij ponudio, do ”sudačke nadoknade”. Ali se isplatilo.
Presudila su dva iznimna detalja, dva ”kratka spoja” u velškoj pozadini, detalji kojima su Kontinentu gurnute dvije knedle u grla. Bilo je to poentiranje koje je uvjetovalo da potoci piva na ”donjoj” strani Ostrva poteku ispunjeni gorčinom.
Na ”gornjoj” strani, Wales je pao u trans. U deliriju se slavio Coleman i njegovi ”Y Dreigiau”, fenomenalna vizija Garryja Speeda i reprezentacija koja je, prema predviđanjima, tek zakoračila najsvjetlijim zvjezdanim stazama.
Veličanstveno…
Gareth Bale
Datum rođenja 16. juli 1989. Mjesto rođenja Cardiff, Wales
Klub Real Madrid Nastupi za reprezentaciju 54/19
Pozicija krilni napadač Trenutna vrijednost 80 miliona eura
Coleman ima jednu klasu u svojim redovima. Gareth Bale, čuveni na Ostrvu, kao napadač koji brzo trči i još se brže otkriva pucajući iz svake pozicije. Svoje nedostatke nadoknađiva neobično brzim razmišljanjem i spretnim pokretima. Razvio je nevjerovatnu tehniku i postao jedan od najboljih driblera, a njegovi golovi i asistencije na snimcima oduzimaju dah. Sve što radi izvodi bez napora. Lagano i jednostavno. Nevjerovatno kako ovaj ”tanki” momak manevriše među iskusnim kopačkama. Ovaj snažni Velšanin, koji uz tehniku ima i brzinu, i snagu, i udarac, koji je na račun svoga majstorstva završio u Tottenhamu, a karijeri dao pečat na desnom krilu Santiago Bernabéua, postavio je Wales na smotru finih niti. Uz njega u velškom baletu, jer zbog čiste, sjajne, lagane igre to se i ne može drugačije nazvati, igra Aaron Ramsey. Bale, naprijed na krilu, reaguje brzo, iako uživao u finoj, mirnoj, polaganoj igri. Dugo su se Velšani divili centru navale Ianu Rushu, Mark Hughes je bio pojam, ali kad je došao Bale svi su, preko noći, postali figure od voska. Malo pretenciozno, ali tu negdje, oko ove pomalo magnetski privlačne figure, ugurala se poezija. Velšaninu je prva i zadnja misao gol. Oslobodit će se čuvara, naći za loptu mjesta i – udarac. A ima ”bombu”.
Chris Coleman
Priča o maloj klupi i velikim igračima Walesa vezana je uz Jimmyja Murphyja. Ali junak koji je uhvatio kulminacionu tačku slave ovih dana jeste Chris Coleman. Osjetio je cijelim bićem fascinantnost u vrtoglavom europskom fudbalu, njegovo razumijevanje, prilaz, dogovor, podstrek, duboko poznavanje fudbala, jednostavnost, sigurnost, održali su ga na nesigurnom kormilu reprezentacije. Bio je na udaru isukane trenerske karijere, ali bio je strpljiv. Zaslužio je francuski Euro ’16. Poštovanje protivnika – to je Colemanova krilatica. I kao igrač i kao selektor. On čak ide dalje – ”omekšava” taj omraženi britanski beton. Coleman će ostati na pergamentu velikih trenerskih asova Walesa s 478 utakmica u nogama. Istina, uskog, ali istančanog osmijeha, veliki gospodar svoje volje. Opet na njegovu licu šeta mir. A, za stolom, uspomene su još obasjane svijećom. Šarene, obojene, blistave. Coleman i Gary Speed. Bez sumnje svjedoci jedne velike epohe velškog fudbala, koji je u rijetkim pojedincima, danas, i u razgovorima opsjenio svoje manje shvaćene obožavaoce. Jer, Wales ilustrira ragby. U tom raskoraku urla Colemanova tragedija. Warren Gatland, selektor ragby reprezentacije, je uvijek naprijed. Za prsa, za korak.
Plus Sve više velških igrača igra u engleskih klubovima i to se pozitivno odražava i na igru reprezentacije jer sazrijevaju i čeliće se u svakom smislu. Jasno da je ključni faktor fizička superiornost u snazi i visini, pa tako i u duel igri, ali Wales ima i nekoliko vrlo zanimljivih i tehnički potkovanih igrača, koji mogu donijeti prevagu na račun kreativnosti. Tome treba dodati brzinu i tradicionalnu borbenost i dolazi se do vrlo ozbiljnih referenci, koje uz taktičku disciplinu i dobru igru odbrane mogu donijeti iznenađujuće dobar rezultat. Svakog pojedinca u reprezentaciji Walesa možemo posmatrati kao ”spužvu” koja svugdje upija znanje i radi odličan posao i koja svoju snagu crpi iz kohezije i discipline. Selekcija Walesa je radna ekipa koja sanja prolazak grupe, ali objektivno već to što su na Euru je uspjeh. Osim toga, kao ekipa su još bogatiji znanjem, iskustvom i pobjedničkim navikama iz engleskih klubova, a s obzirom da one najbolje britanske reprezentacije, pa tako ni Wales, više nisu samo egzotični dodatak velikim takmičenjima, realno je očekivati da će se ravnopravno boriti s drugima za prolazak u knock-out fazu.
Minus Kako kvalitetom odskače nekolicina igrača, upitno je koliko će dobiti podrške od ostatka ekipe. Wales je prošao i smjenu generacija te treba vidjeti kako je Coleman uskladio mlađe igrače. Selektor je uveo neke nove, mlađe igrače, koji nemaju pretjeranog iskustva u velikim utakmicama, ali koji imaju potpunu rasterećenost rezultatom. Jedino što bi ih razočaralo bilo bi da ne uhvate nijedan bod ili ne iskoriste neku priliku za iznenađenje koja bi im se mogla ukazati. Želja im je izbjeći bilo kakav visoki poraz zahvaljujući vlastitoj lošoj prezentaciji, a poznavajući karakter Velšana teško da će biti nemotivisani, ali jeli to dovoljno? Doba depresije je prošlo, je li osim gospodarskog uzleta na redu i onaj fudbalski? Ako pitate Balea – svakako. A Bale zna dosanjati snove…
Kandidati za EURO
Wayne Hennessey, Kyle Letheren, Danny Ward, Owain Williams, James Chester, James Collins, Ben Davies, Paul Dummett, Morgan Fox, Danny Gabbidon, Chris Gunter, Adam Henley, Declan John, Adam Matthews, Ashley Richards, Sam Ricketts, Neil Taylor, Joseph Walsh, Ashley Williams, Jordan Williams, Joe Allen, Gareth Bale, David Edwards, Gwion Edwards, Emyr Huws, Andy King, Tom Lawrence, Joe Ledley, Shaun MacDonald, Aaron Ramsey, David Vaughan, Jonathan Williams, Simon Church, David Cotterill, Hal Robson-Kanu, Jake Taylor, Sam Vokes, George Williams
Konačni spisak:
Golmani: Wayne Hennessey (Crystal Palace), Danny Ward (Liverpool), Owain Fon Williams (Inverness)
Odbrana: Chris Gunter (Reading), James Chester (West Bromwich Albion), Ashley Williams (Swansea City), Ben Davies (Tottenham Hotspur), Neil Taylor (Swansea City), James Collins (West Ham United), Ashley Richards (Fulham)
Veza: Joe Allen (Liverpool), Joe Ledley (Crystal Palace), Aaron Ramsey (Arsenal), Andy King (Leicester City), David Edwards (Wolverhampton Wanderers), Jonny Williams (Crystal Palace), David Vaughan (Nottingham Forest), George Williams (Fulham)
Napad: Gareth Bale (Real Madrid), Hal Robson-Kanu (Reading), Sam Vokes (Burnley), Simon Church (Nottingham Forest), David Cotterill (Birmingham City)
