Profesorica psihologije na Univerzitetu u Sarajevu Jadranka Kolenović-Đapo smatra da nošenje maske djeci oduzima mogućnost pokazivanja vlastite ekspresije i dekodiranja facijalne ekspresije drugih te da povećava distancu među djecom.
Kolenović-Đapo je u razgovoru za Fenu govorila o utjecaju pandemije na djecu te kako se online nastava i obaveza nošenja maski odražavaju na psihu kod djece.
Po njenim riječima, u ‘stvarnom životu’ obrazovne institucije su puno više od mjesta na kojima se razvijaju akademske vještine te da je socijalizacija djece u školskom okruženju najvažniji životni prostor u kojem se ovaj proces odvija.
– Ako oduzmemo djeci ovu mogućnost, onda im oduzimamo sve druge mogućnosti poput usvajanja znanja, vještina, razvoja kritičkog mišljenja, kreativnosti. Online nastava ne može doprinijeti razvoju ovih važnih i prenosivih životnih vrijednosti. Online nastava je kod djece mlađeg školskog uzrasta nemoguća misija – kazala je.
Kod djece starije školske dobi, naglasila je Kolenović-Đapo, pred učenike se postavljaju često nerealni zahtjevi.
– Nedostaje interakcija između učenika i nastavnika. Javno znanje je postalo sve manje dostupno, a učenici su razvili nevjerovatne strategije kako da prevare nastavnika ili profesora prilikom provjere znanja. Prema tome, online nastavu treba čim prije deinstalirati i omogućiti učenicima da se vrate u svoje prirodno okruženje za stjecanje znanja i razvoj socijalnih i drugih vještina – poručila je.
Kolenović-Đapo pojašnjava da je do sada proveden mali broj naučnih studija o utjecaju pandemije koronavirusa na mentalno zdravlje djece, ali da je proveden veliki broj studija koje su se bavile općenito utjecajem epidemija u kulturama koje su u povijesti imale učestala iskustva u suočavanju s opasnim i zaraznim virusima.
– Rezultati studija su konzistentni i pokazuju da djeca dobro razumiju situaciju i većinu njih više brine da ne zaraze bake,nane i djeda ili roditelje, nego što pokazuju zabrinutost za sebe. Svakako ovo razumijevanje je karakteristično za djecu starije školske dobi koji su na kognitivnoj razini koja ima omogućava sposobnost razumijevanja situacije – istakla je Kolenović-Đapo.
Za skupinu školske djece, mlađe i srednje adolescente, dodala je, javlja se i osjećaj krivnje ako i se neko njihov blizak zarazi. Tu emociju krivnje, smatra Kolenović-Đapo, ne treba zanemariti posebno u kolektivističkim društvima, jer osjećaj krivnje može biti povezan s razvojem posttraumatskog stresa.
Ističe da u situacijama pandemije ima nekoliko faktora koji doprinose neravnoteži mentalnog zdravlja kod djece školskog uzrasta te da u ovisnosti od mjera, kao što je socijalna izolacija koja je jedna od profilaktičkih mjera u pandemiji, dolazi do promjena u životu djece.
– Njihov društveni život je limitiran i odvija se u pseudosocijalnim situacijama, to jest ispred zaslona, uz pretjeranu upotrebu mobitela, računara. Djeca su također izložena i disharmoniji kod kuće – naglasila je.
Kolenović-Đapo tvrdi da se ne smije zanemariti da život u okruženju s ljudima koji nose maske utječe na ograničeno učenje i tumačenje izraza lica te na razvoj općenito socijalnih i komunikacijskih vještina.
– Sve navedeno je samo gruba skica mogućih efekata pandemije na psihičkih razvoj djeteta. Dugoročne efekte ćemo tek vidjeti u budućnosti. Svakako, treba napomenuti da je uloga roditelja jako važna, te da roditelji prvenstveno trebaju biti modeli koji će djeci olakšati kako lakše da se nose s novom normalnosti – kazala je.
Kolenović-Đapo smatra da je za društvo ovo alarm da poduzmu adekvatne mjere da pandemiju zaustave, kako bi djeci omogućili psihofizički razvoj kakav zaslužuju.
