Oni koja poznaju Wengera tvrde da je opsjednut taktikama, formacijama, istorijom fudbala te da proučava različitosti u igri.
Često je mjesecima znao proučavati nove metode treniranja, svjetske fudbalske trendove i karijere istaknutih igrača. Wenger je iz više razloga bio nedodirljiv na Highburyju i Emiratesu, bez obzira što je posljednji naslov prvaka osvojio još 2004.
Iznimno je simpatičan čovjek, kojeg je teško ne voljeti, otvoren je prema novinarima i zato nikada nije postojala medijska kampanja za njegovo rušenje.
Kod Goonersa je imao bezgraničan kredit zbog svega što je napravio otkako je prije 22 godine došao u London. Do njegova dolaska Arsenal je krasio borbeni duh i to je bilo ono po čemu je londonski klub bio prepoznatljiv.
Otkako je počela Wengerova era, Arsenal je postao sinonim za atraktivni fudbal. Navijači Topnika definitivno su zahvalni Francuzu što je klub doveo klub na razinu na koju nisu ni sanjali da će doći, u njegovoj eri izgrađen je Emirates koji je danas tvornica novca. Arsenal je zbog izgradnje Emiratesa dugo morao vraćati dugove i nije mogao dovoditi skupa pojačanja, ali ovih dana je to prošlost. Zato je strpljenje tribine s Wengerom bilo tako veliko.
Francuz je znao šta radi i nikada im nije mazao oči šupljim pričama. Le Professeur nikada nije bio vuk koji urla sa klupe. Njegova inverzija Harryju Redknappu, Tonyju Parkesu i Joe Kinnearu je igrač i lopta, atraktivan fudbal je kod njega proturječje nasilju koji je trener s taktikom nametnuo igralištu. Jednostavno, išao je na spektakl. Nije trpio sporu igru, s Henryjem, Overmarsom i Bergkampom, to nije bilo ni moguće.
Piše: Sead Bašić
Ispražnjeni u ideji, u nemogućnosti da vrate iluzije, pali su bez otpora. A šarali su Topnici pune dvije decenije terenom, poigravali se bravurama. Pa onog Thierryja Henryja ne bi uhvatilo ni cijelo Ostrvo i da se igralo od jutra do mraka. Očito je: drugi su otišli korak dalje u tehnici, u igri, u kombinaciji…
Ovih dana Topnici imaju formulu, poput zbunjenog maturanta, u gornjem džepu crvene košulje. Na crnoj, teškoj ploči nova je tema – Jack Wilshere, Pierre-Emerick Aubameyang, Aaron Ramsey, Danny Welbeck, Granit Xhaka, Sead Kolašinac – u najvišem dometu. Lopta rezana, tehnički, pri udarcu, obrađena do savršenstva.
Arsenal je u punom procesu izrastanja. Njegovi nastupi velika škola – ritam, tehnika, skokovitost, duga lopta, golovi glavom – Arsène Wenger je u analizi, u kojoj se nalazi i njegov tim, bio u pravu. Arsenalu je potrebna dominatna igra u Premiershipu, bravura visokog stila, brza i oštra lopta, da bi se na Emiratesu potisnule protivničke ekipe, dok bi igra trebala uzeti punog maha ne samo izdržljivošću, upornošću, tempom, odgovornošću, već i tehnikom.
Mnogi njihovi trijumfi imali su korijen u tehnici, taktici, ali i u samodokazivanju sebi i drugima.
Ostrvo bi ponekad stisnulo pobjedničku ruku i Wengerovom stilu i djelotvornosti, tom londonskom snagarstvu i skladu, onoj francusko-holandskoj kombinaciji i razigranoj mašti, mladenačkoj praktičnosti i željeznoj volji. To su Topnici – režiseri najvećih senzacija, kovači nekoliko filozofskih fudbalskih maksima, koje su na kraju nadživjele svog autora i postale ostrvska, ali i kontinentalna fudbalska mudrost – i bez obzira na sastav kojeg imaju, niko im nikada nije dao velike šanse. Niko.
A onda zaglušujuća kanonada Patricka Vieire, žustrina Marca Overmarsa i snaga Dennisa Bergkampa, kasnije će postati dominantni Thierry Henry, Freddie Ljungberg, Kolo Touré i Robert Pirès, potiskujući pomalo ostatak Ostrva. Prepušteni toj moćnoj Wengerovoj inspiraciji, o kojoj se danas samo sanja, poput mađioničara koji su imali crnu pelerinu, crno odijelo i crni halbcilinder, Topnici su oduvijek dijelili ”petice” iz rukava. Samo jedna Arsenalova istina – staloženost do rastrganih živaca protivnika.
Na Ostrvu su s kombinacijom, uglavnom iskusnih individualaca i nešto mlađeg kadra, bili jedna od najatraktivnijih ekipa s obzirom na Wengerovu filozofiju. Sve njegove linije pokrivene su igračima koji igraju manje ili više važnu ulogu u raznim svjetskim reprezentacijama.
Prva i najveća zvijezda svakako je Thierry Henry, ali on i nije jedina svjetska klasa u ekipi koja se činila kao zdrava kombinacija mladosti i iskustva. Iskustvo je dobrodošla kvaliteta, ali nekoliko je nosioca igre bilo i u poznim igračkim godinama a pitanje je bilo kako će se snaći protiv bržih protivnika.
Do nečeg značajnog Wenger je pokušao doći atraktivnim fudbalom, otvorenom igrom, nadmudrivanjem, uostalom, imao je igrače takvog profila, ali daleko od toga da im je odbrana patila. Istina, jeste u europskim kupovima, ali čak i kada je odbrana znala ponekad zakazati, napad je stigao sve to ispraviti, pa i preokrenuti.
U kartonu Wengerovog podviga bili su još: Ian Wright, Robin van Persie, Tony Adams, Lee Dixon, David Seaman, Sylvain Wiltord, Ashley Cole, Sol Campbell, Nigel Winterburn, Nicolas Anelka, Emmanuel Petit, Martin Keown, Lauren, Ray Parlour, Giovanni van Bronckhorst, Gilles Grimandi, Nwankwo Kanu, Steve Bould, Matthew Upson, Pascal Cygan, Gilberto Silva, Oleh Luzhny, José Antonio Reyes, Gaël Clichy, Cesc Fàbregas, Samir Nasri, Tomáš Rosický, Theo Walcott, Nicklas Bendtner, William Gallas, Bacary Sagna, Denílson, Per Mertesacker, Mikel Arteta, Mesut Özil, Alexis Sánchez, Santi Cazorla, Mathieu Flamini, Lukas Podolski, Olivier Giroud, Alexandre Lacazette, Petr Čech, Pierre-Emerick Aubameyang, David Ospina…
To su vitezovi za strastveni Islington, vrela krv sjevernog Londona. Za Ostrvo, pokazat će se, nezgodna napast. I na posljednjem koraku, u bljesku sjećanja, pred očima – Highbury. Uspon se na tom igralištu stvarao preko snažnijih ekipa, ne preko ”mušterija”.
Topnici su predodređeni za velike stvari, ali godine su prolazile, a riznica s trofejima ostala je prazna. Puni mašte, zaljubljenici u igru, spektakl-majstori, junaci blistavih večeri, tolikih žarkih poslijepodneva, čisti sveci među ostrvskim fudbalerima. Pojam godinama. Htjeli ili ne htjeli, sedamnaest Wengerovih kruna ima svoju ”težinu”.
Wengerova suptilnost, osjećaj. Bila je to jedina istina…
Ostrvo, sumnjičavo Ostrvo je graknulo: Arsène who?
Ali, Arsène Wenger nije izdržao na maglovitom Emiratesu. Tu se desio slom Topnika, kraj pupčanoj vrpci naukovanja Wengerovog fudbala Ostrvu. Le Professeur je najuren s katedre i nikad se više neće vratiti. Jednostavno, ostat će u čahuri tempa i raskošnog dekora starog Highburya.
Elastičnošću kretanja svojih asova, Alex Ferguson, José Mourinho, Carlo Ancelotti, Pep Guardiola, Claudio Ranieri i Antonio Conte su razbili ortodoksnost ”učitelja fudbala”. Mit o Arsenalovoj dominaciji srušen je 24. oktobra 2004. Dok su fudbaleri Arsenala još ”umirali u ljepoti”, trener Manchester Uniteda, Alex Ferguson, mislio je brzo. Nije slučajno bio manager na način koji danas praktikuje Jürgen Klopp.
Izvlačio je iz ekipe doista sve što je mogao. Velike promjene ruše osnovni raspored i koncepciju i što je najbitnije ruše ritam 49 mečeva. Topnici su upravo na tolikom broju utakmica obavijeni vječnošću. Nemilosrdni i nesavladivi.
Uobičajeni sastav postavljao se, u četiri-četiri-dva formaciji, ovako: Jens Lehmann – Lauren, Sol Campbell, Kolo Touré, Ashley Cole – Patrick Vieira, Gilberto Silva, Freddie Ljungberg, Robert Pirès – Dennis Bergkamp i Thierry Henry. Na toj istočnoj strani laka konjica londonskih uličica, velika inspiracija, slavna garda ”Nepobjedivih” i teški topovi Highburya.
I tada su uletjeli u staru realnost, u kojoj su Topnici bili lagani favoriti protiv Manchester Uniteda, a Crvenim đavolima se nije teško nositi s tim. Njihova je fudbalska filozofija tih godina bila u jednostavnosti. Fizika, tehnika, taktika i – emocija. Posebno ih je zanimala ova četvrta dimenzija. Neograničeno povjerenje, iskrenost i poštovanje. Nije čudno, i danas imaju svoje obožavaoce širom svijeta. Fergusonova će silna strast za fudbalom napisati veliku bajku. Za prošlost i budućnost.
Nije li furiozna kanonada Paula Scholesa, spretnost Ryana Giggsa, smirena paleta novih majstora Cristiana Ronalda i Wayne Rooneya, rastrčanost Louisa Sahe i mirnoća Ruuda van Nistelrooya, kreirala u prošlosti snažan dojam Fergusona prema Wengerovom fudbalu. Stalni i u europskim takmičenjima.
Jednostavno, ova generacija Manchester Uniteda kročila je širokih pluća ”zvjezdanim putevima”. Artroskopski su ”zavirili” u bolno koljeno, uklonili prokleti komadićak hrskavice koji je u očaj tjerao Unitedovu fudbalsku naciju, još od prvenstva 2013. i gotovo u sjeni odstranjivanja ostali na jednom, barem gotovo jednako velikom problemu – struka. Jedna stara i jedna nova priča o Arsenalu i Manchester Unitedu.
Treneri su marljivo pisali. Bilo je imena, asova, i – trgovine. Njegova procjena u odabiru igrača bila je nevjerojatno tačna. Još kao trener Monaca Wenger je doveo Georgea Weaha koji je nedugo zatim postao igrač godine u izboru Fife. U Arsenalu je već u svojoj drugoj sezoni uspio osvojiti naslov Premiershipa i FA kup na način da je složio ekipu od igrača koji se već bili u klubu s onima koje je tek doveo.
Primjerice, unaprijedio je igru Tonyja Adamsa, Nigela Winterburna, Leea Dixona, Martina Keowna, Dennis Bergkampa i dobro uklopio nove igrače Patricka Vieiru, Emmanuela Petita, Marca Overmarsa i Nicolasa Anelku.
Svojim originalnim metodama treninga i odnosom prema igračima Wenger je uspio podići razinu igre svih igrača zajedno što je ponajviše vidljivo u primjeru Dennisa Bergkampa koji je tek s dolaskom Francuza u klub proigrao i postao jedan od najvažnijih igrača Arsenala, a za Bergkampa je to ujedno bio i vrhunac njegove fudbalske karijere. Wengerove dobre procjene i pametna ulaganja bile su od višestruke koristi za klub.
Za samo 500.000 funti doveo je iz Paris Saint Germaina Nicolasa Anelku, a kasnije gaje prodao Real Madridu, za 22.3 miliona funti. Razliku novca iskoristio je za kupovinu trojice igrača: Thierryja Henryja, Roberta Pirèsa i Sylvaina Wiltorda, te je uz njih kupio Freddia Ljungberga i Sola Campbella, a ti su igrači odigrali presudnu ulogu u osvajanju još jedne duple krune u sezoni 2001/02. Wengerovo remek djelo je naslov iz 2004. do kojeg je došao bez izgubljene utakmice što nikome nije uspjelo u istoriji engleske lige.
Francuz je u Arsenal zajedno s ostalim novotarijama donio i potpuno drugačiji pogled na samu igru. Umjesto dotadašnjeg tipičnog engleskog stila, s puno dugih nabacivanja lopte u šesnaesterac, Wenger je doslovno spustio loptu na zemlju. Njegova fudbalska ideologija – lopta mora konstantno kružiti oko šesnaesterca protivnika i čekati trenutak kada će se negdje otvoriti prostor za dupli pas – ostavila je na buduće generacije trenerskih stručnjaka snažan dojam.
Zbog velike tehničke kvalitete igrača koje je imao na raspolaganju, formacija četiri-četiri-dva, koju je Wenger najviše koristio, tipična je engleska koja je lako prilagodljiva napadu i odbrani i koju koristi najviše engleskih klubova. Ali, kod Wengera se ta formacija stalno mijenjala tokom igre, a zbog rotacije igrača, stalnih ubacivanja po bokovima i dupliranja na aut linijama, igrači su gotovo u pravilu završavali utakmicu na različitim pozicijama od onih na kojima bi započeli meč.
Njihova je klasika postala igra na sredini terena, i iako se Wenger nikada nije zanosio, ipak njegova ekipa, koncentrat stranaca koji su često znali pribjeći i žestini, ima rezultata u Premiershipu. S instinktom, tehnikom, čudesnom igrom glavom i prsima, bombaši, brzi duhom i tijelom, postojni, stalni, teško ili nikako zadrživi, s rijetkim trenucima odsutnosti, zasjeli su na tron engleskog fudbalskog Olimpa. Na njihovim je ramenima, na njihovim je nogama fudbal cijelog Highburya.
Wengerov princip bio je jednostavan: dodaj prvom igraču do sebe i odmah mijenjaj poziciju u nastojanju da dođeš u situaciju da ponovo primiš loptu. Od golmana do svih tri-četiri napadača svi su bili odlično tehnički potkovani, spremni da se snađu na svakom dijelu terena i munjevito iz defanzive krenu naprijed. Topnici su čitavu tu filozofiju unaprijedili i tu je napravljena veza Guardiole i Wengera sa tiki-takom, koja će proslaviti Barcelonu i Španiju.
Le Professeur: Tribun Highburyja i zaglušna kanonada Topnika
Lopta se nije zadržavala. Bila su to unakrsna dodavanja, brza, u prostor. Protivnik jednostavno nije imao vremena pohvatati rastrčane Topnike. A to je vrijeme Bergkampove i Henryjeve režije. Nesebično zalaganje i borbenost postali su prvi uslov za nastup na zelenom polju Highburya. U takvoj sredini mogao se ostvariti podvig kao što je bio i onaj protiv torinskog Juventusa, kada je jedna čuvena ekipa međunarodne reputacije položena na obje plećke. Tih dana stranice engleske sportske štampe bile su pune hvalospjeva fudbalerima Arsenala, koji su, pobijedivši italijansku ekipu, po prvi put 2006. zaigrali u finalu Lige prvaka.
U Wengerovoj formaciji igrači su imali veliku slobodu u kretanju, a pojedinačnim uputama igračima on je kreirao svoju taktiku. U igri je koristio igrače koji za vrijeme igre na brz i efikasan način razmišljaju o mogućim rješenjima kako prema napadu tako i prema odbrani. Vrlo često je Arsenal svoje akcije završavao s velikim brojem igrača u protivničkom šesnaestercu, a ista je situacija bila i s odbranom. Ponekad se Wenger volio igrati s prelaskom formacije iz četiri-četiri-dva u četiri-pet-jedan i to je najčešće koristio u europskim utakmicama.
Wenger je imao povjerenje u svoju ekipu, ali za njega ekipu nije činilo prvih jedanaest, već petnaest do šesnaest igrača koji su kod njega uvijek ravnopravno konkurisali za prvu ekipu. Često je znao mijenjati taktičku formaciju prema načinu igre svog protivnika i na taj je način pokušavao iskoristiti njegove greške. Francuz je težio stvaranju kolektiva u kojem je svaki igrač jednako bitan i u kojem svaki igrač sudjeluje u igri. Snagu ekipe vidio je u zajedničkom sudjelovanju u igri, te je od svojih igrača očekovao da sve svoje kvalitete podrede uspjehu ekipe.
Već u prvoj sezoni osvojio je drugu poziciju i mogućnost igranja u Ligi prvaka, ali nesretni poraz od Panathinaikosa udaljio ih je od najcjenjenijeg europskog kupa. U klub je uveo nove metode treninga te još nekih noviteta. Tih dana engleski fudbaleri jeli su previše masnoće, mesa i šećera, a premalo povrća i voća. Uveo je specijalan laki atletski i fitness program u sklop treninga vjerujući kako će to ubrzo dati rezultate.
Bio je u pravu. Promjena ishrane i raznovrsniji treninzi unijeli su neophodnu svježinu u ekipu koja je uistinu hvatala kulminacionu tačku slave. Od samog starta moglo se uočiti kako će Arsenal biti jedan od glavnih kandidata za osvajanje dugo priželjkivanog naslova.
Arsène Wenger je inače sam po sebi veliki fitness fanatik, kolege koje izuzetno cijeni su pokojni Rinus Michels i Franz Beckenbauer, te su vjerojatno i uzori za njegov način rada. Obojica trenera bila su poznata po čvrstoj ruci i disciplini koja mora vladati unutar ekipe.
Wenger je poznat i po tome da nikada pred očima javnosti nije iznosio probleme unutar svoje ekipe i nikada nije nalazio krivca među igračima, a naročito ne u pojedincu koji je, recimo, bio isključivi krivac za neki gol ili poraz. Upravo zato je vjerojatno i uživao veliki ugled i poštovanje kod svojih igrača koji su svjesni da je trener s novim metodama i osebujnim stilom donosio i rezultate, a oni su u sportu najvažniji.
Wenger svojom pojavom očitava osobu za koju se može govoriti samo u superlativima. Govori šest jezika, stručna je osoba, idealna za uvjete u kojima se nalazio engleski fudbal devedesetih godina. Francuski stručnjak svoju je trenersku karijeru počeo 1984. godine u francuskom Nancyju. U tri godine donio je dosta svijetlih trenutaka za klub te 1987. godine prelazi u klub bogatog Monaca i tamo osvaja sve do 1995. godine. Tada odlazi u Grampus Eight, u japansku ligu.
U Japan je stigao više iz znatiželje negoli zbog dolara i jena. I bez obzira što su Japanci dobro plaćali, apetiti nisu bili dovoljni, ipak je Japan jedno, a Europa nešto sasvim drugo. Naročito Engleska. Arsène Wenger je kao mladić igrao fudbal. Nosio je dresove Mutziga, Mulhousea i Strasbourga. U fudbalskoj karijeri nije imao trofeja za razliku od trenerske. S Monacom je osvojio prvenstvo 1987/88, te francuski kup 1990/91. U europskim kupovima s istim klubom dogurao je do polufinala Kupa kupova a u Japanu je 1996. osvojio pehar japanskoga Carskog kupa.
Krajem 1996. godine Arsenal je sve uložio na pedesetogodišnjeg ekonomistu iz Strasbourga i čovjeka koji je sezonu prije toga radio u Japanu. Kocka se isplatila. Već je u svojoj prvoj sezoni pokazao kako ima štiha i kako će obnovljeni Arsenal igrati važnu ulogu u Engleskoj sljedećih godina. Jednu od najvažnijih. Francuski poliglot odmah se primio posla. Stvorio je uoči sezone 1997/98. malu francusko-holandsku legiju uz mnoge promjene u igračkom kadru za svoju prvu cijelu sezonu.
Dolazak Marca Overmarsa, Nicolasa Anelke, Emmanuela Petita i Patricka Vieire, opravdavao je neophodnim ako od njega očekuju velike stvari. Obećanje o velikom Arsenalu Wenger je ispunio. Stvorio je instant-pobjednike. U sezoni 1997/98. Arsenal je uzeo dvostruku krunu, a Wenger je postao prvi nebritanski trener koji je na Ostrvu osvojio naslov. Velikom konkurentu Manchester Unitedu, i dvostrukom uzastopnom prvaku, Arsenal je pobjegao jedan bod, iako je sredinom sezone zaostajao i više od deset bodova.
Wengerov kozmopolitanski Arsenal danas spada u deset-petnaest najvećih klubova na Starom kontinentu u što ne bi trebalo sumnjati niti jedne jedine minute. Kada je stigao na Highbury kvaliteta igrača gaje iznenadila. Arsenal nije slovio kao ekipa koja igra lijepo i atraktivno, niko mu nije u superlativima govorio o tehničkim kvalitetama ekipe. Ali, nije se iznenadio kada je vidio da su igrači mentalno bili čvrsti, drugačije ne bi ni igrali tu, ne bi otrpjeli sve te napade na njih.
Iznenadio se kada je vidio snažnu, tehnički odlično potkovanu ekipu. To je, vjerojatno, bila osnovna stvar zbog koje je stavio svoj potpis na ugovor. Znao je da od Topnika uz sitne korekcije može napraviti odličnu ekipu. A osnovna zadaća bila je održati visok moralni duh u ekipi te stvoriti pobjednički mentalitet. Lepršava igra, izbliza, loptanje ispred taktike.
Otvoreni, ofanzivni fudbal bio je Wengerovo zadovoljstvo. Novac je uletio u Arsenal, preko Dannyja Fiszmana, koji je u fudbal ušao na savjet Davida Deina, a Ostrvo nije osporilo masovni talent, finu tehniku, razigranost, opuštenost djeteta, spektakularnost, zaljubljenost u dribling i slavu individualnosti Thierryja Henryja, Iana Wrighta, Robina van Persiea, Roberta Pirèsa, Freddia Ljungberga… U zrelim godinama njihova će opuštenost prerasti u hladnokrvnost koja ”ubija”. Vizija Arsène Wengera kroz dvije decenije.
