Svaki grad i mjesto, svaki kvart i svako selo ima svoj centar. Zagreb kao najveći grad u Hrvatskoj ima najveći centar, Trg bana Jelačića, a na trgu stoji skoro metar i pol veliki sat, lako uočljiv jer je podignut na sedam metara iznad tla. Isti javni sat, dizajniran davno u Beču, imaju i Velika Kladuša, Bihać i Brčko, ali proizvođač ovog sata, zagrebački urar Lebarović nije siguran jesu li njegovi satovi preživjeli rat i jesu li još uvijek točni.
Centar grada je mjesto susreta ljudi, a kako je centar širok pojam u Zagrebu, širok koliko je prostran Trg bana Jelačića, tako su stari Zagrepčanci ili Purgeri, na svom glavnom trgu spontano odredili dva glavna mjesta sa susrete: ispod repa konja bana Jelačića i kod sata.
“Kod sata“ je pojam, glavno mjesto sastanka zaljubljenih parova, prijatelja ili za poslovne akcije, a tko prvi put dođe u Zagreb na Trg bana Jelačića, lako izdaleka uoči sat.
Ovaj sat prepoznatljivog dizajna, kakvog se može pronaći, osim na Trgu bana Jelačića i po mnogim zagrebačkim kvartovima u tri grada u Bosni i Hercegovini, postavila je i održava stara zagrebačka urarska obitelj Lebarović.
Imena Lebarović teško se ne sjetiti. Dobro ga pamte oni koji su više puta nestrpljivo pogledali prema velikim kazaljkama, brojeći minute do sastanka ili minute koliko netko na dogovor kasni, jer ispod kazaljki jasno piše: “Održava D. Lebarović, urar“.
U ovo moderno vrijeme, oni koji čekaju pod satom ipak, pogled više usmjeravaju na svoj mobitel nego gore, na kazaljke.
– Šesti urar Lebarović –
Penzioner, otac Zlatko Lebarović peti je, a njegov sin Dalibor šesti po redu urar iz obitelji Lebarović. Urarsku radnju u Maksimirskoj ulici osnovao je 1947. godine Daliborov djed.
Lebarovići se bave urarstvom malih satova: ručnih, džepnih i tzv. vekerica, zidnih satova i velikih, javnih satova po kojima su najpoznatiji.
Održavaju i sat u Dubrovniku, a prije rata postavljen je njihov javni sat u Velikoj Kladuši, ispred poduzeća Saniteks, sat za kojeg Lebarovići ne znaju “je li živ“.
Postavili su sat i u Bihaću prije desetak godina, i u Brčkom. Ima njihovih satova možda još ponegdje u BiH, ali urari Lebarovići ne znaju ni sami gdje su sve satovi postavljeni nakon što su odvezeni iz njihove radnje. Satove izrađuju sami, svaki njegov dio, a u firmi ih je zaposleno pet – šest.
Penzioner Zlatko u svojoj radnji na zidu čuva crno-bijelu fotografiju koja nosi datum 25. mart 1983. godine. Na fotografiji je prikazano kako Zlatko pomiče sat u Dubravi sa zimskoga na ljetno vrijeme za jedan sat unaprijed. To je datum kada se u Jugoslaviji počelo računati zimsko i ljetno vrijeme.
Događaju se nesreće, pričaju otac i sin Lebarović, kako su satovi spojeni na javnu rasvjetu: udari grom, kamion zapne po noći… Lebarovići kažu kako su njihovi satovi pravi mamac za vandale koji ih vole gađati kamenjem, staklenim bocama ili drugim tvrdim predmetima u kasnim noćnim satima, kad nitko ne gleda.
– Povijest legendarnog sata –
Zlatko Lebarović je kao dječak od 12 godina i kao sin urara gledao kako jedna gospođa popravlja sat na Trgu, dok nije ni znao da će jednog dana to biti njegov zadatak.
Stari satovi znali su često stajati kad padne snijeg, jer su imali otvorene kazaljke i mehanizam. Oni bi bio lako bili zakočeni snijegom, a jedan takav je izložen u Tehničkom muzeju u Zagrebu i uredno otkucava.
Prvi sat koji je postavljen na Trgu bana Jelačića, priča Dalibor, trenutni vlasnik urarskog obrta Lebarović, uvezao je iz Beča i postavio 1920-ih godina Mirko Novak.
Daliborov djed preuzeo je održavanje prvog javnog sata na Kvaternikovom trgu 1953. godine, a brigu o satu na glavnom trgu preuzeli su 1959. godine i održavaju ga sve do danas.
Stari bečki sat na Jelačić placu zamijenjen je novim početkom 1960-ih. Stajao je na Trgu do Univerzijade 1987. godine. Tada je zamijenjen satom koji i danas točno pokazuje vrijeme, podignut je sa šest na sedam metara visine i kućište mu je povećano sa 100 na 140 centimetara.
– Sat se popravlja prije nego se pokvari –
“Nekadašnji satovi imali su njihalo koje je svakih pola minute davalo impuls i tjeralo mehanizam naprijed. Zbog oko pola milijuna minuta u jednoj godini, mehanizmi tih satova bili su opterećeni, a kako su radili na napon od 12 volti, često bi dolazilo do pada napona što je uzrokovalo kašnjenje i kvar sata. Današnji sat na Trgu također, radi na 12 volti, pametan je i zna koji je datum i mjesec tako da se sam naštima prema ljetnom, odnosno zimskom računanju vremena“, priča Dalibor.
Do 2000. godine satovi su se sinkronizirali da DCF-om iz Frankfurta, a današnji sat skida vrijeme sa GPS-a i sto posto je točan.
“Sat na Trgu gledamo popraviti prije nego što se pokvari. Neke stvari na njemu mijenjamo svake dvije godine, makar bi možda mogle izdržati četiri“, kažu Lebarovići koji ga pogotovo često pregledavaju po zimi, zbog prevencije.
Javni satovi su uz zagrebački Grički top među pouzdanijim izvorima za točno vrijeme. Sat je neumoljiva mjera za vrijeme, a Zagreb zna preko tjedna biti užurban grad. Stoga, kad sat na Trgu kaže da kasniš, ne krivi urara nego svoju organizaciju vremena, poručuju zagrebački urari Lebarovići.
