Jasno je da je ova stvar jedna ćelija. Ovo nema živčani sustav. Nema svijest. Nema čak ni tijelo. Ali manipulira sisavcem? Mi smo sisavci. Ova stvar manipulira i sa životinjama koji nisu sisavci i od njih napravi prave zombije koji se samo trude da ispune želju ovoga parazita.
„Mnoge životinje se okupljaju u velike skupine koje su među najdivnijim prizorima u prirodnom svijetu. Ali zašto se ove grupe formiraju? Sigurnost, lov u čoporu ili razmnožavanje? Ova objašnjenja, iako su često točna, prave veliku pretpostavku vezanu uz ponašanje životinja, da životinje imaju kontrolu nad vlastitim akcijama, da imaju kontrolu nad svojim tijelima. Što često nije slučaj.“
Ovako je počeo svoje vrlo zanimljivo izlaganje na TED konferenciji Ed Yong, bloger koji piše i istražuje teme vezane za naučne fenomene. U svom veoma zanimljivom govoru povezuje činjenice do kojih su došli mnogi naučnici kako bi napravio zanimljivu cjelinu. U ovom izlaganju se bavi parazitima koji preuzimaju kontrolu nad domaćinom i od njega prave nešto poput zombija. Prvi primjer je mali škamp koga napada parazit trakavica.
Trakavica otima mozgove
„Artemia, mali škamp, poznatiji kao morski majmunčić. Malen je, i uobičajeno živi sam, ali se može skupiti u velike crvene rojeve koji se prostiru metrima. Ovi škampi zaraženi su trakavicom. Trakavica je zapravo dugo, živuće crijevo sa genitalijama na jednom kraju i ustima s kukicama na drugom. Trakavica uzima hranjive tvari iz Artemiina tijela, ali također čini i druge stvari.
Kastrira ih, mijenja im boju iz prozirne u žarko crvenu, tjera ih da dulje žive, i kako je biolog Nicolas Rode utvrdio, tjera ih da plivaju u grupi. Zašto? Jer trakavica, kao i mnogi drugi paraziti ima kompliciran životni ciklus koji uključuje puno različitih domaćina. Škampi su samo jedan korak na tom putovanju. Njihovo krajnje odredište je veliki flamingo. Samo se u flamingu može razmnožavati trakavica, te kako bi došla tamo, manipulira svog škampa domaćina u formiranje ovih urotničkih obojenih rojeva koji su lakši za uočavanje flamingu kako bi ih on pojeo, i to je tajna Artemia roja. Nisu druželjubivi svojom voljom, nego zato što ih kontroliraju. To nije sigurnost u brojkama. To je čista suprotnost. Trakavica otima njihove mozgove i tijela, pretvarajući ih u vozila kojima dolaze do flaminga.“
Drugi primjer koji Ed pominje u svom govoru je Cvrčak koji proguta larvu Gordijskog crva ili crva konjske dlake.
„Crv je narastao do svoje odrasle veličine u njemu, ali treba doći u vodu kako bi se pario, i to čini tako što ispušta proteine koji utječu na cvrčkov mozak, uzrokujući neočekivano ponašanje. Kada se cvrčak približi vodi, kao što je bazen, on uskoči i utopi se, i crv izmigolji van iz svog suicidalnog leša. Cvrčci su zaista prostrani. Tko bi rekao?“
Kada paraziti uđu, domaćini nemaju pravo glasa
Trakavica i Gordijski crv nisu usamljeni. Oni su dio čitave plejade parazita koji kontroliraju um, gljivica, virusa, crva i insekata i drugih koji se specijaliziraju u rušenju i premošćivanju volje njihovih domaćina. Ne možemo se ne zapitati da li od svojih domaćina naprave zombije čiji je jedini zadatak ispunjavanje želja parazita.
Tako recimo Ed u svom govoru pokazuje primjer gusjenice koja gotovo pomahnita kada joj se približi neki insekt, a u stvari u sebi ima larve parazitske ose koje će proći kroz metamorfozu i pojesti je živu iznutra. Gusjenica je u stvari zombi čuvar koji mlati glavom kada se približe drugi insekti braneći potomke bića (ose parazita) koje će ga ubiti.
Young svoj govor nastavlja sa primjerom žoharove ose:
„Ampulex compressa, smaragdna žoharova osa, i to je istina koja je univerzalno prihvaćena, da osa u posjedu oplođenih jaja mora biti u potrazi za žoharom. Kada ga pronađe, ubode ga žalcem koji je također i taktilni organ. Ovo otkriće dogodilo se prije otprilike tri tjedna. Ubode ga žalcem koji je taktilni organ opremljen malenim senzorskim kvrgama koje joj dozvoljavaju da ispipa teksture žoharova mozga. Kao što osoba naslijepo kopa po torbi, ona pronalazi mozak, i ubrizgava mu otrov u dva vrlo specifična klastera neurona. Izraelski znanstvenici Frederic Libersat i Ram Gal pronašli su da je otrov posebna vrsta kemijskog oružja. On ne ubija žohara, niti ga omamljuje. Žohar bi mogao odšetati ili odletjeti ili pobjeći ako bi to odlučio, no ne odlučuje to, jer mu otrov poništava motivaciju za hodanjem i čini samo to. Osa u osnovi odznačuje kućicu za bježanje od opasnosti u operacijskom sustavu žohara, što joj dozvoljava da vodi svoju bespomoćnu žrtvu natrag u svoju jazbinu. Žohara vodi prikačenog za svoju antenu kao što osoba šeta psa. I kad je tamo, polaže jaje na njega, jaje se izlegne, proždire žohara živog, probije se iz tijela, bla bla bla, znate kako to ide.“
Yong nadalje tvrdi da bi razmotrio stav da kada je uboden, žohar više nije žohar. Više je produžetak ose, baš kao što je cvrčak produžetak Gordijskog crva. Ovi domaćini neće preživjeti ili se reproducirati. Imaju onoliko kontrole nad svojom sudbinom koliko i automobil. Jednom kada paraziti uđu, domaćini nemaju pravo glasa.
Ljudima, naravno, nije nepoznata manipulacija. Uzimamo lijekove kako bismo pomaknuli kemiju našeg mozga i promijenili svoje raspoloženje, i što su argumenti ili oglašavanje ili velike ideje ako ne pokušaj da utječemo na nečiji um? Ali naš pokušaj da to učinimo je jednostavan i nepromišljen u usporedbi sa fino vezenom specifičnošću parazita.
Toxo parazit napada sisavce
„Toxoplasma gondii, ili skraćeno Toxo, zato što zastrašujuća bića uvijek zaslužuju simpatični nadimak. Toxo može zaraziti sisavce, širok raspon sisavaca, ali se može seksualno razmnožavati jedino u mački. I znanstvenici kao što je Joanne Webster pokazali su nam da ako se Toxo nastani u mišu ili štakoru, on pretvori glodavca u raketu koja traži mačke. Ako zaraženi štakor namiriše divni miris mačje mokraće, trči prema izvoru mirisa rađe nego u razumnom drugom smjeru. Mačka pojede štakora. Toxo se može seksati. To je klasična priča Jedi, lovi, voli.“
Kako parazit kontrolira domaćina na ovaj način? Zaista ne znamo. Znamo da Toxo ispušta enzim koji stvara dopamin, supstancu koja je povezana sa nagrađivanjem i motivacijom. Znamo da osa cilja određene dijelove žoharova mozga, ukljućujući i one koji su povezani sa seksualnim uzbuđenjem.
„Ali kako se ovi dijelovi slagalice slažu nije odmah jasno. Jasno je da je ova stvar jedna ćelija. Ovo nema živčani sustav. Nema svijest. Nema čak ni tijelo. Ali manipulira sisavcem? Mi smo sisavci. Mi smo inteligentniji od štakora, to je sigurno, ali naš mozak ima istu osnovnu strukturu, iste vrste stanica, iste kemikalije koje teku kroz njih, i iste parazite. Procjene variraju, ali neke brojke sugeriraju da jedna od tri osobe u svijetu ima Toxo u svom mozgu. Najčešće, ovo ne vodi u neke očite bolesti. Parazit ostaje u latentnom stanju duga vremenska razdoblja. Među istraživačima Toxo-a, mišljenja su podijeljena oko toga može li parazit zaista utjecati na ljudsko ponašanje. Ali zbog raširene prirode ovakvih manipulacija bilo bi potpuno nevjerojatno da su ljudi jedina vrsta na koju nemaju sličan utjecaj.“
Na kraju svog fenomenalnog govora Ed Yond se prisjetio i knjige “O porijeklu vrsta” u kojoj Charles Darwin piše o veličanstvenosti života, i o beskrajnim predivnim oblicima. Bloger kaže da ne može da se ne zapita da li je Darwin lako mogao pričati o trakavici koja čini škamp društvenim ili osi koja vodi žohare u šetnju. I na kraju zaključuje: „Ali možda, možda je to samo parazit koji progovara iz mene.“
Pogledajte video sa cijelim govorom kojeg je Ed Yong održao na TED konferenciji.
