Ivo Andrić, jugoslovenski pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, rođen je u selu Dolac kod Travnika, u tadašnjoj Austrougarskoj, današnjoj Bosni i Hercegovini, prije 132 godine.
Još uvijek nije tačno utvrđeno da li je rođen 9. ili 10. oktobra 1892.
Ivo Andrić je bio jedan od najvećih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, a Nobelovu nagradu dobio je za svoje cjelokupno stvaralaštvo, za „za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“.
Nagrada se, kao i danas, sastojala od tri djela: medalje, diplome i novčanog djela od oko sadašnjih milon eura. Andrić je cjelokupnu sumu donirao Bosni i Hercegovini za izgradnju biblioteka i za kupovinu knjiga.
Takođe, novčani iznos nagrade AVNOJ-a iz 1967. godine i Dvadesetsedmojulsku nagradu iz 1970. godine pisac je dao za razvoj bibliotekarstva BiH.
Tokom dodjele Nobelove nagrade, koja se održavala u Stokholmu, Andrić je održao govor „O priči i pričanju“, gdje je rekao:
„U izvršavanju svojih visokih zadataka, Nobelov komitet Švedske akademije riješio je ovoga puta da pisca jedne, kao što se to kaže, male zemlje odlikuje Nobelovom nagradom koja, mjerena međunarodnim razmjerama, znači visoko priznanje… Moja domovina je zaista ‘mala zemlja među svijetovima’, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svima područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila“.
Kako je on gledao na književnost najbolje pokazuje i rečenica gdje je rekao “ Jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti“.
Pored romana „Na Drini ćuprija“, neka od Andrićevih najpoznatijih djela, koja su i dio lektira, su: „Travnička hronika“, „Gospođica“, „Prokleta avlija“.
Dobitnik je mnogih priznanja i nagrada, a jedno od najvećih je Orden junaka socijalističkog rada koji se dodjeljivao za izuzetne rezultate u nacionalnoj ekonomiji i kulturi SFRJ.
Davne 1902. godine dobio je stipendiju i na taj način postao učenik Velike Sarajevske gimnazije. Sa 19 godina, Andrić je izabran za prvog predsjednika Srpsko-Hrvatske Napredne Organizacije (SHNO).
Student Zagrebačkog sveučilista postaje 1912. godine zahvaljujući stipendiji, na odsjeku za matematiku i prirodne nauke, jer su to bila polja za koja je bila ponuđena stipendija. Godine 1913. svoje studije nastavlja na Univerzitetu u Beču, ali se zbog narušenog zdravlja prebacuje na Jagelonski univerzitet u Krakovu.
Svoju doktorsku disertaciju je radio na Univerzitetu u Gracu.
Kao pisac, bio je aktivan od 1911. do 1974. godine, kada se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo, a on završio u bolnici.
Nakon smrti 13. marta 1975. godine sahranjen je u Beogradu.
Nakon raspada bivše Jugoslavije, Andrićeva djela počela su se posmatrati kroz nacionalnu prizmu, započete su polemike o tome čiji je Andrić: bosanski, srpski ili hrvatski književnik.
U samom Travniku Andrić nikada nije dobio svoju ulicu, mada će Travničani reći da je svakako nazaslužniji što se Travnik nalazi na svakoj književnoj mapi svijeta.
