Pristup toj magičnoj, danas bijeloj tačkastoj koži, diktira klima, u prvom redu, pa kultura, tradicija, odgoj. Čudesni zvukovi improvizacije. Na jednostavan, zapanjujući način.
Da li je to zbog improvizacije ili zbog sistema? Valjda i jedno i drugo, jurnjava bez dana i noći. Polar noći i Ponoćno sunce. Pa kolika je snaga švedskog sportskog vrtloga?
Ovolika: Martin Dahlin, Stefan Edberg, Sven-Göran Eriksson, Gillis Grafström, Tomas Gustafson, Johan Harmenberg, Zlatan Ibrahimović, Anders Järryd, Ingemar Johansson, Henrik Larsson, Fredrik Ljungberg, Henrik Lundqvist, Gunnar Nordahl, Mats Näslund, Ronnie Peterson, Thomas Ravelli, Magnus Samuelsson, Björn Waldegård, Pernilla Wiberg, Magnus Wislander, Björn Borg. I nije ovo sva. Pardon! Podebela je švedska ”zvjezdarnica”. A, uspjehu nikad kraja…
Nemirni duh Skandinavca upražnjava pljačkaške pohode. Vjeruje u Odina, Thora i druge sjeverne bogove. Iako su sjeverne zemlje bile slabo poznate ostalim Europljanima tog vremena, Šveđani su naslijedili tradiciju neobuzdanosti. Oni su prirodni nasljednici germanskih naroda koji su se raštrkali Europom u periodu seoba, među njima su i ”barbari” koji su potpomogli rušenju Rimskog carstva.
Nije čudno, naslijedili su tradiciju trgovanja koja je potekla još iz bronzanog doba, kada su krzno i kuglice baltičkog jantara i fosilizovane smole crnogorice, bili tražena luksuzna roba u velikom dijelu Europe. Čak i uz to, Skandinaviju karakteriše svojevrsno mrtvilo sve do provale Vikinga.
A onda, kao da su se uvjeti života poboljšali. Slabo, ali ipak primjetno zagrijavanje klime uzrokovalo je povlačenje glečera, učinilo zime podnošljivijima, možda je i smanjilo smrtnost novorođenčadi, time stvarajući veći broj mlađih sinova bez zemlje, koji su se otisnuli u avanturu.
Viking bez kacige ukrašene rogovima
Dobili su mrki pogled pljačkaša, snažnog kao stijena, iako su razvili najrazgranatiju trgovačku mrežu srednjega stoljeća spajajući Istok sa Zapadom, Sjever sa Jugom. Taj Viking nema kacigu ukrašenu rogovima, iako mu je ona danas gotovo zaštitni znak, zabluda koja ima korijene u jednoj pronađenoj rogatoj kacigi.
Služila je u obredne svrhe, nosili su je povlašteni i nije bila namijenjena ”masovnoj proizvodnji”, niti ”masovnom korištenju”. Taj Viking je uredan, kosu češlja svakog dana, u kontekstu srednjega stoljeća neuobičajeno je uredan. Koristi se sapunom dok se kupa, a kupa se svake subote, o čemu svjedoči i ime tog dana. Voljen je, istina, i od strane Engleskinje, baš iz tog razloga.
Skandinavci su Germani. U izgledu, u hladnoći, u igri, posebno Šveđani, s majstorima, ”hodači”, dribleri, lukavci. Znalci. Ibrahimović na čelu kolone… Šveđani imaju ”snabbt spel”, brzu igru, iz prve, tipični skandinavski Öresund fudbal.
A ti snažni ljudi Sjevera, dugo su bili u sjeni. Prvi njihov nastup na Euru desio se ’92. i to kada se nisu morali kvalifikovati nego su se ”plasirali” time što su dobili organizaciju takmičenja.
Tada su, prije ravno dva desetljeća, napravili i najbolji rezultat u svojim euro-nastupima – kod kuće, u svome dvorištu, pred svojim navijačima – polufinale, jednako kao ’58, kada su bili treći na svijetu i kada su također bili organizatori Mundiala.
Te davne ’58. u polufinalu ih je zaustavio kasniji prvak Brazil. Ne bilo koji, već – Peléov.
Pali su te ’92. od moćne Njemačke, a zvijezda reprezentacije bio je Tomas Brolin sa ”podupiračima” Martinom Dahlinom, Kennetom Anderssonom, Thomasom Ravellijem i Jonasom Thernom. Kvaliteta i kvantiteta koja je do izražaja još više došla dvije godine kasnije na World Cupu u Sjedinjenim Državama dodatno ojačana Henrikom Larssonom i Jesperom Blomqvistom.
Čisto zlato Öresunda
U jednom čarobnom loptanju Šveđani su imali pojedinaca i prije. Tokom šezdesetih Göstu Sandberga, Torbjörna Jonssona, Yngvea Brodda, Runea Börjessona, Larsa Sjöströma, Rolanda Gripa, sedamdesetih ”nebeske sinove” sa obala tjesnaca Øresunda – Jana Möllera, Andersa Ljungberga, Jan-Olova Kinnvalla, Torea Cervina i Staffana Tappera.
Zbog tih dragih, plavih ljudi božjom voljom nadahnutih, širom Kontinenta popularnost, nije teško pogoditi – Malmö.
Gdje Malmö igra, krcato. Vole ih i stari i mladi, istina, i predsjednik švedske vlade Tage Erlander, koji je u to vrijeme bio počasni član Upravnog odbora fudbalskog kluba, kao i tada popularna Lill-Babs, švedska pjevačica zabavnih melodija, koja je tih dana veoma često nastupala u muzičkim dvoranama u korist Malmöa.
Čudesna Houghtonova ”banda”, kojoj je pljeskala cijela Skandinavija. Malmö je stroj, nadahnut desnim krilom Robertom Prytzom, koji je 56 puta oblačio dres sa državnim grbom, okrunjen kraljevima Staffanom Tapperom, lijevom polutkom koja je sezonu prije osvojila titulu najboljeg strijelca nacionalnog prvenstva i Kentom Jönssonom, centarhalfom koji je duže vrijeme branio boje reprezentacije i bio stub odbrambene linije s Royom Anderssonom, Ingemarom Erlandssonom i Rolandom Anderssonom.
Vic i šala. I krune. I svašta.
I iznad svih – Anders Ljungberg. Vic i šala. I krune. I svašta. I kad se gubi, opravdanje je u Puskasovom džepu. Nisu li dirigenta Malmöve igre i začetnika svih akcija prozvali Puskas, zbog onih iznenadnih, brzih udarac. Lopte nije dodavao, u doslovnom smislu, bacao ih je do saigrača. Tačno.
U Kupu europskih šampiona 1979. velika je garda starih ratnika, veterana Mundiala u Argentini, ispred nosa bečkim artistima ljubičaste boje, preotela finale takmičenja. Ljungberg u punoj brzini lopte slijepljene uz nogu, jak u maniri, taktičar, izvrstan pucač, na svakom koraku ubitačne dinamike, vođa ekipe. Ljungberg je bio šef parade.
Profinjena tehnika i revija spektakularnog fudbala. Do tada, nijedna švedska ekipa nije dala takav show. Slavio se, ne Malmö, slavio se fudbal. Pljesak koji ostaje.
I ona Raynorova ”banda” dokazuje snagu fudbala sa Råsunda stadiona. Na sredini terena mađioničari, junaci tolikih poslijepodneva, u završnici londonskih Olimpijskih igara 1948. Na granitnom Wembleyu raspjevani do dubokih noći Ostrva: Torsten Lindberg, Sune Andersson, Henry Carlsson, Gunnar Gren, Börje Leander, Nils Liedholm, Erik Nilsson, Bertil Nordahl, Gunnar Nordahl, Knut Nordahl, Kjell Rosén, Birger Rosengren.
A kraljevi golova? Gunnar Gren, Gunnar Nordahl i Nils Liedholm. Kontinentalno snagarstvo je moralo pasti pred stvaralaštvom i intuicijom jedne zlatne kombinacije – Gre-no-li! Fenomeni tog vremena, išli su u dušu, u centar maštanja. Bili su živa potvrda visoke moći. Nije ni izmišljotina, ni čarolija. Činjenice su čvrste…
U zastrašujućoj konkurenciji Liedholma, pa i Grena, Nordahl ostaje broj jedan. Najjednostavnije, najkompletniji i zato, najbolji. I zanimljivost: iako je karijeru započeo u Hörneforsu, odakle je prešao u Degerfors, u kojem je zgrabiti svu svoju kompletnost, unatoč tome što je bio i na Norrköpingovom Idrottsparku, a naposljetku i otići u italijansku prijestolnicu, gdje je u dvije sezone odigrao 34 utakmice, Nordahl će svojim igrama u žuto-plavoj košulji Švedske zaraditi nastup u dresu Milana.
Reprezentacija Švedske – infografika
Skroman, tih. Do početka, u drugom planu. A onda, na terenu, refleksan do napetog luka. Pregled i postavljanje. Staloženost i mir. I brzina. I hitrost. Sve. Nema mjesta koje nije igrao. Najviše u navali. Držao je San Siro na svojim plećima. Capocannoniere. Pet puta najbolji strijelac Seria A i ono drugo – koščat, stisnutih vilica, visok skoro pa dva metra, smeđih očiju, onog razdeljka, onih finih ruku, onog sportskog hoda, lakoće koraka, izmjene ritma, hoda u polukoraku, duhovit, raznovrstan, neuhvatljiv, uvijek svoj – pa i ta špica koja je zabijala golmane u zemlju.
Crvenocrni dresovi, crne gaćice i crne dokoljenice Milana i mnogo, mnogo utakmica u karijeri, čak 504 i 442 pogotka. Svaki ima dijamantsku krunu i njegov vlastoručni potpis.
Nordahl je sjajan momak, ali nije imao onu eleganciju Nilsa Liedholma. Tu dominantnost. Stari lukavac, to da, ali ne i umjetnost jednog Liedholm. Neviđeno, tu konkurenciju ne može izdržati ni Aldo Boffi, ni Giuseppe Santagostino, ni Aldo Cevenini, ni Pietro Arcari.
Lagan, hitar, gotovo nezadrživ. Logično, tačan. Italijani se nisu uspjeli nametnuti, ostali su u drugom planu. U sjeni Liedholma. Šveđanin je upisao čudesnih 359 nastupa za Milan, duboko u srebru izmaklog vremena, Liedholm je već u analima – preko 80 golova u različitim dobnim kategorijama. Nije ih mnogo, on je uživao u gol-radosti drugih.
Staložen u trenucima kada bi se sve slamalo, s pregledom koji bi išao sve do bazilike San Simpliciano. Stišao bi buru u vlastitim redovima, smirio jednu, drugu, petu loptu. Protivnik bi izgubio kompas.
Ako ništa drugo znalo se unaprijed za ovu nedoumicu – Liedholm ili Nordahl. Liedholm je individualist, ali i velemajstor dodavanja. Stvaralac igre. Opsežniji, širi, vidovitiji. Centrocampista. Klasični igrač sredine terena. Nordahl je fudbaler prvih linija. Veliki dribler, kratkog trka, sprint i gol. Liedholm je razumniji, Nordahl osjećajniji. Prvi je volio dribling zbog akcije, Nordahl obožava dribling i zbog driblinga.
Njih dvojica. Sto posto, za sva vremena, nedodirljivi. Njima kapa dole.
I Gunnar Gren je, uz Liedholma i Nordahla, bio najveća švedska fudbalska sveznalica između dva rata. Bio je i ostao idol San Sira i Råsunde. Do 1967. 174 gola u 519 utakmice. Od 1937. godine. Nije li Gren izazivao napad golmana, koje bi zaobišao stilističkom jednostavnošću i loptu lagano plasirao u mrežu. Nije li ovaj Šveđanin stilist s dubokim ”zagrađivanjem” lopte. Dribler. A volio se poigrati.
Pucanje iz nemogućih situacija. Tresle su se mreže. Toliko hitrine, okretnosti, spretnosti i lukavosti uistinu je bilo teško naći u Italiji i Švedskoj. Idealni saradnici u slavnom triju koji su davali nezaboravno skladnu igru. Grenova noga je bila pravi magnet za loptu, a on opet magnet za tifoze. Napadno se povećao broj gledalaca na San Siru od kada se čulo kako igra taj mladić iz Norrköpinga. Protivničkim braničima zadavao bi najviše muke.
Istina, podebela je ta švedska ”zvjezdarnica”…
Sa Zlatanovim taekwondoom do slave
Švedska je u punom naponu i početkom devedesetih godina. Žuto-plavi balet. Kombinacije u šesnaestercu, trik, tehnika, improvizacija, artizam. Moćna inspiracija o kojoj se danas još samo sanja. To fino loptanje koji drži gledalište na nogama, dribling i potez koji se ne očekuje.
Ipak, na drugoj strani ove čarolije Brazil, Škotska i Kostarika na World Cupu 1990, Njemačka u polufinalu Eura 1992. i ponovo Brazil u polufinalu Mundiala 1994. Šveđanima baš tih godina, nedostaje ta lakoća izvedbe, genijalnost i panorama terena. Za jedan bod i za pet. Treće i četvrto mjesto, tuga i bol.
Švedska je zatvorila tešku knjižurinu svojih velikana. Nema više Grena, Liedholma, Nordahla, Brolina, Dahlina, Anderssona. Nema više blještavih munja, daleka je grmljavina njihovih nasljednika.
Početkom tech-stoljeća ispucali su cijela tri metka: Marcus Allbäck, Jörgen Pettersson, Henrik Larsson. Premalo. Gdje je mladost visokog dometa? Ni Yksel Osmanovski više nije njihova priča. Otrcane teze o skandinavskim fudbalerima koji igraju kao oni sa britanskog Ostrva, imaju uvjerljiviju inačicu o toj verziji ostrvskog stila fudbala. Tih dana, naročito.
Pod vodstvom Erika Hamréna, Švedska je zaigrala stilom koji je tipičan za laboratorij fudbala Starog kontinenta. Taktički disciplinovano u opreznoj formaciji, koji konkretnost i pragmatičnost igre pretpostavlja estetici i vicu koji su bili karakteristični za skandinavske ekipe.
Hamrén je konzervativan trener i slaže taktičke postavke temeljem kadra kojeg ima. Forsira ovih dana, unatoč kritikama, 4-3-3 formaciju, koristi sjajne bokove kao što su Martin Olsson i Pierre Bengtsson, s gladijatorima u sredini Kima Källströma i Erkan Zengin, olakšava podnošenje luksuza ofanzivne linije. A to je neka nova priča – Marcus Berg i Ola Toivonen.
Od prvog dana Hamrén se odredio prema europskom stilu igre. Procijenio je da ova Švedska nema, osim Källströma, izrazite talente igre, zato je njegov tim bio jednostavnog taktičkog rukopisa. Trebalo je nametnuti visoki ritam igre koji bi agresivno išao u presing na posljednju protivničku liniju.
Prvi napada Berg, pa Sebastian Larsson i Emil Forsberg, a ostatak je ekipe harmonično “kratio prostor”. Računa Hamrén i na adut prekida igre. Prodornošću navalnog reda prije svih, želio je izvojevati slobodne udarce u zoni u kojoj su njihovi specijalisti vrlo efikasni.
A posljednji švedski Viking, za kojeg znaju i noviji naraštaji, onaj koji je prihvatio nalet protivnika ne gubeći svoj start i svoju viziju, zadovoljan današnjim fudbalom, onaj tvrdokorni, praktični i snažno građeni momak, ”noseći” ožiljke od dugotrajnog napornog rada, dolazio je iz Malmöa.
Ko zna zašto, iz taktičkih razloga ili zbog razvoja igre, Ibrahimović je digao reprezentaciju. Igra otvoreno, protiv bilo koga, ne praveći razliku između kvalifikacija ili velikog takmičenja. Jednostavno se niko širom Starog kontinenta ne može osloboditi šarma njegove igre. Raznovrsnost, bogatstvo ideja, to je Zlatanova odlika. Čista apstrakcija i toliko jednostavnosti.
Odigrao je mnoštvo utakmica. Dobrih ili slabih, ali sigurno, uvijek poštenih.
Borben, genijalan, s punim njedrima nadarenosti, upiljio je sav svijet u sebe. Zalet mu je kratak. Tehnika i majstorija individualca opet je na sceni. Navukao je i Italijane u zamku vlastitog ”ja”, a onda mirno, kao na najobičnijem treningu, lagano pogađao mreže širom Starog kontinenta. Glavom, nogom. Uvjerljivo siguran. Stalno na potezu u kaznenom prostoru.
Ritam je švedske igre i dalje u njegovim žutim dokoljenicama. Njegova lopta ima svoj tempo. Traži pogodak najkraćim putem. Jednostavno, praktično, ali i duhovito i razigrano. Nisu li najavili još 1999. da će mu lukavost biti glavna fora. Mlado novinarstvo postavilo je za pojam ”uzbuđenje” neke nove kriterije. Ibrahimović to čini zbunjujućom lakoćom. Preplavi teren, a njegova lopta crta nemoguće geometrijske oblike.
Nije čudno, bez njegova učinka Švedska je ipak ekipa”mliječnih zubiju”.
Zvijezda reprezentacije: Zlatan Ibrahimović
Datum rođenja 3. oktobar 1981. Mjesto rođenja Malmö, Švedska
Klub Paris Saint-Germain Nastupi za reprezentaciju 112/62
Pozicija napadač Trenutna vrijednost 15 miliona eura
Zlatan Ibrahimović je šamar trenerima. On je obrisao sve njihove grafikone, razdire im diplome. Ima uvijek svojih pet minuta protiv 85-minutnog ”bunkera”. I dobiva ih boljom tehnikom, većim majstorstvom i napadnom jednostavnošću. Genijalnošću. Milanski Inter i Paris Saint-Germain su se digli na njegovim karate-udarcima. Na njegovim golovima. Igra mu je kreacija, duhovitost, mašta.
Živa figura Marvelovih superjunaka, nešto između Deadpoola i Johnnyja Storma. U čarobnom loptanju, uspravan, stilist s dubokim ”zagrađivanjem” lopte i zabavljač oslobođen tereta vremena. Nema u ovom visokom, čvrstom mladiću ni cvijeta zla, ali na svako zlo reaguje žestoko, opako.
Za njega je uvijek bilo interesenata, nije tajna, za čovjeka koji ”gori” razni klubovi su od 2001. do danas za odštetu isplatili nevjerojatnih 168 miliona eura. A, on se odužio za svaki euro uložen u neponovljivu genijalnost najveće švedske fudbalske sveznalice. Sam, s fantomskim rukavicama osvetnika, dribling za driblingom. I toliko njegovih ”rupa” u mrežama. Za mnoge ni slava jednog Messija ili Cristiana Ronalda nije slomila njegovu svestranost. Na terenu ne poznaje straha, ne izbjegava ”kontakt”, ali je vrlo mudar i traži rješenja u triku, u finesi. A sve što radi izvodi bez napora. Nije čudno, njegovo je tijelo živa suprotnost taktičkom umijeću i tehnici.
Ko je Erik Hamrén?
Dok su fudbaleri AIK-a davne 1996. još ”umirali u ljepoti”, Hamrén je mislio brzo. Nije slučajno bio ”coach” na način koji danas praktikuje Andreas Alm. Izvlačio je iz ekipe doista sve što je mogao. Ionako, svake godine, redovno su Malmö i AIK igrali za prestiž. Te godine je bio pravi trenutak.
Na tim je utakmicama nacionalnog kupa pobjednik uvijek bio ”otvoren”, ali je teško göteborško zlato udarilo ”Plavima” u glavu. Bili su samouvjereni. U trenerci AIK-a trčao je pobjednički krug i godinu dana kasnije ponavljajući isti uspjeh, a potvrdu trenerske klase i visoke cijene dobio je u obližnjim zemljama. S Aalborgom je osvojio prvenstvo Danske 2008, a u sljedeće dvije sezone trijumfovao je s Rosenborgom u Norveškoj.
Nikada nije bio naročito kvalitetan fudbaler, igrao je samo za lokalne klubove Ljusdals i Stockvik, ali je još 1987. pokazao drugu stranu medalje. Istina, nemirna i znatiželjna mladost je podstaknuta. Danas, kao dokazani stručnjak, mogao bi napraviti pozitivan pomak, no teško je očekivati čudo. Ipak, plasman na EURO kruna je dosadašnje Hamrénove trenerske karijere.
Prednosti i mane reprezentacije Švedske
Plus Hamrén je predstavio Švedsku kao puno ofanzivniju ekipu, svjestan valjda da mora napadom kompenzovati manjkavosti u odbrani. Jer Švedska zabija puno golova, ali ih dosta i prima. Ibrahimović – koji se najprije oprostio, pa se onda predomislio i vratio u reprezentaciju – ima izražen pobjednički mentalitet. Sposoban je pogurati cijelu ekipu iznad prosjeka, godinama je prevaga švedske reprezentacije, a ni danas se situacija nije nimalo promjenila. Šveđani su fanatični, profesionalni boric sa skandinavskim mentalitetom, koji se nikad ne predaju. Sve što ulove, bit će plus, nemaju imperativa, a mogu nauditi svakome. Njihova je prilika prva utakmica, Irce moraju pobijediti. Uspiju li u tome, akcije im rapidno rastu. Vezna linija i jak napad, to su ključne karike selektora Hamréna.
Minus Ofanziva je neupitna, defanziva kaska. U kreativnom i ofanzivnom dijelu igraju europske klase, vidi se to i po klubovima u kojima nastupaju. Ponekad Šveđani znaju pasti na psihološkom planu. U Francusku su stigli bez pritiska i to su iskoristili, sada su očekivanja mnogo veća, navijači žele drugi krug, žele pobjedu nad Irskom i makar bod iz susreta protiv Italije ili Belgije, a sve to može biti teret na plećima švedskih fudbalera. Igraju jednostavno i kod njih nema mnogo lucidnih poteza u veznoj liniji. Ovise uglavnom o raspoloženosti Ibrahimovića i to bi za njih mogao biti i veliki problem. Ako on ne bude pravi, Šveđani će doživjeti veliki udarac. Vrhunska kvaliteta njihov je glavni problem. Teško se nose s nižim i bržim napadačima, nemaju izrazitog znalca i plemenitog tehničara u veznoj liniji, koji bi dubinskim loptama hranio Ibrahimovića, pa se orijentišu na bočne udare.
Konačni spisak igrača za EURO 2016 u Francuskoj
Golmani: Andreas Isaksson (Kasimpasa), Robin Olsen (FC Kopenhagen), Patrik Carlgren (AIK Stockholm).
Odbrana: Ludwig Augustinsson (FC Kopenhagen), Mikael Lustig (Celtic), Andreas Granqvist (Krasnodar), Erik Johansson (FC Kopenhagen), Victor Nilsson Lindeloef (Benfica), Martin Olsson (Norwich City), Pontus Jansson (Torino).
Veza: Jimmy Durmaz (Olympiakos), Albin Ekdal (Hamburger SV), Emil Forsberg (RB Leipzig), Oscar Hiljemark (Palermo), Kim Kaellstroem (Grasshoppers), Sebastian Larsson (Sunderland), Oscar Lewicki (Malmo), Pontus Wernbloom (CSKA Moskva), Erkan Zengin (Trabzonspor).
Napad: Marcus Berg (Panathinaikos), John Guidetti (Celta), Emir Kujović (Norrkoping), Zlatan Ibrahimović (Paris SG).
