Akademski slikar Mario Tomas u svom sedam desetljeća dugom životnom vijeku je stekao bogato životno iskustvo. Po profesiji je slikar i danas živi od toga u Zagrebu, ali bio je baletan, pilot, atletičar koji ruši rekorde, harmonikaš, građevinac i pravnik. Njegove slike kupovali su Rockefeller i Elizabeth Taylor, no Tomas svoje slike i dan danas voli poklanjati onima koji se u njima prepoznaju, javlja Anadolu Agency (AA),
– Poslijeratno djetinjstvo –
Rodio se u selu Marini u Bosni i Hercegovini 1943., iz kojeg je otišao s 13 godina. Vuku ga intenzivna sjećanja na djetinjstvo, bilo mu je, kaže, najljepše, koliko god bilo siromašno. Proživio je vrijeme poslijeratne gladi, kad je mislio da su svi u svijetu gladni, kad u njegovom selu nije bilo radija, televizije i novina, a siromaštvo je bilo normalno stanje. Selo se nalazilo u dolini i imalo je, priča Tomas, ipak malo bolji kukuruz od susjeda na brijegu.
Kao dječak, Tomas nije mogao slikati na papiru, jer ga nije bilo, pa je u početku od gline radio skulpture. Crtanje ga je ipak privlačilo, tako da je koristio bijele, krečom ofarbane seoske kuće, i po njima slikao bojama koje bi sam radio.
“Koristio sam hrđu s petrolejem iz lampi za smeđu i stavljao u to bobice iz prirode. Mama me jednom pretukla jer sam isprljao zdjelu”, priča slikar čiji se sin Luka nekad bavio grafitima u Zagrebu. Tomas za sebe u šali tvrdi da je bio preteča grafita. Prva dva razreda osnovne škole sjedio je na tronošcu i po kamenoj tabli pisao kamenom iz rijeke, tek kasnije su napravili školicu s klupama do koje je dječak pješačio osam kilometara.
“U susjednom selu, na brijegu, živjela je Fatima koja je pjevala izvorne, stare bosanske pjesme. Kad sam došao u grad, privukao me rokenrol. Sevdah, to je isto što i blues. Blues je vrsta plača, kao i sevdah“, kaže Tomas koji je usnu harmoniku prvi put svirao kod susjeda kojem je poštom došla iz Amerike. I danas iz hobija svira usnu harmoniku, a ponekad nastupi i s nekim bendovima na zagrebačkim pozornicama.
– Pilotiranje –
Već sa 16 godina bavio se zračnim jedriličarstvom, a poslije je položio motornu pilotažu. Prisjetio se pet sati leta iznad Mostara u jedrilici, u kojoj je puno ljepše nego u avionu, jer se čuje samo zvuke jedrilice.
“Tada je društvo plaćalo dozvolu za sportskog pilota, danas za to treba 15 tisuća eura”, priča Tomas koji je avionom rashodovanim 10 godina nad Banja Lukom radio kovite i uletio u kompliciranu spiralu iz koje se jedva izvukao.
Tomas kaže kako ne voli nijednu vlast, ali da su aktuelni moćnici gori od komunista koji nisu dozvoljavali slobodu govora i kretanja.
“Nisam nostalgičar za nikakvim državama, ali kroz povijest vlada i odnosa prema narodu svako uređenje imalo je vlast. Meni riječ vlast para uho, nije fer da vladaš ni svojim djetetom. Vlašću nameću svoju volju oni koji se bore za kapital i prestiž i zaboravljaju na većinu, isto kod nas i u svijetu. Komuniste nisam volio jer nisu dozvolili slobodu govora i kretanja, ali bili su male bebe u odnosu na ove danas koji zgrću u svoju kesu dok narod umire od gladi. U komunizmu je bilo ideologa koji su vjerovali u to i nisu ukrali ni lipu. Bila je veća socijalna svijest”, priča Tomas.
Od gotovine je polovicom 80-ih kupio stan u Zagrebu i auto. Već je 28 godina u braku, suprugu Žanu, također slikaricu, oženio je kad je imala svega 19 godina.
– Tomas i Tito, Burton, Taylor, Rockefeller –
Richarda Burtona i Elizabeth Taylor upoznao je slučajno, kao mladi slikar u Dubrovniku, kad su oni snimali film “Bitka na Neretvi”. Tomas je imao izložbu u hotelu Libertas, u kojem je glumački par odsjeo. Bili su zajedno na piću u baru i glumci su kupili neke njegove slike.
“Poznati bogataš Rockefeller kupio je moje slike kad se vraćao sa plaže s obitelji. Rekao mi je da mu spakiram tri slike, da žuri jer ga čekaju piloti na aerodromu. Nisam ni skužio da je to Rockefeller dok mi kolegica koja je bila tu nije rekla. Veli mi ona ‘Opali mu cijenu’. Nisam ja takav čovjek, nije on slučajno Rockefeller, možda se ranije raspitao koliko koštaju moje slike”, priča slikar koji je bogatašu rekao stvarnu cijenu i za tri slike dobio 800 dolara.
“Bolje da kažu bezobrazno je skup, nego jadni Tomas”, priča slikar koji drži cijenu svojim slikama ili ih poklanja. Nije nikad izlagao slike na ulici, ne zbog nivoa, kaže slikar koji je u Dubrovniku sa svojim slikama proveo 25 godina, a jednom zgodom upoznao je i Gregory Pecka.
Upoznao je i Tita u vojsci, gdje je imao svoj atelje, jer je postao vojnik poslije akademije. Imao je, kaže, protekciju jer su zapovjednici voljeli njegove slike. Tomas je bio odlikovan za vojničke vrline i na toj svečanosti Tito je svim vojnicima dodjeljivao medalje. Slikar kaže da Tito nije bio diktator kakvih ima u svijetu i kaže da se ne stidi, kao neki, govoriti o tom vremenu.
– Svjetski rekord na 100 metara –
Davne 1961. godine, na sletu bratstva i jedinstva u Sloveniji, Tomas je bio u ekipi od osam sportaša koji su radili vježbu s gredom.
“Ovaj koji nas je vodio, znao je da sam izuzetno dobar u trčanju i da sam imao dobre rezultate na kratkim stazama. Ubaci me tako u program za trčanje na 100 metara neposredno prije početka trke. Imao sam čak malo napukle tenisice. Krenem ja, kao iz topa, i sjećam se da su svi ostali oko osam metara iza mene, a bilo je 10 natjecatelja. Imao sam rezultat 11,2, što je tada bio ženski svjetski rekord”, priča slikar koji nikad nije imao trenera, a prisjeća se da u to vrijeme atletika i košarka nisu imali publiku.
Tomas je u svom aktivnom životu paralelno sa školovanjem bio građevinski radnik, fizikalac. Proveo je dvije godine u školi baleta u HNK-u, tada muških baletana nije bilo, plesao je folklor u Koledu pa je prešao u Lado. Kad je trebalo potpisati baletanski ugovor, otišao je na pravni fakultet u Zagrebu, kao dijete sa sela tražio je sigurnu perspektivu. U međuvremenu, stalno je crtao i poklanjao slike, kao i danas. Nije se vidio kao pravnik, upisuje i nakon tri godine napušta likovnu akademiju, studira potom u inozemstvu. Tomas kaže kako je slike puno bolje gledati, nego o njima pričati, makar je pjesnikinja Vesna Parun ispisala vječno lijepe retke o slikaru Mariju Tomasu. Tu negdje počinje legenda o Tomasovim pejzažnim pastelima, ali završava ova priča.
