Od svih silnih lutanja jedna je originalna slika i prilika ko je i šta je Jonathan Walters. Fenomen? Ne. Najbolji fudbaler Irske? Walters je samo režiser irske gala-predstave.
Ako se može nešto spočitati ovom nezadrživom, lukavom pucaču, to je onda nedovoljno snažna loptačka čarolija. Smaragdno ostrvo prepuno zelenila i mirisne vegetacije, u kojoj uživaju ovčja i kravlja stada, u idiličnom i zelenom irskom okruženju – St Patrick’s, rugby, black pudding, Guinness pivo, Martin O’Neill i ”The Boys in Green” – to je ujed čegrtuše.
U Dublinu su bljesnuli i Robbie Brady i James McCarthy. Tim je momcima, u ovoj O’Neillovoj ekipi, otvoren put do slave. Irska ima ponos i prkos. Epistola i Confessio St Patrick’sa. Pedeset hiljada Iraca na Avivi, opijeni pobjedom, priredili su kupanac crnim pivom u kanalu koji okružuje teren. Ovima danas i djedovima u slavu. U krugu slavljenici – Randolph, Coleman, Keogh, Whelan, McCarthy, Clark, Murphy, Walters, Brady, Hoolahan i Hendrick.
Irska…
Irska, zemlja gajdi, kiltova, whiskeya, zemlja bogata istorijom koja je i dan danas obilježava. Irska je zemlja predivnih starih srednjovjekovnih dvoraca i velike kulturne baštine, izbrazdana mnogobrojnim ratovima, bunama i ustancima, tradicionalno žestoko podijeljena vjerskom netrpeljivošću katolika i protestanata.
Malo je onih koji mogu probiti ”kineski zid” jednog Paula O’Connella, Briana O’Driscolla, Ronana O’Gare, Donncha O’Callaghana, u ovoj zemlji mnogo poznatijih od Keogha, Whelana, McCarthyja, Clarka, Murphyja, Waltersa.
Tamo gdje ragbi nije pri vrhu omiljenih sportova postoji percepcija o njemu kao o sportu za grubijane. I kada žele uvrijediti ragbi u odnosu na fudbal, u izvještaju s pojedinih fudbalskih utakmica može se pročitati da se ”igrao ragbi”. A to je gruba, prilično gruba, moglo bi se reći i zlonamjerna greška.
Nije ragbi elegantan sport, istina jeste da je to igra za čvrste momke. I ti isti čvrsti momci imaju snage, volje i želje. I da će sve učiniti za pobjedu svojih timova ili reprezentacije. Nikome nije teško zavoljeti taj ragbi, bez obzira na to što ga igraju tvrdi momci.
Tako je to i u Irskoj i na cijelom Ostrvu, tako je to i u nekim državama koje nikada neće doći do naslova prvaka svijeta, ali svi će uvijek s jednakom žestinom i jednakim oduševljenjem igrati za svoju reprezentaciju. Ili svoj tim. Baš onako kao što pjevaju himnu, a pritom ne otvaraju samo usta.
S Ircima je čista stvar. Po svojoj su naravi nemirni, dinamični, snalažljivi. Ljudi koji ”gore”. Neviđena strast za životom u prošlosti im je davala neviđenu snagu. Nije čudno što se i danas potomci Kelta opisuju kao visoki ljudi blijede puti i širokih ramena, sa očevom muževnosti za životom sa širokim osmjehom, kao čvrste i uporne individualiste željeznih živaca apsolutne vizije bolje budućnosti kao temelj koncentracije zajedništva, individualisti i za sebe i za druge, ali i plemenitiji za kontinentalce, duhovitiji, puna srca i širokih jedara.
Otvorenom, vedrom prirodom, jednostavno su progutali svijet. Radost, ona nesputana radost jednog naroda, koji umire i živi za blistavu lepezu Irske. Tražili su oduvijek više raskoši u životu, više slobode, više građanskog daha. Život je trnje, pitajte Irce. Svaka im je epoha debelo zapečaćena, s koliko su samo žara branili svoja stanovišta, koja nisu određena bijelim zastavama, nikada prignuti u koljenima, istina, u nekim trenucima krhki, ali velika srca.
Irci su imali pojedinaca. Imaju ih i danas. Od Johna O’Shee do Kevina Doylea, od Paula McShaneda do Daryla Murphya, od Aidena McGeadya do Wesa Hoolahana, od Shay Givena do Davida Fordea, od Stephena Warda do Shanea Longa, od Robbia Keanea do Simona Coxa.
Bespoštedna igra
Oduvijek su igrali bespoštedno, uzbudljivo, dramatično, ali ne i lijepo. U svom tom lutanju, traženju, koja traju sve do 1988, žestina temperamenta u punoj razigranosti, ali ne i uvijek sigurno. Kombinacija snage i majstorstva s loptom. World Cup ’90. bio je zadnja irska fudbalska secesija.
Toliko je podsjetnika na irske pusti: na smaragdnom ostrvu još visoravni, prostranih, blago valovitih nizina s nizom niskih uzvisina, mnogo vlage i malo sunčanih dana, snažnih vjetrova koji pušu s zapadne obale Zelenog ostrva, s malo dima, s malo dimnjaka, gdje gotovo da nema stambene ili poslovne zgrade čija visina nadmašuje tri sprata, s ostrvskim mentalitetom ispod svake boje kože, vedrim, otvorenim, punim duha, vica, šale, do krvi, do strasti, do srca, modrih jezera i močvara, pijeska, živog i ugaslog, u ludoj trci za klađenjem, u strastvenoj potrebi za whiskeyem, smeđeg tla na ledenjačkim nanosima središnje nizine, u vlažnim predjelima gleja i s brojnim tresetišta, na vapnencima stjenovite zemlje na kojima su pašnjaci smješteni na uzvišenijim dijelovima, koji su čak i zimi zeleni.
Civilizacija nekadašnjih stoljeća i danas ostaje pod snažnim dojmom životne veličanstvenosti. A onda, uzdah i usne na tom zelenom neprimjetnom cvijetu, dugog i uskog lišća, gledajući tu vrtešku irskog ostrva, za ljepotu svjetskog umjetnika koji nema granica ni u prostoru, ni u vremenu. Slika koja se ne briše iz sjećanja.
A kada je čarolija fascinacije prošla, Irac je odlazio. Predaleko je Australija, Argentina, Sjeverna Amerika, ali za radost, do tada razigranog dječaka iz Limericka, na ušću rijeke Shannon, koji se okruženju nametnuo visokom inteligentnošću, keltskom borbenošću, koji je s toliko snage i čvrstine držao sve konce u svojim rukama, u nemogućnosti da vrati iluzije i iscrpljen od nestašice hrane, prema Ellis Islandu krenuo je visoka čela i prekriženih ruku.
Plećat, čvrst, snažan kao stijena, postao je irski ambasador na tom velikom svjetskom dvoru sila i velesila. Odupirao se onom istom snagom kojom je držao Sjeverni kanal, te Dingle Bay i Bantry Bay, ostao je vjeran hrabrosti imena svojih slavnih predaka, blistao je svojom osobnošću, žestinom karaktera, odlučnost i čvrsto uperene oči su odlučivale, opijen do tada neviđenom panoramom, tamo gdje je bacio oko, bacio je i visoki stil, invenciju i kreaciju. I nisu ga nagazili. Pogled je popratio prenapregnuti mišić.
Za dječaka iz tradicionalne pokrajine u južnom dijelu Irske Munster to je, istina, bilo živo mučenje. Tučen i utučen nije zaustavio osmijeh niz duga usta, gnječio bi prste i memorisao težinu života. Borba, borba, to je bila njegova krilatica. Kada je trebalo. Veliki gospodari svoje volje okružili su sami sebe etiketama boraca. Nikada nisu ni bježali od toga.
Danas, na uskom, ali istančanom irskom licu šeta mir.
Irci su, istina, ovih dana opozicija siromaštvu ideja i iako su uspomene još uvijek obasjane svijećom, ipak je ona prepoznatljiva irska strast presahnula. Vratili su sve na svoje mjesto, mučna prošlost više nije tako čest gost njihovih besjeda.
Keltski tigar
Nije čudno, 2005. Irska je imala najbolju kvalitetu života u svijetu, njihov visoki gospodarski rast, najviši u Evropi, dobio je naziv ”keltski tigar”, iako je financijska kriza od 2008, ozbiljno uzdrmala irsko gospodarstvo. Oslanjajući se čvrsto na svoju upornost, ventilirajući između visoko-tehnološkom industrijom te trgovinom i investicijama, na štitu Leprechauna, vilenjaka patuljastog rasta i Shamrocka, irskog simbola i nacionalnog cvijeta s tri lista, koji je također simbol ljeta, ljubavi i sreće, bez mnogo riječi, vratili su svoj optimizam i realnost trenutka.
Ležerno, malo svoji, jednostavno, žive bolje nego prije dvadesetak godina. Više ne gube vrijeme u traženju sebe, globalno ekonomsko i kulturno čudo postalo je njihovo ”živo zlato”, a najviše aplauza zaradili su na izvozu farmaceutskih i medicinskih proizvoda, hemikalija, strojeva, elektroničke i računarske tehnologije.
I baš na tu kartu, jednim temperamentnim pristupom, koji će dati i ton i igru pune grmljavine na Avivi, u kojem irska strast neusiljenom jednostavnošću, skromnošću i nadaleko poznatim mirom puca žestoko, dok se na mišićavim nogama bori do zagriženosti, srcem i dušom, u igri u kojoj neće nedostajati one fascinantnosti koja prati njihovu igru na senzacionalan način, pred zabezeknutim i nemoćnim protivnikom, preduhrititi u potpunosti, u punom smislu te riječi, i Belgijance, i Šveđane i Italijane.
Irska strast je spomenar dovoljno debeo za bogatstvo svjetskih mentaliteta, to je tačno, ali ova današnja je transformacija ovog fenomena. Irci su lovci na kolektivni ponos jednog naroda, obiluju perima visokog stila, znaju pribjeći i vatrom i akrobacijom i žestinom, jednostavno, ovo je njihova velika borba, koja će ostati kroz naraštaje.
A u silovitosti udarca, u porazu, nikada prignuti u koljenima. I još jedna istina: u svojoj skromnosti, nisu se odrekli praska krvi, temperamenta, jurnjave i pluća od željeza.
Iako su igrali na tri Mundiala, Irci kao najsvetliji trenutak u istoriji ”svog” fudbala navode tri remija na Mundialu 1990. u Italiji, kada je generacija predvođena legendarnim Jackijem Charltonom i Tonyjem Cascarinom, sebi obezbjedila nastavak takmičenja, iako u susretima sa Engleskom, Holandijom i Egiptom nije ostvarila niti jednu pobjedu u grupi.
Lista slavne petnaestorice dobila je ovu završnicu: Packie Bonner, Chris Morris, Mick McCarthy, Kevin Moran, Steve Staunton, Ray Houghton, Paul McGrath, Andy Townsend, Kevin Sheedy, Niall Quinn, Gerry Peyton, Ronnie Whelan, David O’Leary, John Sheridan i Tony Cascarino.
Čudesnom nenapregnutošću Irci su na Olimpijskom stadionu u Rimu u četvrtfinalnom dvoboju sa domaćinom turnira odigrali jednu sjajnu utakmicu. To je bila njihova utakmica. Punih devedeset minuta čarolije. I petnaestak minuta italijanskog poleta, duela, brze igre.
Ipak, italijanski su mediji ostali toliko zavedeni irskim stilom igre, s posebnim naglaskom na kombinatorici, da su ih unatoč sretnom trijumfu svoje ekipe proglasili moralnim pobjednicima. Susret je izazvao veliku pažnju, te je bila titulirana ”irskom utakmicom stoljeća”.
Andy Townsend se uspješno nosio sa najboljim krilnim igračima svoga doba, ali je i sam bio opasan pred golom rivala. Chris Morris, Mick McCarthy, Kevin Moran i Steve Staunton smjenjivali su se na mjestima centarhalfova i činili neprobojni bedem pred svojim golom. Centralna linija Ray Houghton, Paul McGrath, Niall Quinn i Kevin Sheedy bombardovali su sa svih pozicija, letjeli po terenu i brzim izmjenama pozicija izluđivali Azzurre.
Reprezentacija Irske – infografika
Neuspjeh ostalih ostrvskih reprezentacija Britancima je priredio šok, a iluzije o njihovoj superiornosti nad ostalima netragom su nestale.
Ovih dana njihov fudbal traži mentalnu snagu i uvijek otkrivenog saigrača. Umjesto dotadašnjeg tipičnog ostrvskog stila, s puno dugih nabacivanja lopte u šesnaesterac, doslovno su spustili loptu na zemlju. Današnja Irska dobro je posložena i teško pobjediva ekipa. Martin O’Neill postavio je više defanzivniju formaciju, u sistemu koji je klasično ostrvski, u romboidnoj formaciji s kontinentalnim linijama tako da igraju praktično s lijevim i desnim krilom.
Odrekli su se ”zabave” za tribine, a njihove duge lopte postale su pojam. Sjajno kontrolišu centralnio dio terena, odlično brane svoj gol, a pogodak pokušavaju postići ubacivanjem kick-and-rush modelom, tj. dugim loptama kroz sredinu terena.
Razvoj igre je dobio kulminaciju, dok je rasplet u punoj imaginaciji trenutka stigao nadomak Francuskoj. Svi igrači koji nose dres irske reprezentacije godinama su igrali zajedno, poznaju se po pogledu i upravo je ta uigranost njihov najvrijedniji superlativ.
Jedan je čovjek pokrenuo ovu irsku ekipu. Giovanni Trapattoni. Uzeo je školarce, skinuo im torbe, navukao dres, dao im loptu. Irci su brzo naučili lekciju, proširili su akciju, počeli hvatati cijeli teren. Nalijevo, nadesno, silovito, brzo. Razvoj igre je dobio kulminaciju, dok je rasplet u punoj imaginaciji trenutka stigao nadomak World Cupa na Crnom kontinentu.
Ipak, tek su na Euru 2012. dobili ‘’aktivnu legitimaciju’’.
Nastup na Europskom prvenstvu bio je njihov najveći ulov još od Svjetskog prvenstva na Dalekom istoku 2002. Da, Euro je bio njihov Moby Dick. S Trapattonijevim uputama, koji su postali njihovi harpuni, fine igre, sjajnog pregleda, povlačili su neočekivane poteze kapetana Ahaba.
Selekcija je izbacila ekipu kojoj će, nekoliko godina kasnije, Martin O’Neill dati fizionomiju.
U viziji idealne fudbalske igre Martina O’Neilla, lopta cirkuliše od igrača do igrača precizno, brzo, pouzdano, igrači se u svim redovima formacije kreću cijelo vrijeme utakmice i nema statičnog čekanja na dodavanja. Za razliku od Trapattonija, O’Neill je oslonjen, u prvom redu, na ”željeznu volju”.
Sigurno je da postoji i određena prednost zbog ostrvske tradicije koja ih čini snažnijima, kao ekipa djeluju jako dobro, koncentrisano i psihološki čvrsto. Veoma su dobri u trčanju, fizički su dominantniji u smislu fizičke građe, agresivni su, motorički su sjajni i time nastoje nadoknaditi slabosti u igri.
Ako lopta dođe na njihovu polovinu, onda se brzo vraćaju nazad i stvaraju zgusnutu odbranu. Ukoliko se stignu vratiti na dubinu, od deset metara može biti sedam ili osam igrača u bloku. Rupe u odbrani im se mogu pojaviti prilikom vraćanja iz napada kroz koje je moguće gurnuti loptu i stvoriti priliku za postizanje pogotka.
U fazi odbrane Irci nastoje držati liniju koju nije lako probiti, na svom se dijelu terena zatvore i plitkom odbranom nastoje skratiti prostor za igru. Velikim brojem igrača u odbrani nastoje stvoriti pressing na protivničkog igrača koji ima loptu, a sigurno je da protiv Iraca kontinuiranim napadima nije dobro igrati.
Danas se kod Iraca primjećuju godine, postali su sporiji, Robbie Keane više nema snage za nove početke, utakmicu mogu odigrati odlično, ali nakon što im ne ide po planu, nerazumljivo im pada igrački motiv, mogu mnogo, ali mogu i totalno podbaciti.
Aduti su im oduvijek bili fizička moć, disciplina, odgovornost, a velemajstorski potezi stizali bi na kapaljku. Svi igrači koji nose dres irske reprezentacije godinama su igrali zajedno, poznaju se po pogledu i upravo je ta uigranost njihov najvrijedniji superlativ. Podcijeniti ih?! E, tu leži potencijalna opasnost…
Zvijezda reprezentacije: John O’Shea
Datum rođenja 30. april 1981. Mjesto rođenja Waterford, Irska
Klub Sunderland Nastupi za reprezentaciju 110/3
Pozicija centarhalf Trenutna vrijednost milion eura
Nije ga teško prepoznati. Snažni Irac, čvrst, koščat, duboki ”vjernik” Fergusonove figure, igrač je instinkta, majstor prolaza, u punoj kontroli lopte i pravca. Znao je kao defanzivni vezni i oduzeti loptu, tući se, boriti se do zagriženosti. Znao je nagaziti ”bekovski”. Karijera mu je duga i uspješna. 256 nastupa u majici ”Crvenih đavola”, 110 za izabranu vrstu Irske. Da bi pokrio sredinu terena Ferguson je povjerenje dao snažnom i izdržljivom Michaelu Carricku te iskusnom Paulu Scholesu. Ispred Edwina van der Sara obično samo dvojica: Nemanja Vidić i Rio Ferdinand. Dok je Patrice Evra bio robustan, neumoljiv, zgusnutost snage i mišićja, treći čovjek terceta uz Wesa Browna, John O’Shea je fina tehnika, brzo dodavanje i borbenost. I svi oni, odreda iz zadnje linije, bili su jaki na lopti, individualci. O’Shea je davao tonalitet defanzivi, postao je jurišnik Uniteda, kojem će biti vjeran do groba. Jednostavno, Irac je i danas ”mozak” ovog irskog totaliteta. U vrhu probojnosti, neustrašivosti, genijalnosti i silne izdržljivosti. Čvrstoća, upornost, zrelost, mudra strategija Johna O’Shea, sve je to odlučilo. Srčana ekipa s Keaneom na zapovjedničkom mostu, s visokim i spretnim Givenom na golu, vjerovatno je najbolje što Irska ovih dana ima.
Martin O’Neill – biografija
Ostat će u sjećanju očevidaca, u prvom redu, po igrama za Nottingham Forest. Još se pamti njegova probojnost i atak s lijevog krila na gol Rudolfa Karguasa, kao i mnogobrojni ubačaji, kojima je O’Neill intuicijom, u gospodarenju na lijevoj strani, isukanih čepova, spašavao svoj gol i upravo tim odbranama Englezima priuštio još jednu priliku za osvajanje europske titule. ”Pola metra do cilja” O’Neill će na trenerskoj klupi Celtica iskoračiti protiv Porta. Nije mogao više sjediti. Krenuo je u sitne krugove nervoze. Ipak, Škoti su odstupili pred intuicijom, senzibilnosti i talentom Baíe, Ferreire, Coste, Carvalha, Valente, Alenicheva, Costinhe, Manichea, Deca, Derleia, Capucha. A, bili su O’Neillovi momci natovareni svim mogućim fudbalskim vragolijama. Nije čudno: kreativci, na centimetru travnjaka, u dahu sekunde. Bez puno riječi, uvijek na istoj ”žici”. Na Celtic Parku borbeni, genijalni, s punim njedrima nadarenosti. Imali su i žonglerstvo, ali i snage. Snazi su dodali tehniku, a tehnikom smogli hrabrost i šetali su škotskim Premiershipom. Privlačila ih je borba s loptom, kao i nadmetanje s Europljanima. Sa svakim susretom blistali su na traci kontinentalnog svjetla. Tako je bilo u Glasgowu. Škoti bi isukali šake i ”potukli” se do krvi. O’Neill, ipak, daje prednost ”čistoći igre”, sintezi kolektivnosti i individualnosti.
Prednosti i mane reprezentacije Irske
Plus Zemlja koju je proslavila generacija Tonyja Cascarina i Nialla Quinna, opet može biti ponosna na svoje igrače. Dugo godina je bila velika rupa između te dvije generacije, koju su napokon popunili igrači poput Robbie Keanea i Aidena McGeadyja. Naročito su dojmili na prošlom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini pod vodstvom Giovannija Trapattonija, gdje su igrali oku privlačan fudbal, sa dosta kratkih dodavanja. Danas je okosnica ekipe McGeady, koji sve kontroliše sa centra, kao i O’Shea, uvijek posebno inspirisan u nastupima za reprezentaciju. Svi igrači su im raštrkani po Ostrvu, većinom u Engleskoj, a treba spomenuti i Robbie Keanea, Wesa Hoolahana i Jamesa McCarthyja. Razlikuju se od ostatka Ostrva po čestoj igri sa petoricom u pozadini, no Martin O’Neill te navike polako mijenja i modernizuje ih. Davne 1990. u Italiji su ostvarili istorijski rezultat plasmanom u četvrt finale, iluzorno je očekivati takav poduhvat u Francuskoj, ali drugi krug im je lako dostižna realnost.
Minus Opasni, ali ne i nepobjedivi. Prije šesnaest godina načinili su senzaciju vrijednu divljenja i najvećih podviga u istoriji. Zadivili su svijet te 1990, danas je u te najluđe italijanske snove teško povjerovati, što zbog manjka igračke kvalitete, što zbog ostrvske teorije o fudbalu. Irsku nije lako nadtrčati, ni pobijediti, a nervoza i pogreške protivnicima lako se obiju o glavu.
Kako kažu mnogi treneri, protiv Iraca je najvažnije prvi povesti jer se onda moraju otvoriti i postaju ranjivi, a kreacija i fudbalska ideja nisu im na visokoj razini. Sa njima nema lakih utakmica, znaju igrati na rezultat, a protivnici ih nakon nastupa na Euru 20102. doživljavaju mnogo ozbiljnije. Kvalifikacije su pokazale i dokazale da Irci nisu dovoljno spremni niti igrački, niti taktički za ”tešku kategoriju” europskog fudbala, međutim, ukoliko je O’Neill složio sve kako treba, a vjerojatno jeste jer Irci nisu nestrpljiv narod, taktika kojom ih naoruža mogla bi biti opasna prepreka za protivnike. Temelje su udarili davno, O’Neill sada radi dodatne radove, a vrh te piramide bi se mogao vidjeti uskoro, na samom turniru. Ambicije za nekakve veće domete im ipak nisu suviše izražene, sve što se dogodi što bi im omogućilo da budu među šesnaest najboljih reprezentacija slobodno mogu smatrati revolucijom.
Konačni spisak igrača za EURO 2016 u Francuskoj:
Golmani: Shay Given (Stoke), Darren Randolph (West Ham), Keiren Westwood (Sheff. Wednesday)
Odbrana: Cyrus Christie (Derby), Ciaran Clark (Aston Villa), Seamus Coleman (Everton), Shane Duffy (Blackburn), Richard Keogh (Derby), John O’Shea (Sunderland), Stephen Ward (Burnley).
Veza: Robbie Brady (Norwich), Jeff Hendrick (Derby), Wes Hoolahan (Norwich), James McCarthy (Everton), James McClean (West Brom), Aiden McGeady (Sheff. Wednesday), David Meyler (Hull), Stephen Quinn (Reading), Glenn Whelan (Stoke).
Napad: Robbie Keane (LA Galaxy), Shane Long (Southampton), Daryl Murphy (Ipswich), Jon Walters (Stoke).
