Holanđani su ostali, kao niko iz ”niskih zemalja”, bliski svom duplom pasu, toj igri u noge, od prve, na kratkom prostoru koji je još od vremena Rinusa Michelsa, tamo sedamdesetih, njihova fudbalska religija. Belgijanci nisu zaostajali, a bili su u Antwerpenu na Olimpijskim igrama 1920, djelotvorniji.
Jedina razlika u tim dvobojima bila je samo u ovom – ko će više zabiti. Ne u tehnici i interpetaciji. Ona je čista. Dupli pas, lopta na zadnju crtu, unatrag, topovi i genijalnost Armanda Swartenbroeksa, lakoća izvedbe, bez ikakve žurbe, staloženo, smireno u noge Bernard Voorhoof, pun žeravica iz samog pakla, bez zadržavanja, u trenutku inspiracije Pierre Braine, široka pluća i visoka tehnika kao temelj koncentracije Ferdinand Adams.
Ti momci sjajno barataju s loptom, igraju bez straha, idu u otvoreno nadmetanje, prsa o prsa, i s Holandijom. ”Crveni đavoli”, koji su iskrenošću svojih očiju, vedrinom i visinom pregleda igre davne 1906. osvojili Pierrea Walckiersa, bili su opijum za široke mase. Istrčali bi protiv Holandije i odužili se svojim briljantnim igrama i tom oduševljenju. A to su uvijek bile gala-predstave ”niskih zemalja”…
Strašni vragovi
Belgijanci su, to je očito, strašni vragovi, premazani svim bojama ”niskih zemalja”, pod zakletvom, s dozvolom da grizu, komadaju, rastrgnu onu milimetarsku kombinaciju protivnika. Ostatku svijeta, kako oni hoće… Publika na Zelenom kontinentu je oduševljena njihovom kombinatorikom. A neposredno prije tog Mundiala u Brazilu oni su na Friends Areni.
Upravo su tu noć ”Crveni đavoli” pružili jednu od onih partija najvišeg dometa. Nije li Erik Hamrén pogriješio? Gubi dobivenu bitku, onu slavljeničku. Strateški uzmiče. Zalutale lopte su Hazardove. Lakoćom, od šale, razbacuju se gosti loptama. Na Witsela, na De Bruynea ili duplim pasom direktno na Lukakua. Fudbaleri Belgije čitaju, osjećaju i ”režu”. Vapno curi sa stativa, lopta dere mrežu. Andreas Isaksson je za devedeset minuta kapitulirao dva puta.
Eden Hazard, koji je do tada briljirao, u Solni je došao na svoje. Jednostavno je napravio od Kima Källströma komediju. I to ne slučajno. Stalno. Iz poteza u potez. Igrao je uistinu sjajno. Hazard ne štedi sebe, ali ni protivnika. To je ono što današnji igrač nema – konstantnost. Axel Witsel je čudo, Lukaku je čudovište, pa ipak, na trenutke se čini da ih je ostavio vlastiti duh. Od njih ostaje suha, izvučena koža. Hazard je suprotnost svega toga. Kada ima dan, onda to vuće devedeset minuta.
Igrali su ”Crveni đavoli” ofanzivno, ali je Hazard igrao snažno u odbrani, a jednostavno u napadu. Dok su fudbaleri Belgije bili dobro čuvani, Hazard je imao dosta prostora za manevre. Iz jedne takve akcije je u 78. minuti postigao pogodak – primio je loptu nakon jedne greške Granqvista, krenuo korak-dva, a onda strahovito pogodio same rašlje Isakssonovog gola.
”Crveni đavoli” puni su jakih trkača, jakih, snažnih ljudi. Izdržljivih, upornih, punih borbe – dvojba je otvorena, na snažnim, teškim nogama, inertivni silnom masom – Marouane Fellaini, Mousa Dembélé, Kevin Mirallas, Axel Witsel. Ali uvijek je između tolikih jedan koji nije to. Jedan čarobnjak latinske krvi ili dribler valcerskih manira. Jednostavno, umjetnik. Nije li Eden Hazard, baš to?
U Brazilu je Wilmotsovo pjesništvo romantike imalo ”svjetsku bol”, Argentinu i Higuaína u četvrtfinalu. Nije li to ipak drugi ton. U ljeto 2014. sve je tamo u Brazilu. ”Crveni đavoli” su u punom procesu izrastanja. Wilmots je pokrenuo tu silnu mašineriju. Širom otvorene oči, veliki upitnici, još veća znatiželja. Belgijanci su u formi. Nisu se prepali ni silne Rusije na Maracani s Capellom, ni Alžira, ni Južne Koreje, tukli su se u osminifinala sa Sjedinjenim Državama.
No, sve je ovo šala prema Belgiji. Ritam te silne riječi zabio se u dušu velikog prostranstva Amazonije.
Wilmots, nekada čuveni fudbaler Standarda iz Liègea I Schalkea, poznat po svojoj ćutljivosti i povučenosti, kao čovjek koji djeluje iz pozadine, mirno i staloženo, da bi se tek na zelenom polju pokazali rezultati njegove strategije, zvuči pomalo paradoksalno, ali se ipak ispostavilo kao tačno, da je upravo poraz u Brasíliji, otkrio ostatku Kontinenta da su legendarni ”Crveni đavoli” itekako ranjivi, da smišljenom taktikom mogu biti poraženi.
Wilmots je imao neograničenu vlast da stručno rukovodi ekipom, on nije imao respekta prema ”zvijezdama”, već ih je smjenjivao u toku igre, ukoliko dođe do zaključka, da im ne ide sve za nogom. Ali taj je Wilmots sretan čovjek – kada mijenja ”zvijezdu” on može na njegovo mjesto da postavi novu, čije je ime manje čuveno svijetu, ali čije su noge isto toliko valjane.
Belgija kao vizija idealnog
Belgijanci, kada je fudbal u pitanju, vrlo se rado i olako prepuštaju nostalgičnim sjećanjima na ‘dane ponosa i slave’. Sredinom osamdesetih imali su svoju ”zlatnu generaciju” – Jean-Marie Pfaffa na golu, na desnom boku Erica Geretsa, u sredini Frankyja Van Der Elsta, Jana Ceulemansa, velikog Enzo Scifa, na lijevom krilu Frankyja Vercauterena.
A taj je sastav na Mundialu u Meksiku 1986. bio četvrti. Polufinale su izgubili od kasnijih prvaka Argentine (2:0) s oba Maradonina gola, a za treće mjesto u produžetku (4:2) od europskog prvaka Francuske, s Platinijem na klupi. Kasnije će u ovu ekipu ući i rasni strijelac Luc Nilis.
Fudbaleri iz Belgije osamdesetih su godina bili na visokoj cijeni. Uzdignute glave, ponosni, otresiti imali su centarfora Erwina Vanderbergha, koji je postigao jedini pogodak protiv Maradonine Argentine na otvaranju Mundiala 1982. u Španiji, “željezna pluća” Frankyja Vercauterena, vezistu strahovitog udarca Luda Coecka, danas uvaženog trenera Erica Geretsa, robusnog i vječno mladog Jana Ceulemansa, golmana Pfaffa, libera Leija Clijstersa.
Oduvijek su njihovi najjači eksponenti u pravilu bili golmani – Jean-Marie Pfaff, Michel Preud’Homme – i odbrambeni igrači – Eric Gerets, Philippe Albert, Georges Grün – dok su kreativci poput Jana Ceulemansa i Enza Scifa više-manje predstavljali anomalije.
Vatrom i akrobacijom obojeni pogoci, utakmice pune dramatičnosti, sve je to bio trademark Belgije. Devedesetih je prestala pucnjava dugih pušaka s Astrid Parka i Jana Breydela. ”Zlato” je prestalo teči, iako je talenat i dalje virio ”iz očiju”.
A talenta su Belgijanci oduvijek imali. Posljednjih godina počeli su raditi sistemski, postepeno se mijenjao mentalitet, ambicije su počele rasti. Očuvali su svoju igru, tečnu i melodioznu. Nakon dugih dvanaest godina vratili su se i na svjetsku scenu. Nisu li mnogi ostali zadivljeni njihovom igrom, koja će pod vodstvom Marca Wilmotsa superiorno obezbjediti plasman na Mundial u Brazilu.
Euforija koju je pobudila reprezentacija bacila je svjetlo i na klupsku razinu.
Belgijanci danas imaju brzinu, visinu, rasne strijelce, a ne samo fizički izdržljive igrače kao što je to bio slučaj donedavno. Postali su lovci na golove, igraju ofanzivno i privlačno. Nije li dokaz za to činjenica da je snažni kolektivni ponos izvukao ‘tomahavku’ ostatku svijeta na Zelenom kontinentu? Bez puno riječi i krvi. Onako kako samo Flamanci i Valonci umiju. Otmjeno i sigurno.
I kad bi ih ocjenjivali po epohama, računajući pothvate na mundialima i euro-kupovima, Belgija je krajem devedesetih bila bez zanosa i štosa. Jednostavno je upala u vrtlog neodlučnosti, te tako podlegla trendu kompromisa, prignuvši vrat pred klanom koji se gurao u svlačionicu punoj pare i dima. Istina, Émile Mpenza je bio eksplozija jednog raspjevanog svijeta, Enzo Scifo je držao lekcije iz fudbala, Luis Oliveira je blistao virtuoznošću u Francuskoj, Marc Wilmots visokom inteligencijom i superznanjem, Luc Nilis dižući loptu pod prečku jer je samo tu imala prolaza.
Francuska je Belgijancima već bila na listi nadajućih velikih takmičenja. Ispala je, njihovo klizalište…
Reprezentacija Belgije – infografika
Ipak, neki su otišli toliko daleko da su ih nazvali i ekipom gubitnika. Tada, pred Coupe du monde 1998. Belgijanci su imali nekoliko igrača germanskog žara, ali nisu bili – svjetski. ”Crveni đavoli” su, jednostavno, izgledali kao podmornica U-571. Pri dnu.
Mučenje kroz kvalifikacije za velika takmičenja kao da je postao zaštitni znak Belgije, koja je i na World Cup u Sjedinjenim Državama otputovala zahvaljujući fenomenalnim odbranama njihova prvog golmana Filipa De Wildea. Tada su u posljednjem susretu izvukli 0:0 protiv Čehoslovačke, što im je garantovalo put na Svjetsko prvenstvo.
U kvalifikacijama za Francusku bilo je još teže. Belgijance je zahvatila prava lavina povreda, a uz to je, usred kvalifikacija, nakon domaćeg debakla s Holandijom, ekipu preuzeo Georges Leekens, a odbačen je dotadašnji selektor Wilfried van Moer. I Leekens se više igrao liječnika negoli selektora. Tako je u deset kvalifikacijskih utakmica isprobao gotovo četiri potpuno različite ekipe, ukupno 43 igrača.
Vječne protivnike nisu mogli uhvatiti, ostala im je borba za drugo mjesto u konkurenciji Turske, Walesa, i tek prolaznika, reprezentacije San Marina. Prve dvije utakmice odigrali su daleko ispod svojih mogućnosti. Prvo su na Roi Baudouin na jedvite jade dobili Tursku (2:1), dok su minijaturne amatere iz San Marina, koji bi se prije mogli nazvati rekreativcima, dobili tek 3:0.
Potom je otpušten Van Moer, nakon poražavajućeg rezultata s Holanđanima na domaćem terenu (0:3). Leekensa, novoustoličenog selektora, nakon velike afere, budući daje “ukraden” Mouscronu, koji se u to vrijeme borio za naslov belgijskog prvaka, čekala je teška zadaća. Novi selektor sastavio je ekipu posloženu od iskusnih veterana kojima je dodao i nekolicinu mladih igrača, što se na kraju ispostavilo kao dobar recept. Ali, uz puno muke…
Veteran kojeg je Leekens vratio u nacionalnu ekipu, od koje se ovaj oprostio 1994, nakon što ih je Španija isprašila usred Bruxellesa s 1:4 u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Engleskoj, a koje Belgijanci na kraju nisu ni vidjeli, jest Franky Van Der Elst, čovjek koji je označen kao jedan od glavnih krivaca za taj poraz.
Nakon što se Belgija kvalifikovala na Coupe du monde, Leekens je ukazao na Van der Elsta, kao glavnog junaka kvalifikacija. Belgija se provukla prvo u martu ’97. na gostovanju u Cardiffu (2:1), da bi ključnu pobjedu izborila na gostovanju u Istanbulu (3:1).
”Crveni đavoli” su ostvarili pobjedu, koja im je zacementirala drugo mjesto u grupi, i dodatne kvalifikacije protiv, uvijek neugodnih i neumornih Iraca. I u revanšu na De Kuipu su ponovo stradali (1:3), ali se Leekens nije previše uzbuđivao. Poraz od Holanđana donio je i oproštaj od reprezentacije Philippea Alberta, odbrambenog fudbalera Newcastle Uniteda, koji je nakon što je izostavljen s popisa reprezentacije za posljednji sudar kvalifikacija protiv Walesa, odbio doći na dodatne kvalifikacije s Republikom Irskom.
U susretu protiv Walesa, Belgijanci su još jednom pokazali svoju poznatu slabost, karakteristiku koja ih je pratila tokom cijelih kvalifikacija. Na trenutke su igrali vrlo nadahnuto i povezano, a onda bi ih hvatala totalna melanholija i nezainteresovanost. Tako su protiv Velšana na Roi Baudouinu imali 3:0, da bi do kraja susreta morali braniti svoj gol.
Na sreću, ipak su dobili s minimalnih 3:2. Spasilac u dodatnim kvalifikacijama bio je Luc Nilis, napadač PSV-a iz Eindhovena, koji je u oba susreta s Ircima postigao po jedan gol. Nakon 1:1 u Dublinu, Belgija je zahvaljujući njegovom pogotku dobila i drugi susret (2:1) i obezbjedila put u Francusku.
Nilis je u svim prethodnim nastupima u prošlosti uglavnom bio na udaru navijača i medija. Ove su, pak, kvalifikacije bile njegov definitivni povratak. Jedan od ključnih ljudi belgijskog uspjeha u kvalifikacijama bio je još jedan stari, iskusni lisac, Lorenzo Staelens, koji je u sedam kvalifikacijskih susreta postigao čak pet golova, iako je igrao na mjestu središnjeg braniča. Leekens ih je posložio, iako je slika belgijske igre bila užasno deprimirajuća.
Nedostatak motivisanosti i česti padovi koncentracije njegove ekipe u pojedinim trenucima, bili su gorka riža istine. Stoga je Leekens, koji je bio poznat kao veliki borac, bio i najbolji izbor za selektora. Leekens je trebao biti čovjek koji je ”Crvenim đavolima” trebao usaditi borbenost i dušu. A bez toga Leekens nije mogao u Francuskoj. Nije mogla ni Belgija…
Brzopotezni chess s figuricama punih olova
Saint-Denis, Stade de France. Lokalnih je 21 sati. Ovo je trebao biti šlager grupe: Holandija – Belgija. Na kraju se sve pretvorilo u najdosadniju utakmicu grupe, a možda i cijelog prvenstva. Holanđani svoje susjede Belgijance redovno ”peru”, pa su bili i veliki favoriti.
Tako je, uostalom, bilo i u kvalifikacijama, stoga je taktika Belgijanaca bila, odbraniti gol, što zorno prikazuje omjer udaraca na gol – 23-6 u korist Tulipana. No, samo su nekoliko puta Holanđani opasnije priprijetili, ali je tada Filip De Wilde, golman ”Crvenih đavola”, bio vrlo siguran.
Dodatni problem za holandskog selektora Guusa Hiddinka bio je Dennis Bergkamp koji nije mogao igrati od prve minute zbog nedovoljno zaliječene povrede. Plavokosi napadač ipak je odigrao posljednjih 25 minuta. Da Belgijanci dođu do boda pobrinuo se i nervozni Patrick Kluivert zaradivši isključenje devet minuta prije kraja kada je bez lopte opalio laktom Lorenza Staelensa.
Uvertira za Holandiju nije uspjela, za Belgiju i presretnog Georgesa Leekensa, tada se tako činilo, ovaj je bod bio kuća na kojoj su gradili optimizam. I zaista, nitko nije sumnjao kako te susjedske zemlje neće ući u osminu finala, iako njihov susret nije ponudio previše.
Da je Meksiko opasan protivnik i nimalo bezazlen, uvjerili su se svi, a naročito Belgija, nakon što su odigrali uraganski susret pun obrata protiv njih. U prvih pola sata susreta Meksikanci su fanatično navaljivali na belgijska vrata ali s lošom realizacijom. Onda je Belgijancima poklon uručio škotski sudija Hugh Dallas, kada je nakon jednog oštrog starta uručio crveni karton Pávelu Pardu u 29. minuti.
Belgija je dobila krila i osokoljena, napokon, došla do lopte i daha. Golovima Marca Wilmotsa s kraja prvog i početka drugog poluvremena, bila je na sigurnom putu prema osmini finala, dok su Meksikanci ”visjeli”. Ipak, Dallas je tada uzeo mjeru i Belgijancima. Dosudio je penal za Meksiko, a usput je i Gertu Verheyenu zbog prekršaja pokazao put u svlačionicu.
García Aspe je pogodio za smanjenje vodstva, a Meksikanci su krenuli na sve ili ništa. Već u 63. minuti izjednačili su rezultat i očekivalo se urnebesnih posljednjih pola sata. Ipak, uz nekoliko prilika, do kraja susreta obje su ekipe zaigrale opreznije. Meksiko više nije srljao, sretan što je izjednačio, Belgija nije srljala znajući da će im pobjeda u posljednjem kolu protiv Južne Koreje osigurati plasman dalje.
Prije susreta s azijskom ekipom Belgijanci su već razmišljali o drugom krugu. Kako i ne bi – igrali su protiv ekipe koja je na dva prethodna nastupa primila osam golova uz tek jedan postignut, s ekipom koja je spakovala kofere za Seoul i s ekipom koja je otpustila trenera i nekadašnju igračku legendu Cha Bum-Kuna prije posljednjeg susreta grupne faze.
No, još se jednom potvrdilo kako, ne smiješ praviti ražanj, dok je zec u šumi. Korejci su poznati kao častan narod koji se nikada neće predati i koji će svoje obaviti onako kako je to najpravednije. Da je Belgija dobila s tri gola razlike, bila bi siguran putnik dalje, bez obzira na to kako bi završio susret Holandije i Meksika.
I već u 7. minuti golom Luca Nilisa ”Crveni đavoli” su imali vodstvo i kontrolu susreta. Nakon nekoliko velikih prilika, sve su zapucali, a Belgijanci su potonuli. Vjerovali su kako Holandija, koja je imala 2:0 protiv Meksika, ne može primiti dva pogotka do kraja, i kako oni sigurno neće primiti gol. Pogriješili su u obje procjene.
Korejci su nekoliko puta zaprijetili, imali odlične prilike, a onda su pogodak Yoo Sang-Chula u 71. minuti proslavili kao da su osvojili naslov svjetskih prvaka. Belgija se potpuno otvorila, što je Azijcima dalo krila i u kontrama su mogli postići barem tri gola.
S druge strane, Belgija je u tih posljednjih dvadesetak minuta imala jednu priliku i to je bilo sve. Razočaranje? Malo je reći. S tri neodlučena susreta ”Crveni đavoli” su ispali.
Tek je danas, u retrospektivi, jasno da belgijskom fudbalom, koji je ovih dana uzeo punog maha pod vodstvom Marca Wilmotsa, tokom devedesetih nedostajalo talenta, tehnike, čvrstine i glasovitog duplog pasa. I još nešto: vodstva.
Danas Belgija to sve ima. Razlika se napravila u svlačionici. Talenat su dobili u Hazardu, Witselu, Lukakuu, Januzaju, vodstvo u Wilmotsu.
Zvijezda reprezentacije: Eden Hazard
Datum rođenja 7. januar 1991. Mjesto rođenja La Louvière, Belgija
Klub Chelsea Nastupi za reprezentaciju 62/12
Pozicija ofanzivni vezni Trenutna vrijednost 70 miliona eura
Nije mu za sve dosadašnje podvige nedostajalo ni uma, ni snage, ni tehnike. Nema dvojbe, najbolji fudbaler u redovima ”Crvenih đavola”. Hazard ima fudbal u malom prstu. Nije čudno, za klasu, za umjetnika nema granica. Hazard je zajedno sa Kevin_De_Bruyneom i Marouaneom Fellainijem preko noći postao ljubimac belgijskih navijača. Ima svoj svijet driblinga i finti. U toj imaginaciji, u tom nadrealizmu mašte on ”ispaljuje” svoje ”ja”. Ne smetaju mu ni prepreke, naprotiv, on traži gužvu. U hrpi nogu Hazard je na svome. Iza crnih, uskih očiju namjera čuči negdje daleko. I kada se desi, rastrganost belgijske igre, sve to pokriva as – Eden Hazard. Taj se na igralištu Pierre-Mauroyja naigrao do mile volje – uz opasku – pa ostatak lige nije ni igrao! Igrao je Hazard. Jer, ni Marseille ni Lyon nemaju umjetnika tamo gdje je najvažnije. Na peronu, na sredini igrališta. Ima loptača, ali nema genijalca. A potez Hazarda je čista genijalnost. Iako su mu oči poluzatvorene, nosi ga neki instikt. Nečujno. Navukao bi na sebe ”stotinu” protivničkih majica, i kada nije bilo dovoljno to što je po hiljaditi put svojom fudbalskom genijalnošću natjerao i svoje saigrače i protivnika da plešu kako on diriguje, kada se i Ostrvo doimao nepoderivo samopouzdano, Hazard je 2015. demonstrirao kako je u režiserskoj stolici, ne samo dok se igra, već je velemajstor koji režira i sami tok prvenstva.
Marc Wilmots – biografija
Bio je najbolji strijelac Belgije kada su 2002. igrali na World Cupu na Dalekom istoku. Kao selektor pokazao je veliku mudrost uspješno ujedinivši Flamance i Valonce u ekipu koja igra brz i snažan fudbal, a tehnički iznimno dotjeran. Otac nove generacije ”Crvenih đavola” svoju je igračku karijeru započeo u Sint-Truidenu, a status legende je stekao u Schalkeu. Kada je Wilmots bio raspoložen, a on je to u svoje 421 utakmice u karijeri bio gotovo uvijek, bio je to pravi užitak za gledaoce. Nije bio naglašeno igrač glavom, ali je igrao glavom, i u svemu ostalom, u prvom redu kao vođa, bio jedinstven. Bio je i bombarder. U dresu Belgije, za koju je igrao 70 puta, zabio je 28 pogodaka, što ga je svrstalo među četiri najbolja strijelca reprezentacije svih vremena. Mnogi nisu imali sreće da vide tu visoku eleganciju i probojnost. Belgija mu apsolutno vjeruje. Po svačijem izboru, ukusu, Wilmots je među najboljim, zapravo, on je najbolji belgijski trener, jer je ovu reprezentaciju pretvorio u jednu od najjačih fudbalskih selekcija na Starom kontinentu. Poznaje ekipu u dušu, ima kontinuitet s reprezentacijom, četiri godine je ‘unutra’, sjajan je strateg, ima i iskustva s velikih takmičenja.
Prednosti i mane reprezentacije Belgije
Plus Moćni su, nadiru sa svih strana, igraju jako dobar fudbal, a sve se to temelji na izvanrednim igračima od kojih mnogi bez problema rješavaju situacije ”jedan na jedan”. Praktično nemaju povreda, svi važni igrači su im spremni i niko iza sebe nema sezonu u kojoj je mogao biti iscrpljen. Marc Wilmots ostao je dosljedan sebi. Prihvatio je imperativ pobjede. Fizička sprema, mogućnost ponavljanja, broj pretrčanih kilometara po utakmici, laički kazano ”širina pluća”. Ti su segmenti fudbalske igre presudni u ekipi Belgije. Upravo je kondicijska sprema Belgije ključ ostvarivanja rezultata. Naravno da sam broj pretrčanih kilometara u Francuskoj neće biti krucijalan, jer su u igri i mnogi drugi segmenti, kao što su pojedinačna kvaliteta igrača, uigranost i jedinstvo ekipe, taktika, sreća, pa i sudijske odluke. Istina, fudbal je igra u kojoj rijetko odlučuje samo jedan segment igre, ali za Wilmotsa kondicija je vrlo bitan faktor. Hazard je najveća zvijezda, ali tu su Witsel, Mirallas, Fellalni, Courtois, Kompany, Vertonghen… Belgija nema slabu tačku u sjajno izbalansiranoj momčadi. I, što je možda i najvažnije, cijela zemlja doslovno diše za tu ekipu.
Minus Stižu napunjeni optimizmom, svjesni da ih svi respektuju, ali i da oni tek trebaju potvrditi ono što im se skriva u fantastičnom igračkom potencijalu. Dugo ih nije bilo na velikim takmičenjima, a to znači da im manjka i turnirskog iskustva. Lukaku je sjajan napadač, ali ako nije dovoljno dobar za Chelsea, pitanje je koliko je dobar za Belgiju koja bi htjela barem četvrtfinale. Teško je reći i ko je tu pravi vođa ekipe. Defanziva kaska. U kreativnom redu igraju svjetske klase, dok su odbrani igrači druge klase, vidi se to i po klubovima u kojima nastupaju. Znaju pasti na psihološkom planu, atmosfera u svlačionici ponekad nije na zavidnom nivou, što se često, pogotovo na jakim turnirima, preslika i na sami teren. S obzirom na to, najjače adute reprezentacija ima u kreativnom redu (De Bruyne-Fellaini-Hazard-Mertens ), ali prevelikih razlika u kompoziciji ne bi smjelo biti. Nominalno stoperski par bit će Kompany-Alderweireld, dok svoje mjesto u vrhu napada imaju Origi i Lukaku.
Konačni spisak igrača za EURO 2016 u Francuskoj:
Golmani: Thibaut Courtois (Chelsea), Simon Mignolet (Liverpool), Jean-Francois Gillet (Mechelen).
Odbrana: Toby Alderweireld (Tottenham Hotspur), Jan Vertonghen (Tottenham Hotspur), Thomas Vermaelen (Barcelona), Jason Denayer (Galatasaray), Jordan Lukaku (Ostende), Thomas Meunier (Club Brugge), Laurent Ciman (Impact Montreal), Christian Kabasele (Genk).
Veza: Moussa Dembele (Tottenham Hotspur), Radja Nainggolan (Roma), Marouane Fellaini (Manchester United), Axel Witsel (Zenit), Eden Hazard (Chelsea), Kevin De Bruyne (Manchester City), Dries Mertens (Napoli), Yannick Carrasco (Atletico Madrid).
Napad: Michy Batshuayi (Marseille), Romelu Lukaku (Everton), Christian Benteke (Liverpool), Divock Origi (Liverpool).
