Piše: Midhad Kurtović
Prije raspada Jugoslavije imao sam samo tri televizijska kanala. Nedjeljom ujutro program je počinjao prilogom o vojniku narodne armije koji je skočio u nabujalu rijeku da bi spasio civila koji se okliznuo na koru banane i skotrljao niz obalu.
Sve što je emitovano na ta tri kanala bilo je dostupno svima onima koji su plaćali RTV pretplatu, ali i svima onima koji su imali neprijavljen TV prijemnik. U vrijeme emitovanja neke važnije fudbalske utakmice niste morali dodatno doplaćivati da bi vam isporučilac televizijskih usluga aktivirao blokirani program. Ono što je mogao gledati jedan RTV pretplatnik, mogli su gledati i svi ostali. U problemima ste bili samo onda kada je TV signal bio slab, a krov klizav od snijega i kiše.
Iako sam još uvijek relativno mlad čovjek, danas imam 227 televizijskih kanala. Kako sam ih stekao, ne znam ni ja sam. Možda radom, možda talentom, a možda i pukom srećom. Jutros sam ustao u cik zore da provjerim šta se na kom od njih emituje. Napravio sam sendvič s tunjevinom, u termos-bocu nalio dva litra čaja od konjogriza, stavio nove baterije u daljinski upravljač i prebacivao s kanala na kanal sve dok mi palac nije utrnuo i dok se nije spljoštio kao pirotska peglana kobasica.
I zaista, nema kakvih programa na televiziji danas nema!
Na jednom od njih neki hiperaktivni ribar, blijed kao poređenje s krpom, od jutra do večeri peca ribu i vraća je natrag u vodu. Isti scenarij ponavlja se po hiljadu puta: ribar zabacuje mamac, izvlači ribu, okreće je prema kameri, skida je s udice, pušta je u vodu, potom ponavlja sve ispočetka… Vječno vraćanje u ništa iz kojeg sve počinje. I tako, u istom ritmu, sve do kraja vremena.
Nakon četvrt sata poželio sam da urednik programa pusti kakvu polusatnu reklamu o jorganima s ugljeničkim mikrovlaknima koja pomažu u suzbijanju stresa apsorpcijom električnog naboja iz tijela. Sat kasnije, poželio sam da grom pogodi direktno u trafostanicu s koje mi se sva bijela tehnika napaja električnom energijom. Ali, šta god da čovjek poželi, onaj nesretnik i dalje peca, pa netom upecanu ribu vraća u vodu. Taj se izgleda nikad ne dodvorava publici.
Jednom sam ga pažljivo promatrao više od tri sata. Ponadao sam se da će i sâm uvidjeti da u tome što radi nema nekog osobitog smisla, da će kad-tad shvatiti da tako dalje ne ide, da mora ovjeriti zdravstvenu knjižicu i potražiti pomoć. Naivan kakav jesam, očekivao sam da će u jednom trenutku doživjeti prosvjetljenje, da će baciti štap, izviniti se porodicama riba čije je usne duplje zaorao udicom i da će se potom rasplakati kao Nietzsche kad je onomad u Torinu zagrlio onog pretovarenog konja. Ali on je nastavio da peca s jednakom upornošću kao na samom početku. Budala ostaje budala – kako je kolijevka zanjiše, tako je lopata zatrpa. Izgubio sam strpljenje i prebacio na drugi kanal.
Na drugom kanalu dva besposličara, odjeveni kao neki elitni konobari, udarali su drvenim štapovima obojene kugle od fenolne smole. Satima su ih utjerivali u one rupe izbušene po ćoškovima stola, a onda su ih opet vadili i redali po zelenoj čohi, ravnali nekakvim trostranim ramom, štapove mazali kredom i zagonetno vrtili glavama. Već nakon pola sata, monotoniju su doveli do apsoluta. U međuvremenu sam izgrizao sve nokte na rukama i nogama. Iz nekog neobjašnjivog razloga poželio sam da oba igrača bilijara zagrle onog ribara s prethodnog kanala, da zagrle i pokojnog Nietzschea, i onog zlostavljanog konja, da zagrle i mene, pa da se svi skupa čestito isplačemo. Da jedni drugima plačemo na ramenu sve dok nas konj ne počne tješiti.
Na pet narednih kanala kuhari su se naginjali nad tave i šerpe iz kojih se izvijao bijeli pramen dima. Vješte ruke, opremljene oštrim keramičkim sječivima, demonstrirale su tehniku sjeckanja bijelog i crvenog luka. Da režiseri kulinarskih emisija imaju malo više talenta za fine detalje, za onaj konac koji djelo krasi, na usporenim snimcima bi se jasno moglo vidjeti kako u plastičnim zdjelama nadolazi tijesto za uštipke, kiflice i pizze. Stručnjaci kažu da gledanje emisija o kuhanju otvara apetit, što u konačnici pospješuje gojenje. Kada bismo izvagali ljude koji prate kulinarske emisije, vjerovatno bismo ustanovili da nema teže televizijske publike, nego što su oni. Teži od njih mogu biti samo japanski sumo hrvači.
Da imam želju da gledam nepoznate ljude kako kuhaju, odjavio bih TV prijemnik i, za novac koji bih uštedio, platio bih gazdi kakvog restorana da me pusti da sjedim u kuhinji, u nekom zabačenom uglu, u voajerskoj stolici za ljuljanje. Odatle bih kuhanje gledao uživo, bez posredovanja, bez reklama i suvišnih objašnjenja i, što je najvažnije, bez filtera na nozdrvama.
Na jednom televizijskom kanalu spiker je čitao imena ljudi koji su s ovoga svijeta preselili na onaj drugi svijet, pa onda imena ljudi koji su žalosni zbog njihovog preseljenja, pa poruke koje ožalošćeni upućuju onima koji su preselili. I dok je spiker tugaljivim glasom sricao tekst, kamera je zumirala čitulje s fotografijama umrlih, čitulje velikih i malih dimenzija, crno-bijele i u boji. Prema boji i veličini čitulja jasno se vidi ko koga i koliko žali – ne može me niko uvjeriti da onaj ko uplati sitnu crno-bijelu čitulju zaista žali za umrlim.
Na sljedećem kanalu dva Japanca, u dozlaboga smiješnim gaćama, gojazni preko svake mjere, ganjali su se po ringu i arlaukali kao da im neko, bez anestezije, ukida regres, topli obrok i dodatak na minuli rad. Penjali su se na konopce da bi se odatle jedan drugome mogli baciti na stomak. Valjali su se po podu i pesnicama udarali po golemim, obješenim sisama. Pothranjeni sudija, patuljastog rasta, skakao je oko njih kao klokan na ekstaziju, dok se grlata publika izvijala i grčila pod naletima sladostrašća. Kad su se ova dvojica umorila, zamijenila su ih druga dvojica, u jednako smiješnim gaćama. I tako bi se oni smjenjivali unedogled da je daljinski upravljač bio kod njih, a ne kod mene. Pretpostavljam da nakon ovog spektakla dvorana danima miriše na znoj, obarene strije i prepržene kalorije.
Na narednom kanalu, tridesetak motociklista u specijalnim skafanderima, s kacigama na glavi, vozili su ukrug po nekoj izrovanoj, razblaćenoj oranici. Odmah sam se sjetio belgijskog reprezentativca Kevina de Bruynea koji je izjavio da od svoje sedme godine nikada nije igrao na lošijem terenu od Grbavice. Motocikli su brundali kao da drvosječe uporedo testiraju stotine motornih pila. Iza ograde je stajala publika. Svi kao jedan, poput hipikâ na Woodstocku, mahali su glavama lijevo-desno. Na trenutak mi se učinilo kako u hipnotičkom transu uzvikuju: „Hu, hu, hu!“ Potaknut nepodnošljivom dosadom, počeo sam zamišljati kako iglama probadaju obraze, slabine i ušne školjke. Sudija je stajao sa strane i mahao žutom zastavicom. Motoristi ga nisu vidjeli. A sve i da su ga vidjeli, u njihovom ponašanju se ništa ne bi promijenilo, znali su da njihova vožnja ne može biti poništena zbog ofsajda. Nakon deset minuta zavrtilo mi se u glavi, pao sam s kauča i, onako u padu, prebacio na drugi kanal.
Na pedeset televizijskih kanala zaredom, političari su se nadmetali u davanju obećanja i zaštiti nacionalnih interesa. Uvijek sam se divio tim nesebičnim ljudima. Da ja imam tolika obećanja, vjerovatno bih sve i jedno zadržao za sebe. Dobro, možda bih dao poneko obećanje članovima uže porodice i nekolicini bliskih prijatelja. Ostale bih ostavio da se sami snalaze – ne padaju nikome obećanja s neba. A šta bi tek s nama bilo kad političari ne bi štitili naše interese? O tome ne smijem ni misliti. Uzgred, u novinama sam čitao kako je konj jednog našeg političara izvršio samoubistvo. Da li mu je neko obećao vječni život na onom drugom svijetu, ili su u pitanju neki drugi razlozi, ja to stvarno ne znam.
Onda su uslijedile indijske, španske i turske sapunice. Desnim kažiprstom pritisnuo sam lijevu stranu grudnog koša da provjerim imam li meko srce. Kad sam se uvjerio da mi je srce mekše nego što sam i pretpostavljao, zgrabio sam sa stola paket maramica i rafalnom paljbom daljinskog upravljača kao tajfun prošišao kroz jezivo potresne scene. Čovjek mekog srca kao što je moje ne može mirno gledati kako svekrva ugnjetava snahu ili kako zlobnici sputavaju siromaha da oženi bogatašicu.
Začas sam se iz televizijskih serija obreo u igranim filmovima.
Od rođenja do danas nisam pregledao više od 100 filmova, ali kad god odlučim da pred spavanje pustim neki film, nakon desetak minuta shvatim da gledam scene koje sam nekad ranije već gledao. U jednom takvom filmu neki čovjek, samo što se probudio, u krevetu nađe odsječenu glavu svog omiljenog konja. Režiser se kasnije, pred napadima društava za zaštitu životinja, pravdao da konj nije ubijen za potrebe filma, već da je konjsku glavu dobio od preduzeća za proizvodnju pseće hrane.
Iza crtanih filmova za djecu, uslijedili su crtići za odrasle. Moram priznati da me iznenadilo da je u naprednom svijetu, uprkos automatizaciji koja se poput kuge proširila na sve sfere ljudskog djelovanja, jahanje još uvijek toliko popularno. Kod nas se nije toliko jahalo ni na Borikama, u najprosperitetnijem periodu ove čuvene ergele, od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća. I tek kad je posljednji džokej bezbjedno sjahao na čvrstu podlogu, produžio sam dalje.
„Tinejdžeri“, starosne dobi od 30 do 60 godina, skinuti s igle, navučeni na brzopoteznu slavu, ili na bankovnu karticu, hodali su u gaćama, cijepali drva, timarili konje, pričali gluposti i ispovijedali se gledaocima i vlasniku televizije. Predvečer su se zavlačili jedni drugima pod jorgan, u tuš kabinu, pod mokru kožu, pjevali su, plakali, tješili jedni druge i davili se golim rukama. Tako to bude kad se niko iz Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade ne dosjeti da uvede vjeronauk kao obavezan predmet u reality show.
Prebacio sam na finale Lige šampiona. Vođen hipnotičkim glasom sportskog komentatora, zadrijemao sam kao dijete u majčinom krilu. Jedan po jedan, fudbaleri su se transformisali u četvoroge starozavjetne ovce. Pasli su travu od centra prema šesnaestercu. Limeno zvono zamijenilo je kapitensku traku. Neki đavo me tjerao da ih prebrojim: „Jedan, dva, tri, četiri…“
Utonuo sam u dubok san. Sanjao sam da su Trojanci otvorili gradsku kapiju i u grad unijeli džinovski TV prijemnik sa zakrivljenim ekranom. U njemu su bili sakriveni: Odisej, Bora Drljača, Zmaj od Šipova, Emil Vlajki, Maca Diskrecija, Kim Jong-un, Donald Trump i Milić Vukašinović. Potom sam usnio kako ulazim u poštu na Dobrinji i kako satima čekam u kilometarskom redu pred šalterom. Račun za TV pretplatu u mojoj ruci bio je dugačak kao šal i još uvijek topao od pregrijanog printera. Odjednom mi je odnekud prišao čovjek s gustim crnim brkovima, sličnim kao u Harisa Džinovića, zagrlio me objema rukama i počeo da jeca.
