Pamti se jedna silina slova: Mađari. Veličanstvena raskoš starih vremena. Nije li ovo ”stara priča”? Pa zar mađarska formula pedesetih nije postala ”ustavna” za čitav Stari kontinent?
Od noge do noge, elegantno, a s vremena na vrijeme i krik pravog pravcatog bedema. Svjetski je fudbal bez Mađara kao supa bez soli. Veliki fudbaleri, još bolji učitelji.
Posjedovali su munjevitost Újpesta, probojnost Ferencvárosa, eksplozivnost MTK-a, slavu Videotona i zvižduk Honvéda. A imali su sve od nabrojanog. Nekada su ‘palili’, do kraja, davali sve, a mnogi su zbog njih ispadali i prije reda, slušajući zvukove csárdása. Jednostavno, marširali su, igrali se, zabavljali svjetinu i pobjeđivali. Tehnika koja se neće ponoviti. Taktonska ploča Starog kontinenta – Mađarska…
Trebala je jedna pobjeda da se eho razočaranja nekih prošlih vremena pretvori u euforiju očekivanja. Mađarska je takva, ili voli bez granica ili negativizira do krajnosti. Strast je password fudbalske Mađarske. Javnost je jedva dočekala Euro u Francuskoj da bi sebi dala oduška. Zato ne čudi što su selektor Bernd Storck i reprezentativci odmah nakon play-offa počeli prizivati mirnoću.
I dobro je za Mađare da reprezentativni štab tako razmišlja. Suprotne su krajnosti upoznali u prethodna dva ciklusa i dobro znaju razliku između idolatrije World Cupa 2014. te nekritičke pljuvačnice na zgarištu kvalifikacija za Euro u Poljskoj i Ukrajini. U obje inačice radi se o skoro istim ljudima u različitoj sudbini trenutka.
Više-manje ista ekipa krenula je u treći ciklus. To su igrači koji su pod vodstvom Sándora Egervárija izludili Turke u dvije utakmice za Mundial u Brazilu, ali i igrači i selektor koje su Holanđani ponizili u dvije utakmice na putu prema Zelenom kontinentu.
Mađarima teško padaju porazi, a lako slave pobjede. Kad steknu naviku i zaslugu da budu ponosni u porazu a dostojanstveni u pobjedi, biti će to iskorak okruženja koje se u pedesetak godina života nakon ”Lake konjice” uči životu među odraslim, razvijenim ”demokratijama”.
Osvježena reprezentacija Mađarske na samom je startu dala naslutiti da može dohvatiti formu za Francusku. S druge strane, Grčka, ne tako davni prvak Europe, s Rumunijom je pokazala koliko je teško zamijeniti trofejnu generaciju. Mađarska je u svakoj verziji za Francusku i Grčku nova priča. U njoj što je bilo ne igra ulogu, u njoj odlučuje ono što jedna utakmica neće transformisati pobjednika ciklusa u luzere, a niti gubitnika u fenomena.
Mađari su shvatili da se u tih devedeset minuta sve temelji na trenu nadahnuća, pogreške, poteza. Zato je fudbal vraški zanimljiv. Igrači i Storck to znaju, mađarska javnost je ta koja mora pokazati, ne velikom podrškom, već strpljenjem ako očekivanja na Euru ne budu po diktatu aktuelne euforije.
Zrno po zrno do pogače, kažu mudri iskusni ljudi. Francuska je prvo, Rusija ’18. moguće drugo zrno, no pogača se u svakoj opciji dijeli na kraju kvalifikacija. Ova je mađarska mladost drska, tvrda. I jedna opaska, bez koje se ne može – Mađari su danas u nekom sasvim drugačijem okruženju.
Kao dječaci uletili su među genijalce.
S Mađarima do ”kraljevstva”
Bili su predodređeni za velike stvari, ali godine su prolazile, a riznica s trofejima ostala je prazna. Puni mašte, zaljubljenici u igru, spektakl-majstori, junaci blistavih večeri, tolikih žarkih poslijepodneva, čisti sveci među svjetskim fudbalerima. Pojam godinama. Htjeli ili ne htjeli, šest londonskih pogodaka ima svoju ”težinu”.
Gil Merrick nije izdržao na maglovitom Wembleyju. To je bio slom Albiona, kraj pupčanoj vrpci naukovanja kontinentalnog fudbala Ostrvu. Profesori su najureni s katedre i nikad se više neće vratiti. Jednostavno, ostat će u čahuri tempa i raskošnog dekora svojih igrališta.
Elastičnošću kretanja svojih asova, Mađari su razbili ortodoksnost ”učitelja fudbala”. Mit o engleskoj dominaciji srušen je 25. novembra 1953. A Englezi su tih godina uistinu bili ”kraljevi fudbala”. Uobičajeni sastav postavljao se ovako: Gil Merrick, Alf Ramsey, Bill Eckersley, Billy Wright, Harry Johnston, Jimmy Dickinson, Stanley Matthews, Ernie Taylor, Stan Mortensen, Jackie Sewell, George Robb.
Na drugoj strani velika inspiracija, slavna garda i laka konjica peštanskih uličica. Asovi: Gyula Grosics, Jenő Buzánszky, Mihály Lantos, József Bozsik, Gyula Lóránt, József Zakariás, László Budai, Sándor Kocsis, Nándor Hidegkuti, Ferenc Puskás, Zoltán Czibor. Uletjeli su u staru realnost, u kojoj su Englezi bili lagani favoriti protiv Mađarske, a Mađarima se nije teško nositi s tim.
Njihova je fudbalska filozofija tih godina bila u jednostavnosti. Fizika, tehnika, taktika i – emocija. Posebno ih je zanimala ova četvrta dimenzija. Neograničeno povjerenje, iskrenost i poštovanje.
I danas imaju svoje obožavaoce širom Kontinenta.
Da, ti košćati, dugonogi Mađari, teško drživi, duga koraka, zmijolikog povijanja u ramenima, ostavljali su sve za sobom. Drugu šansu da pokažu svoje majstorstvo Mađari su dobili u meču koji Englezi zakazuju u Budimpešti, tražeći revanš za poniženje koje su doživjeli na Wembleyju. Umjesto odmazde – 7:1. Više nije bilo sumnje, Mađarska na krovu svijeta.
Globus je dočekao nove kraljeve. Na betonskom kolosu Népa devedeset hiljada gledalaca i devedeset minuta dunavskog dima. Bez riječi. Mađari su bili fudbaleri velikoga kalibra, iako, u načelu, i nisu imali neku pretjeranu sreću. Od dva srebra iz ’38. i ’54., i jedne bronze ’64. najljepše je blistala ona iz Berna.
A u Švicarskoj, na finalnom meču World Cupa, Mađarima su popustili refleksi. Izgubili su na hitrini. Tamo, u Bernu, bio je mađarski početak kraja. Neponovljiva genijalnost doživjela je Dawsonovo potonuće na dno Atlanskog okeana, slomila se mađarska svestranost, fudbalska arabeska i fina tehnika, ta individualna klasa i kolektivna igra. Bio je to adio fudbalu ”drugog svijeta”.
Lopta u malom prstu, veliki pregled igre, milimetarsko dodavanje, dribling i udarac, sve je to pedesetih mađarski arsenal. A danas? U istoj osobnosti – rukomet.
Bernd Storck je odlično mahao dirigentskom palicom na Ullevaal stadionu. Istina, još u fazi eksperimenta, ali su mu dobro došli novi igrači. Nije novi, ali je László Kleinheisler bio najbolji na terenu, strijelac jedinog pogotka.
On je izvukao Mađare mučnog remija. Uzvratio je Norvežanima svojim tankim, ironičnim osmijehom. Samo je on mogao podmetnuti leđa toliko tipična za talentovani fudbal uzduž plavog Dunava. Prvo iskušenje i njegova velika spoznaja. Ullevaal je uzdrmao od bombastičnosti.
Storck je upravo u njemu našao svog čovjeka. A upravo je selektor Mađarske rasporedio ekipu po čitavom terenu. Lopta je imala svoj tempo. Tražio se pogodak najkraćim putem. Biti jednostavan, praktičan, ali i duhovit i razigran.
Današnji Mađari, nasljednici ”divlje horde” sa Népstadiona, tradicionalno uporni i neslomljivog ugarskog duha, paradirali su u Oslu. Oduševljeno. Blistali su u suhoći nordijskih činjenica, pokazavši tog 12. novembra 2015. drugu stranu medalje: kolektivnu igru, finu tehniku, individualnu klasu. Dojam briljantne kolektivne igre ostaje naglašen.
Igrali su za isti pljesak. Postavili su za pojam ”uzbuđenje” neke nove kriterije.
Attila Fiola, Tamás Kádár , Balázs Dzsudzsák i Zoltán Gera neusiljenom su jednostavnošću, skromnošću i nadaleko poznatim mirom, bez pardona, zaustavili Norvežane na Ullevaal. Istina, Norvežani neće vidjeti završnicu Europskog prvenstva, ali su revanš odigrali idealno. Nezaboravno. A, bio je to, ironično, njihov posljednji zbogom europskom fudbalu.
U živopisnom predvorju fudbalske Pešte
Mađarska će silna strast za fudbalom napisati veliku bajku. Za prošlost i budućnost. Nije li furiozna kanonada Honvéda, spretnost Újpest, smirena paleta starih majstora Ferencvárosa, rastrčanost Videotona i mirnoća MTK-a, kreirala u prošlosti snažan dojam Starog kontinenta prema mađarskom fudbalu. Stalni u europskim takmičenjima.
Mađarska eksplozija odjeknula je Europom, a njihova detonacija ne samo što je ponovila savršeni start, već je napunila detonatore uoči ključnog revanša s Norvežanima. Pogodak Kleinheislera napunio je Mađare samopouzdanjem i definitivnim saznanjem da punim i kvalitetnim jedrima plove prema Francuskoj, gdje bi se trebali iskrcati za par dana…
Nekako se logičnim nametalo kako će Mađari imati tradicionalno problem sa protivničkim bunkerom. Uz strpljenje, plediralo se za brzi protok lopte, širenje igre, ključno ubacivanje bekova u ofanzivu, ulazak veznih i napadača u prazne prostore. Sve su to, kao u školskim napucima za probijanje zatvorenih formacija, izvrsno na terenu praktikovali Storckovi igrači u oba susreta play-offa.
Uzimajući u obzir kako se i ovom prilikom bjelodano potvrdila prednost Mađarske u kvaliteti i rastuća razina homogenosti, odnosno da su Norvežani skromnog potencijala i neiskusni, a da je bunker eklatantan znak manjka samopouzdanja i praktično odricanje ambicije, onda je sveukupno epilog utakmice logičan.
Taktički besprijekornu igru koju su Mađari pokazali, uz izvanredan voljni moment, posljedično niz lijepih akcija i proigravanja, sve je to u iznimno poticajnom ambijentu stopljeno u pobjedu s dušom. Dakako, klasa fudbalera Mađarske uz maksimalan pristup kao izraz poštovanja prema dresu i grbu osnovni je razlog uvjerljivosti pobjede.
Osim umora, Norvežane je zadesila elementarna nepogoda po pitanju kondicije kada su ih Storckovi momci majstorski raširili, iscrpljivali brzim protokom lopte i kombinacijama te u konačnici efikasnošću i uništili.
Umjesto gorčine, mogućih neraspoloženja zbog rezultatskog pobačaja, uobičajenih doza polemiziranja i beskorisnog trošenja energije, prvi susret u Oslu prometnuo se u dodatni garant dobre atmosfere na Groupama Areni. Jednostavno je zaključiti da je Storck nakon pogotka Tamása Priskina u 14. minuti revanšu imao itekako razloga za spokoj.
Najveću mirnoću treneru zapravo je dao drugi gol njegove ekipe. Na putu težnje svakog trenera, a to je da ima standardizovan sastav, jasne obrise igre i određene automatizme, Bernd Storck i njegova ekipa učinili su ka tome važan iskorak prema Francuskoj.
Koja je njihova poenta? Nisu padali na velika djela ”Lake konjice”, na velike riječi mađarske javnosti, na demagoške parole o višem interesu nacije, nisu upadali u euforična stanja i tragične delirije. Nisu živjeli ni život fudbalske Europe, kao da je njihov vlastiti. Za Mađare nije bilo orgazmičkih pobjeda i sudbinskih poraza. Fudbal je samo igra, fudbaleri su samo igrači, bez obzira jesu li im dresovi crveni, plavi ili bijeli. Istina, opustili su se i počeli uživati, fudbal je najvažnija, ali ipak – sporedna stvar na svijetu.
Svjesni su Mađari da gram ostavljenog dojma vrijedi više od kilograma stvarnih sposobnosti, međutim, danas su izloženi na francuskim pladnjevima. Nema više skrivanja. Djela govore, fudbaler se pozna po svojim uspjesima. Neka se praši! Bolje po mrežama i kreču, po travi i tribinama, nego u izvornom značenju ove veleumne misli.
Šalu na stranu, ma kakva ljubav, sada je vrijeme reprezentacije i nastupa u Francuskoj. Ovih dana su blizu svoga ostvarenja, predvođeni novom garniturom nepresušnog peštanskog izvora fudbalskih umjetnika. Zaboravljeni su svi politički nesporazumi, mržnje, nemiri i sve se usmjerilo samo prema – bubamari. Potpuno otvorena igra, orijentisanost jedino na napad uzrokovali su divne predstave u kvalifikacijama u koju se Mađarska sjajno uklopila i na koncu se zasluženo plasirala na Euro.
Jednostavno, ova generacija mađarskih fudbalera kročila je širokim plećima ”zvjezdanim putevima”. Artroskopski su ”zavirili” u bolno koljeno, uklonili prokleti komadićak hrskavice koji je u očaj tjerao mađarsku fudbalsku naciju, još od takmičenja u Švicarskoj ’54. i gotovo u sjeni odstranjivanja ostali na jednom, barem gotovo jednako velikom problemu – Euro ’16.
Jedna stara i jedna nova priča o mađarskom fudbalu. Negdje između slika nije bila nimalo ohrabrujuća.
Reprezentacija Mađarske – infografika
Kada dan započinje u Budimpešti, grad izranja u jednom posebnom svijetlu. Pešta na jednoj strani Dunava isijava blagim tonovima i bojama, dok se Budim na drugoj strani pokazuje u jakim i svijetlim tonovima. Dvorac Budim sjaji kao zlatom posut, a pred njim se proteže impozantni Lančani most. I dok se polagano budi iz sna, mislima luta na Ferencváros, Honvéd, Puskása. I na Nép. Nostalgija.
Mislilo se da fudbal u ovom gradu nikad neće izgubiti svoju publiku. Uvijek je privlačio, ovakav ili onakav. Krize su bile neminovne. Danas je manje tehnike, manje klasnih igrača, jučer ritam, tempo igre zadivljujući. A, nekada je mađarski fudbal bio sinonim za individualnost.
Fudbal je taj koji je slomio peštanski jezični Babilon. Tu su carevala velika imena: Puskás, Kocsis, Schlosser, Hidegkuti, Bozsik. Tu je bilo sjajnih napadača, ali i sjajnih golmana: Szabó, Grosics, Szentmihályi…
U tom, sada već vražjem loncu, Mađarska je priča za sebe. Laka konjica, koja nosi atribut najumnije ekipe svih vremena, potrajala je do 1956. Te je godine Honvéd u Španiji igrao s Atleticom u Kupu europskih šampiona, a tačno u to doba kod kuće je buknula mađarska revolucija.
Čekajući rasplet, Honvéd se zadržao na turneji. Kada su revoluciju ugasili sovjetski tenkovi, dio se Honvéda vratio u Budimpeštu, a najbolji su ostali u Španiji. Puskás je završio u madridskom Realu, a Kocsis i Czibor u Barceloni. Mađarski fudbal cvao je još jedno vrijeme nakon raspada Lake konjice.
No tada se ugasio.
Sjajna mađarska ekipa raspala se tri godine kasnije, kada su u Budimpeštu ušli sovjetski tenkovi, a igrači se razbježali po zapadnoj Europi. Srce ekipe Czibor, Bozsik i Puskás, pobjegli su u Španiju. Puskás je nastavio blistati u Real Madridu, a ubrzo je zaigrao i za reprezentaciju Španije. Bila je to vijest koju komunistički mediji u njegovoj domovini nisu željeli objaviti.
Grosics je zbog, navodne špijunaže, trinaest mjeseci proveo u kućnom pritvoru, a potom je smio braniti jedino u nižerazrednim ekipama. Tako je mađarski fudbal, postao metafora, za mnoge razbijene snove. Toliko nijansi i emocija za Mađarsku.
Padom komunizma i cjelokupnom promjenom društveno-političkih okvira u Mađarskoj, otvorena su vrata promjenama i u samom sportu, kao i onim društvenim sferama neposredno vezanim uz sportska takmičenja.
S jedne strane, sport se profesionalizovao, a sportaši transformisali iz ljudi koji žive za sport, u ljude koji žive od sporta. S druge strane, mogućnost slobodnog putovanja u inostranstvo, praćenje stranih medija i sloboda organizovanja u vrlo su kratkom roku uticali na značajnu transformaciju mađarskih zaljubljenika u fudbal koji nisu oklijevali u praćenju europskih ‘kolega po struci’ i usvajanju njihovih trendova.
Uslijedio je ”šok”. Nova varijanta i europska moda – novac. U tome leži tragedija jedne velike fudbalske nacije. Nema više Ferencvárosa, MTK-a, Újpesta, Honvéda.
Mađarska nekada davno, bez iznimke, puna vatre, sjaja, velikih poteza, majstorija, geometrije i salvi. Od Puskása do Kocsisa. Od Nagyja do Szilágyia…
Zvijezda reprezentacije Gábor Király
Datum rođenja 1. april 1976. Mjesto rođenja Szombathely, Mađarska
Klub Haladás Nastupi za reprezentaciju 101/0
Pozicija golman Trenutna vrijednost 250 hiljada eura
U Mađarskoj je reprezentaciji šef, ali je njegov rodni list ”težak” 40 godina. Možda će mu u Francuskoj nedostajati svježine, nije nov, ali ima debelo iskustvo. Visok, snažan, nabijen, oštrih, neumoljivih crta lica i ”meke” intervencije. Straha nema u njegovim kostima, nije čudno, toliko puta ”pod nogama”, toliko puta plav, pun modrica. Posjeduje nezaboravnu koncentraciju i brzinu reakcije. U eksploziji izbačaja para zrak, taj sraz prstiju i ”kože” istina nema mirnoću Gyula Grosicsa, postavljanje i pribranost, ali briljira mačjim pokretima. Király je skakač, gotovo baletan. I tako cijelu utakmicu. Na tim je izduženim mišićima izgradio dugogodišnju karijeru. Punom snagom, silinom i željom dokazivao se i rukama i nogama 22 godine u Haladásu, berlinskoj Herthi, Crystal Palaceu, West Hamu, Aston Villi, Burnleyu, Bayer Leverkusenu, 1860 München i Fulhamu. Odigrao je 629 utakmica, ali niti jednu kao onu prvu u golmanskoj košulji Haladása. I ovih dana u Szombathelyju brani ”za sva vremena”’. Očito, Gábor Király ima svoj dijamant, kristalan, jasan. Jednostavno, u ulici Rohonci odlučena je njegova sudbina. Posvetit će čitav život fudbalu. Danas, toliko ljeta poslije prve njegove utakmice 1993. na paradi čitavih plejada sjajnih čuvara mreže, ostaje činjenica – Gábor Király – najbolji! Nije čudno, ”Kralj”, sav na zgusnutim mišićima, gibak, elastičan, u sivoj trenerci još od 1996, reprezentativac, Kontinentalac, ljubimac Mađarske, u sjećanju, urezan u fotose, bez dvojbe, nadaren, u deliriju vlastitih dugačkih ispucavanja.
Bernd Storck – biografija
Storck široka srca plješće paradama Királyja, jednostavno se ne može oteti dojmu čvrstine i odlučnosti Zoltána Gere, lakšem u koraku, mekšem Rolandu Juhászu, individualnosti i kompletnosti Ádáma Szalaija, nabreklim mišićima i polomljenim noktima Tamása Priskina. Očito, svječice, sve gušće na slavljeničkim tortama, nisu umanjile njihovu gipkost i zapanjujući prasak. Bez bravura, bez cirkusa, ovaj Nijemac vodio je Mađare kroz kvalifikacije, a svi su pogledi bili uprti niz uzdužne linije. Uza samu crtu. Da je prizvuk bio njemački, o tome nema sumnje. Potkopao je silovito Finsku i Grčku, preletio Norvešku u dodatnim kvalifikacijama, na terenima gdje je borba bez predaha, bez riječi, Storck je gazio blato, izigrao Per-Mathiasa Høgma i Michaela Skibbea na svakoj lopti, u svakoj formaciji. S koliko je snage i čvrstine držao sve konce u svojim rukama. Visok, srebrne kose, plavih očiju, visoka čela, na svim mađarskim fotosima, prekriženih ruku. Njegova je vizija Mađarske – Euro 2016. Zrak je napunjen gustim rječnikom, oni nestrpljivi već su se rastrčali s raširenim transparentima pobjede i sa jednim imenom – Bernd Storck!
Prednosti i mane reprezentacije Mađarske
Plus Kada su sve Storckove ideje padale u vodu, tada bi se pojavili Németh, Dzsudzsák, Gera, Guzmics, Lovrencsics, Priskin, Stieber i Szalai koji su vodili Mađarsku do pobjeda. Selektoru je najvažnije da atmosfera među igračima bude dobra, poticajna, upravo suprotna od atmosfere kakva je bila u posljednje tri kvalifikacijska ciklusa. I možda je upravo to bilo ključno za uspjeh ranjene i zaboravljene Mađarske. Pokazali su da su kompaktni, opasni, da imaju klasu za prvenstvo, a iz svega ovoga će doći i forma, koja mora biti pogođena, da se svaka prilika koja se ponudi i iskoristi. Naravno da će im u Francuskoj trebati i sreće, u tolikoj mjeri da poneka lopta i uđe kada im i ne ide po planu. Storck neće mijenjati ništa iz kvalifikacija, osim cilja, a cilj su pobjede, pa gdje ih one odvedu. Kompletna ekipa je ciklus kvalifikacija prihvatila kao obavezu, ne kao posao, to je nešto što osjećaju da su dužni dati naciji, fudbalu i navijačima. Dio puta prošli su na zadovoljstvo svih. Sada se vraćaju na početak, trebaju im forma, mir i sreća.
Minus U novom pristupu prema igri, kakav Mađari prikazuju proteklih mjeseci u većini utakmica, njihova zadnja linija često voli otići duboko naprijed. I u tome protivnici vide svoju priliku iz kontri i polukontri za brze napadače. Odlikuje ih zavidno trčanje i to je element koji ih čini neugodnim i zahtjevnim protivnikom, ali to je i kraj njihovih vrijednosti. Kod njih nastaje veliki problem u drugom poluvremenu kada sve odlike kopne, a premalo je klasnih i kvalitetnih igrača koji bi mogli izvući situaciju do kraja. Ovo je neiskusna ekipa, pa joj se znaju događati crne rupe, nešto slično kao i svim slavenskim ekipama. Nemaju planetarnu zvijezdu, ali su vrlo jaki kao ekipa i igrački su disciplinovani. Storck je tip koji gura svoj film, ne obazire se na medijske kritike i stekao je ogromno poštovanje Mađara. Potencijalna opasnost leži u odbrani, mnogo je tu propuha. Najtanja su im karika Ádám Lang i Leandro de Almeida, no Storck ih voli, vjeruje im.
Konačni spisak igrača za EURO 2016 u Francuskoj:
Golmani: Gabor Kiraly (Szombathelyi), Denes Dibusz (Ferencvaros), Peter Gulacsi (RB Leipzig).
Odbrana: Barnabas Bese (MTK), Attila Fiola (Puskas Akademia), Richard Guzmics (Wisla Krakow), Roland Juhasz (Videoton), Tamas Kadar (Lech), Mihaly Korhut (Debrecen), Adam Lang (Videoton).
Veza: Akos Elek (Diosgyori), Zoltan Gera (Ferencvaros), Laszlo Kleinheisler (Werder), Gergo Lovrencsics (Lech), Adam Nagy (Ferencvaros), Adam Pinter (Ferencvaros), Zoltan Stieber (Hamburger SV).
Napad: Daniel Boede (Ferencvaros), Balazs Dzsudzsak (Bursaspor), Krisztian Nemeth (Al-Gharafa), Nemanja Nikolić (Legia), Tamas Priskin (Slovan Bratislava), Adam Szalai (Hannover 96).
