Jedno vrijeme igrao je na poziciji lijevog veznog, međutim, na jednom treningu trener Amar Osim u nedostatku golmana stavio je baš njega na gol. Bio je odličan na utakmici i od tada je Osim insitrao da stalno brani, čak je i drugim golmanima govorio kako ne trebaju dolaziti na treninge. Poklonio mu je i prve rukavice, da mu se nađu, a danas je najbolji golman Premijer lige, a nedavno je potpisao za turskog prvoligaša Mersina na pet godina.
Prve fudbalske korake napravio je u Njemačkoj u kojoj je živio neko vrijeme sa majkom i sestrama. Nakon povratka u BiH amidža ga je doslovno uhvati za ruku i odveo na Grbavicu. Tu je otkrio čar fudbala.
Većni je poznata priča o Juventusovoj ponudi prije dvije godine. Sve se odvijalo jako brzo, Italijani su željeli dovesti Šehića uTorino, trenirati ga do maja, a onda odlučiti hoće li ga angažirati. Tada bi bili spremni uplatiti Željezničaru 200 hiljada eura, ali klub s Grbavice je odbio ovu ponudu jer je Juventus tražio da se Željo odrekne naknade za trening. Šehić zbog te ponude nije spavao dva dana, ali ostao je u Željezničaru. Pitali smo ga šta ga motivira, osim ljubavi prema fudbalu, da igra u zemlji koja nema zakona o sportu.
– Najiskrenije svim igračima u BiH cilj je da jedan dan zaigraju vani. Ovdje su solidne plate i može se živjeti, međutim, šta kad napunite 35 , kad vam je karijera gotova?! Svi igrači, pa tako i ja, želim jednog dana zaigrati vani, rekao je Ibrahim Šehić.
Potpisali ste ugovor sa Mersinom na pet godina. Na Grbavici ste bili 12 godina, šta mislite da će Vam najviše nedostajati?
– Sve će mi nedostajati, od stadiona, preko mojih kolega, trenera, ljudi oko kluba… Nikako mi nije bilo lahko ostaviti sve to iza sebe, jer mnogo toga dugujem tim ljudima i svojim kolegama.
Kad ste dobili ponudu kakva su se osjećanja javila?
– Bilo je dosta ponuda zadnjih godina, pa sam se navikao i jenostavno čekao zeleno svijetlo od Želje.
Jeste li ikada pomislil da ćete završiti baš u Turskoj?
– Nisam se nikad posebno vidio u nekoj državi. Čekao sam jednostavno pravi trenutak. Dovoljno sam sazrio i zato sam i otišao.
Kakva su Vaša očekivanja od Mersina?
– Najprije se želim izboriti za startnu postavu, pa tek onda gledati da pomognem svom novom klubu da se što bolje plasiramo na tabeli.
Koliko će se biti teško izboriti s pritiskom koji dolazi s novim klubom?
– Mersin je veliki grad i uvijek je stadion pun tako da imamo veliku odgovornost prema navijačima. Sigurno će biti pritisak, ali i u Želji je bio tako da sam navikao na to.
Po čemu je poseban Mersin kao klub?
– Klub je tek ušao u prvu ligu i ljudi su zbog toga dosta uzbuđeni u cijelom gradu. Došlo je mnogo novih igrača. Svi su, od igrača, pa do ljudi oko kluba, vrlo ljubazni i svi se trude da ova godina bude uspješna.
Ko će Vas zamijeniti u Željezničaru? Koliko će tom golmanu trebati vremena da stekne povjerenje igrača i navijača?
– Kako stvari sad stoje bit će to Elvis Karić i 100 posto sam siguran da će svoj posao obavljati sjajno, jer je prije svega super golman i super osoba. Dok sam bio u Želji i od njega sam puno naučio. Brzo će se navići, jer je dugo tu i već je iskusan golman.
A, koliko će Vama trebati vremena da steknete povjerenje igrača i navijača?
– Trenutno moj najveći problem je taj što ne govorim turski, međutim, dosta je novijih igrača tako da se lagano navikavamo jedni na druge. Vrijeme će pokazati svoje. Moja igra i ponašanje će izgraditi sliku o meni kod navijača.
Kako se opuštate prije utakmice?
– Prije utakmice svako se opušta na svoj neki način. Neko jede čokoladice, neko se isteže, ja slušam muziku, uglavnom neku koja će mi podići adrenalin. Mislim da su svi fudbaleri praznovijerni i da imaju riual prije utakmice. Ja prije izlaska na teren imam tačan redoslijed kako se oblačim. Kad izlazim na teren ljubim tetovaže i učim Fatihu.
Najdraži moment prije utakmice je…
– Kad zakopčavam rukavice.
A, ako izgubi Vaš klub?
– Sam proživljavam poraze. Uglavnom dođem kući, pustim sebi muziku i trudim se zaspati, kako bih što prije to zaboravio.
Često naglašavate kako Vam je porodica najveća podrška.
– Porodica mi je sve. Majka se uvijek trudila da nas dobro odgoji. Međutim, gubitak sestre me jako potresao. Bili smo jako vezani. Bila je samo jedanaest mjeseci starija od mene.
