Azzurri, koji uvijek izmisle preko noći nekog, ispraznili su svoj calcio-kolt. Ispucali su sve metke, a visoka tehnika više nije njihova genijalnost.
Gdje je Italiji mladost visokog dometa? Gdje su obećane zvijezde? Toliko je upitnika, samo je jedan odgovor. Tužan, pokisnuo. Gdje? Nigdje! Gurali su do Mundiala u Brazilu, do neba, Marija Balotellija, koji nije dostigao visine superstara. Balotelli više nije njihova priča. Super Mario je njihova tuga i bol. Imali su Savoldija, Rossija, Riveru, Rivu, Altobellija, Mancinija, Rizzitellija, Viallija, Boninsegnu, Orsija, Meazzu, Del Piera, Zolu, varkom tijela još romantika prirodne lukavosti, tako su i vukli poteze, u dvostrukom padu u šesnaestaercu, a krah na Zelenom kontinentu zatvorio je njihov ekran.
Ne samo da su Kostarika i Urugvaj začepili gubicu italijanskom fudbalu zauvijek, te su utakmice jednostavno zbrisale Azzurre s lica zemlje. Ima još jedan stari film, osmomilimetarski, italijanski. I debelih minuta trake. No, i od njihovog catenaccia nije ostalo ni koraka…
Mala noćna muzika
Mala noćna muzika. Fino, meko, na prstima. Nečujno. Baletni primadonci, operni tenori. To su Italijani. Oni su izmislili ”calciomercato”, tržište fudbala, svojevrsni sajam Serie A, koji svakog ljeta a i zime, biva praćen kao najpopularnija soap opera.
Italijani su takvi, ne mogu si pomoći, možda niti žele da im neko otvori oči i kaže da to što rade s transferima u najpopularnijem im sportu, graniči s iracionalnošću. Pregovaraj, zezni, podvali, raspali maštu navijača, rastuži ih, polemizuj, organizuj demonstracije ili predsjedničke dočeke, sve je to show koji italijanski mediji, iz godine u godinu, eksplatišu gotovo kao prvenstvo.
Italija je uvijek Italija. Velesila koja to i nije, iako ima jednu mekoću. Cvile stare slike, vitrine, živa vatra Luigija Rive, Giuseppe Meazze, Roberta Baggija, Alessandra Del Piera, Alessandra Altobellija, Silvija Piole, Roberta Boninsegne, svi u lopti. A iz te felše neće izaći niti jedan slobodnjak čudesnih putanja, dribling najboljih rješenja, čudesna finta šarenih upitnika i besmrtni potez čiste tehničke prirode.
Toliko tuge za izmaklim vremenima. Nepredvidljivost i eksplozija žestokih pucača. Oni su cilj idućih generacija Azzurra. I pitanje, sutra, otvoreno je na italijanskom licu. A osmijehom i tapšanjem primali su kontinentalni zanos, živi pjesak koji guta i najbolje, lagani u izrazu, osvajači tolikih medalja.
Ritam je to nekadašnje Italije, koja zaboravlja sve one, trenerski nabijene na nos, principe cattenaccio duha, koji očito tiho jenjava, jer ga je pokrio opojni aplauz masa sudbonosnoj kreativnosti i filozofija starih majstora – roling, lopta kroz noge i sprint na metar, zaobilazak i – grmljavina. I tu je taj prasak. U ludoj igri centrocampiste i attaccantea.
Ovih je dana italijanska inteligencija srozana na čisti zaborav. Nekada je sve vrvilo od klasnih napadača, a danas? Pored Cires Immobilea, koji se još mora naviknuti da je prva i nezamjenjiva špica Italije, danas Azzurri nemaju devetku od koje strepi svijet. Simone Zaza ipak nije fenomen, Graziano Pellè sa 30 godina tek mora dokazati europsku, a potom i svjetsku klasu, dok Antonio Conte još uvijek ne vjeruje osebujnom Lorenzou Insigneu, koji može zabljesnuti ili potpuno podbaciti, kao i Stephanu El Shaarawyju, koji u Romi sa 23 godine upija savjete Francesca Tottija ali i dalje čeka eksploziju talenta koju ima.
Sebastian Giovinco je ionako ”druga špica”, a predodređen je za ulaske s klupe… Balotelli je talentom najbolji, ali glavom najgori. A Conte ne želi kvariti harmoniju ”trulim jajetom”. Napad je hronična boljka ove reprezentacije i toga su svi svjesni. A bez onih vragolija Christiana Vierija, Fabrizia Ravanellija, Gianfranca Zole i Gianluce Viallija nema ni golova. Conte će, jednostavno, morati izmisliti ”devetku”.
Lutalice s ubodom stršljena
U onom starom, dobrom fudbalu, onom gotovo amaterskom, to je bilo nezamislivo. Helenio Herrera proglašen je ”zločincem” jer je igrao ”difensore”, a ta se defanziva sastojala od tri igrača u navali. U njegovom su Interu napadali Brazilac Jair, Španac Joaquín Peiró i Italijan Sandro Mazzola. To je bila dekadencija, jer je madridski Real igrao još uvijek s petorkom – Kopa, Del Sol, Di Stéfano, Puskás, Gento. A Azzurri?
Nije li ta lopta u mrežu dovela I do one slavne Pozzove čudesne ekipe koja je ostala pojam sve do danas ili do Bearzotijeva imperativa koji je zračio čistom inteligencijom ili moćne Valcareggijeve sile koja je spojila i glavu i noge u jedan fudbal koji su Azzurri na trenutke demonstrirali na Euru ’68.
Zar mitologija attaccantea nije u samom srcu italijanske fudbalske romantike? Ko su vitezovi na bijelom konju Italije? U tuzi jednog izgubljenog fudbalskog vremena – samouvjereni, tvrdi, oštri, a tehnički savršeni – Roberto Boninsegna, Giuseppe Meazza, Alessandro Altobelli, Luigi Riva, Gianni Rivera i Sandro Mazzola – rajske ptičice na visokoj cijeni, genijalnost Italije i zadovoljština velikana.
Ovih dana čitav je vapaj za ”totalitetom”. A do sada je samo on, Giuseppe Meazza, odigrao totalno. U četrnaest godina igranja u dresu Intera, Meazza je postigao 242 gola u zvaničnim utakmicama, što ga do danas čini najboljim strijelcem Intera svih vremena, kada su u pitanju zvanični nastupi.
Fudbaleri Intera igrali su tridesetih svoju igru. Brzu, od jedan. Nametnuli su inicijativu kombinacijom. Neviđena strast za loptom davala im je dodatnu snagu, kratko dodavanje, u brk dugim loptama ostatku Italije. Pietro Ferraris je gladio svoju perjanicu i diktirao igru, Giovanni Ferrari je tražio ušicu igle da se provuče, izvuče, da digne na noge tribine. A Meazza? On je bio stvaralac. Ne u usporedbi s južnoameričkim žonglerima, ali za Stari kontinent i Italiju, senzacija. Izvan serije. U njegovoj bravuri gasila se žeđ stadiona.
Ostao je vjeran vrijednostima koje je usvojio u djetinstvu, ponosan kada je u pitanju crno-plava boja, ali i vrlo skroman kada je riječ o iznimnom talentu kojeg je posjedovao.
Imao je sreću. Strahovita fizička snaga, široka pluća i visoka tehnika kao temelj koncentracije, sposobnosti za vodstvo, željeznih živaca, apsolutne vizije igre, individualist, artist u traženju gola, u hvatanju brzih lopti. Broj jedan i u redovima reprezentacije. U eksploziji udarca parao je zrak. Nezaboravna koncentracija i brzina reakcije. I oko tih majstorija Meazze cijela legenda. Išao je tokom svih devedeset minuta instiktivno.
Reprezentacija Italije – infografika
Nije li sam “il genio” bio junak tolikih briljantnih kreativnih nedjeljnih popodneva na Civici?
Cijeli se Interov svijet okretao oko njega. Nije čudno, na svom aritmičnom fudbalu pružio je i korak od sedam milja na Mundialu 1934. i 1938. godine.
Dugotrajna je bila slava Meazze, divila se Arena Civica centru navale Ferrari, Giacinto Facchetti je bio pojam, no u sedam godina igranja za Inter, Roberto Boninsegna je bio koncentrat svih tih umijeća. Znalo se samo za opseg akcije jednog Boninsegne. Za tu, skoro deceniju koliko je proveo na San Siru, ostavio je veliki trag.
Roberto Boninsegna bio je nova krv – starih ideja. Fin, mek. Na laganim nogama, hitar, brze promjene ritma, opasan, jak u duplom pasu, puno lopti u očima. On puca kao i većina znalaca, rezano, tačno. Bio je tehničar, taktičar. Ali kraj svih tih ”krakova” akrobat. Trajao je dugo. Vrhunac karijere Inter ’71. Između mladića, s onom čudesnom navalom: Jair – Sandro Mazzola – Mario Bertini – Mario Corso, on je bio i harfista i dirigent.
Na terenu, odmah se vidjelo da je vrstan tehničar. Odlično ukroćenom loptom opasno je prodirao prema šesnaestercu, ili se – ako ga trener gurne bliže petercu – otkrivao kao rasni centarfor i stručno slao loptu u nebranjeni dio mreže. Imao je dobre živce i volju, kojom se othrvao svojedobnoj antipatiji koju su prema njemu osjećali protivnički tifosi.
Pokazao je uvijek poželjne kvalitete za napadača: brzinu, dobru kontrolu lopte i hladnokrvnost pri realizaciji. Te kvalitete pretočio je u 171 gol, od čega je čak 113 postigao u Seria A. Toliko se puta našao ispred golmana i toliko je puta učinio ono po čemu se veliki napadači razlikuju od mase solidnih – lagano bi ‘’potpiknuo’’ loptu i prebacio čuvara mreže.
Ljubimac crno-plavih ultrasa postao je izvrstan napadač, i ne samo to, jer Boninsegna ne samo da lakoćom postiže pogotke, već se čini da ih s još većom lakoćom namješta. Energičan i s ogromnom dozom imaginacije šalje pasove čak i u nemogućim situacijama. Nije mu problem ni izvesti solo akciju, kao ni slobodan udarac ili jedanaesterac. U svim je situacijama iz utakmice u utakmicu sve bolji i sigurniji u sebe.
Fantastičan osjećaj za igru, izvrstan pregled terena, kontrola i distribucija lopti, fenomenalni pakerski pasovi promovisali su ga u lidera ekipe i najboljeg promotora italijanskog fudbala u svijetu.
Prije Intera igrao je u redovima Cagliaria sa Pierluigi Cerom, Nenéom i Luigi Rivom. Cijeli se Cagliari vrtio oko njih. Jedan iz tog čarobnog kvinteta, zalizan, visok, krgavih, snažnih listova, orlovskog nosa, tamnih očiju, guste kratke kose, uvijek dignutih dokoljenica, nije izmakao oku naftnog magnata Angelu Morattiju. A, scusi signorì, Boninsegna? Udarao je kao “Bonimba” kako je pisao fudbalski journalist Gianni Brera, ali uvijek sa sjajnim pregledom i osjećajem na lopti.
U 33 godini će otići u Torino, a nakon tri godine u dresu Vecchie Signore, prelazi u redove Verone. I u Piedmontu i Venetu, kiša golova. Odigrao je 72 utakmice i postigao ukupno 25 pogotka na širokom rasponu djelovanja Comunalea Vittorio Pozzo i Marc’Antonio Bentegodija.
Jedan iz čarobne šestorke, čupav, visok, kvrgavih, snažnih listova, smeđih očiju, guste kose razbacane preko niskog čela, majstor malih majstora, uvijek u ”mrtvoj poziciji”, Alessandro Altobelli, presudio je mnogima, lansirajući svoj tim ka dvanaestoj šampionskoj tituli. Spillo, čovjek bravure. Pokrivan, a nepokriven. Čuvan, a slobodan. To je bio Altobelli na milanskom igralištu.
Uhvatio se profesionalno te bijele lopte, već sa 18 godina, i ne odbija je ni u aut ni u korner. Postao je junak sedamdesetih. Svi su jurili vidjeti to goleadorsko čudo. Na koncu i tribina živi za golove, a Altobelli je zabijao. Nemilice.
Imponirao je čvrstinom, pregledom, teško uhvatljiv, još bolji pucač. Već su u Latini ispaljeni šampanjski čepovi blistave karijere. Godinama je smatran za čudesnog ”attaccantea”. Nije bio naglašeno igrač glavom, ali je igrao glavom, i u svemu ostalom, u prvom redu kao vođa, bio jedinstven. Streloviti prodori, nevjerovatno tačni i upotrebljivi centaršutevi, fanatična borbenost i upornost te vrsna tehnika i atraktivni driblinzi promovisali su Altobellija u nezamjenjivu kariku milanskog fudbalskog žrvnja.
Bio je i bombarder. U dresu Intera, u kojem je nastupio 466 puta, zabio je 209 pogodaka, što ga je svrstalo među tri najbolja klupska strijelca svih vremena. Mnogi nisu imali sreće da vide tu visoku eleganciju i tehniku ”na centimetar”, kojom je talentom darovana ova kombinacija snage i majstorstva s loptom.
Nije poznavao strah, niti je izbjegavao kontakt. Tražio je rješenja u finti, u čistoći tehnike. Jednostavno, fudbal bez preskakanja igre. Organizator, nerijetko i izvođač, smišljenih akcija. Savršen u pregledu igre, znalac, dribler, ali u prvom redu golgeter. Jedanaest godina na crno-plavoj vrteški, ne ostaje se lako.
Gianni Rivera za mnoge je, uz Meazzu i Baresija, najveći italijanski igrač u istoriji. Karijeru je započeo u Alessandriji sa 15 godina. Milanov capo Gipo Viani vidio ga je na jednoj utakmici protiv svoga kluba i odmah ga kupio za tada rekordnoh 60 miliona lira plus tri igrača crveno-crnih.
Bio je inteligentan, ironičan i samouvjeren igrač sredine terena. Pričaju da je bio i malo prepotentan. Život s njime nije bio lagan jer je svojim držanjem i ponašanjem izazvao antipatije protivnika i djela novinarstva. U decembru 1969. postao je prvi rođeni Italijan kojemu je dodijeljena Zlatna lopta France Footballa. Nakon njega, dobio ju je još samo Paolo Rossi. Omar Sivori koji je tu nagradu dobio početkom šezdesetih, bio je ipak Italo-argentinac.
Jedini je koji je italijanskom fudbalu dao poetski smisao. Kao Oscar Wilde, više je gledao na estetiku, nego na rezultat, koji nisu izostali. S Milanom je osvojio tri scudetta, četiri nacionalna kupa, dva Kupa šampiona, dva Kupa kupova i jedan Interkontinentalni kup. S reprezentacijom je bio svjetski doprvak 1970, te europski prvak 1968.
Njegova su dodavanja bila sinonim za gol, a njegovi pogoci definicija estetike. U Italiji se udomaćilo to njegovo lice oštrih crta, njegova gusta valovita kosa, njegov pogled koji je balansirao između naivnog i ironičnog. Gotovo na 35 rođendan on je režirao 29. januara 1978. peticu Milaneza ljubičastoj Fiorentini. Tog dana odigrao je petstotu ligašku utakmicu. Na blistavoj pobjedi nije bilo njegovih pogodaka, ali zna se, sve je išlo od Rivere.
Imao je i kritičare koji su mu zamjerali smanjeni angažman u odbrambenim zadacima, povremeno oklijevanje i određeni manjak hrabrosti, koji je naveo novinara Breru da mu prišije pogrdni nadimak Abatino. Doslovno je to značilo mali opat, a u prenesenom značenju – slabić. Za one koji su uočavali ljepšu stranu njegove igre, bio je Golden Boy – zlatni dečko.
Širokih ramena, snažan, proćelav, Sandro Mazzola, prikradao se kaznenom prostoru, a onda pucao, ne jako i silovito. Fini udarci, ali vrlo tačni. Počeo je lupkati loptu u pionirima Intera, gdje mu je bivši igrač crno-plavih Benito Lorenzi postao učitelj i zaštitnik. Novi trener Intera Helenio Herrera zapazio ga je 1961. i prebacio u prvu ekipu.
Igra u napadu, drugu špicu, iza robusnog Milanija, iskazuje izvanrednu tehniku i eksplozivnost. Prodire i kroz najgušće odbrane, izvodi brze driblinge i puca iz svih pozicija. Ponekad zna oduševiti i akrobacijom. Zasluživši sve pohvale struke debituje u reprezentaciji 1963. Protiv Brazila, na svom San Siru – 3:0 za Italiju, postiže pogodak iz jedanaesterca. Velika je karijera bila zacrtana.
Na Europskom prvenstvu održanom 1968. u Rimu, Mazzola i Italija osvajaju zlatnu medalju. Dobiva novu ulogu, povlače ga prema sredini terena. Započinje čuveno – izvana nametnuto – suparništvo s Giannijem Riverom, liderom Milana. Očito i Mazzola i Rivera moraju igrati za reprezentaciju, ali mogu li igrati zajedno?
Selektor Valcareggi uvodi štafetu – malo igra jedan, malo drugi. Iz današnje perspektive, bilo bi logično da je Mazzola ostao u svojoj napadačkoj ulozi, iza klupskog saigrača Boninsegne ili Rive, a da je Rivera imao slobodne ruke na svom prirodnom mjestu režisera. Jednostavno, Mazzola nije imao vrhunski pregled igre i njegova dodavanja nisu uvijek imala baš najoštrije oči. Njegova dinamika mogla je doći do izražaja samo na mjestu špice.
Na za Azzurre otužnom Mundialu 1974. u Zapadnoj Njemačkoj, Mazzola se oprašta od reprezentacije. Kao i vršnjak i dvojnik u reprezentaciji, Rivera. Poraz od Poljske 23. juna njegov je sedamdeseti i posljednji nastup za Italiju. Još tri sezone igra za Inter, tada u manje slavnom periodu crno-plave istorije. U proljeće 1977. dolazi vrijeme za zbogom… nakon 17 sezona u prvotimcima Intera. Na San Siru 417 utakmica i 116 golova. I ne zaboravlja onaj dječački insert bogate karijere.
A, scusi signorì, Riva?
A, scusi signorì, Riva? To je prezime imalo težinu. Riva je bio akrobat. Išao je poput duha. Dugim korakom, vijugavim driblingom, neviđenom loptačkom virtuoznošću, činilo se u cilindru, šetao se među odbranama. Uzorna igra glavom, strahovita šuta. Udarao je kao “Rombo di Tuono” kako je pisao Gianni Brera, drugim riječima ”urlikom groma”, ali uvijek sa sjajnim pregledom i osjećajem na lopti.
Azzurri se koriste majstorstvom Rive i njegovim potezom u jednom dahu. Dao je tom kotrljanju lopte drugi ton. Misao mu je bila hitra. Ne napasti, izazvati napadaj. Riva je palio s obje, bio virtuoz u igri s glavom, nije čudno, s visinom nije bio kratak, čudesan odskok, strašna igra prsima.
Onako visok s obično opuštenim rukama, jastrebova pogleda, brzine tigra, mirnoće akrobata na tankoj žici Sardinije, ostavljao je snažan dojam fudbalske veličanstvenosti. Broj jedanaest oduševljavao je asistencijama i golovima. Igračina i izazov da se okrenu albumi italijanskih superklasa koje su u mađioničarskim kopačkama oduševljavale svijet bez prestanka gotovo čitavo stoljeće.
U jednoj riječi, fenomen. Luigi “Gigi” Riva, Rombo di Tuono. On je portret najvećih, samo jedan od velikih iz kruga italijanskih fudbalera. S njim i čitava Italija. Za trinaest godina na Amsicori bilješka statistike – 315 utakmica i 164 pogotka. Njegove noge, zlatnici Cagliarija.
Spremni za vrh?
Uoči Eura 2012. malo ih je ko vidio visoko, a oni su igrali finale. Klasična priča o Italiji koja je najopasnija baš kada je ostali ne vide daleko – od četiri naslova prvaka svijeta barem je tri puta bilo tako – njihov je zakon jasan. Italija, pa onda niko, niko, pa drugi… po želji novinara zaljubljenika, ultrasa, stručnjaka.
Ko je kriv Italiji što je izgubila sve ratove u svojoj ”ratničkoj” istoriji? Niko. Upravo tako, niko nije bio kriv Italijanima što u svojim redovima, recimo, 2000. nisu imali Alžirce, tamnopute Afrikance i Polinežane ili što prije osamdesetak godina nisu nudili državljanstvo emigrantima iz Armenije. Francuzi su te 2000. bili izvan europskog standarda.
Kada je ’84. Francuska osvojila Euro, pobjedom protiv Španije, upravo su se Španci hvalili kako su zapravo oni prvaci, jer su u plavim majicama igrali Manuel Amoros i Luis Fernández, a uništio ih je Michel Platini, genijalac italijanskih korijena. Nisu li korijeni legendardnog Erica Cantone sa Sicilije?
Nepovjerljivosti u plavim očima nije bilo. Jednostavno, Francuzi su se najbolje prilagodili svjetskom trendu maksimalne otvorenosti prema svima, da bi tih dana, barem kada je fudbal u pitanju, ubirali rezultate takve politike. Pehar europskog pobjednika podigao je, ipak, ”pravi” Francuz, kapiten Didier Deschamps, iako bi samo sljedbenici nacionalističkog francuskog političara Jean-Marie Le Pena dijelili Francuze na ”prave” i ”ne prave”.
U interpetaciji čudesnih ideja, svaka je slika živa – na teškom terenu, vražja okrugla lopta, nije ni za nogu ni za glavu – s loptom čvrsto među nogama, doslovno u šetnji među zbunjenim protivnikom, sav u crnilu svoje kože – Mario Barwuah Balotelli.
Italiji po prognozama nije mjesto u finalu, ali će Azzurri ako stignu do 10. jula tu biti ”zasluženo”. Sve će to Azzurri uspjeti igrom koja je čvrsta, disciplinovana, do najveće moguće mjere defanzivna, a u napadačkom dijelu oslanjajući se na sjajne kontranapade, s preskakanjem kreativne igre na sredini terena.
Imaju svoj plan, a takav se plan već desetljećima naziva jednom jedinom rječju – katanac. Možda je ovim Azzurrima jedina ‘primavera’ – cattenaccio?
Ako je stil taktika, onda je to Italija. Na puščanoj paljbi njihove besmrtnosti, sve će reći – Conte.
Zvijezda reprezentacije: Gianluigi Buffon
Datum rođenja 28. januar 1978. Mjesto rođenja Carrara, Italija
Klub Juventus Nastupi za reprezentaciju 156/0
Pozicija golman Trenutna vrijednost dva miliona eura
Buffon je imao svoje nasljednike u žuto-plavim Emilia-Romagni – ne u klasi, u broju nastupa – Luca Bucciju, Antonio Miranteu i Sébastienu Freyju. Buffon, kompletan, čudesan u odbrani na samoj crti, neponovljiv u snazi intervencije ispred gola. Predodređen za svjetsku klasu. Figura na granici krhkosti dječaka i čvrstine muža. Munjevit u refleksu, majstor odbrane izbliza, sa osebujnim lovljenjem lopti. Originalan. Svoj ”broj jedan” Antonio Conte će imati u džepu i u Francuskoj. S manje čvrstine i odlučnosti, možda lakši u koraku, mekši, uvijek na prstima, laganiji, Gianluigi Buffonu se ovih dana približio Salvatore Sirigu.
No, Buffon ostaje najbolji golman Azzurra. Ispred Zoffa, ispred Peruzzija i Tolda. Jedan od najboljih golmana svih vremena glavna je šansa Italije za veliki rezultat u Francuskoj. U profesionalnim vodama debitovao je još kao 17-godišnjak za Parmu, a reprezentativac je od 1997. i rekorder italijanske Serie A, u kojoj je za najboljeg golmana lige proglašen nevjerovatnih devet puta. Ultrasi ga obožavaju i zbog toga što nije ptica selica, u karijeri je branio samo za Parmu i Juventus. Živa legenda italijanskog fudbala, bez njega je ova ekipa nezamisliva. Tek će Rusija 2018. biti njegov veliki oproštajni nastup.
Ko je Antonio Conte?
Conte je bivši fudbaler i bio je vrlo dobar igrač. Bio je veznjak, koji je karijeru započeo u Lecceu da bi stigao u Juventus čiju je majicu nosio od 1991. do 2004. Status igrača visoke vrijednosti stekao je pod palicom Marcella Lippija, od kojeg je imao što naučiti. Trenersku je karijeru započeo klasičnim putem. Krenuo je od Siene kao asistent Luigi De Caniju, potom je preuzeo Arezzo, pa krenuo na put dokazivanja. Bari, Atalanta, Siena, pa Juventus bile su njegove postaje. Metodičan trener nije dobivao lake poslove. Klubove u koje je dolazio, osim Juventusa, trebalo je ili podizati ili spašavati. Conteovo remek-djelo bio je torinski klub kojeg je preuzeo 2011. Tri uzastopna državna trofeja uopšte nije loše trenersko iskustvo, dokazao se vodeći Juventus kao stručnjak za iskapanje fudbalskih dijamanata. Conte je trener s idejom, on razmišlja, vidi i ne robuje stereotipima. Preuzeo je Italiju nakon Prandellijevog promašaja na Mundialu u Brazilu, a trenutak nije bio ugodan. Jednostavno, Italija koja je četiri puta bila prva svijeta i jednom europski prvak, ne trpi osrednjost. S malo riječi, kvalifikacije je završio bez poraza. Odmah nakon Eura preuzima londonski Chelsea s kojim je potpisao trogodišnji ugovor.
Prednosti i mane reprezentacije Italije
Plus Od Italije se, bez obzira u kakvom se stanju nalazila, uvijek očekuju veliki dometi. Euro u Francuskoj nije iznimka. Azzurri igraju tipično italijanski, u odbrani nastoje biti što čvršći, a prema naprijed će morati biti efikasniji nego što je to bio slučaj u kvalifikacijama. Najveća snaga ove reprezentacije je taj čuveni italijanski forte i reputacija, ali i veliki broj igrača iz Juventusa, koji je u posljednje četiri-pet sezona odličan u Serie A. Azzurre ne zanima spektakularna igra, važno im je samo ispuniti rezultatski cilj. Dovoljno su kvalitetni i iskusni da u tome nerijetko uspijevaju. Nije čudno, to im je već duboko usađeno u fudbalsku strukturu. Italijani su jedna od najtrofejnijih europskih reprezentacija i zbog tog ugleda ih se ne smije otpisati. Majstori su igre na rezultat i ako povedu gotovo ih je nemoguće dobiti.
Minus Najveća slabost je manjak konzistentnosti u sastavu i prevelika rotacija igrača. Protivnici se više ne boje Italije kao što je to možda bio slučaj prije i sada znaju da su Azzurri, s maksimalnim pristupom, pobjediva ekipa. Upitno je u kakvoj će formi biti Pirlo, igrač kojega je nemoguće nadomjestiti. Nemaju adekvatne zamjene za Buffona i Candrevu u slučaju da se povrijede. Danas im najveći problem predstavlja efikasnost. U kvalifikacijama postigli su tek 16 pogodaka u deset utakmica, Conteov problem predstavlja i ”tanka” klupa, ali i pritisak domaće javnosti koja traži iskupljenje iz Brazila. Teško zabijaju, što i ne čudi, s obzirom na naglašenu defanzivu, a primjetan je i nedostatak kreativnosti kod igrača iz vezne linije. Skloni su podcijenjivanju protivnika koji su kvalitetom ispod njih, stoga bi protiv Republike Irske i Švedske mogli biti u neprilici.
Konačni spisak igrača za EURO 2016 u Francuskoj:
Golmani: Gianluigi Buffon (Juventus), Federico Marchetti (Lazio), Salvatore Sirigu (Paris SG).
Odbrana: Andrea Barzagli (Juventus), Leonardo Bonucci (Juventus), Giorgio Chiellini (Juventus), Angelo Ogbonna (West Ham United), Matteo Darmian (Manchester United), Mattia De Sciglio (Milan).
Veza: Federico Bernardeschi (Fiorentina), Antonio Candreva (Lazio), Daniele De Rossi (Roma), Alessandro Florenzi (Roma), Emanuele Giaccherini (Bologna), Thiago Motta (Paris SG), Marco Parolo (Lazio), Stefano Sturaro (Juventus).
Napad: Eder (Inter), Ciro Immobile (Torino), Lorenzo Insigne (Napoli), Graziano Pelle (Southampton), Simone Zaza (Juventus), Stephan El Shaarawy (Roma).
