Prije nekoliko dana u Sarajevu je promovisan dokumentarni film „Posljednji Farukov penal“ autora Edina Isanovića i Armina Čolakovića, koji je rađen u produkciji Al Jazeere SportDoc, uz ekipu koju su još činili Sead Kreševljaković, Husein Nemer, Samir Šarenkapa, Almir Kozić i Sanel Preljević.
Ovo je filmska priča o penalu koji je na Mundijalu u Italiji 1990. godine izveo legendarni bh. igrač Faruk Hadžibegić u petoj seriji četvrtfinalnog dvoboja protiv tadašnjeg aktuelnog prvaka svijeta – Argentine.
Njegov udarac zaustavio je golman Goycochea i na taj način odveo je Gaučose u polufinale. Nema sumnje da će Faruka te dvije minute, minuta velike neizvjesnosti i minuta najveće patnje, proganjati baš cijeli život. Jedanesterci su specifični, potreban je sreća i odgovarajuće psihološko stanje. Nakon poraza je to bilo golemo pražnjenje, svi su bili u stanju šoka. Ostvaren je uspjeh, ali ostaje pitanje da li bi , da je kojim slučajem Hadžibegić pogodio i da je Jugoslavija prošla dalje, to moglo zaustaviti rat koji je kasnije zahvatio prostor bivše Jugoslavije i odnio brojne žrtve.
Je li sportski uspjeh mogao spriječiti smrt nekoliko desetina hiljada ljudi? Stariji ljubitelji nogometa i danas se sjećaju te ,zamrznuta u nekoliko sekundi, tužne slike kada se Hadžibegić uhvatio za glavu.
Nogomet je tako lijep, donosi toliko zadovoljstva i lijepih trenutaka, ali on zna biti i okrutan. Bio je to Farukov sudbonosni penal, a sudbina nije racionalna kategorija. Nažalost, u životu ne možemo utjecati na sve događaje. Uvijek se desi nešto što je određeno izvan nas. Nacionalni tim je zapeo u četvrtfinalu i ostao u čekaonici. No, to ostaje zapisano kao najbolji rezultat Jugoslavije na Mundijalu.
U nastavku za čitatelje Life.ba donosimo životnu priču jednog od najboljih igrača koje je BiH ikada imala, Faruka Hadžibegića.
Dragulj Sarajeva
Legendarni Faruk Hadžibegić zasigurno je jedaan od najpopularniji bh. nogometaš. No, životni put Faruka Hadžibegića nije bio jednostavan. Rođen je sedmog oktobarskog dana 1957. godine u gradu na Mliljacki. Odrastao je u u Titovoj ulici, a kasnije je preselio u sarajevsko naselje Koševsko Brdo. Nogomet je zavolio od malih nogu. Bez obzira na vrijeme, uslove i školske obaveze uvijek je bio spreman za igru. Faruk je bio nemirno dijete. Škola ga nije toliko zanimala i nije mogao na miru sjediti i slušati učitelje. Samo je gledao u sat i čekao da se nastva završi.
”Moji prijatelji bi mi samo zviznuli i ja bih napustio nastavu i pridružio bi im se u igri. Strastveno sam volio nogomet od malih nogu”, kazao je Faruk za Life.ba.
No, često de dešavalo da roditeljima kaže kako je na nastavi, a dane je provodio u poznatom sarajevskom parku kod Svjetlosti i u slastičarnoj Egipat gdje je imao svoj stol. Zanimao ga je samo nogomet, a zbog loših ocjena razmatrali su čak i da ga izbace iz škole. Priznaje kako je prilikom odlaska do škole samo gledao da li djeca igraju nogomet kako bi im se pridružio. Ako bi bio na nastavi kroz prozor bi stalno gledao prema kultnom sarajevskom parku. No, jedan detalj promijenit će sudbinu i trasirati njegov nogometni put u visine. Bio je 1. april 1966. godine kada je s ocem posmatrao jednu utakmicu na Koševu.
Na poluvremenu je na semaforu pisalo kako se vrši upis novih članova u omladinskom pogonu. Faruk je tada shvatio da je to prilika da ostvari dječački san. Naredni dan, a bio je ponedjeljak, krenula je njegova nogometna priča. Od tog trenutka, njegov fokus je isključivo bio na nogometu. Za njega je cilj uvijek bio isti, a uspjeh je stajao negdje na kraju puta. Njegova bespoštedna igra zapela je za oko trenerima u omladinskom pogonu FK Sarajevo. Brzo se nametnuo da bude lider svoje generacije.
I na treninzima je igrao do krajnjih granica svojih mogućnosti. Hadžibegić je odrastao u blizini najvećeg bh. stadiona i težio je da ostvari koševske snove. Misija mu je bila da potpiše za prvi tim Sarajeva. Ipak, kada je za prvog šefa struke imenovan Vukašin Višnejvac, Hadžibegić je zajedno sa još četvoricom mladih igrača stavljen na transfer listu. U razgovoru s ocem Ismetom zaključio je da karijeru nastavi u Vratniku. Ipak, na dan kada je krenu u klub da raskine ugovor sreo je jednog člana Uprave kluba koji mu je rekao:
”Ti su naše dijete, ti ostaješ”. Taj detalj je bio ključan. Ostaje je u Sarajevu. Na koncu, za prvi tim je zaigrao izuzetno mlad. Imao je 18 godina kada je neočekivano dobio priliku da ibude u udarnoj postavi voljenog kluba. I to u prijateljskom dvoboju protiv Željezničara na Grbavici. Nakon što je nastupio za prvi tim kroz sjećanje su mu prošli svi događaji koji su obilježili njegovo djetinjstvo.
Asim Ferhatović Hase uzor cijele familije
Uzor Faruka Hadžibegića bio je legendarni Asim Ferhatović Hase. Ne samo njemu, nego i cijeloj faliliji Hadžibegić. Za Haseta će reći kako je to čovjek koji je uživao u druženju s ”običnim” ljudima, razgovarao o malim i običnim temama svakodnevnice.
”Hase nije bio uzor samo meni, a sve smo to naslijedili od rahmetli oca Ismeta. On je jednostavno volio Haseta. Zbog igračkih i ljudskih vrlina. Za njega je Hase bio neponovljivi šampion. Čak se njih dvojica nisu dobro poznavali. Pamtim da bi se , kada bi se sreli, samo pozdrazili. Nesumnjivo je za mene bio najbolji sportsita tog vremena Nama mlađima davao je savjete, a dolazio je čak i na treninge juniora”, istakao je Faruk za naš portal.
Igrač koji je osvajao karizmom i šarmom
Svojom odlučnom igrom gradio je vlastito ime, ali je pomogao afirmaciji tima s Koševa. Godinama je igrao sjajno u FK Sarajevo, a s Bordo timom je 1985. godine dotakao vrh u moćnoj jugoslovenskoj ligi. Tehnika, moć i motiv vodili Antićeve izabranike do druge titule prvaka Jugoslavije. Hadžibegić je bio jedan od najvažnijih karika u lancu Boška Antića. Kolektivna disciplina na terenu i van njega bili su presudni. U toj generaciji igralo je nekoliko A reprezentativaca. Pored Hadžibegića tu su bili: Jozić, Pašić, Jakovljević, Kapetanović. Bio je igrač koji je osvajao karizmom i šarmom. Faruk je ostao upamćen po svojoj eleganciji u igri, a kasnije je postao najbolji primjer modernog odbrambenog igrača. Osvajajo je karizmom i šarmom. Ukupno je u 21 godini aktivnog igranja upisao 871 nastup, a za reprezentaciju Jugoslavije ima odigranih 65 utakmica, najviše od svih bh. igrača.
Karijeru nastavio u Španiji i Francuskoj
Premda su ga zvali brojni klubovi ,poslije osvojene titule 1985. godine, želio je ostati vjeran Sarajevu. Međutim, ponovo je jedat detalj promijenio njegov životni i nogometni put. U sezoni u kojoj je Sarajevo dotaklo vrh, sa Hajdukom se borilo za naslov prvaka. Nakon okončane sezone tim s Poljuda pozvao je Bordo tim na njihov turnir. Željeli su da se revanširaju za neuspjeh u prvenstvu, ali ih je tim sa Koševa i u Splitu pobijedio. Boraveći u Dalmaciji Hadžibegić je dobio poziv jednog beogradskog novinara koji je rekao kako je Betis iz Seville zainteresovan za njegove usluge. Kasnije je realizovan transfer na obostrano zadovoljstvo. Odlaskom u Betis nametnuo se kao ključni čovjek odbrane tima iz Seville.
I na treninzima je igrao do krajnjih granica svojih mogućnosti. Odličan u zračnim dvobijima, taktički prilično disciplinovan. Sjajne defanzivne sklonosti i smirenost u igri ustalili su ga u udarnu postavu Betisa. Navijači su kupovali dresove koji su na leđima nosili prezime Hadžibegić. Imao je jedinstvenu podršku navijača, medija, čelnika kluba, vljda svih kojima je Betis bio blizak srcu.
Nakon dvije sezone provedene u Betisu preselio je u Francusku gdje je potpisao za Sochaux. Igrao je sjajno u ovom klubu. Pored toga što je bio odličan u defenazivnim zadacima, postizao je pogotke iz slobodnih udaraca. Pogađao je tako vješto, majstorski. Ipak, posebno pamti oproštajnu utakmicu u žutom dresu. Igrajući u francuskoj Ligue 1 nametnuo se kao logičan izbor za udarnu postavu reprezentacije. Tadašnja selekcija Jugoslavije izborila je plasman na odlazak na Mundijal koji se 1990. godine održao u Italiji.
Smrt oca Ismeta ga je pogodio u izvorište boli
Odlaskom u Betis nametnuo se kao ključni čovjek odbrane tima iz Seville. I na treninzima je igrao do krajnjih granica svojih mogućnosti. Odličan u zračnim dvobijima, taktički prilično disciplinovan. Sjajne defanzivne sklonosti i smirenost u igri ustalili su ga u udarnu postavu Betisa. Navijači su kupovali dresove koji su na leđima nosili prezime Hadžibegić. Imao je jedinstvenu podršku navijača, medija, čelnika kluba, vljda svih kojima je Betis bio blizak srcu. Pred 1.maj 1986.godine čekao je dvoboj sa gradskim rivalom Sevillom. Hadžibegić je bio izuzetno bitan igrač za ”Zelene”. No, pred okršaj s gradskim rivalom iz Sarajeva je dobio tužnu vijest.
”Mama mi je javila da je otac Ismet preselio. I to na stadionu Koševo. Želio je da trči, što je redovno radio, i pri pokušaju da zaveže pertle dožvio je infarkt. To mi je bio najteži trenutak u životu, to me pogodilo u izvoršte boli. Tog 1. maja 1986. godine otišao je moj uzor, čovjek od kojeg sam sve naučio. Zbog njega sam zaigrao nogomet, zavolio FK Sarajevo. Naučio šta je život. Od tog trenutka ništa više nije bilo isto”, emotivno se prisjeća Faruk.
Otac Ismet ukopan je na groblju Vlakovo uz prisustvo velikoj broja ljudi, a svi čelnici FK Sarajevo prisustvovali su posljednjem ispraćaju. Ponizno su tugovali s porodicom Hadžibegić.
Mundijal u Italiji i penal koji je možda mogao spriječiti rat
Od 8. juna do 8. jula 1990.godine je u Italiji održano 14. Svjetsko nogometno prvenstvo. Bila je to generacija za pamćenje koja je dala najviše igrača iz Bosne i Hercegovine otkako je formirana jugoslovenska selekcija. Izabranici Ivice Osima bili su u Italji u grupi D s Njemačkom, Kolubijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Od bh. igrača tada su u državnom timu bili: Faruk Hadžibegić (zamjenik kapitena), Davor Jozić, Safet Sušić, Zlatko Vujović (rođen u Sarajevu), Fahrudin Omerović, Mirsad Baljić, Haris Škoro. Na klupi je bio popularni Ivica Osim, a pomagali su mu Džemaludin Mušović i Rizah Mešković (trener golmana). Prava mala kolonija igrača iz Bosne i Hercegovine koja je davala poseban gušt nacionalnom timu. Tu svakako treba dodati majstore iz drugih jugoslovenskih republika: Ivkovića, Vulića, Brnovića, Pančeva, Spasića, Stanojkovića, Stojkovića, Kataneca, Bokšića, Prosinečkog, Šabanadžovića, Jarnija, Savičevića, Šukera, Panadića i Lekovića. Prvi meč bio je na San Siru i Jugoslavija je poražena rezultatom 4:1. U drugom dvoboju s Kolumbijom Ivica Osim je u sastavu promijenio četiri ili pet igrača. Plavi su slavili sjajnim eurogolom Davora Jozića. U trećem meču u Bolonji reprezentacija Jugoslavije savladala je Ujedinjene Arapske Emirate rezultatom 4:1. Na taj način su kao drugi u grupi izborili plasman među 16 najboljih gdje ih je čekala Španija. Okršaj s Crvenom Furijom igrao se 26.juna u Veroni. Osimovi izabranici držali su spoznaju kako Španci ne preskaču igru, imaju mnogo sitnih pasova, trude se da budu maksimalno brzi i da žele da se lopta što brže prebacuje u vrh napada ili na krila. Držali su Plavi nulu, a onda su izveli fantastičnu akciju Brnović i Vujović. Ovaj drugi je nakon lažnjaka centrirao, a Katanec je loptu glavom prebacio na drugu stativu gdje je dočekao Stojković.
No, kasnije su Španci poravnali pa je utakmica otišla u produžetke. Razigrani i samouvjereni vođa u toj utakmici Piksi postigao je kasnije i drugi gol iz slobodnog udarca. Sjajna partija i remek djelo Dragana Stojkovića. Naredni suparnik bila je Argentina 30. juna u Firenci. Visoka temperetura je otežavala igru. Dramatična utakmica u kojoj je već u 30. minuti Refik Šabanadžović dobio drugi žuti karton i morao je vani. No, izabranici Ivice Osima su izdržali svih 120 minuta. Utakmica je okončana rezultatom 0:0. Nakon jedanesteraca bolji su bili Argentinci. U petoj seriji jedanesterac nije iskoristio Faruk Hadžibegić koji je gotovo uvijek bio precizan. Ostala je velika žal, ali se pokazalo kako je to bilo loše vrijeme za sport i da , bez obzira na atmosferu unutar nacionalnog tima, zajednička država nije mogla opstati. Premda će igrači iz te generacije naglasiti kako ih i danas prati osjećaj da su bili blizu ostvarenja velikog rezultata.
Odlazi iz reprezentacije Jugoslavije, zauvijek
Nakon plasmana na EURO 1992. godine koje se igralo u Švedskoj , i sjajnih kvalifikacija u kojma je Hadžibegić bio kapiten, dešavaju se užasne stvari u Sarajevu i BiH. Nažalost, počeo je rat. Faruk povlači potez svojstven njemu. Odmah je nazvao Miljana Miljanića i rekao da više ne želi biti član te reprezentacije. Dakako, Hadžibegić je učestvovao u stvaranju Nogometnog saveza BiH. U vihoru rata igrao je utakmice za tadašnje Ljiljane. Prvo se igrala malonogometna utakmica sa selekcijom Hrvatske u Zagrebu u Kutiji šibica, a kasnije i humanitane utakmice u Njemačkoj. Jugoslavija se brzo raspala u krvoproliću, veliki broj ljudi je stradao, a mnogi su i raseljeni. Formiraju se nove reprezentacije sa prostora nekadašnjih republika, a Hrvatska već 1998. godine dolazi do bronze na Mundijalu u Francuskoj. I pojedine ostale reprezentacije plasiraju se na velika takmičenja, a među njima i Bosna i Hercegovina koja je 2014. godine učestvovala na Mundijalu u Brazilu. Danas u svim državama , koje su nastale na prostoru nekadašnje Jugoslavije, ima vrhunskih nogometaša. Stručnjaci širom Evrope često prave idelani tim od nogometaša sa ovih prostora. Zaključak je uvijek isti – imali bi fantastičan tim koji bi se uvijek borio za medalju.
