Škrgut Maiera i urlik Panenke na beogradskoj Marakani, na zatvaranju euro-turnira, urezan je u svaki centimetar tog betonskog čuda. Čak i onda kada je Anton Ondruš dizao u zrak prvi put europsko zlato na vječitu molitvu. Gol Panenke, umotan u najveći potez s bijele tačke, i danas ima visoku antikvarijsku vrijednost.
Zemlja se ljuljala. Gard mu je bio ahilovski. Sredina je sve tanja. Taj je Čehoslovak stao ispred Maiera, spojio je sredinu mreže i loptu i slavljenička je sreća počela svoju ”okretaljku”. Na običnom jedanaestercu može se izvesti hit. Za sva vremena. Očito, Ježekovi momci nisu dignuli ruke…
U predvečerje finalnog turnira ’76. svi su razmišljali o finalu između SR Njemačke i Holandije. Dvije godine ranije odlučivali su o prvaku svijeta, a na fudbalskoj sceni u međuvremenu se nije pojavila veća sila. Nijemci su se kroz kvalifikacije probili rutinski, bez poraza u svojoj grupi, no s dva remija protiv Grčke (2:2 i 1:1), te sa senzacijom na Malti (1:1).
Teži protivnik
Četvrtfinale im je donijelo neusporedivo težeg protivnika – Španiju, ali je Schönov Elf prebacio u veću brzinu i obezbjedio plasman na finalni turnir sa 1:1 u Madridu i 2:0 u Münchenu. Neobična je podudarnost pratila susrete Njemačke i Španaca.
U polufinalu Kupa šampiona žrijeb je spario madridski Real i münchenski Bayern, a njihov je dvoboj donio identične rezultate na istim stadionima kao i dvoboj reprezentacija – 1:1 na Santiago Bernabéuu, te 2:0 za predstavnike Njemačke na Olimpijskom stadionu u Münchenu.
Holanđani su u kvalifikacijama igrali promjenjivo tako da su pretrpjeli ponižavajućih 1:4 protiv Poljske u Chorzówu i 0:1 protiv Italije u Rimu, no na svome su terenu bili uvjerljivi i na kraju prošli dalje kao pobjednici 5. grupe zahvaljujući boljoj gol-razlici od Poljaka.
Velika većina igrača imala je ožiljke od Weltmeisterschafta 1974, ali mlađi ne tako bolne, jer poraz u finalu od Njemačke nije shvaćen kao tragedija. Holandija je posao u kvalifikacijama odradila prema očekivanjima, protiv Poljske i Italije je ostvarila dvije pobjede te zakoračila u drugi krug. Ostavili su dobar dojam, ali Oranje su, istina, i prije početka ciklusa bili veliki favoriti.
U četvrtfinalu su pokazali svoj puni sjaj protiv vječnih protivnika Belgijanaca. U najboljoj predstavi cijelog ciklusa savladali su Belgijance 5:0 u Rotterdamu, uz tri pogotka tada najboljeg kontinentalnog napadača, Roba Rensenbrinka. Svoju su nadmoć potvrdili i u revanšu u Bruxellesu sa skromniji 2:1.
Ofanzivnija igra
Azzurri su napravili promjene koje su najavili, Enzo Bearzot je stavio ofanzivce u igru, ali im mentalitet očito nije dopustio istinske promjene – i s ofanzivcima u sastavu – Italija je bila defanzivna. Za razliku od prethodnih godina u polju su bili puno bolji, ali nisu uspjeli izliječiti svoju glavnu boljku koja se detektovala tih dana. Italija jednostavno nije imala pravog centarfora i to je bio prevelik hendikep.
S obzirom na dugogodišnju krizu Italije, jedini pravi favorit koji je otpao prije četvrtfinala bila je Engleska, iako je u direktnim dvobojima protiv Čehoslovačke bila uspješnija (3:0 i 1:2). Dva neodlučena protiv Portugala, 0:0 na Wembleyju i 1:1 na Luzu, pokazala su se kobnim, jer su Čehoslovaci istog protivnika savladali 5:0, uz bezbolnih 1:1 u Lisabonu.
U četvrtfinalu je Čehoslovačka izvela još jedan pothvat kada je sa 2:0 i 2:2 izbacila favorizovani Sovjetski Savez, čija je ekipa bila utemeljena na izvanrednoj generaciji kijevskog Dinama. I Španci i Rumuni su bez poraza završili takmičenje u svojoj grupi, no La Roja je junački izvukla 2:2 u Bukureštu u odlučujućem meču, dok bi i s minimalnom pobjedom Rumunija otišla dalje.
Izvrsne igre pružila je i Jugoslavija, koja je bez poteškoća osvojila prvo mjesto u svojoj kvalifikacijskoj grupi, unatoč komplikovanim protivnicima poput Švedske, Norveške i Sjeverne Irske. Najveći protivnik bila je Švedska, reprezentacija koja je ”plave” savladala dvije godine ranije (2:1) na Weltmeisterschaftu u Njemačkoj.
Revanš je u potpunosti uspio jer ju je ovoga puta Jugoslavija dvaput pobijedila, usput ostvarivši i dva uspjeha protiv njihovih susjeda Norvežana. Jedini, minimalni poraz u grupi doživjeli su na gostovanju u Sjevernoj Irskoj. U četvrtfinalu je žrijeb bio naklonjen Jugoslaviji jer je za protivnika dobila Wales koji nije spadao u europski vrh premda je u svojim redovima imao jednu veliku zvijezdu, Liverpoolova centarfora Johna Toshacka.
Finale prije finala
Iz tih utakmica najviše će se pamtiti početak prve, zagrebačke utakmice u kojoj je Momčilo Vukotić već u prvoj minuti postigao gol za Jugoslaviju, što je i usmjerilo daljnji tok dvoboja. Nakon 2:0 u prvoj utakmici, Jugoslavija je golom Josipa Katalinskog iz jedanaesterca vodila i u Cardiffu te s konačnih 1:1 osigurala ulazak među četiri najbolje reprezentacije Starog kontinenta i potom uvjerili Uefu da je napokon došlo vrijeme da se završnica nekog međunarodnog takmičenja odigra u Jugoslaviji.
Bilo je to doba kada su Nijemci, oni iz Zapadne, kapitalističke Njemačke, žarili i palili svjetskim fudbalom. Kako je žrijeb u polufinalu spario Jugoslaviju i SR Njemačku, smatralo se da će to biti finale prije finala, dok je u drugom dvoboju Holandija smatrana velikim favoritom u susretu s Čehoslovačkom.
Možda su se i očekivali neizvjesni dvoboji jer to je ipak bila završnica, ali vjerojatno nikome ne bi palo na pamet da će se baš u sve četiri utakmice igrati produžeci, a finale čak odlučiti jedanaestercima i to udarcem koji će ući u istoriju fudbalske igre.
Nijemci i Holanđani doputovali su u Beograd i Zagreb s najjačim sastavima, osim što se nakon World Cupa 1974. od reprezentacije oprostio neponovljivi njemački centarfor Gerd Müller. Znalo se da njegovih 68 golova u 62 međunarodne utakmice niko nikada neće ponoviti, ali u Bundesligi je igralo dovoljno snažnih napadača, uključujući Klausa Toppmöllera, kojeg je Helmut Schön odredio za Müllerovog nasljednika.
Toppmöller je uoči prvenstva povrijeđen u prometnoj nesreći, pa je ideja bila da u napadu protiv Jugoslavije zaigraju Uli Hoeneß i Bernd Hölzenbein. Holanđani su privlačili najveću pažnju sa svojom luksuznom kolekcijom, koja je uključivala Johana Cruyffa, imenjaka mu Neeskensa, Ruuda Krola, Johnnyja Repa i Roba Rensenbrinka.
Da će Holandija ‘sigurno’ u finale, ‘znalo se’ unaprijed, dok su Nijemcima predviđali nešto više muka protiv domaćina na beogradskoj Marakani. Ipak, Čehoslovaci su na skromno popunjenom Maksimiru zapanjili fudbalski svijet.
U čudnoj utakmici, Slovanov Anton Ondruš doveo je svoje u vodstvo u prvom poluvremenu, da bi samo petnaest minuta prije kraja izjednačio sjajnim – autogolom. Ivo Viktor je na golu bio genijalan, a lutajući Zdeněk Nehoda u napadu neuhvatljiv, i Čehoslovačka je u produžetku ostvarila nevjerovatnih 3:1 protiv viceprvaka svijeta.
Sad su se Jugoslaveni već vidjeli na vrhu, jer su prije ‘sigurnog’ dvoboja s ‘prežaljenim’ Čehoslovacima u finalu, trebali ukloniti ‘samo’ svjetske prvake Nijemce.
Ante Mladinić je najavio pohod na titulu kontinentalnog prvaka, premda bez gotovo ikakvih ozbiljnijih argumenata, dok Helmut Schön nije ništa obećao. Jugoslaveni su igrali u atmosferi koja im je više odgovarala, imali su publiku, ali i jedno pitanje – jeli kucnuo trenutak za nas?
Dugo se činilo da je njihov optimizam opravdan. Nakon pola sata Jugoslavija je vodila 2:0 pogocima Popivode i Džajića i igrala sjajno. Do kraja poluvremena mogla je i povećati vodstvo, ali u nastavku je po starom, lošem običaju počela posustajati.
Dobar sastav pao je u depresiju kad je u 65. minuti dalekometni udarac Heinza Flohea, odbivši se od jednog igrača, odsjeo u mreži Ognjena Petrovića. Očekivano njemačko izjednačenje stiglo je u 80. minuti zahvaljujući Kölnovim Dieter Müllerom, koji je na poluvremenu zamijenio veznjaka Herberta Wimmera.
Siguran pobjednik
Produžeci su jasno favorizovali fizički i mentalno pripremljene Nijemce. Moćni je Müller u posljednjih pet minuta produžetka slomio već potpuno ispuhane Jugoslavene, koji su zatim izgubili i treće mjesto protiv Holandije u Zagrebu.
Sada je SR Njemačka bila ‘siguran’ pobjednik turnira. Kakvih su šansi mogli imati Čehoslovaci protiv Schönove mašinerije? Protiv službenih svjetskih i europskih prvaka, protiv zemlje iz koje je dolazio i trostruki uzastopni klupski prvak Kontinenta, münchenski Bayern?
Helmut Schön je maksimalno pripremio svoju ekipu, euforična uopšte nije razmatrala opciju da bi mogla doći u ozbiljniji problem s Čehoslovačkom. Sastav je bio naglašeno solidaran, prožet zajedništvom, jednostavno je svako podupirao svakoga, tehnički je bio gotovo savršen i dobar u skoku, a krasio ju je i šut izvana.
Ipak, prognoze su potopljene već u 25. minuti, kada su Ježekovi momci poveli 2:0. Ipak, kada je nedugo zatim Marián Masný promašio priliku za veće vodstvo, a neizbježni Dieter Müller odmah potom smanjio na 2:1, mnogi su povjerovali da će vidjeti reprizu nejmačkog dvoboja protiv Jugoslavije.
U drugom je poluvremenu Ivo Viktor stalno bio pod vatrom, kapitulirao je tek u 89. minuti kada je Bernd Hölzenbein glavom izjednačio nakon Müllerove akcije. Očekivao se slom Čehoslovaka u produžecima, ali igrači poput Zdeněka Nehode i Antonína Panenke umrtvili su njemačke akcije i doveli finale do jedanaesteraca.
Rijetko će penali ponuditi više materijala za istoriju fudbala, nego 120 minuta igre, ali ono što su Nijemci i Čehoslovaci izveli, u tom su pogledu bili iznimka. Čehoslovaci su svoja prva četiri udarca zabili, kao i Nijemci svoja tri, ali je Uli Hoeneß poslao svoj šut na tribine Marakane. Panenka je dobio priliku odlučiti pobjednika, ali lukavi je Čeh želio to izvesti sa stilom.
Dok se germanski čuvar mreže Sepp Maier bacao kao pantera prema desnoj stativi, Panenka je loptu poslao u laganom luku po centru gola u mrežu. Parada je ostala bez hita. Selektor Václav Ježek i njegovi junaci stopili su se u zagrljaj, dok Nijemci nisu mogli vjerovati svojim očima.
Proces sazrijevanja
Jedna nevolja nikada ne ide sama. Kada su apetiti pretjerani, zalogaj zastane u grlu… Nakon poraza u finalu euro-takmičenja Schönov Elf je i dalje živio na rubu, kao bačva baruta koji svaki trenutak može eksplodirati. I puklo je, na Mundialu ’78. u Argentini. Ekipa Austrije, kojoj u grupi sa Holandijom, Italijom i Zapadnom Njemačkom niko nije davao ozbiljne šanse pored tri europska vladara, uspjela je zaustaviti Elf u Córdobi pobjedom 3:2. Nije to bila reprezentacija za veliki rezultat, premda su Austrijanci, uistinu, imali i velike sreće sa Nijemcima.
Logika bez logike, pravda i nepravda. Apsurd kakvom nije mjesto nigdje, kamoli na najvećem fudbalskom takmičenju. Sva ona euforija posljednjih četiri godine Nijemcima se osvetila. Jednostavno, povjerovali su u sposobnosti koje nisu imali, u tezu da im se ne može nauditi. Ipak, u njihovom slučaju proces sazrijevanja nije bio dug…