Novak Đoković je ponovo ispisao historiju tenisa, pošto je osvojio 24. Grend slem titulu, pobjedom nad Danilom Medvedevim u finalu US Opena.
Poslije novog epskog finala, Novak je imao obaveze prema TV kućama koji su nosioci TV prava, a potom se pojavio i pred novinarima na konferenciji, piše Avaz.
Analiza meča
Novak se osvrnuo na to da se vratio u Ameriku nakon zabrane koju je imao prošle godine pošto se nije vakcinisao protiv korona virusa.
– Ne bih rekao da je bilo lako, lako u odnosu na šta? Ne znam… Mnogo tenisera je bilo u toj poziciji. Ljudi vole te povratničke priče, volim i ja. Australija je bila drugačiji slučaj, prošli put kada sam bio ovdje sam izgubio od istog igrača. Radio sam sve da ne mislim o tome šta je sve ulog, samo da igram najbolje što znam. Moj tim i moja porodica je znala da me ne dira, da ne priča sa mnom, samo sam se držao rutine kao u svakom drugom meču da pobijedim. Sve je prolazilo kroz glavu, slike i šta “ako”, šta “ako” pobijedim ili izgubim, ali te sam odagnao. Odagnao sam, zadržao sam sve jednostavno i čisto – rekao je Novak, a zatim se osvrnuo i na samu analizu meča i posebno istakao drugi set.
– Počeo sam dobro meč, drugi set je bio ključ, skoro dva sata, mislim da nisam igrao duži set. Bio je bolji u tom setu, zaslužio je više da ga uzme, ali sam preokrenuo stvari u taj-brejku, kako sam odigrao jedan udarac bolje od njega i to je bilo dovoljno. U trećem sam se osjećao bolje, osjećao sam prije toga da gubim vazduh i noge, bio sam strašno umoran poslije relija, ali to je tako kada igrate protiv Danila koji je jedan od najboljih igrača na svijetu, tjera vas da igrate udarac više. Zaista sam srećan što sam završio drugi set, poslije toga sam se samo nadao da će promašiti jednu loptu, zagrlio ženu, kćerku, sina, moj tim, to je ono što sam htio prvo, da podijelim emocije sa njima.
Upitan je Novak da li je možda pravio neke promjene u posljednje vrijeme, u odnosu na recimo osvajanje 21. i 24. Grend slem titule.
“Uvijek postoje promjene”
– Uvijek postoje promjene, na sedmicnom i mjesečnom nivou, da se oporavim, mentalno pripremim, da nešto dodam kako bih bio bolji u igri makar za nekoliko procenata. To je konstantna stvar da budem bolji, da nađem formulu. Jedna od najvećih lekcija je da ako i nađete formulu, možda neće raditi naredne godine. Morate da se prilagodite, kao čovjek sa 36 godina koji se takmiči protiv 20-godišnjaka, morate da pripremate tijelo da imate pravi balans, da se motivišem da se takmičim i da ne odustanem u momentu. Da zadržim emociju za ovim sportom. Imao sam veliki stres pred treninge i mečeve, trošio dosta energije, ali znam da nisam jedini, dosta velikih šampiona gleda da sve bude perfektno, da usavrše svoju igru. Zato Lebron Džejms ide dalje u svojim godinama, Tom Brejdi, to je nešto što inspiriše. To je konstantan proces koji moram da održavam kako bi se takmičio sa mlađima – poručio je Đoković.
Pitanje koje se uvijek nameće kod novinara poslije Novakovih nevjerovatnih uspjeha jeste dokle planira ovako.
– Ljudi vole da pričaju, mnogo različitih mišljenja, ali nemam interesa da razmišljam o tome ko će uzeti baklju, nova generacija ili kako god… Gledam da ja budem tu da osvajam najveće trofeje u ovom sportu, o tome brinem. Sjajno je da imam Alkaraza, Nadala, ali Alkaraz je sjajan momak i dobar za nadmetanje. Što više ljudi je uključeno u oblikovanje tenisa, to je bolje za nas. Ali, uvijek mi je cilj, svake godine, da osvojim sve Grend slemove. Ostaje žal što nisam osvojio Vimbldon, ali bih potpisao da osvojim tri u godini. Nastavit ću, osjećam se dobro, imam dobro okruženje, Grend slemovi su uvijek prioritet. Ne igram previše na drugim turnirima, ali gledam da budem na vrhuncu na Grend slemovima, to su emocije koje me motivišu, svakog dana. Ponekad pitam sebe šta mi ovo treba, koliko ću još ovako, imam ta pitanja u glavi, ali znam da sam još uvijek tu i ne želim da napustim ovaj sport dok god sam na vrhunskom nivou.
Nova rivalstva
Tema koja je potom pokrenuta jesu i nova rivalstva koja Novak stvara, a to je sada sa Karlosom Alkarazom i novom generacijom.
– Različito, rivalitet sa Nadalom i Federerom je bio veliki, znao sam da je velika šansa da ću se sastati sa njima ili Endijem, sve te godine. Sada je to drugačije, ne razmišljam protiv koga igram dok god pobjeđujem! Igrao sam tri meča sa Alkarazom, o tome se priča kao novom rivalitetu. O njemu pričam samo pozitivno i stvarno to mislim. Imate Runea, Sinera, tu su Medvedev, Cicipas, svi su oni sjajni igrači. Hajp je uvijek tu i tenis je na dobrom mjestu. Sudbina je uvijek ista, napustit ću tenis za jedno 22-23 godine i mislim da ćete me gledati još malo – našalio se Đoković.
Dobio je pitanje i kako se osjećao poslije posljednjeg poena na meču.
– Olakšanje. Nisam slavio kao što sam na Rolan Garosu, nisam pao na pod ili skočio, samo sam osjetio olakšanje. Razmišljao sam da što brže priđem mreži, a onda da zagrlim svoju kćerku. Nisam znao da će sjediti tamo, bilo je malo mjesta u boksu, ali kada sam izašao na teren, ona se stalno smijala prema meni. Uvijek vidim taj dječiji osmijeh i energiju, to mi je davalo snagu i da poguram, prosvjetljenje. Dala mi je osmijeh, bila je tu, bili su i sin i kćerka. Kada sam postao otac, bila mi je želja da doživim da osvojim Grend slem pred njima, da znaju o čemu se radi, da budu svjesni – rekao je Đoković.
Prisjetio se dječačkog sna
Nole se ponovo osvrnuo na ciljeve i to kako se motiviše, a prisjetio se i dječačkog sna.
– Rekao sam da mi je bio san da budem prvi i osvojim Vimbldon. Ciljevi su bitni, motivišu vas, čistina u glavi kada je priprema u pitanju, šta radite na sedmičnom i mjesečnom nivou, gdje idete. Postavljao sam sve veće ciljeve kroz karijeru, ali nisam razmišljao toliko o historiji, sedmicama na mjestu broj 1 ili broju Grend slemova do prije tri godine. Onda sam pomislio da sam blizu, ako budem zdrav i budem igrao dobro, onda su mi Grend slemovi bili bliži nego rekord broja 1. Ne znam koliko ću osvojiti Grend slemova do kraja karijere, ali će mi biti prioritet. To će biti tako i sljedeće sezone, ne znam koliko ih imam do kraja karijere.
Ponovo se prisjetio teških dana u djetinjstvu kada je počinjao karijeru.
– Tada nije bio san, već sam išao mnogo dalje. Mnogo sam bio ambiciozniji. Dječak iz Srbije, rat, embargo, tenis je bio skup i nedostupan sport. Bilo je protiv mene, ali se porodica žrtvovala za mene, to nije kliše, ali je bilo teško boriti se sa tim poteškoćama. Razmišljalo se samo kako da se donese hljeb na sto. Iskustvo iz djetinjstva mi daje za pravo da sve više poštujem. Nisam tad razmišljao, kao dijete, o historiji. Bilo je daleko od mene. Ali prije tri-četiri godine sam shvatio da imam šansu za to.
Dotakao se posebno drugog seta i kako se izvukao iz nevjerovatno teške situacije kada je djelovalo da je na izmaku snage.
“Vrti ti se tlo pod nogama”
– Bog i anđeli čuvari. U tim trenucima više ne osjećate noge, ne osjećate snagu, vrti ti se tlo pod nogama… U tim trenucima sa svojom vjerom se nadaš da će biti ta božanska intervencija. Možda nećete vjerovati, ali to mi se mnogo puta desilo, da sam sebe iznenadio kako je moguće da sam izdržao to. Ako vjeruješ da će ti Bog pomoći, ja u to izuzetno vjerujem, da je božanstvo bilo prisutno. U tim momentima samo po intuiciji, 30 puta prebacili, drugi sat u set, više ne vidim jasno lopticu… Teško je to opisati neko ko ne vidi iz mog ugla, dođeš do krajnje iscrpljenosti. Možda i najteži set u karijeri, pogotovo sa njim, zezaju se na lijep način ga zovu hobotnica jer sve hvata, sve vraća, tjera da odigraš još jedan udarac da ga nadmudriš. Znao sam da se neće predati, protiv Alkaraza je odigrao fenomenalan meč, znao sam šta me očekuje. Nisam mislio da ćemo odigrati takav meč, to je presudilo pobjednika, osvajanje drugog seta. Poslije toga sam povratio snagu i bolje sam se onda osjećao.
Novinari su ga pitali i da li Đoković poslije ovog novog historijskog uspjeha sebe smatra jednim od najvećih sportista svih vremena.
– Ostavljam to vama i svima drugima, da li jesam ili nisam, da li zaslužujem da budem dio te diskusije. Da nisam iz Srbije, prije mnogo godina bih bio dignut u nebesa u sportskom nivou, pogotovo u zapadnom svijetu. To je dio mog putovanja, ja sam zahvalan odakle dolazim iz Srbije, to mi daje vjeru i nadu, to mi je još slađe i to me ispunjava, a vi pišite ono što mislite.
Najveći cilj do kraja sezone
– Nije mi cilj posljednjih nekoliko godina kada sam srušio sve rekorde za najduži niz na prvom mjestu. Nije mi cilj da sam stalno na toj poziciji, ali ako dođe kao posljedica rezultata i stavim sebe u dobru poziciju, zašto da ne? Sada mi predstoji Dejvis kup, pa ću vidjeti šta ću igrati ili ne. Tu se dosta poena brani, sa druge strane Karlos nema tu mnogo da brani. Vidjet ćemo, ali vjerujte mi, ovo mi je najbitnije, završio sam ove godine šta sam htio, ako završim kao prvi, bit će bonus. Cilj mi je najveći da idemo na titulu sa reprezentacijom i onda sam sezonu završio – poručio je Đoković.
O Kobiju Brajantu kome je posvetio 24. titulu
– Kobi je bio poznat po šampionskom mentalitetu, hrabrosti kada se lomilo, gdje je preuzimao odgovornost i bio vođa. To ga je svrstalo među najlegendarnije košarkaše svih vremena. Kada su preminuli on i njegova kćerka, to me je jako rastužilo, bili smo bliski, pokušavao sam da saberem misli i da se vratim na stare staze slave, da pronađem motivaciju sebi, sa njim sam dosta pričao o vizualizaciji i metodama. Koliku moć imamo da vodimo život kakav vodimo, iako dolazimo iz različitih sportova, on je bio nevjerovatan čovjek. Zašto je ostavio takav trag, zašto se ja osjećam tako prema njemu, zato što je bio izuzetan čovjek, imao harizmu i karakter. Imao je mamba mentalitet, ali je bio ujedno ljubazan, radostan kao dijete, mislim da nisam nikada upoznao nekog takvog. Možda Tom Brejdi. Razmišljao sam prije nekoliko dana, hvala čovjeku što je dizajnirao majicu, to je jedan omaž Kobiju, on i dalje živi u mojim mislima i mislima drugih – poručio je Đoković.
Novak se osvrnuo i na Olimpijske igre, što je jedino što mu nedostaje da osvoji da “pređe igricu”.
– Interesantno je to u vezi Olimpijskih igara, to mi je jedan cilj i nadam se do kraja karijere da će biti ostvaren. Svake četiri godine su, razmišljam, ako sad ne završavam karijeru, u Parizu su, ako ne završim, onda idemo do Los Anđelesa. Od mnogih faktora zavisi, mnogo od faktora u srcu i duši. Ako imam motivaciju da se probudim, pored toga što sam otac dvoje djece i činjenice da ih ostavljam na mjesec i više dana, ako to ima smisla za mene i uži krug ljudi, onda ću nastaviti da igram. Koliko, ne znam – rekao je Đoković.
Na kraju je upitan i o čemu je razmišljao dok se fizički mučio u drugom setu.
– Razmišljao sam da se provučem do taj-brejku. Osjetio sam se na svojoj teritoriji, sebi sam dao dosta dobru šansu i progurao se – zaključio je Đoković.
