Ovih dana objavljena je vijest da su američke kompanije u 2018. godini zaposlile 28.478 robota. Prema navodima Udruženja za unapređivanje automatizacije iz Michigana, to je za cijelih 16 odsto više nego u protekloj godini. Ni jedan od zaposlenih robota u trenutku zapošljavanja nije imao završenu čak ni osnovnu školu. Školovanje robota, naime, još uvijek ne podliježe zakonskoj obavezi ni u jednoj državi svijeta.
Piše: Midhad Kurtović
Svi zaposleni roboti primljeni su u radni odnos na neodređeno vrijeme, bez raspisivanja javnog konkursa i bez unaprijed ugovorenog roka probnog rada. Da nesreća bude veća, svi do jednoga su maloljetni i ni jedan od njih nema položen državni ili stručni ispit. Pretražio sam na stotine internet-stranica u potrazi za informacijom da li je neko odgovarao zbog nezakonitog zapošljavanja tolikog broja nekvalifikovanih uposlenika. Podatke o tome nigdje nisam pronašao.
U svakom zlu nađe se i nešto dobro. U ovom slučaju dobro je to što niti jedan od 28.478 robota nije zaposlen preko partijskih i rođačkih veza, podmićivanjem poslodavca i članova konkursne komisije.
Istražujući dalje ovaj nadasve zanimljiv slučaj došao sam do mnoštva zanimljivih informacija: američki poslodavci u čijim preduzećima su zaposleni roboti niti jednom od njih nisu isplaćivali plate, regrese, jubilarne nagrade, nadoknade za topli obrok i minuli rad. Ni jedan od robota nije dobivao kupon za gradski prevoz, nadoknadu za prekovremeni rad i rad u komisijama, putne troškove za poslovne sastanke i stručna usavršavanja, kao ni novčana obeštećenja za tzv. „odvojeni život“. Po svemu sudeći, poslodavci s robotima nisu potpisivali ni ugovore o radu.
Pošto roboti, poput rimokatoličkih redovnika, još uvijek provode život u celibatu, američki poslodavci su zapošljavanjem mašina umjesto ljudi izbjegli isplaćivanje dječjeg dodatka, kao i troškove koji nastaju zbog kupovine novogodišnjih paketića. Sva finansijska ulaganja koja su tokom godine poslodavci imali u zaposlene robote odnosila su se isključivo na transport, na montažu, na račune za utrošenu električnu energiju, na čišćenje, na redovan servis, na popravke nepredviđenih kvarova, te na sredstva za hlađenje i podmazivanje.
Menadžeri zaduženi za upravljanje tzv. „ljudskim resursima“ utvrdili su da roboti imaju brojne poslovne prednosti u odnosu na ljude: roboti su poslušniji i ne kasne na posao, na radno mjesto ne dolaze drogirani niti u alkoholiziranom stanju, ne zloupotrebljavaju bolovanja, ne koriste godišnji odmor, ne umaraju se i ne spavaju na poslu. Osim toga, roboti su stoprocentno lojalni poslodavcu, nisu skloni tračevima i zavadama, ne insistiraju na novčanoj nadoknadi za svoj rad, ne štrajkuju i ne udružuju se u sindikate. Roboti ne ucjenjuju poslodavce otkazom, rijetko koriste pauze tokom radnog vremena, ne primaju privatne posjete na radnom mjestu, ne puše, ne telefoniraju, ne odlaze u toalet i ne bježe s posla kada ostanu bez nadzora.
Prije pet-šest godina u poslovnicama jedne ugledne banke u Sarajevu visio je plakat s natpisom: „Preskočimo redove, koristimo automate!“ Svaki put kada bih pročitao ovaj militaristički slogan osjetio bih kako mi se neka jeza penje uz kičmeni stub, sve do vratnih pršljenova. Dok sam stajao u redovima za isplatu novca, strepio sam da ljudi koji koriste automate ne upadnu u banku, s čarapom na glavi, prije nego što obavim transakciju i bezbjedno izađem vani. Nekom ludom srećom, ili je to bila intuicija, godinama sam ih uspijevao izbjeći. Barem stotinu puta sam pročitao u novinama kako su klijenti banke, oni koji koriste automate, uperili puščanu cijev u službenike koji rade na šalterima, oteli im novac i munjevito odjurili u nepoznatom pravcu.
Ne bih volio da me neko pogrešno shvati, ali za robote je možda i bolje što im poslodavci ne isplaćuju novčanu nadoknadu za njihov rad. Možda bi ih to odvelo na stranputicu. Novac bi, možda, urušio njihovu krepost na isti onaj način na koji se to desilo ljudima. Pitanje je da li bi roboti, kada bi im poslodavci isplatili neisplaćene plate, bili spremni dobiveni novac uložiti u pametne i humane projekte: u školovanje i stručno usavršavanje, u stipendiranje siromašnih đaka, ili u donaciju za gradnju hair-česme u industrijskoj zoni u kojoj su prvi put sklopljeni. Da li bi roboti zarađenim novcem pomagali rad narodne kuhinje, ili bi finansirali ratove i predizborne kampanje vladajućih političkih partija?
Možda bi i roboti, stvoreni na sliku i priliku čovječiju, sav zarađeni novac straćili u kafanama, na rakiju i bakšiš turbo-folk pjevačicama. Možda bi zore dočekivali u pivnicama, kockarnicama i javnim kućama. Kada bi konačno dobili pare u ruke, možda bi se i roboti propili i propušili. A možda bi se odali kriminalu, ili bi završili na heroinu. Možda bi i njih u sitne sate, ubandačene i razdrljenih košulja, kolima hitne pomoći odvozili na ispumpavanja i vanrednu dohranu infuzijom.
Uprkos njihovom sve masovnijem zapošljavanju roboti neće biti ravnopravni s ljudima sve dok ne dignu svoj glas i ne izađu na ulice. Prije ili kasnije moraće shvatiti da se drugačije nikada neće izboriti za svoja radnička prava. I roboti moraju imati pravo na osam sati rada, osam sati kulturnog uzdizanja i osam sati odmora.
Ako žele primati poštenu novčanu nadoknadu za svoj rad, ako žele stvoriti priliku da i oni postanu šefovi, direktori, članovi upravnih i nadzornih odbora, ako žele sebi stvoriti priliku da jednoga dana i oni dobiju mogućnost da u preduzećima u kojima su zaposleni pronevjere nešto novca, moraće se hrabro i otvoreno pobuniti.
Roboti se moraju izboriti za to da im poslodavci redovno isplaćuju plate, ali i sva ostala novčana primanja koja primaju zaposleni ljudi. Bez redovnih plata nema stambenih kredita, a bez stambenih kredita nema osnovnih preduslova za dostojanstven život. Ako ne budu primali novčanu nadoknadu za svoj rad, roboti nikada neće imati početni kapital za zasnivanje porodice. A neće se moći ni švalerati ako ne budu imali dovoljno novca za skupocjene poklone.
Znam da ću nakon ovih riječi nekima zvučati kao izdajnik ljudskog roda, ali ponekad mi se čini da bi roboti možda bili bolji i uspješniji poslodavci od ljudi. Sasvim je sigurno da bi bili mnogo više nepristrani prema uposlenicima i da bi poštenije vrednovali njihov rad. Roboti su po svojoj prirodi manje tašti i manje skloni korupciji. Imenovanjem robota na čelo preduzeća, bez ikakve dvojbe, smanjio bi se broj nezakonito zaposlenih rođaka i kumova. Među šefovima bi bilo manje nekvalifikovanih, nesposobnih i onih bez ikakve vizije. Roboti bi bili manje skloni pronevjeri novca, rasipničkom ponašanju, neopravdanim službenim putovanjima, zastrašivanju, ucjenjivanju i seksualnom uznemiravanju radnika.
Automatizacija je već odavno zahvatila sve oblasti ljudskog djelovanja. Upotreba mašina i robota u savremenom svijetu je sveprisutna. Zbog najezde robota sve više ljudi ostaje bez radnih mjesta. Od autoindustrije do bračne postelje, sve je više poslova koje mašine obavljaju umjesto ljudi. Ako se ovaj trend nastavi, čovjekovo prisustvo u svijetu postaće potpuno suvišno. Ali sve dok mi pravimo robote, a ne oni nas, dok je reproduktivni proces jednosmjeran u našu korist, mislim da za nas još uvijek ima nade. Plašim se, međutim, da će ubrzo doći i taj dan kada će roboti početi praviti ljude. Ako se to desi, to neće moći izaći na dobro!
Čovjek je velika lijenština i do srži pokvareno biće. Kada je onomad zbog one jabuke izbačen iz raja uz obećanje da će „u znoju lica svoga kruh svoj jesti dokle se u zemlju ne vrati“, on se istoga trena dao u potragu za nekim ko će raditi za njega. Hiljadama godina je tovario životinje i izrabljivao robove; na kraju je kreirao robota koji će dovijeka tegliti umjesto njega.
Robot je dobio ime po junaku iz drame „R. U. R. – Rosumovi univerzalni roboti“ koju je je 1920. godine napisao znameniti češki pisac Karel Čapek. Na češkom jeziku riječ robota znači prinudni rad, a riječ robotnik znači kmet. Robotima je izgleda suđeno da dirinče od zvijezde do zvijezde.
