Prije 21. godinu preminuo je Mirza Delibašić. Kinđe, kako su mu tepali, jedan je od najboljih evropskih košarkaša prošlog stoljeća i vjerovatno najveći sportista naše zemlje svih vremena.
Naslov evropskog prvaka s Bosnom 1979., brojne medalje s Jugoslavijom na velikim takmičenjima…, samo su dio ostavštine legendarnog Delibašića koji je i danas uzor mnogim generacijama. Iza sebe je ostavio neizbrisiv trag.
Iako su prošle dvije decenije, vrijeme rane ne liječi, kaže to u razgovoru za portal Reprezentacija.ba i sin našeg “El Monstruosa” Danko Delibašić.
– Tuga je stalno prisutna, svakog dana, svake godine… Ona ne može izostati, pogotovo zato što se radi o toliko snažnoj i presudnoj ličnosti kakva je moj otac bio. Uvijek osjećam neku sjetu, i za njim, ali za vrijednostima i uspjesima koje je personificirao kroz svoje postojanje – kaže nam na početku Danko Delibašić.
Mirza je bio naš, Tuzlak, Sarajlija Bosanac… Svjetski čovjek. Za tu njegovu ljudsku notu vežu se brojne priče.
– On je bio nešto posebno. Kao sportista je osvojio sve ono što je bilo, da tako kažemo, ponuđeno da se osvoji. Svi oni najvažniji trofeji koji su postojali završili su u njegovim rukama. Nema tog trofeja koji je nešto važio, a da ga nije osvojio. Ipak, ta ljudska nota je ono što ga je razdvajalo od ostatka sportista koliko i sami uspjesi. Za njega se ne može čuti ružna riječ. Mora se neko dobro baviti takvom vrstom fabrikacije da izmisli neku vrstu Mirzine pakosti ili zloće. Bio je stvarno dobar čovjek i to u onom najčistijem smislu te riječi.
Svega 15 godina Danko je imao kada je Kinđe preminuo. Posljednju godinu njegovog života posebno pamti.
– Sjećanja koja imam na Mirzu najviše su vezana za njegovu posljednju godinu života. Tad smo bili najbliži. Bio je, nažalost, vezan za bolničku postelju ili je uglavnom kući ležao i nigdje nije izlazio. U toj zadnjoj godini je sa mnom proveo najviše vremena i to nikada zaboraviti neću. Iako maltene nepokretan, svaka riječ koju mi je tada kazao jako mi je značila u procesu formiranja mene kao ličnosti, a bio sam tek 15-godišnjak.
Replike Mirzinih dresova već godinama su u prodaji. Originale, s druge strane, ni Danko nema. Posebna je to priča.
– Nažalost, od Mirze mi nisu ostali nikakvi dresovi iz tog perioda. Jedan čovjek nam je ušao u kuću za vrijeme rata, tačnije Mirza ga je vrlo naivno, kakav je inače bio vjerujući u ljudsku dobrotu, pustio da tu živi davši mu krov nad glavom. Sve ono što je bilo vrijedno na kraju je ukrao. Imam na sreću neke bedževe i značke koji su ostali Mirzi sa velikih takmičenja i većinu medalja i pehara koje je osvojio na individualnom nivou. To je, eto, neka utjeha. Nešto je ostalo.
Trudit će se, kaže, i dalje da sjećanje na Mirzu ne blijedi jer to je sada važnije nego ikada.
– Svi ti načini da se na Mirzu vraća uspomena su dobri. Dobro je da se i turnir održava u njegovo ime, da se dvorana zove po njemu, da se ispred nalazi i spomenik… Nadam se da će dobiti i ulicu u glavnom gradu BiH. Po meni nikada nije dosta sjećati se takvih ljudi. Oni koji kažu ‘dosta mu je, uzvratili smo mu’, ja kažem da nismo, a pogotovo jer živimo u društvu iskrivljenih vrijednosti. Sad nam je potrebniji nego ikad.
Talentom se može roditi igrač koji je bolji od Mirze, ali nije realno i da ponovi njegov uspjeh. Govoreći o tome, Danko na kraju kroz smiješak kaže:
– Sebičan sam u tim stvarima i imam pravo da budem jer sam direktno potomstvo njegovo. Volio bih, naravno, da neko ponovi sve te uspjehe, ali to je vrlo, vrlo teško. Pogotovo na reprezentativnom nivou. Naša reprezentacija u košarci nije na nivou na kojem je Jugoslavija bila nekad, tako da je to teško očekivati u skorije vrijeme, skoro pa nemoguće se čini u ovom trenutku. Jugoslavija je bila velesila u košarci, riječi su Danka Delibašića na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Delibašić je, podsjetimo, proglašen 1980. za najboljeg košarkaša Jugoslavije čiji je dres obukao 176 puta i postigao 1.759 poena. Četiri puta je biran i za najboljeg sportistu naše zemlje, a 2000. je proglašen i sportistom svih vremena u BiH.
