Jedna od vječitih rasprava na domaćoj muzičkoj sceni je ona da li je ispravno i korektno koristiti tuđa djela i autorski rad u kreaciji sopstvenog. Ili, da formulišemo drugačije – postoji li i gdje je granica između inspiracije i kopiranja?
Piše: Nenad Kovačević
Ova pojava nije rijetkost ni u svjetskim okvirima, s obzirom na to da su mnoge svjetske zvjezde primjenjivale isti metod, a neke slučajeve pronalazimo čak i u klasičnoj muzici.
Možda jedan od najvećih primjera u klasici je čuvena 5. Simfonija od Ludwiga Van Beethovena za koju je detaljnom analizom otrkiveno da su uvodni tonovi zapravo kopirani od jednog francuskog kompozitora koji je u to vrijeme pisao kompozicije u ime francuske revolucije.
Dakle, čak i najveći genijalci su bili inspirisani tuđim djelima i nisu se libili da ista koriste u kreiranju svog autorskog rada.
Od tog perioda do danas u istoriji muzičkog stvaralaštva bilo je mnoštvo primjera kopiranja i korištenja tuđih radova, posebno u moderno vrijeme 20. i 21. stoljeća – od ranih jazz i blues sastava, preko Elvis Presleya, Frank Sinatre, Beatlesa, James Browna, pa sve do bendova kao što su Deep Purple, Led Zeppelin, Simon & Garfunkel i mnogi drugi.
Svi su u svom muzičkom opusu i stvaralaštvu koristili autorske radove drugih umjetnika, ili što bi se slengovski reklo u našem narodu – “pođonili”.
https://www.youtube.com/watch?v=YPhVIoCpPWs
No, vratimo se mi području bivše Jugoslavije.
Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima se krenulo sa uspostavljanjem radio-televizijskih stanica i to prvo u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, pa najzad i u Sarajevu.
Nakon što su uspješno oformljena prva muzička studija u spomenutim RTV centrima, u njima se počela snimati klasična i narodna muzika.
Kako se tokom 50-tih godina prošlog stoljeća pojavilo mnoštvo novih muzičkih pravaca, tako je i kod nas počeo stizati novi zvuk sa zapada, prije svega iz Velike Britanije i SAD, kao zemalja iz kojih je potekla većina modernih muzičkih pravaca današnjice.
Međutim, muzika koja je dolazila sa drugog kraja planete nije bila popularna na našim prostorima iz prostog razloga što u to vrijeme još uvijek nisu svi imali radio prijemnike da slušaju inostrane radio stanice i da se upoznaju sa novostima sa svjetske muzičke scene.
Još jedan od razloga je bio i taj što veliki broj ljudi nije poznavao strane jezike, a po kafanama i mjestima za zabavu se uglavnom izvodila klasična i narodna muzika.
Publici je bilo potrebno predstaviti nove pravce, pa su odlukom tadašnjih urednika RTV centara u regiji prvi snimci koji su rađeni kod nas bili prepjevi poznatih svjetskih hitova.
Razlog je bio veoma jednostavan – zvuk je bio novi, ljudi su trebali da se naviknu, pa se tako išlo logikom da se prevedu ili prepjevaju strane pjesme da bi domaća publika mogla lakše da shvati poentu, da se bolje poveže sa pjesmom i bolje je doživi.
U neku ruku bi se moglo reći da su prepjevi poslužili kao edukativni alat za upoznavanje publike sa novim zvukom i novim modernim pravcima.
https://www.youtube.com/watch?v=IaHCr0oUR-I
Upravo iz navedenih razloga svi muzički stvaraoci na području bivše Jugoslavije su tokom 50-tih i 60-tih godina snimali prepjeve stranih hitova.
Krajem 60-tih godina, sarajevski kompozitor, aranžer i producent Esad Arnautalić kao tadašnji urednik naše muzičke produkcije, je donio odluku da sva buduća izdanja moraju imati barem jednu originalnu autorsku pjesmu.
Svi izvođači koji su željeli snimati u RTV domu koji je u to vrijeme bio i jedini studio u kojem se moglo snimati su morali imati svoju originalnu kompoziciju sa notnim zapisom i tekstom pjesme.
Vrlo brzo ta odluka se ispostavila kao fenomenalan potez jer od tog trenutka počinje era domaćeg stvaralaštva i sjajnih autora svih muzičkih pravaca na području BiH. Naravno, ovdje govorimo o eri modernih muzičkih pravaca i izražaja 20. vijeka.
Da li bi se onda tu negdje možda mogla pronaći i geneza priče u javnosti oko kopiranja, kad su u pitanju naši najpoznatiji autori – Goran Bregović i Dino Dervišhalidović, poznatiji kao Dino Merlin?
S obzirom na to da je Goran Bregović rođen 1950. a Dino Merlin 1962., možemo reći da su obojica praktično odrasli uz prepjeve poznatih stranih hitova.
Od mnogih starijih umjetnika, svjedoka tog vremena se moglo čuti da je u to vrijeme bilo sasvim normalno uzeti gitaru i prepjevati neki strani hit, a čak ni to nije bila mala stvar i ni malo lagan zadatak. “Skidale” su se pjesme sa radija, presviravale, izmišljali neki novi tekstovi, mijenjali aranžmani itd.
I iako je muzika, publika, pa i sam način stvaranja evoluirao, taj trend na našim prostorima se nastavio i kasnije sa izvođačima poput Bijelog Dugmeta, Merlina, Elvis J. Kurtovića, Zabranjenog Pušenja, Josipe Lisac, Plavog Orkestra, Johnny Štulića i mnogih drugih.
Iako je fokus ove priče na domaćim autorima, situacija u ostatku svijeta je slična. Međutim, u nekim slučajevima zbog toga su pokrenute čak i tužbe.
Neosporno je da su razni prepjevi stranih pjesama i kompozicija uveliko pomogli da svjetski hitovi dopru do publike na Balkanu, ali treba se zamisliti gdje i kada počinje inspiracija, a kada inspiracija prelazi u nešto potpuno drugo.
