Robert Perić-Komšić opet je u prirodnom okruženju – na treningu, sa suigračima! Napadač Cibalije u žiži javnosti našao se prošloga ožujka kada je nakon golčine protiv Jaruna spakirao stvari i – pravac Istanbul. Ondje ga je čekala utakmica života, operacije jetre koju je donirao teško bolesnoj majci Ljiljani…
– Bogu hvala, sve je prošlo OK. I operacija, i oporavak. Oboje smo dobro, ja sam gotovo spreman za povratak na teren, a mama je nakon 13 godina borbe dobila novi život – kaže Komšo koji je četiri mjeseca nakon kompliciranog operativnog zahvata uključen u gotovo normalni trenažni proces, doduše pošteđen izravnih sučeljavanja, ali uskoro razloga za poštedu neće biti.
Uoči operacije kojom mu je na istanbulskoj klinici Memorial Bahçelievler, nekoliko dana prije 23 rođendana, odstranjeno čak 70 posto jetre nije imao garanciju da će moći vratiti karijeri nogometnog profesionalca, ali…
Nisam razmišljao o nogometu
– Imao sam potpuno jasnu sliku rizika, ali u tom trenutku uopće nisam razmišljao o tome hoću li nogomet zaigrati ikad ili više nikad. Imao sam jasnu misiju, da mama bude dobro. Sve ostalo bilo je sporedno.
Iako je u javnosti zbog svoga čina stekao status heroja, Sarajlija s dva prezima ne dvoji:
– Mama je veći heroj od mene. Ne daj Bože nikome ono što je onda proživjela u proteklih 13 godina. Imala je tri neuspjele transplantacije jetre s mrtvog donora. Propala je ideja i da živi donor bude brat Vedran čija je jetra bila masna, pa je postupak propao. Otac Nedeljko ima više od 50 godina što je uz masnu jetru jedan od dva eliminirajuća faktora za donorstvo. Rizik je bio ogroman, a mami je vrijeme istjecalo. Bila je životno ugrožena, trbuh joj se punio vodom i bilo je pitanje dana… U trenutku kada sam saznao da su sve ostale opcije iscrpljene spakirao sam stvari i odletio za Istanbul.
Nakon višesatne operacije, kada se probudio iz narkoze, dočekao ga je tsunami potpore, prenosi Vinkulja.hr
– Poruke podrške i ohrabrenja stizale su stvarno sa svih strana. Teško mi je pronaći prave riječi kojima bih opisao koliko je to za mene značilo u tim trenucima. Ovim putem zahvaljujem svima koji su nam dali dodatnu snagu u toj borbi.
Situacija danas je skroz OK, oboje su se vratili normalnim životima…
– Mama mora uzimati terapiju, ali to za nju nije nikakva novost, jer je već godinama pod lijekovima. Meni su svi nalazi uredni, jetra je dva mjeseca nakon operacija bila gotovo u cijelosti regenerirana. Uglavnom, bježim od neke priče o herojstvu, učinio sam ono što bi vjerujem učinio svatko onaj tko je odrastao u funkcionalnoj obitelji. Meni je majka dala život, ja sam njoj produžio.
Hoćemo za kraj još malo o nogometu, o Cibaliji?
– Naravno. Prvenstvo je tu, pred vratima, a ja osjećam da se u Vinkovcima nešto ozbiljno sprema. Jedan film u kojem će Cibalia igrati glavnu ulogu. Vjerujem u „happy end”, uvijek sam vjerovao. Ne znam kada ću na teren u službenoj utakmici, trener Radotić me još malo dozira, ipak sam četiri mjeseca bio pasivan, pa da sad ne „puknem”. Ali, sve bliže sam povratku. Neke minute možda bih mogao dobiti već sljedećeg vikenda na turniru u Kuševcu. I jako se tome radujem – zaključio je Robert Perić-Komšić.
