Nije bio najveći, najjači, najmoćniji ili najbrži obrambeni igrač, ali nemoguće je pričati o najboljim svjetskim braničima a ne spomenuti upravo njegovo ime.
Uz moguću iznimku Franza Beckenbauera, teško se možemo prisjetiti centralnog braniča koji se približio Francu Baresiju u smislu inteligencije, elegancije, pozicioniranja, iščekivanja i sposobnosti da vodi momčad iz vlastitog kaznenog prostora.
Baresi je u Italiji bio kralj, libero koji je revolucionirao tu poziciju, kapetan koji je vodio primjerom i vođa koji je komandirao ekipom bez potrebe da puno priča. Jednostavno, igrači su ga poštovali.
20 godina, od 1977. do 1997., ovaj majstor obrambenih umjetnosti ostao je vjeran jednom klubu, AC Milanu. I tijekom reprezentativne karijere koja je trajala 14 godina, od 1980. do 1994., upisao je 81 nastup za Italiju i odigrao važnu ulogu u nekim od najboljih talijanskih ostvarenja.
U intervjuu za službenu stranicu FIFA-e legenda, Baresi, osvrnuo se na svoju karijeru…
Vratimo se početku, Španjolskoj 1982. godine kada ste postali svjetski prvak bez ijedne minute na terenu. Kakva su sjećanja na to iskustvo?
– Imao sam 22 godine i iako uopće nisam igrao, to je bio važan trenutak u mojoj karijeri. Za mene je to bilo intenzivno iskustvo i zanimalo me zbog svega što se može osjetiti na SP-u. Provodio sam vrijeme s istinskim prvacima, nogometnim legendama. Oni su bili moji heroji. Pomno sam gledao prethodno Svjetsko prvenstvo u Argentini i inspirirala me je tadašnja ekipa koja je imala nekoliko igrača s kojima bih mogao igrati rame uz rame 1982. Godine poput Gaetana Scirea, Claudia Gentilea, Antonia Cabrinija , Marca Tardellija, Brune Contija, Giancarla Antognonija i Francesca Grazianija. Bila je to nevjerojatna momčad, i na terenu i u smislu karaktera igrača.
Što ste posebno naučili gledajući ih kako podižu trofej?
-Turnir smo započeli polako, konkurencija je bila teška, ali na kraju smo poprilično odlučno pobijedili na Svjetskom kupu, savladavši najbolje momčadi svijeta: Brazil, Argentinu i zapadnu Njemačku. Cijelo ovo iskustvo bilo je jedno od temelja moje karijere. Pokušao sam doprinijeti na ovaj ili onaj način, pomoći timu tijekom treninga, ali najvažnije je bilo samo biti u stanju gledati i učiti. Shvaćanje kako se tim pripremao za velike utakmice i kako se držao dobro promijenilo je sve moje navike koje sam stekao u prvih nekoliko godina karijere.
Igrali ste na SP-u 1990. na domaćem terenu, gdje je Italija ispala u polufinalu unatoč tome što je prošla 518 minuta bez primljenog pogotka. Što je zaustavilo ekipu da podigne trofej?
-Svjetsko prvenstvo 1990. bila je potpuno drugačija priča. Bio sam iskusan igrač i bio sam kapetan nekoliko godina u AC Milanu, jednoj od najvećih momčadi svjetskog nogometa. Iskreno vjerujem da je momčad zaslužila barem finale. Bio je to inteligentan spoj mladih i iskusnijih igrača i mislim da smo odigrali sjajan turnir. Šteta, jer je igranje kod kuće sjajna prilika. Ponekad se sve svodi na malo loše sreće (Italiju je izbacila Argentini u polufinalu boljim izvođenjem jedanaesteraca), a isto nam se dogodilo i 1994. godine u još jednom izvođenju jedanaesteraca (protiv Brazila u finalu). Drugačije je funkcioniralo 2006. godine, kada je sreća bila na našoj strani. Ali to je sport.
Govoreći o 1994., ozlijeđeni ste u drugom meču protiv Norveške. Jeste li tada mislili da je vaš nastup na SP-u završen?
-Bio je to ogroman udarac. Bio sam kapetan i znao sam da mi je to posljednji SP. Atmosfera u timu bila je nevjerojatna. Tamo je bilo puno mojih suigrača iz AC Milana, a Arrigo Sacchi je bio trener. Bio je to vrlo poseban turnir i stvarno sam osjećao da mogu pružiti odličan nastup. Ali tada je sudbina odigrala svoju ulogu i ja sam morao izaći, prepustivši suigračima da odrade izvanredan posao u teškoj situaciji s igračem manje (Italija je s igračem manje tog dana pobijedila Norvešku 1-0).
Imali ste operaciju koljena 25. lipnja. Kako ste se uspjeli oporaviti do finala 17. srpnja?
-(Smijeh). Pričam ovu priču godinama, ali još mi se čini nevjerojatnom. Tada mi zapravo nije izgledalo tako nevjerojatno jer sam sve to proživljavao iz dana u dan, i bilo je prilično intenzivno. Jedan dan pitate se o sudbini svoje karijere, a zatim se počnete oporavljati, polako ali sigurno, sve dok odjednom niste stigli do finala. Nikad nisam mislio da ću moći igrati. Bio sam na liječenju i fizioterapiji misleći da idem na odmor i da ću biti spreman za sljedeću sezonu. Tako da možete samo zamisliti kako sam se iznenadio kad sam shvatio da sam spreman igrati u finalu Svjetskog prvenstva
Jeste li se iskreno osjećali potpuno spremni?
-(Smijeh). Nikada ne bih mogao reći da sam bio apsolutno 100 posto spreman. Imao sam nekoliko teških treninga i koljeno mi je dobro ‘stajalo’. Nije bilo previše loše i nije se razbuktalo. Usput, na moj nastup utjecao je čitav niz faktora jer smo imali igrača van stroja zbog ozljede ili suspenzije. Konačno, Sacchi me je hrabro pozvao i pružio mi priliku.
Je li to bila jedna od najtežih utakmica u vašoj karijeri?
-O da. Bio je to vrlo naporan dan, i ne govorim samo o meču. Sjećam se dana prije, ne znajući hoću li igrati ili ne, i sjećam se tog isčekivanja, da otkrijem ujutro hoću li igrati. Cijelo sam vrijeme razmišljao o tome jesam li spreman ili ne, hoće li koljeno izdržati. Sve su mi stvari prolazile kroz glavu, non-stop. Međutim, bio sam siguran da mogu pomoći momčadi, a kada je utakmica konačno počela bio sam potpuno fokusiran.
Vaša tri iskustva na SP-ima bila su vrlo različita. Kako biste ih sve sumirali?
-Bili su to različiti turniri i smatram da imam veliku sreću što sam igrao na tri Svjetska kupa i što sam se na svakom od njih popeo na postolje. To nije lako, zar ne? Neki igrači su igrali na četiri SP-a i možda su usput osvojili Trofej, ali imali su i teških eliminacija. Završiti kao prvi, drugi i treći uopće nije loše. Ne mogu se žaliti (smijeh)
Kao jedan od najvećih obrambenih igrača svih vremena, što mislite o današnjim igračima?
-Nogomet se toliko promijenio u zadnjih 15 do 20 godina, ne samo na terenu već i u pristupu informacijama i ulozi društvenih medija u svemu tome. Mislim da se i uloga obrambenih igrača također mijenjala tijekom godina. Pravi ljubitelji nogometa znaju koliko su važni braniči i cijene ih. Ako bih morao imenovati nekoga, tada se zaista ističe Virgil van Dijk, koji pokazuje kvalitetu, karakter i snagu kakvu treba imati branič da bi bio uspješan vođa momčadi poput Liverpoola.
8.svibnja proslavili ste svoj 60. rođendan, a u svojih šest desetljeća igrali ste uporedo i vidjeli toliko sjajnih igrača. Koji od njih imaju mjesto na popisu velikana svih vremena Franca Baresija?
-Igrao sam sa i protiv toliko sjajnih igrača da mi je teško izabrati. Ali s obzirom na sve što sam u životu naučio o nogometu, izabrati ću dva igrača iz svake generacije koji su zaista ostavili svoj trag u povijesti igre: Pelea i Eusebija – koga se sjećam gledajući na TV-u kad sam bio mlad – Johan Cruyff i Franz Beckenbauer, zatim Diego Maradona i Michel Platini, Ronaldo i Marco van Basten, te na kraju Lionel Messi i Cristiano Ronaldo.
