- Advertisement -
Danas je nedelja. Prvi vikend u aprilu. 2023. godina.
Prije tačno tri godine, u vrijeme kada smo svjedočili prvom lockdownu uzrokovanom pojavom koronavirusa, odlučila sam napisati dramski tekst za predstavu “Prvi vikend u aprilu 2020”. Inspiraciju sam pronašla u mojoj drugarici Amni Alispahić, koja je od rođenja slijepa. Divna i izuzetno emotivna žena, snažna i nadasve ispunjena pozitivnim vrijednostima. Životno iskusna, ali u isto vrijeme dječiji razdragana. Sretna.
Amna me nadahnula svojim životnim pričama, koje, uprkos brojnim preprekama, uvijek imaju pozitivan ishod. Kroz te priče upoznala sam Amnu, njenu porodicu, ali i jedan novi svijet.
U prvim danima lockdowna Amnini i moji razgovori dali su konkretne rezultate. Nastao je dramski tekst sa fokusom na Amninu porodicu u vrijeme lockdowna. Suprug, koji je također slijepa osoba, te dvoje djece, koji, hvala Bogu, nemaju poteškoća. Njihovi izazovi postali su znatno teži. Neprijatelj opasniji. Borba u četiri zida. I vijesti o strahu i panici.
Drama.
I kada su mjere popustile, a život se počeo polako vraćati u normalu, naš dramski tekst je dobio svoja prva čitanja. Reditelji, glumci, novinari… svi su redom bili oduševljeni načinom na koji smo pokazali kako se jedna porodica borila sa koronavirusom. Kako su koronu i njene strahove prepoznali ljudi sa invaliditetom, kako se život sveo na četiri zida. Dobili smo jedno veliko: Bravo! za naš rad i trud.
Naš tekst u tom trenutku subvencionira Festival MESS, a sve sa ciljem da dobijemo što bolji dramski izraz. Velikan našeg glumišta Izudin Bajrović, tadašnji direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, prepoznaje vrijednost ove društveno odgovorne teme i pristaje da ova institucija kulture bude koproducent predstave. Za nas u ekipi san polako postaje java, prvo jer su vrhunski umjetnici prepoznali ovaj projekat, a onda i zbog činjenice da smo dobili dozvolu rada u najznačajnijoj instituciji kulture – Narodnom pozorištu.
Amna i ekipa glumaca su odmah “kliknuli”. Svaka proba nam je izgledala kao nova lekcija o životu, suosjećanju koje smo kao društvo počeli gubiti, ljubavi koja nas spaja i o sreći koju toliko želimo. Amna je bila mentor, ona koja postavlja tezu, a mi predani panelisti, željni diskusije i saznanja. Svakim danom smo davali oblik predstavi i bili ponosni na finalni proizvod.
I onda je došlo vrijeme da pređemo na glavnu, veliku scenu !
Nevjerovatno blještavilo, sreća i radost. Važna priča o važnoj kategoriji ljudi koja je zapostavljena u našem Gradu i Državi dobija svoje mjesto. Borba i uspjeh protiv nepoznatog virusa u nepoznatim uslovima biće ispričani. E, to su bili dani ponosa i sreće.
A kako svaka sreća i dobar posao imaju svoje neprijatelje tako smo i mi trinaest dana prije premijere upoznali jednog od njih. Nažalost, nova uprava, u tom trenutku novoizabrani direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu. Njegovim izborom vrata Narodnog pozorišta su zaključana za nas i za našu predstavu. Zvaničnu odluku nikada nismo dobili, ali saradnja nam je otkazana. MESS se nije bunio, iako smo to očekivali. Valjda su se plašili za buduću saradnju sa novim direktorom, jer je očito bitnije biti dobar sa nekim, nego poštovati načelo hrabrosti i slobode, koje je nekad bilo vodilja ove institucije.
U tom trenutku san o našoj predstavi je ugašen. No, teže od svega pala nam je činjenica da je neko mogao ugasiti san da će jedna važna priča biti ispričana u kulturnoj instituciji našeg Grada. Teško nam je palo što pored brojnih prepreka koje kao društvo stavljamo pred osobe sa invaliditetom nemamo empatiju ni za priče koje govore o njihovoj borbi, uspjehu i porazu, pa čak i životu.
O kulturi u našeg Gradu ne želim govoriti. Dovoljno govori činjenica da je iz Narodnog pozorišta protjerana predstava o životu naših sugrađana koji imaju poteškoće sa vidom, a da je u isto vrijeme ta institucija i plato ispred zgrade otvoren za raznorazne bjelosvjetske umjetnike koji “opće sa lubenicom”, promovišući na taj način valjda vrijednosti koje zastupa uprava pozorišta.
I na kraju, moje intimno pitanje – kakva je razlika kada te jedna vlast (direktor) drži na životu, daje ti prostor za rad i brine da kultura bude posvećena svakoj kategoriji stanovništva, svakom građaninu, svakom umjetniku… u odnosu na vlast koja ti slomi srce.
Amina Avdić
”Ako je kultura most koji povezuje i zbližava različitosti, onda se ovaj naš dobrano urušio. I dok su se slijepe osobe pokušavale uhvatiti za nepostojeću ogradu mosta za koju nisu znali da ne postoji i padali u rijeku, neko je, vidjevši da je prolaz preko mosta čist, u civarama, dignute glave, na drugu stranu rijeke, prevezao – lubenice.
Prolazit će voda ispod mostova, mijenjat će se vlade, zakoni, sistemi, a osobe sa invaliditetom će uvijek ostati osobe sa invaliditetom i tu se promijeniti neće ništa. Jedino što će nam pomoći da napravimo razliku jeste način na koji se, oni koji dolaze i prolaze, odnose prema nama.“
Amna Alispahić
Pogledajte video u nastavku.
- Advertisement -
