Bio je 24. januar 1933. godine kada se rodio se jedan od najvećih nogometaša koje je BiH ikada imala – Asim Ferhatović Hase.
Njegovo srce prestalo je kucati u noći između 24. i 25. januara 1987. godine, a sudbina je htjela da to bude na njegov 54. rođendan. Bio je vezan za FK Sarajevo i glavni grad BiH. Najveći stadion u BiH nosi ime po njemu, a jedna ulica u blizini stadiona također je dobila naziv po Hasetu. Također, FK Vratnik svake godine organizuje malonogometni turnir.
Piše: Edin Isanović
Hasetova nadarenost za nogomet bila je uočljiva od malih nogu kada je trčao za krpenjačom na livadama Kovača i Vratnika. U bordo timuje nastupao je od 1948. do 1967. godine, a oprostio se nakon teške povrede u Rijeci. U toj sezoni (1966./67.) Sarajevo osvaja prvu titulu prvaka. Za tim s Koševa odigrao je oko 300 utakmica, a za reprezentaciju Jugoslavije Hase je odigrao samo jedan meč i to 8. oktobra 1961. u Beogradu protiv Južne Koreje (5:1).
Najbolji igrač lige
Hase je godinama bio jedan od najboljih nogometaša bivše Jugoslavije, a u sezoni 1963./1964. upisan je kao prvi strijelac prvenstva s 19 postignutih golova u dresu Bordo tima. Proveo je u Turskoj, u Fenerbahčeu kratak period. Ipak, poslije odigranih devet utakmica vratio se u grad podno Trebevića. Tada je rekao čuvenu rečenicu koja se i danas prepričava među navijačima Sarajeva.
“Ne mogu, brate ja, igrati za novac i slušati kako trebam igrati. Hvala im. Bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja mogu igrati samo u Sarajevu.” rekao je Hase ono što su neki novi klinci oslikali na zidu pomoćnog stadiona Koševo kao podsjetnik na romantičnu privrženost Haseta svom gradu i klubu.
Oni koji su ga bolje poznavali kažu da je uživao u druženju s dragim mu “običnim” ljudima, razgovorima o malim i običnim temama svakodnevnice. S njim se moglo razgovarati o ljudskim stvarnostima i filozofiji života. Kao svog nasljednika proglasio je Vahidina Musemića.
Pomaganje ljudi – svakodnevnica
Neki će vam reći kako su dolazili s molbama da djecu upišu u škole i na fakultete. On je to završavao, nekada i ispred svoje djece. Pomaganje ljudima mu je bila svakodnevnica. Asim je imao dosta obožavatelja koji su bili impresionirani njegovim likom i djelom.
Ivica Osim je izjavio u knjizi Stjepana Kljujića ”Ferhatović, majstor driblinga” kako je uživao igrati sa Asimom.
”Ferhatović je bio jedan od najvećih talenata. Igrati s njim bilo je pravo zadovoljstvo, nije bilo potrebno nikakvo uigravanje jer se s njim možeš odmah uklopiti u igru”, kazao je tada Švabo.
Zapisano je kako su dolazili sa svih strana da bi ga vidjeli. Pozivali su ga mnogi “da ih počasti prisustvom”…Pamti se da je kao istaknuti sportista bio među počasnim nosiocima olimpijskog plamena 1984. godine u Sarajevu. Za njega je porodica bila svetinja, a nogomet je igrao iz zabave.
O njemu su opjevan pjesme. Zabranjeno pušenje ”Nedjelja kad’ je otiš’o Hase”, a Edo Maajka ga spominje u pjesmi ”Jesmo’l sami”.
Bio je jedinstven i izuzetne karizme. Sarajevo i danas pamti Hasetovu dženazu, čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag. Hase, je bio nešto posebno…
