Iz Mostara sam otišao u Irsku, ali Mostar, Stari most, Neretva i skokovi iz mene nisu i ne mogu otići nikada. Svake godine na desetak dana prije skokova dođem u Mostar kako bi vrijeme priprema za skokove, koji mi život znače, proveo sa svojom rajom i pomogao koliko mogu u organizaciju, jer to je ta tradicija koju svi zajedno moramo čuvati i njegovati, kazao je Šiširak za Anadolu Agency (AA)
Piše – Gordana Šimović
Legendarni mostarski skakač Haris Šiširak (55) koji je osamdesetih godina punio naslovnice medija, već godinama živi u Irskoj, ali ni hiljade kilometara ga ne priječe da na dan skokova bude uz Stari most, Neretvu i svoju raju, javlja Anadolu Agncy (AA).
“Iz Mostara sam otišao u Irsku, ali Mostar, Stari most, Neretva i skokovi iz mene nisu i ne mogu otići nikada. Svake godine na desetak dana prije skokova dođem u Mostar kako bi vrijeme priprema za skokove, koji mi život znače, proveo sa svojom rajom i pomogao koliko mogu u organizaciju, jer to je ta tradicija koju svi zajedno moramo čuvati i njegovati”, kazao je Šiširak za Anadolu Agency (AA).
Svaki dolazak u rodni Mostar i svaki skokovi, pa tako i jubilarni 450., oživljavaju mu slike sjećanja na dane ponosa i slave. Tako se u razgovoru sa dopisnikom Anadolu Agency (AA), prisjetio svojih ranih početaka.
Od kad zna za sebe, kako kaže, skakao je u Neretvu s pećina, kao i ostali mostarski skakači, jer se na taj način priprema za skok s luka Starog mosta i visinu od 27 metara.
“Prvi put sam skočio s 11 godina”, kaže Šiširak koji je tada sedamdesete godine obilježio kao najmlađi skakač. No šest godina nakon toga okušao se i u stilu popularne laste.
“Na glavu sam počeo skakati sa 17 godina, ali u tajnosti, jer nisam smio reći roditeljima”, prisjeća se Šiširak, koji je za Anadolu Agency (AA) otkrio da je prvi skok sa Starog mosta bio primoran izvesti punog stomaka, premda se u praksi jelo prije skokova inače izbjegava.
“To se dogodilo tako što sam nosio lubenicu u ruci kad sam krenuo na most. Čovjek koji je bio na mostu nije mi dao da prođem ako mu ne dadnem lubenice. Onda sam kao mladi nadobudni sedamnaestogodišnjak pred njim pojeo lubenicu i skočio na glavu. Tako je zapravo sve i počelo”, kazao je Šiširak koji se s dvadeset godina počeo službeno natjecati u skokovima na glavu, čime je među popularnom postavom osamdesetih godina dobio titulu popularne mostarske laste.
To je jedan od anegdota koju je legendarni mostarski skakač otkrio za Anadolu Agency (AA), a, kako naglašava, mnogo ih se prisjeti uz druženje s rajom u staroj gradskoj jezgri u klubu skakača u vodu “MoStari” gdje nastoji uvijek pomoću u organizaciji skokova koji mu život znače.
“Skokovi mi znače sve. To je tradicija grada Mostara”, kaže Šiširak u nastojanju da skrene pažnju na problem koji bi mogao imati kobne posljedice za tradiciju koja se njeguje četiri i pol stoljeća.
“Mladi momci su divni, ali me žalosti da se sada na prste jedne ruke mogu nabrojati Mostarci koji skaču na glavu. Ako se ovako nastavi, bojim se da za deset godina iz Mostara neće nitko na glavu skakati”, kaže Šiširak.
Za očuvanje tradicije, kako je naglasio, moraju se odgajati nove generacije budućih lasta.
“Bez ‘mostarske laste’, nema tradicionalnih skokova sa Starog mosta, a bez skokova nema života u Mostaru”, poručio je Šiširak.
