Na promociji nove knjige o Bijelom dugmetu konstatovano da je rock’n’ roll krajem devedesetih gurnut na marginu, jer se nije pojavilo ni jedno veliko i utjecajno ime u toj vrsti muzike
Današnje mlade generacije interesuje rock`n rol osamdesetih zato što ga danas nema i on je šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih bio stvar od životnog značaja, rečeno je večeras u Studentskom kulturnom centru (SKC) u Beogradu na promociji knjige “Šta bi dao da si na mom mjestu”, posvećenoj najvećoj jugoslovenskoj grupi Bijelom dugmetu.
Poznati novinar, pisac i muzičar Ivan Ivačković, koji je urednik štiva o najjačoj jugoslovenskoj grupi, govoreći o muzici danas ukazao je da “klinci nemaju gde da se okrenu osim u prošlost, ako hoće da pronađu nešto vredno”. Prema njegovim riječima, gorka utjeha je to što se desilo svugdje u svijetu i da mlađe generacije ako svom duhu žele da podare nešto lijepo i plemenito moraju da se okrenu prošlosti.
“Umesto da Srbija postane svet, kako je glasila jedna od opozicionih parola devedesetih, svet je postao Srbija. To se odnosi i na muziku. Dobre i plemenite muzike više nigde nema”, konstatovao je on, ukazavši da je rock’n’ roll krajem devedesetih gurnut na marginu, jer se nije pojavilo ni jedno veliko i utjecajno ime u toj vrsti muzike.
Ivačković koji je za knjigu, čiji je autor jedan od vodećih rock novinara bivše Jugoslavije Dušan Vesić, konstaovao da je biografija koja se čita kao najuzbudljiviji roman i baca novo svjetlo na priču o Bijelom dugmetu, pouzdana je u faktografiji i bogata je u emociji.
Bijelo dugme personifikovalo sve što je bilo jugoslovensko
Kada se sredinom sedamdesetih pojavio prvi album Bijelog dugmeta, ukazao je Ivačković, Goran Bregović je u nekoliko minuta odsvirao nešto što će se u nekoliko decenija biti opšte prihvaćena stvar, a Bijelo dugme u opštem sivilu socijalističkog samoupravljanja jedna klasična kapitalistička pojava. “To je bila pojava koja je bola oči tadašnjoj vlasti, ali je na savršen način personifikovala sve što je bilo jugoslovensko, zato je vlast bila jako zbunjena. Tito je bio čovek koji je dopusti da se rock’n’roll manje-više razvija”, rekao je Ivačković, dodavši da je Bijelo dugme nosilo toliko novca i slave da je istovremeno moralo da dobije neke packe.
Podsjetio je da jugoslovenski rock’n’roll za vrijeme Tita nije imao nikakve disidente, a da su se poslije pojavili Bora Đorđević i Džoni Štulić. Glumac Sergej Trifunović je naveo da je fenomen to što, da bez obzira što neko nije deklarisani fan Bijelog dugmeta, njihove pjesme zna napamet. “Knjiga liči na jedan doktorat, jer su navedeni svi mogući izvori koje ste ikada mogli naći u svim novinama koje su se ikada bavile Bijelim dugmetom. Ta knjiga je ozbiljna studija ne samo zbog tematike kojom se bavi već i zbog vremena”, ocijenio je Trifunović. Izjasnivši se da ne voli narodnjake, poznati glumac je rekao da je za njega na prvom mjestu Bijelo dugme sa Željkom Bebekom.
