Josip Kiš, jedan je od više hiljada Vukovaraca koji su 1991. godine prolazili višemjesečne torture u logorima. U tri različita logora je proveo devet mjeseci, od toga mjesec dana u Begejcima, dva u Nišu i šest u Sremskoj Mitrovici.
U to vrijeme živio je u Borovom Naselju u neposrednoj blizini tvornice “Borovo” u Vukovaru, koja je korištena kao sabirni centar za građane Vukovara, ali i kao pomoćna bolnica za ranjene tokom opsade grada. Većina stanovnika Borova Naselja je spas mislila pronaći baš u spomenutoj tvornici, međutim, sa tog mjesta su odvoženi u različite logore.
Kiš je zajedno sa grupom Vukovaraca prvobitno odvezen u logor Beglejci. Dok stoji nedaleko od mjesta gdje je živio i gdje ga je pokupio transporter sa vojnicima, za Anadolu Agency (AA) priča o mjesecima provedenim u logorima, torturama koje je prolazio zajedno sa ostalim logorašima, ali i razlozima zbog kojih se poslije rata vratio u Vukovar.
Kiš kaže kako bi se u Vukovaru nekada složno živjelo i tako bi bilo i danas “da politika ne upliće svoje prste”. Sjeća se 1991. godine. Pojašnjava da su stanovnici danima išli prema tvornici “Borovo” jer im je to bila jedina solucija, da spase živu glavu. On sa ostalim braniteljima je ostao na svom položaju da štiti naselje. Međutim, sve se promijenilo kada je jednoga dana došao transporter sa vojnicima i sa ljudima iz Borova Sela koji su ga prepoznali.
Jedan od njih, Srbin, priča Kiš, ga je pitao: “Čika Kiš, šta vi tu radite?”
“Znao je gdje živim jer je prije rata bio kod mene u stanu. Dozvolio mi je da odem u stan, da se presvučem i uzmem neku gardarobu. Korektno i fer se ponašao prema meni. Međutim, kada se njemu izgubio trag, došli su oni koji su bili surovi i okrutni”, ispričao je Kiš za AA.
Pretučen je, imao je frakturu lobanje, bile su mu izrezane usne, polomljeno šest rebara…Iz tvornice “Borovo”, Vukovarci su prebacivani u različite logore.
“Kada sam stigao u Begejce u Zrenjaninu bio sam najstrašniji zbog povreda koje sam imao na sebi. Bilo je stravično za vidjeti. Sav u krvi… Ružno sam izgledao, nedo Bog da sam se vidio”, pojasnio je Kiš.
Kako kaže, u Begejcima su ih dočekali “nezaboravni špaleri”.
“Bilo je bitno ostati na nogama, jer ako padneš, nema te. Dogodi se to da od velikih batina nastradaju bubrezi, to su bili vojnici, opremljeni, i kada vas neko udari motkom, kundakom, teško je to za izdržati. Kada smo prošli špalir, došli smo u jednu veliku prostoriju za koju smo shvatili da je štala. Tu smo bili smješteni, naredani kao sardine”, prisjetio se Kiš prvog dana u logoru Begejci.
Prema njegovim riječima, u Begejcima je bilo jako hladno. Kada su stigli, vidjeli su da se u logoru nalaze i drugi građani Vukovara, među kojima i žene koje su dovezene ranijih dana. Nakon mjesec dana, rađena je prozivka i logoraši su razdvajani na dvije strane.
“Rekli su nam da idemo negdje. Begejci su zatvoreni i išli su prema Beogradu. Obradovao sam se kada sam vidio da idemo prema Beogradu jer je postojala nada da idemo za Hrvatsku. Međutim, kada sam vidio da idemo u pravcu Niša, smračilo mi se pred očima”, ispričao je Kiš.
Niš je bio njegova sljedeća stanica, sljedeći logor u kojem su prolazili još gore torture nego što je to bilo u Begejcima.
“Tamo su bile najveće torture. Špalir nas je i tamo dočekao. U Nišu sam bio i u samici. Nakon dva mjeseca, došli smo u Sremsku Mitrovicu”, pojasnio je Kiš dodavši da su od tortura umirali ljudi i u Begejcima i u Nišu. Oslobođen je 14. augusta 1992. godine. Danas, više od dvije decenije od oslobađanja, Kiš kaže da čovjek mora pobijediti sam sebe i izdržati sa sjećanjima na sve ono što je proživio.
“Što manje praćenja televizije, medija, ući u neki svoj svijet i voljeti ljude. Uvažavajući, vrednujući druge ljude, kulturu, običaje čovjek oplemenjuje svoju kulturu i običaje”, pojasnio je Kiš. Kaže da je u logoru u Sremskoj Mitrovici upoznao Sulejmana Tihića.
“Dolazio je kod nas redovno. Sa nama je prolazio torture, bio je kategoriziran kao i svi mi obični, mali ljudi. Prolazio je torture i dobijao batine. Svi smo tamo bili sitni, jadni, mali, nesretni ljudi”, kazao je Kiš. Tihić je, kako kaže, bio drag čovjek koji je uvažavao Vukovarce. Na kraju je zajedno s njima i razmijenjen, 14. augusta, u Nemetinu.
“Mi smo bili samo mali dio igre koja je sprovedena na ovim prostorima. Dok se politika nije umiješala, ljudi su živjeli sretno i zadovoljno”, poručio je Kiš. Oovaj Vukovrac je jedan od onih koji još uvijek traže svoje najmilije.
“Meni je nestao otac, stric… Ja sam jedini ostao živ od muške loze”, objasnio je Kiš. Danas, 18. novembra, u Hrvatskoj se obilježava 23. godišnjica pada Vukovara, Dan sjećanja na žrtve Vukovara.
U ljeto 1991. jedinice tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA) u saradnji sa pojedinim srpskim paravojnim formacijama počele su napad na grad u istočnoj Slavoniji, čije osvajanje im je trebalo omogućiti dalje napredovanje ka zapadnim dijelovima zemlje koja je dva mjeseca ranije proglasila nezavisnost od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Vukovar je okupiran i tek je 1998. godine ponovo vraćen pod okrilje Hrvatske. Oko tri hiljade ljudi je poginulo u napadu na Vukovar, dok je nekoliko hiljada ranjeno i protjerano, a mnogi su prošli kroz logore.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu osudio je Mileta Mrkšića, jednog od zapovjednika jedinica JNA, na 20 godina zatvora zbog ubistava i mučenja, Veselina Šljivančanina na deset godina zatvora radi mučenja, ali je oslobođen optužbi za genocid i istrebljenje nesrba, a Miroslava Radića oslobodio optužbi. Optužen je i Slavko Dokmanović, ratni predsjednik SO Vukovar, uhapšen je, ali je prije izricanja presude 1998. počinio samoubistvo.
Zločini u Vukovaru bili su dio optužnice i protiv nekadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, koji nije dočekao presudu, jer je umro u pritvoru Haškog tribunala 2006. godine.
Vojislav Šešelj, vođa „belih orlova“ jedne od paravojnih formacija umiješanih u napad na Vukovar, optužen je pred MKSJ-em za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, između ostalog, i u ratu u Vukovaru. Iako je suđenje završeno 2012. iznošenjem završnih riječi, presuda Šešelju do danas nije izrečena, a nedavno je prebačen u Beograd na privremenu slobodu radi liječenja.
Za ratne zločine u Vukovaru suđeno je proteklih godina i u Hrvatskoj i u Srbiji. Prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), tokom Domovinskoga rata kroz logore je prošlo oko 30.000 građana, od kojih njih oko 20.000 iz Vukovara i okolice.
