Za čitatelje portala Life.ba nastavljamo donositi zanimljive priče iz rubrike ”Uspješna braća”. Admir (38) i Almir (35) Raščić su nogometaši iz grada na Drini.
Profesionalnu karijeru počeli su gradit u rodnom Goraždu. A kasnije su zajedno igrali za sarajevske klubove Željezničar i Olimpik. Admir je još nastupao u Sloveniji, a onda se priključio ljutom rivalu – FK Sarajevo.
Na Koševu je postao ljubimac navijača Bordo tima, te i danas naglašava kako je pristalica koševskog kluba. Igrao je i u Norveškoj, Novom Pazaru, Borcu iz Banja Luke i Hong Kongu.
Karijeru je završio u Goraždu. Također, upisao je nekoliko nastupa i za reprezentaciju BiH. Ostao je upamćen kao igrač sjajnog instikta za postizanje gola. Mlađi Almir ,osim pomenutih klubova, bio je i član Čelika i Veleža. Karijeru je okončao u Azotu iz Vitkovića.
Krasila ga je velika ratobornost i za svaki klub je igrao do krajnjih granica svojih mogućnosti. Stoga je bio cijenjen kod navijača. Dakako, bio je član državnog tima u mlađim kategorijama. Za Life.ba braća Raščić govorili su o svojim počecima, anegdotama, rivalstvu Sarajeva i Želje, a spomenuli su i šta trenutno rade.
Piše:Edin Isanović
Možete li za početak reći koje detalje posebno pamtite iz djetinjstva i je li bilo nekih zanimljivih anegdota?
Admir Raščić: Pamtim najviše mnogo odigranih utakmica iza zgrade sa vršnjacima, starijima, mlađima, čak i sa odraslim ljudima. Nerijetko su stariji stanari silazili da odmjere snage s nama. Mi smo u komšiluku imali mnogo dobrih igrača, tako da je konkurencija bila izuzetna. Stoga je bila velika čast igrati u tom društvu. Naravno, ostala mi je u sjećanju i jedna gospođa koja je živjela na drugom spratu zgrade i redovno nas je poljevala vodom. Međutim, nije znala da joj je trebalo mnogo, mnogo više od vode da bi nas otjerala. Almir je mlađi tri godine od mene, tako da je on imao svoju raju sa kojom je provodio vrijeme. Ja sam u to vrijeme samo dolazio kad ga je trebalo braniti pošto je bio ‘miran’. A sad je obrnuto – on mene brani.
Almir Raščić: Sjećam se da sam, uz brata, u Njemačkoj počeo da igram nogomet. To je bilo u jednom malom klubu gdje smo živjeli. Dešavalo se to u trenucima kada smo morali da odemo iz BiH zbog rata. A kada smo se vratili nastavio sam u Goraždu. Anegdote? Mogu samo reći da me uvijek pobjeđivao i nervirao. Što je najgore – to i sada radi. Igramo sve moguće sportove jedan protiv drugog, a on je uvijek bolji. Puno češće pobijedi, koliko god da se trudim. Ostalo je u sjećanju da smo se kao djeca svađali na terenu u Goraždu kada smo nastupali za seniorski tim, a otac sa tribina galami ‘ Djeco, šutite i igrajte’. Ipak, u profesionalnim vodama smo počeli da podržavamo jedan drugog. Kada razmislim o danima djetinjstva mogu samo reći – bilo je to lijepo vrijeme.
S obzirom na to da ste od malih nogu bili privrženi najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu može se zaključiti da je logičan slijed događaja bio da postanete profesionalni nogometaši. Slažete li se s tim?
Admir: Tako je. Imam osjećaj da ništa nisam birao. Sve je išlo, rekao bih rekao, prirodnim putem. Od malih nogu znao sam samo za nogomet i samo sam o tome maštao. Nisam niti u jednom momentu bio u situaciji da razmišljam čime ću se baviti. Još u ranom djetinjstvu sam shvatio da je nogomet moja ljubav i sve sam tome podredio. Danas sam zahvalan Bogu što mi je omogućio da zarađujem za život sa ovim poslom kojeg najviše volim.
Almir: Apsolutno. Ljubav prema nogometu bila je prisutna od malih nogu, a počeo sam u kadetima Goražda trenirati i brzo sam preselio u seniorski tim. Imao sam 16 godina kada sam debitovao u udarnoj postavi.
U kojim klubovima ste igrali zajedno?
Admir: U Goraždu i u Želji smo dijelili svlačionicu. Mi smo obojica mladi debitovali za prvi tim Goražda. Ja sa 17, a on sa 16 godina. Tako da smo posljednju moju sezonu prije odlaska na Grbavicu igrali skupa. A nakon šest mjeseci mog boravka u Želji, Almir se priključio. Proveli smo nepune tri sezone zajedno u plavom dresu.
Almir: U gradu na Drini smo igrali zajedno. Nakon dvije i pol godine nastupa, on je preselio u Željezničar. Sudbina je htjela da sam mu se pridružio u plavoj svlačionici. To je za mane bilo ispunjenje sna. Ja sam onda otišao na posudbu u Olimpik, ali sam se vratio i igrali smo u timu sa Grbavice. Bila je velika čast da dva brata iz Goražda igraju za prvi tim Željezničara. Kasnije je Admir otišao u Sloveniju, pa se vratio u BiH i potpisao za Sarajevo.
Poznato je da je tradicionalno porodica Raščić više privržena plavoj boji. S obzirom na to da je Admir kasnije preselio na Koševo i postao ljubimac navaijača Sarajeva, kako je sve to podnio mlađi brat?
Admir: Pa nije, da tako kažem, dramatično reagovao. On je bio nogometaš, profesionalac i znao je kakav je sport i šta sve nosi sa sobom. Neću da kažem ni da je skakao od sreće kad sam prešao u Sarajevo, ali sad da je nešto tugovao – nije. Iako je i danas vatreni Željovac i pokušava mog sina da prevede na plavu stranu.
Almir: Kada je preselio na Koševo s jedne strane mi je bilo drago. Zašto? Znao sam da je imao problema kada je odlazio iz Želje. Bio sam siguran da se na Grbavicu neće vraćati. Ipak, bilo mi je drago da je ponovo u Sarajevu, jer smo bliže. Kasnije sam ja otišao u Olimpik i opet smo bili zajedno u gradu. Premda, moram priznati – bilo mi je i krivo jer familijarno bodrimo Željezničar, a jedan član odlazi u redove ljutog rivala. No, kada sam vidio da je sretan, da je sjajno prihvaćen i da dobro igra, bilo mi je lakše. Gledajući sa ove distance – tako mu je bilo suđeno.
Koliko ste vezani jedan za drugog?
Admir: Bez dvojbe, mnogo. On ima svoju, a ja svoju porodicu. Imamo i različita društva. No, opet nađemo vremena jedan za drugog. Naravno, većina naših zajedničkih aktivnosti je vezana za sport. Igramo tenis, košarku, čak se nadmećemo i u kick- boksu. Odigramo ponekad i nogometni termin. Dakako, za svoju djecu i suprugu sam najviše vezan i s njima provodim mnogo vremena. Svaki slobodan trenutak koristim da nešto uradim s njima ili da negdje odemo i provedemo korisno vrijeme. Nisam imao tu privilegiju dok sam igrao i mnogo sam propustio. Sada pokušavam da to nadoknadim. Veliku ulogu ima i moja supruga koja je glavni organizator tih stvari. Ona planira, a mi izvršavamo.
Almir: Mi smo baš vezani. Pazimo se i vađamo gotovo svaki dan. I familijarno i ovako. Također, otac je konstantno s nama, tako da ne prođe dan da se ne vidimo ili bar ne čujemo na telefon. Dosta smo svi vezani, a za mene je porodica sve u životu.
Šta trenutno radite?
Admir: Moja želja je da se bavim trenerskim poslom. Završio sam za A licencu i uskoro upisujem stepen više PRO- licencu. Trebalo je to u septembru da krene, ali zbog korona virusa bit će odgođeno za kraj godine. Imam i svoju školu fudbala i njoj sam posvećen puno, a i prvi sam sef struke u NK Azot Vitkovići koji se takmiči u Drugoj ligi. Moji planovi su da se u skorijoj budućnosti posvetim seniorskom nogometu i da ako Bod da pokušam i tu da izgradim karijeru.
Almir: Trenutno držim kafić i to mi je neka zanimacija. Često se viđamo kod mene, osim sada dok traje pandemija. Sve sam svoje ispunio i sada uživam u našem druženju, a brata podržavam u svim pothvatima.
Još iz našeg serijala Life paralelni intervju možete pročitati na ovom linku
