Beč. Carski grad na lijepom plavom Dunavu. Wiener Staatsoper, Hundertwasserhaus, Votivkirche, Kunsthistorisches Museum, Burgtheater. I dobri stari Prater.
Radosti nikad kraja ni na ljubičastom Franz Horru. U tom opsegu, Beč je u prošlosti tehnički bez mane, savršen. Uvijek na prstima, lagan, veoma često i dribler i pucač. Od Andreasa Herzoga do Antona Polstera, od Gerharda Hanappija do Johanna Krankla, od Karla Kollera do Johanna Horvatha, od Herberta Prohaske do Matthiasa Sindelara.
Nije čudno, za sladokusce je zeleni Prater poslastica. Ono što je Dunavska monarhija predstavljala u svome najslavnijem periodu, to su Austrijanci na fudbalskom polju bili tridesetih godina. Jedna od četiri priznate fudbalske škole – ostrvska, praška, peštanska i ta bečka – iz koje će proizaći sva invencija, iznjedrila je prvu veliku ekipu na Starom kontinentu – austrijski Wunderteam…
Nije li Istočno carstvo pred fudbalom kapituliralo još davne 1894. godine? I od tada Österreich ima svoj picture-story. Bečku Austriju sa Baumgartnerom, Obermayerom, Pospischilom, Prohaskom, braćom Sara, Hengsterom, Baumeisterom, Rapid sa Kraussom, Grössom, Panenkom, Keglevitsem, Lainerom, Sintschenkom, Gerald Willfurthom, Wacker sa Konciliom, Skocikom, Hattenbergerom, Rinkerom, Jarom, Kastnerom, Casino sa Konradom, Feiersingerom, Stadlerom, Pfeifenbergerom, Jurčevićem, Rottensteinerom.
Danas? Nichts! Salzburgu, koji je do prije nekoliko godina uistinu raširio svoja krila i koji nije bio daleko od one prave pravcate fudbalske istine, danas ipak nešto nedostaje, bečka Austria, dugog, elegantnog, mekog koraka 2013. je spremna na ”vic”, ali su Atletico, Zenit i Porto posjedovali veću taktičku zrelost i umjetničku tehniku, dok je Das Team odavno izgubio igrača kreativca.
Ovih dana Austrijanci igraju po ”svome”.
Eliminisali su nedostižnu tehničku superiornost jednog Sindelara, Schalla, Vogla, Zischeka, Hofmanna, Galla, počeli su forsirati snagu, fizičku spremu, drugim riječima, izgubili su svoj stil. Najbolji igrači više nisu u Beču. Istina, i nasljednici Wunderteama, Weber, Schachner, Krankl, Polster, Herzog, imali su klasu i visoku cijenu, ali kao da je lopta preteška u njihovim nogama. Malo poteza, malo sjaja. Jednostavno, drugi su postali nezadrživi. Mijenjaju ritam, stvaraju prolaze, koridore, stvarajući opet nove i nove praznine do gola. A Austrijanci?
Uspon Wunderteama
Ako su golovi zrcalo vrednovanja, ako su se zbog njih crnili britanski kolosi, onda je konstatacija na mjestu: prvo su Francuzi razbili Engleze 5:2 na prepunom pariškom Colombesu, a potom su Austrijanci isprašili Škote 5:0 pred 40.000 ljudi u Beču i samo potvrdili, nakon sjajnog nastupa u prvom Srednjoeuropskom kupu, da se radi o sjajnoj ekipi, koja će imati glavnu ulogu u svjetskom fudbalu u predstojećem desetljeću.
U ideji Huge Meisla i u izvedbi Matthiasa Sindelara, stvorila se velika ekipa koja je svojim talentom, razumijevanjem igre, jednostavnošću, ali na snažnim nogama i širokim plućima, zaradila nadimak – Wunderteam. Bila je to nezaboravna austrijska epoha i njihovo lirsko shvatanje igre.
U trajnom vlasništvu Meisla, ovaj je Wunderteam, okruživši samog sebe etiketama boemštine i ležerno šireći ekstravagantni mit širom Europe kroz protivničke odbrane, loptu zalijepio na vrh kopačke i u jednom se dahu, pokušavao dočepati ”svetog grala” Julesa Rimeta. Ipak, nije išlo.
Trajali su dvije godine: od 16. maja 1931. do 9. aprila 1933. Na njihov Radetzkyjev marš plesali su: Škotska 5:0, Njemačka 6:0, Švicarska 2:0, Njemačka 5:0, Mađarska 2:2, Švicarska 8:1, Italija 2:1, Mađarska 8:2, Čehoslovačka 1:1, Švedska 4:3, Mađarska 3:2, Švicarska 3:1, Engleska 3:4, Belgija 6:1, Francuska 4:0 i kraj, Čehoslovačka 1:2.
A ”rođeni” su u kafani. Nije čudno, Beč je tih tridesetih godina između dva rata pun kafana i kafanica. Svaka od njih okupljala je određenu kategoriju ljudi. Hugo Meisl, Richard Eberstaller, novinari i oni ”najvatreniji” sjedili su, iz dana u dan, u Ring-cafeu.
Wunderteam, predvođen Hugom Meislom, u kratkom je roku Mađarima i Švicarcima dao po osam, a Nijemcima i Belgijancima po šest golova, izgubivši na Wembleyju od Engleske sa tijesnih 4:3.
Vođa tog tima bio je Matthiasa Sindelara.
Majstorstva im nije manjkalo, pa ipak, ono revolucionarno u njihovoj igri bilo je vraćanje do sopstvenog šesnaesterca, kada su postajali bekovi, oduzimanje lopte i transformacija u klasične krilne napadače, u svakom trenutku, spremne da povuku opasnu kontru.
Austrijanci su sa Hoganom dobili na čvrstini i to će biti jedan od ključnih detalja za sve naredne uspijehe kontinentalnih ekipa protiv Engleza, dok je Meislova filozofija ubrzala igru, unaprijedila kretanje igrača i značajno usavršila kontra napad.
Njegov princip bio je jednostavan: dodaj prvom igraču do sebe i odmah mijenjaj poziciju u nastojanju da dođeš u situaciju da ponovo primiš loptu. Od golmana do svih pet napadača svi su bili odlično tehnički potkovani, spremni da se snađu na svakom dijelu terena i munjevito iz defanzive krenu naprijed.
Mađari će čitavu tu filozofiju kroz dvije decenije unaprijediti i protutnjati Wembleyjem. Tu je napravljena veza Huga Meisla i Gusztáva Sebesa sa totalnim fudbalom, koji će sedamdesetih proslaviti Oranje i Elf.
Tvorac tog čuda, Hugo Meisl, veliki vizionar i najdominantnija figura europskog fudbala dobrih tridesetak godina, sin bogatog bankara ponikao u jevrejskoj porodici, odrekao se svih blagodati buržujskog života i svoj život posvetio fudbalu. Uz Herberta Chapmana, Jamesa Hogana i Vittorio Pozza bio je jedan od najvećih inovatora.
Na Meislov račun ide dobar dio zasluga za organizovanje prvog Svjetskog prvenstva u Urugvaju. Nije li baš na temeljima Meislovog Centralnoeuropskog kupa, kasnije nastao Kup nacija, kao i Mitropa kup, koji je osmislio, a koja se smatra pretečom Kupa europskih šampiona.
Reprezentacija Austrije – infografika
U funkcionerske zasluge Huga Meisla svakako spada i stvaranje prvog profesionalnog nacionalnog prvenstva na kontinentu. Iako se sa Wunderteamom nije uspio okititi titulom svjetskog prvaka, Austrijanci su tokom tridesetih godina pod njegovim vodstvom, odigrali nekoliko revolucionarnih mečeva, među kojima su svakako najznačajniji oni protiv Škotske i Engleske.
Nisu li tada čitavom svijetu pokazali da Britanci nisu van konkurencije i da se i protiv njih može igrati? Pa zar Meislove prepiske sa legendarnim trenerom Arsenala, Herbertom Chapmanom, nisu otkrile da je austrijski trener imao veliki uticaj na kreiranje čuvene WM formacije (3-4-3), mada je sam preferisao WW (2-3-5)?
I tokom svih tih godina nisu uspjeli prirediti ”krunidbu”. Wunderteam je jednostavno nerijetko prepuštao slavu drugima. Krila su stala. Nigdje Vogla, nigdje Zischeka. Ta revija spektakularnog fudbala, koja od Anschlussa 1938. igra i za Reich, bila je posljednja briljantna epoha bečkog fudbala.
Istina, osovina reprezentacije, koja je na Mundialu ’34. osvojila četvrto mjesto, dolazila je iz timova koji su imali sjedište u prijestolnici Austrije. I imena klubova govore u prilog tome – Rapid, Austria, Wacker, Admira, Wiener SC i First Vienna.
Na izgubljenom putu slave
Čudan nastup na Coupe du Mondeu 1998. obilježen je golovima u sudijskoj nadoknadi u sve tri utakmice: Kamerun – Polster, Čile – Vastić, Italija – Herzog, međutim, dva remija, uz poraz od Italije, nisu bili dovoljni za prolaz dalje. Austrijanci su bili treći u grupi.
Uslijedili su krajem 1999. katastrofalni porazi od Španije (0:9), Izraela (0:5)… A onda Euro 2008.
Za razliku od Švicaraca, koji su planski stvarali ekipu za prvenstvo, a povremeno i dobijali potvrdu da to rade kako treba, Austrijanci su u potpuno drugačijem raspoloženju dočekali turnir. Neraspoloženje domaće javnosti, strah od velikog neuspijeha, obilježili su period pred start prvenstva.
Kako drugačije objasniti pisanje peticije, koju je potpisalo skoro petnaest hiljada ljudi, u kojoj se tražilo da Austrija prepusti svoje mesto nekoj drugoj selekciji, kako se ne bi obrukala?!
Austrijska je fudbalska javnost 2008. živjela u prošlosti i nije je trebalo kriviti zbog toga.
Na tom Euru selektor Austrije Josef Hickersberger nije tajio vrline svojih momaka. Čemu? Plivao je između profinjenog tehničara Andreasa Ivanschitza i iskusnog, ali i već tada 38-godišnjeg Ivice Vastića.
A nije bilo malo onih koji su vjerovali u Austriju, čak i u dvoboju s Nijemcima. Ipak, u prvoj utakmici izgubili su od Hrvatske – 0:1.
Osim različitih stilova igranja, velika razlika ekipa bila je u iskustvu, odnosno neiskustvu. Hrvati su imali dosta mladih igrača, od kojih se očekivalo da budu nositelji igre reprezentacije za šta su oni u tom trenutku bili spremni, dok je s druge strane, nosiocima austrijske igre, Ivanschitzu i Vastiću, tokom grupne faze nedostajalo svježine.
Austrijanci su možda bili i jedno od najvećih razočaranja.
Hickersberger je podlegao pritisku medija i protiv Njemačke u posljednjoj utakmici grupne faze u sastav ubacio Erwina Hoffera. Drugo poluvrijeme rješilo je sve nedoumice. Unatoč već prvih napuknuća, Nijemci su slavili pogotkom Michaela Ballacka.
Austrijanci su podcijenili Hrvate i Poljake i ispali, Hickersberger je napustio klupu reprezentacije nepunih sedam dana poslije, a Das Team je s vremenom izgubio snagu. Tek će osam godina nakon Eura ’08. osjetiti draž učestvovanja na velikom takmičenju.
Neko je spomenuo ime – Marc Janko
Momak koje je zamutio austrijsku fudbalsku vodu do vrenja. Trenutak, ne inspiracije, već igračkog znanja kojeg posjeduje u izvoznim količinama, trk dostojan Bena Johnsona, hladnokrvnost dostojna Clinta Eastwooda iz najboljih westerna Sergija Leonea i egzekucija dostojna najvećih fudbalskih majstora.
Velemajstor? Sve će voditi prema jednom zaključku – ovaj momak je gladan spektakla.
Pozitivno razmišljanje, u kojem će svaka riječ prelaziti u divljenje, doći će iz ustiju svakog fudbalskog zaljubljenika. S pravom. Svaki hvalospjevni spjev bit će možda i premalo. Čudo? U kvalifikacijama je zgrabio loptu svom ljutinom čovjeka kojem režu glavu. I nije pri tome tražio hlad, tamu ili plašt koji će prikriti i trenutak njegove genijalnosti. Otkrio je sve. Na ushićenje i onih koji su sumnjali u njega.
A tokom svoje karijere ostao je kratak, prekratak za sve ono što je mogao ponuditi. Fudbalski Kumbhalgarhov zid ostao je previsok za sina Eve Janko, koja je osvojila bronzanu medalju u bacanju koplja na Olimpijskim igrama 1968. u Ciudad de Méxicu.
Ali, daleko je to od ulice koja će Janka usmjeriti na krivo skretanje. Tek je u ovim trenucima stigao na put koji ga može odvesti u jedinom pravom smjeru. Do zvijezda. Nije čudo, kako su kvalifikacije odmicale, austrijska se reprezentacija dizala uzdigavši se na kraju do prvog mjesta i direktnog plasmana na Euro.
Čitavo to vrijeme Janko je držao kontinuitet odličnih igara započetih od prvog dana kvalifikacija. Išao je u svom stilu, u kamikaza-juriš. Neustrašivo, brzo, okomito, nezaustavljivo. I bio je neuhvatljiv.
Usplamtjela masa mišića i sedam postignutih pogodaka u kvalifikacijama, napokon su mu povratili izgubljeni identitet. Identitet centarfora, strijelca i identitet Polsterovog nasljednika.
Mališan je izrastao u povisoka mladića čvrste građe, širokih pleća i jakih, mišićavih nogu. Njegova je noga pravi magnet za loptu, a on opet magnet za navijače širom Austrije. Mladić je miran, ima svoje ciljeve, svoje snove, iako nije sklon iluzijama. I zna da je čuvan. A onda Dunav može mirno da teče.
Akademsko predavanje Beča
Nije čudno, Austrijanci su furija golova. Lakih kretnji, puni mašte, skokoviti, hitri, brži, dominantniji u zraku, savršenom igrom glavom i silnog udarca, munjevito. Izvrsni rutineri, munjeviti poput pume, na početku slave, na svojim kratkim sprintevima među tolikim protivnicma. Čudesno vladanje loptom, za čitavu klasu nemogućih igračkih zavrzlama, koje Rusi i Šveđani nisu znali odgonetnuti.
Ovih dana Das Team je omamljen vlastitom slavom. U odbrani više nema mjesta. Istina, gužva i plitka formacija. Dominira raskoš izvedbe, lepršavost nastupa, klasa i efikasnost cijele ekipe. Na Ernst-Happelu se istrčava s punim koncentratom energije.
Ozbiljno su shvatili šansu koja im je pružena i u prvom naletu, od prvog minuta, znanjem i snagom, voljom, nošeni i saznanjem da ne igraju samo za boje Austrije, mljeli protivnika u kvalifikacijskom ciklusu. Marcel Koller ekipi ubrizgava onu prepoznatljivu germansku čvrstoću i borbenost. U današnjoj Austriji ni veliki Andreas Herzog ne bi bio samo posmatrač. Koller traži ”dlaku u jajetu”, ali ne i robove. Ne traži maratonce, ne želi trku kojoj nema kraja.
Traži priliku, njegov optimizam je realnost trenutka. Nametnuo je tempo, nijedna, jedincata lopta protivniku. Nije sigurno da će pritisak biti austrijska konstanta na duge staze, ali Koller ne misli stati na Euru. Tu su računi čisti. Jasni na dlanu. To je otkriće tajne Kollerove sutrašnjice. Samouvjereno, tvrdo, oštro, trkački savršeno. S liste prošlih vremena, Austrija je uvijek bila ”tvrda kost”.
Današnjoj ekipi, očito, težak zahtjev. Ali, ovaj Das Team nije za danas, sutra ili prekosutra, on je cilj idućih pet godina. Bude li Koller znao prenijeti svu tu fudbalsku vrtešku i Rusija će gledati austrijski valcer. Ekipa je, i onda kada je propadala, imala jasnu fizionomiju, a zvijezde koje su vodile igru kroz kvalifikacije, krasile su i davale sjaj austrijskoj imaginaciji.
Nisu li i strašni ljudi sa Sjevera, predvođeni Zlatanom Ibrahimovićem, priznali Kollerov koncept, tu bečku fudbalsku filozofiju, bili svjedoci bečkih sveznalica. Na Friends Areni su razlike dviju škola i shvatanja, bile duboko naglašene u samoj igri. Skandinavski fudbal bio je izrazito tvrd, dok je bečki, u svim linijama, bio akrobatski.
Austrijanci su igrali pažljivo u odbrani, bili u stalnom višku igrača. To su bili i Šveđani kada su oni imali loptu. Utakmica koja je odisala ljepotom. I iako su Šveđani selektoru Kolleru ponudili čudesnu munjevitost Zlatanove reakcije, Austrijanci imaju rockenrollera. Ruku na srce, na ovoj su utakmici imali trojicu – Alabu, Harnika i Janka.
Nije se Austrija gušila u igri na kratko. Bilo je i prebacivanja golova. Protiv Švedske čak – četiri.
I, na toj psihi, koju će pratiti galopirajuća čarolija i otresitost Christiana Fuchsa, vrijednosna inflacija Davida Alabe i čista inteligencija i automatizam Martina Harnika, nabijen je današnji uspjeh Austrije, namočen do grla u zlato na koljenima Spese. Austrijanci danas – žedni i gladni – uspjeha.
Zvijezda reprezentacije David Alaba
Datum rođenja 24. juni 1992. Mjesto rođenja Beč, Austrija
Klub Bayern München Nastupi za reprezentaciju 42/11
Pozicija centralni vezni, lijevi bek Trenutna vrijednost 45 miliona eura
Za ćistoću njegove izvedbe, s onim urođenim osjećajem subsaharske Afrike za prostor i za cjelovitost igre, zaslužan je Beč. S loptom u nogama, artist. Sjajnog driblinga, briljantne tehnike. Ko ga ne voli na Allianz Areni?
München je danas zaljubljen u crnilo njegovo kože. Dobar dečko, pošten, uredan, sportske frizure. Pametan, miran, bez povišenog tona. Pokret mu je mek, promjena iznenadna. Lak k’o perce i sitna koraka, odugog u preskoku prepona protivničkih đonova. Uistinu, grom iz vedra neba. Svi koji su ga vidjeli kažu isto – najbolji.
Alaba je zapravo klasika onoga što se zove lijevi bek. U tom čarobnom loptanju, ofanzivac, opasan pucač, oduzima da bi dodao, ali i zabio. Igra skladno, elegantno i temperamentno. I za plesati valcer Alaba je sav u ritmu. Lako, okretno, sav u čekanju lopte na kopačku, otvorio je put sopstvene slave. Euro ’16. će biti njegov. Bez oprosta, kao svakodnevnica njegova loptanja, koji često graniči sa artizmom. I u svakoj borbi za loptu, svakodnevnica. S vrha Allianz Arene to je i nevidljivo, ali na ekranima koji ne štede nikoga, lakoća pokreta s ubodom stršljena. Do čiste inteligencije…
Marcel Koller – biografija
Koller je ubrao komplimente najboljeg od najboljih. Taj je od fudbala imao sve, apsolutno sve. A, kao i svi veliki fudbaleri nije pristaša usporedbi. Koller će uputiti aplauz i protivniku-pobjedniku. Nije čudno, sportsman, u najfinijem pojmu te riječi. Švicarac je u dresu Grasshoppersa samo ponavljao, s manje ili više rutine, svoje debelo zapečaćene partije. Organizator, nerijetko i izvođač, smišljenih akcija. Savršen u pregledu igre, znalac, dribler, ali u prvom redu skill-player. On će za svojih 428 utakmica na domaćem Hardturmu primiti cvijeće, poljupce i poklone. 24 godina na züriškoj vrteški, ne ostaje se lako. U svojim danima takmičarske aktivnosti ispoljio je sve predispozicije za jedan sport, kasnije stručno vođen i usmjeravan, pokazavši stalan napredak i dostižući vrhunsku kvalitetu. Uzda se u naporni rad što uvijek kao pravi German ističe u priči o stvaranju vizije Das Teama.
Prednosti i mane reprezentacije Austrije
Plus Austrija u svojim redovima ima takvu grupu mladih sportista i njihovo stasanje je istovremeni i rast ekipe kao cjeline. Selektor Austrije, Željezničara, Marcel Koller, uložio je mnogo truda i svojim stručnim sposobnostima doprinio da se mlađi fudbaleri razvijaju na najbolji način, da ovladaju fudbalskom vještinom do te mjere da se može govoriti o kompletnim igračima. Niko nije potcjenjivao taj dio posla koji je sastavni dio konačnog uspjeha. Ali ono što je bilo najznačajnije u Kollerovom radu, to je jačanje cijelog tima, unošenje novog stila igre, što je u slučaju Austrije odigralo presudnu ulogu u kvalifikacijama. Shvatljivo je i što se David Alaba, kao izraziti fudbalski talenat marljivim radom vinuo do vrhunskih dostignuća, moglo se očekivati i da će Marko Arnautović, sa svojim izvanrednim fizičkim odlikama, stići daleko na fudbalskom polju, kao što bi vjerovatno imao uspjeha i u drugim sportskim granama. Razumljivo je i to što se Marc Janko, sa urođenim smislom za fudbalsko žongliranje može poigrati i sa asovima tipa Sergei Ignashevich ili Mikael Lustig.
Minus Austrijska ”bolest” često su tanki živci, znaju ”puknuti” ako su pod pritiskom i ako moraju loviti rezultat, u čemu baš i nisu uspješni. Janko je glavni, jedini pravi ”mozak” ove ekipe, o njegovoj inspiraciji ovisit će i igra Austrije, dok u zadnjoj liniji Das Teama ima i najviše problema. Protiv opasnih i lukavih protivničkih napadača mogla bi na mukama biti, istina, prilično iskusna zadnja linija i zato bi za Kollerov sastav bilo primarno uspostaviti ravnotežu u posjedu lopte i spriječiti da se igra preseli na polovicu Austrije čemu će sigurno ekipe iz grupe težiti. Odbrana nije loša na stoperskom paru, ali bekovi i dalje predstavljaju najveći problem Argentine. U Francuskoj će igrati u formaciji 4-2-3-1, koja će se mijenjati sa situacijom na terenu u 4-3-1-2.
Konačni spisak igrača za EURO 2016 u Francuskoj:
Golmani: Robert Almer (Austria Wien), Heinz Lindner (Frankfurt), Ramazan Özcan (Ingolstadt).
Odbrana: Aleksandar Dragovic (Dynamo Kijev), Christian Fuchs (Leicester), Martin Hinteregger (Mönchengladbach), Florian Klein (Stuttgart), Sebastian Prödl (Watford), Markus Suttner (Ingolstadt), Kevin Wimmer (Tottenham).
Veza: David Alaba (Bayern), Julian Baumgartlinger (Mainz), György Garics (Darmstadt), Stefan Ilsanker (Leipzig), Jakob Jantscher (Luzern), Zlatko Junuzovic (Bremen), Alessandro Schöpf (Schalke).
Napad: Marko Arnautovic (Stoke) , Martin Harnik (Stuttgart), Lukas Hinterseer (Ingolstadt), Marc Janko (Basel), Rubin Okotie (München), Marcel Sabitzer (Leipzig).
